Demokracija

Demon Krati

“Robovi su polako išli jedan iza drugoga; svaki od njih je nosio uglačani kamen. Četiri takva reda, svaki dug po jedan i pol kilometar – od kamenoresca do mjesta na kojem je izgrađena tvrđava – strogo čuvani stražarima. Na deset robova je došao po jedan stražar. Na strani gdje su bili robovi, sjedio je na 30 metara visokom brežuljku izgrađenom od poliranog kamenja, Visoki Svećenik Krati. Četiri mjeseca je šuteći promatrao događanja. Nitko ga nije smetao, nitko se nije niti pogledom usudio prekinuti njegove misli. Za robove i stražare je umjetni brežuljak bio sastavni dio krajolika, a na čovjeka koji je ili nepomično sjedio na prijestolju ili šetao amo-tamo na vrhu ravnine povišenog brežuljka, nitko više nije obraćao pozornost. Krati je preuzeo zadatak preoblikovanja države, da učvrsti moć svećenika nad ljudima na Zemlji, za tisućljeća unaprijed – a njih sve, uključujući i tzv. vladare, učiniti robovima svećenika.

Krati je jednom sišao dolje i ostavio zamjenika na prijestolju. Visoki se Svećenik presvukao i skinuo periku. Vrhovnom stražaru je naredio da ga stavi u lance kao običnog roba, te ga svrsta među robove, iza mladog, jakog momka po imenu Nard.

Krati je pogledao u lice roba i uočio da je Nard imao istraživački, procjenjujući pogled, a ne nemiran ili otupjeli kao većina ostalih. Njegovo je lice jednom ostavljalo promišljeni, koncentrirani dojam, onda opet izgledalo uzbuđeno. ‚To znači da razmišlja o nekom planu‘, pomislio je Visoki Svećenik i htio se uvjeriti, koliko je bio u pravu pri svom promatranju.

Dva je dana Krati tromo hodao iza Narda, sjedio pokraj njega tijekom večere i spavao do njega na poljskom krevetu. Tada treće noći, kada je upravo bila dana naredba za spavanje, okrenuo se mladom robu i ogorčeno šapnuo kao za sebe: ‘Hoće li tako proteći cijeli život?‘

Svećenik je vidio da se mladi rob trgnuo i odmah okrenuo lice prema njemu. Robove oči su sjajile, blistale u nejasnom svjetlu buktinja velike kolibe. ‚Neće više dugo trajati. Imam plan. A ti stari, možeš sudjelovati ako želiš‘, prišapnuo je mladi rob. ‚Kakav plan?‘, upitao je Svećenik prividno ravnodušnim i uz uzdah.

‚Ti i ja, oboje ćemo uskoro biti slobodni. Razmisli malo, na deset robova dolazi po jedan stražar. Isto tako, dolazi po jedan stražar na petnaest ropkinja koje kuhaju i šivaju. Ako svi zajedno u određeno vrijeme skočimo na stražare, možemo ih nadvladati. Oni su naoružani, ali mi imamo željezne lance, koje možemo koristiti kao oružje i odbraniti se od njihovih mačeva. Sve stražare ćemo razoružati, svezati ih i oduzeti im oružje.‘

‚Oh‘, uzdahnuo je Krati ravnodušno, ‚mislim da tvoj plan nije dobro osmišljen. Može biti da možemo nadvladati stražare, ali vladar će uskoro poslati novu stražu, možda čak i cijelu vojsku i ti će pobunu robova krvavo ugušiti.‘

,Na to sam isto mislio stari. Moramo odabrati vrijeme kada vojska nije tu. Do tada više nije dugo. Kao što vidimo, vojska se priprema za dugi marš. Donijeli su ovamo hranu za tri mjeseca pješačenja. Za otprilike to vrijeme, doći će na zakazano mjesto i voditi bitku. U borbi će izgubiti puno ljudi, ali će pobijediti i sa sobom dovesti mnogo novih robova. Već sada grade daščare za njihov smještaj. Stražare bi trebali razoružati čim vojska našeg vladara bude zapletena u bitci s drugom vojskom. Glasnici će trebati mjesec dana da prenesu vijest o ustanku i naredbu da se odmah vrate. Oslabljena vojska će još najmanje tri mjeseca biti na putu dovde. Tako ćemo imati četiri mjeseca da se pripremimo za susret s njima. Brojčano nećemo biti lošiji od vojnika, jer će se novi robovi kad budu vidjeli što se dogodilo, postaviti na našu stranu. Ne, ne, stari, sve sam dobro smislio.‘

,U redu, mladiću, prihvaćeno, tvoj plan je moguć i uspije li ti razoružati stražare i poraziti vojsku‘, rekao je starac malo veseliji, ‚ali što će robovi tada učiniti i što će se dogoditi s vladajućom kućom, stražarima i vojnicima?‘

‚Tim pitanjem se još nisam pozabavio, ali imam sljedeću ideju: Tko je danas rob, više ne treba biti rob – i obrnuto‘, razmišljao je Nard glasno, ali kao da nije bio posve uvjeren u to.

‚A što bi se trebalo dogoditi sa svećenicima? Reci, bi li tvom planu oni trebali biti robovi ili ne?‘

‚Svećenici? Na njih uopće nisam mislio! Ali pretpostavljam da slobodno smiju ostati ono što jesu. Slušaju ih, kako vladari tako i robovi. Nije ih uvijek lako razumjeti, ali mislim da su bezopasni. Neka i dalje pričaju o bogovima! No, što se tiče naših života, njihov nam savjet nije potreban.‘

‚Njihov savjet nam nije potreban … tako, tako, pa dobro‘, odgovorio je Visoki Svećenik, zijevnuo glasno i okrenuo se na bok.

Te noći međutim, Krati nije mogao spavati, razmišljao je. ‚Najjednostavniji bi bilo‘ razmišljao je, ‚obavijestiti vladara o razgovoru i mladog roba uhitili. No, to neće riješiti problem. Robovi će uvijek imati želju za slobodom. Doći će novi vođe, koji će razviti nove planove, a time će uvijek glavna opasnost živjeti u samoj državi.‘

Kratiju je bio povjeren zadatak, osmisliti plan za porobljavanje cijelog svijeta i on je spoznao: Samim fizičkim nasiljem se neće doći do cilja. Na čovjeka i svaki narod bi se moralo utjecati psihološki. Čovjeka se mora preokrenuti u svijesti, tako da misli: Ropstvo je najveći blagoslov. Mora se sastaviti program da se temeljito pobrka znanje svih naroda i njihovo snalaženje u prostoru i vremenu – a prije svega njihovo poimanje stvarnosti. Kratijev je um radio sve brže. Postupno se smanjilo njegovo osjećanje tijela, a time i lanaca na rukama i nogama. I odjednom mu je sinula ideja u duhu. Program koji je tražio, očitovao mu se pred očima – još malo mutan, ali jasno zamjetljiv u svojoj veličanstvenoj veličini. Krati se vidio kao jedinog vladara svijeta.

Na svom krevetu od dasaka, prikovan željeznim lancima, Svećenik je ipak u mislima bio negdje drugdje: ‚Sutra ujutro, kada svi budu odvedeni na posao, dati ću zapovjedniku straže dogovoreni znak i on će me odvesti podalje od robova i dati mi skinuti lance. Onda ću razraditi svoj program, izreći nekoliko riječi … i preobrazba svijeta će uzeti svoj tok. Nevjerojatno! Samo nekoliko riječi i cijeli svijet će se podrvrći mom planu. Zaista – Bog je dao čovjeku moć Duha i u cijelom Svemiru ne postoji sila koja joj je ravna. Preko te snage se stvaraju riječi, koje opet mogu promijeniti kotač povijesti.

‚Tu je vrlo povoljna prilika koja mi se nudi: Robovi planiraju pobunu – nipošto nestvaran plan. Čak bih rekao, mogao bi im donijeti dosta dobre privremene rezultate. No, samo nekoliko riječi od mene, a ja ću ne samo same robove, već i njihove potomke, pa čak i vladare robova, na tisućljeća baciti na koljena.‘

Slijedećeg jutra, zapovjednik straže je Kratiju na njegov znak skinuo lance. Već slijedećeg dana, pet drugih Visokih Svećenika i Faraon bili su pozvani na Kratijevu platformu za promatranje. Pred ovim je skupom Krati započeo svoj govor: ‚To što ćete sada čuti od mene, neka nitko ne zapisuje ili prepričava dalje. Oko nas ne postoje zidovi i nitko osim nas neće slušati naš razgovor. Smislio sam plan kako bi sve ljude na cijeloj zemlji pretvorio u robove Faraona. Ovaj cilj se ne može postići ni ogromnim vojskama niti dugoročnim ratovima. Međutim, ja ću to postići samo s nekoliko riječi. Neka prođe samo dva dana i vlastitim očima ćete se moći uvjeriti kako se svijet počinje mijenjati. Pogledajte dolje robove: U dugim redovima vuku kamenje.Čuvaju ih mnogi vojnici. Uvijek smo mislili – što više robova, bolje je za državu. Međutim, što više robova, više se moramo bojati pobune. Što radimo? Pojačamo nadzor. Prisiljeni smo ih dobro hraniti, inače ne mogu obavljati teške fizičke poslove. Ipak, lijeni su i skloni pobuni. Pogledajte kako se polako kreću, ali ovi nesposobni stražari niti ne bičuju zdrave jake robove. Ali, kretati će se puno brže, a stražare nećemo ni trebati. Njih ćemo također učiniti robovima. Vjerujte mi, to je moguće postići. Još danas prije zalaska sunca, neka navjestitelj pročita propis Faraona, u kojem se navodi: ‘Sutra u zoru svim robovima će se odobriti puna sloboda. Za svaki kamen koji slobodan građanin bude bude isporučio u grad, dobit će kovanicu. Kovanice se mogu zamijeniti za hranu, odjeću, stan, palače u gradu, ili čak vlastiti grad. Od sada, ste svi slobodni građani!‘

Nakon što su Visokim Svećenicima Kratijeve riječi prošle kroz glavu, najstariji od njih je rekao: ‚Ti si zloduh (demon), Krati. Tvoja namjeravana demonija će savladati mnoge narode.‘

‚Ako sam zloduh, onda bi u budućnosti ljudi trebali moju ideju nazvati demokratija.‘

Robovima je propis bio pročitan prije zalaska sunca. Oni su bili tako zaprepašteni da nisu mogli zaspati od iščekivanja novog, sretnog života.

Ujutro slijedećeg dana, Veliki Svećenik i Faraon su se ponovo popeli na platformu umjetno stvorenog brežuljka. Slika koja se pojavila pred njihovim očima, u potpunosti ih je zapanjila. Tisuće ljudi, bivših robova, neumorno i puni energije, vukli su isto kamenje kao prije. Znojili su se, a neki i nosili i dva kamena. Ostali koji su nosili jedan kamen, trčali su tako brzo da su uzvitlali prašinu. I neki stražari su isto vukli kamenje. Ljudi koji su se sada smatrali slobodnima, jer su im bili skinuti lanci, nastojali su zaraditi što više željenih novčića, kako bi si izgraditi sretnu budućnost.

Krati je na svom prijestolju proveo nekoliko mjeseci, sa zadovoljstvom gledajući živu užurbanost u podnožju svog brežuljka. Promjene su bile zapanjujuće. Neki od robova su se udružili u male skupine. Izgradili su kola, na koja su natovarili kamenje i s velikim naporom ih gurali naprijed.

,Pogledaj kako su dosjetljivi!‘ mislio je Karti zadovoljno. Sada već postoje i prve usluge, nosači vode i prodavači hrane. Neki robovi ne žele gubiti vrijeme za put do daščare da tamo nešto pojedu, pa plaćaju druge za donošenje osvježenja i hrane. Evo i gle, liječnici su također tu! Tretiraju nosače kamenja koji trebaju pomoć za vrijeme rada i za to su plaćeni kovanicama. Postavili su i nekog da upravlja prometom. Sigurno će uskoro izabrati nadređene i suca. Neka samo! Smatraju da su slobodni, ali u osnovi se ništa nije promijenilo. I dalje vuku kamenje kao – nekad‘.

Tako već tisućama godina idu kroz prašinu i u znoju lica svoga vuku teško kamenje. I današnji potomci tih robova živahno ih oponašaju.”

*********

“Vjerojatno misliš na obične radnike, Anastazija, zar ne? U redu, složiti ću se s tobom. No, menadžere, službenike i poduzetnike se sigurno ne može pripisati robovima?”

“Ti dakle vidiš razlike, Vladimire. Možeš li molim te navesti u čemu se sastoje te razlike?”

“U tome što neki nose teško kamenje ili se na neki drugi način muče kao robovi. Drugi, međutim, vode/nadziru to vučenje, tj. proizvodni proces, da koristitim suvremeni izraz. ”

“No, to vodstvo je isto rad. Često još teži nego nošenje kamenja. ”

“Pa, u izvjesnom smislu da. Poduzetnici moraju više misliti. Glava im je od jutra do mraka zauzeta s poslom. Ali što je s Faraonom, predsjednicima država i vlade – oni su također robovi?”

“Tako je. Čak su i svećenici, koji su bili uključeni u ovu kobnu intrigu, postali robovi. ”

“Ali, ako su i svećenici robovi, tko su onda robovlasnici?”

“Umjetni svijet koji je stvoren od ljudi. I stražari sjede u unutrašnjosti čovjeka i bičuju ih da zarade više novca.”

“To cijelo daje prilično turobnu, beznadnu sliku. Proteklih tisućljeća su nastala i nestala carstva, promijenili su se religije i zakoni, ali u osnovi se ništa nije promijenilo, jer je čovjek i nadalje rob. Ne može li se doista ništa učiniti da se ta situacija promijeni? ”

“Može.”

“Što? I tko bi to mogao učiniti? ”

“Slika.”

“Kakva slika?”

Nova slika vodilja, koja ljudima daje novi pogled na svijet. Razmisli malo Vladimire, ljudi koji pomoću svog novca danas vladaju svijetom, misle da samo moć i novac mogu čovjeku pomoći do sreće. I većina ljudi koji teže zaradi novca, također je uvjerena u to. No, mnogo puta – čak i vrlo često – pate upravo pobjednici ove besmislene trke – dosegnu iluzorne visine i jače nego drugi osjete besmislenost svog života. Opisati ću ti scenu iz budućeg života. Zapiši ju i neka se ostvari.”

Vladimir Megre: Svezak 8.1 „Nova civilizacija“

7 poglavlje: