POVELJA O OBRAZOVANJU

PREAMBULA

Najbolji obrazovni sistem je onaj kojeg nema. Onaj koji ne postoji.

Kao jedan od početaka, razmislite o ovome: djeca su čuvari tradicije. Kad odrastaju uronjena u zdravu prirodnu zajednicu, bit će njezini nezamjenjivi članovi. Zajedno sa svojim majkama, očevima, sestrama, braćom, rođacima, prijateljima, živim svijetom i tlom kao sveobuhvatnom obitelji.

PROBLEM

Povezanost svih živih bića jedini je put. To je pravi, stvarni život u kojem se uči. Civilizacijska industrijska utopija njegova je suprotnost. Sve njezine podjele nužno je odbaciti. Ljudi su kompletna bića u svakodnevnom životu, nepodijeljeni unutar samih sebe. Vrijednosti industrijske civilizacije nisu vrijednosti obitelji, života sa živim bićima i tlom. Cijeli taj sistem utemeljen je na zločinu, nasilju i razaranju. On razara čovjeka, njegove odnose unutar obitelji, među drugim ljudima, živim bićima i tlom na kojem, od kojeg i za koje živi. To su prirodni čovjekovi odnosi, nespojivi sa ekonomskom računicom. To su prirodni odnosi svih živih bića. Odgovorni odnosi.

Čovjek ima odgovornost. Ima uvijek na izbor najmanje dvije opcije. Odgovornost je na svakoj/svakome od nas. Svaka/svatko od nas je odgovoran za svakodnevne odnose sa živim svijetom i tlom. Moramo preuzeti i odgovornost za našu djecu, ne odustajati od odgovornosti. Ako odustanemo, prepuštamo djecu destruktivnim procesima industrijske civilizacije, žrtvujemo djecu i njihove živote zločinačkoj ekonomskoj logici. Za to nema opravdanja, nema te racionalizacije koja to može poništiti. Razmišljajmo za sedam generacija unaprijed. Pokušajmo!

Moral proizlazi iz života kakvog živimo. Ako taj život nije dobar, trebamo moral izvana. Država, religija, ekonomija, pravo, umjetnost – daju nam tu opciju poželjnog morala.

‘Ako nemate moralna pitanja u svojem procesu upravljanja, nemate proces koji će preživjeti. Morate imati moralno društvo ili ga neće imati.’ čovjek Oren Lyons

Jasno je da danas ljudi žive u državi, a ne u društvu. A kamoli da žive u moralnom društvu.

Slobodni ljudi su u stanju da brinu za sebe, ne trebaju staratelja, ni državu i njezine institucije, ni takozvano društvo koje je ’stvorila’ država. Mi smo okupirani. Došli smo do povijesnog razdoblja kad ljudi ne da nisu poticani nego su kažnjavani ako se brinu za sebe. Briga za sebe je nezakonita. Briga za ljude je nezakonita. Briga za djecu je nezakonita. Briga za živa bića je nezakonita. Briga za tlo je nezakonita. Humanizam mora postati ružna riječ, uvreda, psovka. Gordijski čvor humanizma i industrijsko-civilizacijskih opcija moramo prerezati, napustiti tu utopiju i početi živjeti u stvarnom svijetu sa njegovim blagoslovima i našim ograničenjima. Hoćemo li se svjesno i dobrovoljno odreći snova o ljudskoj snazi, moći, inteligenciji, razumu, željama? Hoćemo li se odreći humanizma?

‘Humanizmom liječiti humanizam! To je kao da ispiremo infekciju ekstraktom kanalizacije.’

David Ehrenfeld (iz knjige ‘Arogancija humanizma’)

Materijalno je manifestacija duhovnog. Imajmo to na umu. Svi industrijski procesi moraju biti zaustavljeni: poljoprivreda, obrazovanje, pravo, ekonomija, medicina, umjetnost, religija, znanost. Revolucija i reforma štetni su industrijsko-civilizacijski procesi sa predvidljivim destruktivnim posljedicama. Laž je da će nas tehnologija spasiti. Tehnokratske utopije gore su čak i od humanističke utopije. Ljudi ne znaju razliku između tehnologije i energije.

Svi odnosi i procesi koji danas postoje u industrijskoj civilizaciji rezultat su mnogih stoljeća zločina i ne mogu se doživljavati kao vrijedni ni na jednoj razini, čak ni na humanističkoj. Dobre stvari u industrijskoj civilizaciji su iznimke, slučajnosti. Postoje, ali nisu željeni ili logični rezultat.

Da parafraziram aktivista, pjesnika i čovjeka Johna Trudella, industrijska civilizacija nema mislioca, nema filozofa. Ima samo znanstvenike, ekonomiste i manipulatore. Kruna njihove filozofske misli su rečenice ’Sve je relativno’, ‘Što je stvarnost?’, ‘Jesmo li sami u Svemiru?’, ‘Koji je smisao života?’. Jedino civilizirani čovjek tako zaključuje i pita ta pitanja. Ako tako zaključuje i ne zna odgovore na ta pitanja, ako ih uopće i postavlja, jasno je u kakvom kaosu, nemoralu i neznanju živi.

RJEŠENJE

Rješenja nisu u sukobima unutar industrijskog sistema u kojem su svi njegovi dijelovi namjerno podijeljeni i posvađani. To bi se onda svelo na unutarstranački sukob, sa setom oružja i mogućnosti koji sistem kontrolira i nudi i sa predvidljivim ishodom korisnim za sistem.

Svi oblici svakodnevnog života moraju proizlaziti iz života koji je dio zajedništva svih živih bića i tla. Koji taj život podupire. To je put sreće i blagostanja, obilja i nježnosti. To je put prihvaćanja onoga što nam mjesto na kojem živimo dobrovoljno daje. Definicija održivosti je prihvaćanje onog što nam mjesto na kojem živimo dobrovoljno daje.

Praktične vještine su emancipatorske vještine, to su prava znanja.

– gradnja kuće

– permakulturna zemljoradnja

– prepoznavanje i korištenje samoniklog jestivog i ljekovitog bilja i gljiva

– pripremanje hrane, izrada zimnice, čuvanje namirnica

– izrada odjeće i obuće

– preživljavanje u prirodi

Vještine proizlaze iz načina života koji omogućuje ostalom živom svijetu da buja. To je izlaz iz sistema jer su u njemu legalizirani i zakonski obavezni najrazličitiji oblici destrukcije tla, vode, zraka, živih bića, odnosa među živim bićima i doživljaja sebe – dakle – temelja života.

Učenje na terenu, življenjem na tom terenu. Iz uronjenosti u zdravu zajednicu. Zajednička druženja djece, roditelja/skrbnika, rodbine i prijatelja u kojima bi se ljudi osposobljavali za praktične vještine. Stvaranje malih, međusobno povezanih zajednica. Moramo koristiti sve svoje osobine da bi uljepšali i obogatili život, pa tako i razum i osjećaje. Ako nas ima više takvih pojedinaca, ako razgovaramo, družimo se, razmišljamo, bit će nam lakše i brže će doći očekivani rezultati. Bolesno društvo i bolesni članovi tog društva ne liječe se razumom ili osjećajima.

Neki od nas su prva generacija koja će vidjeti promjenu. Negdje će ta promjena biti sporija, negdje brža, u različitim načinima djelovanja. Potrebno je vrijeme koje ćemo suvislo provoditi. Zajedno. Da jedni druge potičemo i jedni od drugih učimo. Prava rješenja uključuju mnogobrojne zadatke za nekoliko generacija, a ne nešto što se napravi za par minuta, mjeseci, sezona ili godina. To je prvenstveno oporavak tla i unapređenje njegove kvalitete, jer je tlo temelj i izvor života. Prirodna dehumanizacija je drugi cilj. Za postizanje oba cilja nužno je znanje. Za znanje je osnovna empatija. Da bismo bili empatični moramo biti fizički bliski i sa tlom i jedni s drugima.

ZA KRAJ

Imamo stvaran svijet na svojoj strani. Onaj koji sve dovodi u ravnotežu. On je naš saveznik i mi smo njegovi saveznici. Udružimo se s njim! Ponašajmo se kao majke, kao dobre majke. Majčinske vrijednosti primjenjive su na sve i svatko ih može primjenjivati. Borimo se za ono što volimo. Ljubav? Naravno. Obavezno.

  • Vrsta projekta: Razvoj nove edukacije
  • Potrebne vještine: Rad sa djecom
  • Profil: Strpljivi, snažni, pouzdani ljudi
  • Voditelj projekta: Bojan Radašinović
  • E:mail bradasinovic@yahoo.com