Totalitarizam, tiranija, demokracija, jeli bitno?

objavljeno u: Uncategorized | 0

Dakle totalitarizam i tiranija su samo etikete koje se teško mogu direktno za nekoga zalijepiti, a sa nekoga skinuti, jer tih elemenata ima svugdje kod bilo koga jer se u biti stvari svode ne na uređenje već na ljudsku narav i njihove motive. Ove etikete služe kao mentalne slike za površne gledatelje kako bi postavili etiketirane u negativni kontekst, za razliku od velikih civilizacijskih dosega „pluralizma“, „demokracije“ i „vladavine prava“.

Sad se opet vratimo na pitanja Lica i naličja tj. izgleda i suštine. Govno u celofanu u biti je govno koliko god sjajno izgledalo. Da biste to shvatili morate odvezati celofan tj. gledati u suštinu stvari, odbacujući definiciju, a uključujući vlastiti um, razum, svijest.

RH, deklarativno demokratska, definitivno je totalitarnija od Jugoslavije. U smislu kontrole i guranja nosa u privatne i javne poslove zagazila je na područja gdje komunistički režim ikada nije stupio, o nametnutom haraču neću niti govoriti,  a socijalni programi više ne postoje. Ali po definiciji RH je zemlja vladavine prava. Zapadnjačke demokratske tekovine „Vladavine prava“ se prikazuju celofanom, ali da li je to baš tako? Ljudi kažu, tamo na zapadu sve je uređeno. Dok ti radiš i plaćaš sve što tribaš platiti nitko ti neće išta. Super samo triba raditi, rintati koliko god gazda kaže i budi štedljiv možda ti nešto ostane na kraju miseca. Svi koji su imali posla sa Njemačkom, Austrijskom ili možda Američkom policijom uvijek su govorili da je naša policija bog bogova u odnosu na njihovu jer naši imaju izražen ljudski karakter za razliku od njihove. Ipak smo mi ljudi koji teško primaju naredbe, zapovijedi, kodove, programe. To je takav gen i jedan je od najzdravijih uopće.

Sad je, ako mene pitate, i službeno jasno da su na vlast 91 godine došli lopovi, čiji je motiv uglavnom bila pljačka društvene imovine. Mnogi su bili vjerojatno prisutni iz domoljubnih razloga, ali su brzo nadglasani, izbačeni, šikanirani. Bez obzira na moguće domoljubne motive, privatizacija i pretvorba je službeno dovršena i to za vrijeme dok se je odvijao rat, koji vidi-vidi ikada nije bio proglašen. Proglašenjem ratnog stanja suspendira se rad vlade i sabora i uspostavlja vojna vlast nacionalnog spasa i svi civilni zakoni se stavljaju van ustroja. Stoga zakoni o privatizaciji ne bi u slučaju rata mogli biti doneseni niti privatizacija izvršena. Zašto je vlast u jeku rata kad su ugroženi najvitalniji interesi nacije donosila tako bitne zakone i potpisivala bitne sporazume. Moj razum mi govori da postoji samo jedna logika. Tako je unaprijed zamišljeno i znalo se da će se rat završiti kad se kompletna pretvorba dovrši. RH pravno gledajući nije niti bila u ratu jer netko ratno stanje treba proglasiti. Na koji su način pravno objašnjavali djelovanja HV-a i kako je istovremeno bio u pravnom smislu i rat i mir potpuno mi je nejasno, ali posljedice tih proturječnosti vidimo i danas.

Pljačka je bila govno zaogrnuto u celofan oslobođenja, demokracije, višestranačja. A kad se sva djelovanja zaogrnu u plašt „vladavine prava“ a što je u skladu sa pravnim poretkom, tim „najvišim civilizacijskim tekovinama”, nemaš u koga uperiti prst, jer je sve bilo „po zakonu“. Bez obzira što govno zaogrnuto u celofan pravnog poretka smrdi, sve po zakonu, legalno je!

Knjiga koju sam napisao o ovakvim temama zove se „Kontrola uma u pravnom sistemu“ i kako naslov kaže danas ne vladaju ljudi već ideologije, ideje. Ljudi se samo prilagođavaju raznim ideologijama u obličjima mentalnih programa. Naravno da iza takvih ideologija stoje neki ljudi i oni zapravo vladaju, ali prikriveno, jer nikako drugačije ne bi mogli. To je najučinkovitiji oblik vladavine, jer u biti nitko ne vlada već zakon, a opet je vidljivo da nekakav plan postoji i da netko vuče konce. Isto je vidljivo i u nemoći „legitimnih” vlada da isprave bilo kakvu društvenu anomaliju ili učine kakav revolucionarniji korak unutar društvenog uređenja, jer te istaknute figure uvijek su to i bile – samo figure.

Ovi primjeri govore da je definirati uređenja bez dubljeg ulaženja u stvari opasno i kontraproduktivno.

Ako pomišljate da zapravo želim reći da vlada diktatura vladavine prava ili tiranija demokracije i pluralizma, trebate otići još jedan korak dalje. Ne samo danas, već od davnih dana svijetom vlada novac. A sistemi liberalnog kapitalizma uglavljeni u demokratske sisteme vladavine prava u kojima se ne zna tko pije a tko plaća, idealna su podloga za vladavinu novca. Novca su uvijek gladni i lijevi i desni, i plus i minus.

Razmislite. Imate tri grane vlasti.

Zakonodavna – donosi zakone

Sudbena – tumači zakone

Izvršna – provodi zakone i presude

Svi ljudi uposleni u ovim granama vlasti rade za novac, a ne iz ljubavi. Mogu li, hipotetski rečeno, ti ljudi biti kupljeni da donose, tumače i provode zakone po nalogu novca? Naravno da mogu, pogotovo ako su sve grane vlasti pune rođaka, stranačkih kolega i braće. Stoga čuvena izreka bankara Rothschilda „Dajte mi moć da emitiram novac i nije me briga tko donosi zakone“ ima i te kako smisla bez obzira što mi o tome mislili. Nadalje, bez obzira koliko dobar zakon vlada mislila donijeti i implementirati ga za to treba imati novca. Država ga više nema jer se demokratskom procedurom odrekla tiskanja istog pa se mora zaduživati da bi ga imala. Onaj tko se zadužuje mora izdati obveznice kojima se suverenitet predaje kreditoru u ovom slučaju MMF-u i drugim Privatnim bankama.

Totalitarizam vladavine novca vidljiv je u okolini i bez gledanja u političke sisteme, jer 99% ljudi vjeruje u novac i mnogo toga bi napravilo za isti. Podržavaju sve ideje i ideologije koje ga koriste i preuzimaju misao da se bez njega ne može. Žive u uvjetima u kojima je novac kao neprirodni izraz nužan, jer nemaju vlastiti suverenitet zemlju, kuću, imanje. Ovakav dominantan kolektivni stav kreira društvo gladnih novca koje se samo prilagođava kolektivnom umnom ustroju. Takav ustroj tesan je stoljećima da bi danas dosegao svoj vrhunac bolesti, ovisnosti o novcu i svim njegovim tekovinama. Gospodar svijeta i svih režima je onaj koji kontrolira emisiju novca. Svi ratovi ikad vođeni primarno su se vodili za kontrolu nad monetarnom jedinicom ili resursima koji omogućavaju emisiju iste. Rat u Hrvatskoj nije u tome iznimka, jer je uništenjem juge emisija novca iz ruku naroda prešla u ruke inostranih banaka, društvena imovina u privatne ruke. Pljačka neviđenih razmjera. Kakve to ima veze s time što je RH po definiciji višestranačka demokratska republika u kojoj vlada zakon i pravni poredak, a Juga je bila polu totalitarni, polu tiranski komunistički režim.

Nema ikakve veze osim ako ne želite gledati isključivo definicije. Je li RH po definiciji dobra, a Jugoslavija po definiciji Loša? Protiv čega smo se borili ( i ja sam službeno branitelj), ili za što smo se borili? Jesmo li sada svoji na svome? Što to uopće znači?

Šlag na kraju! Tko je odgovoran za primjenu ovakve grandiozne izmišljotine. Pa ljudi naravno. Ja, ti, vi, mi. Mi smo progutali mamce boljeg sutra i velikosrpske/ustaške agresije u kojima se borimo protiv Srba/Hrvata koji su usput rečeno jedan te isti narod. Što je natjeralo ljude iz istog sela da pucaju jedni po drugima i ima li uopće nevinih u toj balkanskoj krčmi? Da li su postojali oni koji su dolijevali ulje na vatru? Jesu postojali su, ali potrebna je vatra da bi ulje imalo učinak. Ja, ti smo trebali biti svjesni tih manipulacija i znati što se iza toga krije. Nismo znali i sad smo ovdje! I što sad? Je li sad znamo, ili još uvijek možemo biti izmanipulirani?

Vidite za sebe!

Kako sam već naglasio svijetom se upravlja mentalnim programima. U ljudske umove se ukrcavaju ideje i polariziraju se tako da se stvara naboj, napon između polariteta. Što veći broj ljudi povjeruje i te ideje polaritet i naboj su veći, te usmjerenim djelovanjem može doći do razaranja. Ljudi koji nemaju razlog za rat neće ići u rat, ili će gledati da ga izbjegnu po svaku cijenu. Ideja o srbima i hrvatima ili katolicima i pavoslavcima je samo ideja u koju su mnogi povjerovali. Jedni su dobri drugi loši s time da svatko misli za sebe da je dobar. Profit u srazu polariteta ima onaj koji ne sudjeluje u srazu uopće ali ga je započeo.

Ono što ćete vrlo rijetko čuti jest slijedeće: Čovjek je iznad svih ideologija bilo nacionalnog ili vjerskog predznaka. On je život i on postoji. Ideologije su programski kodovi namjenjeni za kontrolu umova vjernika, osoba, građana. Jedan čovjek ne smije ikada staviti ideologiju iznad samog sebe ili nekog drugog čovjeka. Onaj koji djeluje kao predstavnik ideologije, a ne života đavolji je sluga, i spreman pucati na drugog čovjeka i zapaliti njegovu kuću. Da li je manipulator odgovoran što je mene pretvorio u zvijer željnu osvete i krvi? Naravno da nije, ja sam odgovoran. Ali ja sam prevaren! Da, ali moja je odgovornost što sam prevaren!

Mislim da je to bitno vidjeti pa je mogućnost ponovne prevare smanjena na minimum! Neka se povijest ne ponavlja.

Rezime!

Postoji li prototip totalitarizma ili tiranije ili demokracije? Svi ovi sistemi nikad nisu očito takvi? Da li je Pol pot ubio više ljudi od Georga Busha? Tko je veću štetu napravio čovječanstvu u zadnjih 50 godina, demokratska Amerika vladavinom prava ili totalitarna Sjeverna Koreja?

Totalitarizam, tiranije, demokracija – u čemu je razlika? Da li se protiv jednog treba boriti, a drugome se klanjati? Da li je čovjek mjerilo stvari ili ideologija? Da li glasaš za stranku ili za čovjeka? Navijaš li za klub ili ljude koji tu igraju? Da ti se dijete uda/oženi za nekog druge vjeroispovjesti bi li ga volio isto?

To su ključna pitanja koje svatko treba postaviti sebi na putu prema miru i blagostanju.

Generalizacija ideologije i svrstavanje u kalupe služi, po meni, jednoj određenoj svrsi i ujedno je i odgovor na pitanje protiv koga ili za što smo se borili. Htjeli mi možda da je to pitanje uzvišene matefizičke prirode i filozofskog predznaka kakvom se svaka borba između dobra i zla prikazuje, na žalost ono je mnogo primitivnije prirode i vrlo jednostavno za shvatiti.

Koliko god netko želio biti borac protiv totalitarizma i tiranije, a za demokraciju, pravdu ili istinu (zorro, batman, superman) ipak se borba vodi isključivo protiv drugih ljudi, u korist trećih ljudi, a uvijek kontra života. Kad netko puca puškom, topom, bombom on ne puca u totalitarizam ili tiraniju jer ovi ne postoje, već u druge ljude i njihovu imovinu. Zbog hipnoze i kontrole uma ti i takvi ne vide sa druge strane žive ljude već predstavnike totalitarizma i tiranije, neslobode. Borimo se za pozitivne ideale tj. ljude koji taj ideal predstavljaju. Kad ne bi bilo ideologije, ili kad barem ne bi vjerovali u nju, tko bi pucao u drugog živog čovjeka. Moguće ako bi mu život bio ugrožen, ali tu nema mjesta ideologiji. Stoga se protivnici niti ne prikazuju ljudima već ustašama, četnicima, balijama i drugim nazivima koji svi do reda u sebi sadrže negativne konotacije.

Lakše je pucati u četnika, jer on nije živi čovjek, on je četnik. Lakše je spaliti kuću od Ustaše, jer to nije imovina živog čovjeka. Osobe ratuju za mir i ubijaju druge ljude u ime humanizma. To je ludilo, ali um mora imati negativnu sliku da bi mogao opravdati svoje ludilo.

DA završim. Svi sistemi su imaginarni i generaliziraju život, a ljude stavljaju u kalupe. Ratovi se vode između kalupa, a svaka ukalupljena osoba drži da je ona u pravu (bijela), a ona suprotna crna. Stoga pitanje da li je nešto totalitarno ili tiranija nije pravo pitanje. Odgovor na to ništa ne rješava ili raspetljava, samo eventualno umiruje umove, a ja nisam tu da umirujem umove ičije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *