Mišljenje je većine ljudi da su religija i država kao upravni element odvojeni jedno od drugog i da zapravo jedno sa drugim nemaju dodirnih točaka. Taj pogled nije u potpunosti neutemeljen, ali postavlja lažne predrasude da država može biti loša i kontra dok je religija za čovjeka i njegove interese.
Mnogi danas nasuprot nesigurnosti sistema i njegovoj bešćutnosti neku vrstu utjehe traže u religijskim ustanovama i poimanje duhovnosti i boga uglavnom ili isključivo vežu uz religiozne doktrine. Kad o ovome govorim prvenstveno promišljam o Rimo-katoličkoj crkvu koja jedinu dobro poznajem, ali je ujedno i najveća i najutjecajnija religija svijeta.
Mada je vjerska sloboda jedna o temeljnih vrednota tzv. „slobodnog društva” kakvo je i ovo kojeg ustanovljavamo, prije izricanja istog trebalo bi malo bolje porazmisliti pogotovo kad se radi o već ustanovljenim i etabliranim vjeroispovijestima.
Rimska religija nastala je na temeljima židovske vjere opisane u Bibliji u starom zavjetu. Ista religija je prihvatila i novi zavjet (učenja Isusa) iako su te dvije knjige gotovo u potpunosti različite i suprotnih vjerskih obilježja. Rimska crkva se je kroz stoljeća, ali i danas uglavnom pokazala kao društveno politička organizacija koja se duhovnošću i čovjekom kao duhovnim bićem nema velikih dodirnih točaka, osim u individualnom smislu (u ovisnosti o svećeniku te crkve). Tako 13 stoljeća kršćanstva u na ovim prostorima nije donijelo ni ljubavi, ni mira, ni prosperiteta ni duhovnog uzdizanja. Dapače. Koliko još stoljeća treba da bismo uvidjeli ispraznosti i neučinkovitost rimske okupacijske ideologije, pitanje je sad?
Mnogo je puta dokazano da religije programiraju ljude, nevažno kakvim prijedlozima. Prijedlozi mogu biti korisni i pozivati da se tvori dobro djelo. A vjera u ono što nije doživio čovjek, pri tom je poslušno prihvaćajući kao istinu od propovjednika, uvijek nosi ono, što ostavlja mogućnost preusmjeravanja kodiranog vjernika. Po volji propovjednika, od vjerujućih ljudi se lako može načiniti terorista-kamikaza. I kao potvrda zaključku ovakvom, postoje različiti dokazi iz prošlog i sadašnjeg vremena.
Na ovim prostorima smo nedavno, niti prije 30 godina imali ponovo vjerski sukob kojeg su potakli gospodari svijeta kojima su religije samo igračke u njihovim rukama. Oni su rodonačelnici religija, okultizma. On im je nužan da bi ljudima vladali. Povjerovavši u nerealni svijet, fanatik je na biorobota nalik, i naredbe je sklon slušati i ispunjavati ih bez protivljenja i gunđanja, bilo kakve naredbe.
Rodonačelnicima religija i pomoćnicima njegovim je znano, kako nahuškati, primorati da ratuju ljudi različitih vjera između sebe. Razlozi ratovanja su različiti, ali su uvijek, u bilo kom ratu razlike u religijama bile osnovno oružje.
Religija se u svojoj biti zasniva na vjeri ljudi koji svojom pažnjom, energijom, mislima podržavaju taj nekakav entitet zvan crkva ili država, a koji u biti ne postoji.
Kad sam u jednom od tekstova napisao da su svi pravni sistemi svijeta isti, ili barem je naš sličan engleskom misli sam na slijedeće. U tim pravnim sistemima nema živih ljudi već samo osoba, bilo pravnih, bilo fizičkih. Države su im korporacije. Pravom se mogu baviti samo odvjetnici. Sve je bazirano na građanskom pravu, (rimskom pravu). Temelji svih prava i maksime su iz rimskog prava, pisane na latinskom jeziku. Osnova svih sistema je vlasništvo, tj. registracija. Titule kao u feudalnom sistemu su franšize koje moraš plaćati. Imena osoba su pisana verzalom iako nijedan od jezika ne prepoznaje to pismo. Temeljni dokumenti su im ustav iz kojeg proizlaze zakoni. Svi su članovi UNIDROITA – UN- ove (čitaj rimske) konvencije za implementaciju privatnog trgovačkog prava. Sve uglavnom imaju potpisane konkordate sa svetom stolicom.
Pravo je kao disciplina tesana do savršenstva kroz stotine godina od tvoraca sistema, a zatim samo implementirana u razne sisteme. I svi, apsolutno svi, su zasnovani na mrtvom entitetu personi pokazujući da ovaj sistem zaista ima porijeklo iz jednog izvora, a to je čisti sotonizam najvećeg kulta smrti koji postoji danas na zemlji – rimska katolička crkva.
„Kan. 96 – Čovjek se krštenjem pritjelovljuje Kristovoj Crkvi i postaje u njoj osoba, s dužnostima i pravima koja su kršćanima, uzimajući dakako u obzir njihov položaj, vlastita, ako su u crkvenom zajedništvu i ako to ne priječi zakonito donesena kaznena mjera.“
Kanon 96 je krunski dokaz o magiji u crkvi u kojoj čovjek (koji je živ, postoji, ima dušu) prelazi kroz preobražaj i postaje nešto drugo (neživ, nepostojeći, bez duše). Takvo promjeneno biće ima i svoj naziv – osoba, i svi kršćani svijeta su osobe, transformirani, preobraženi ljudi, neživi nepostojeći entiteti bez duše.
Magija ili iluzija je jedno te isto, stoga se magičari i nazivaju iluzionisti, jer u stvarnosti ne postoji nešto što se zove osoba koja je suprotnost životu. Ali kako je um relativističke prirode njegovo vjerovanje i mišljenje može stvoriti iluziju smrti i nepostojanja, a u umu je i tako software koji nema kapacitet shvaćanja stvarnog.
Stoga pretvorba je magični trik kojim se u umove ljudi usađuje ideja da život može postati nešto što nije (neživot), a da postojanje može postati nešto što nije, a to je nepostojanje. I malom djetetu je jasno da nepostojanje jednostavno ne postoji. Ali ako si hipnotiziran i vjeruješ u magične trikove manifestiraš podsvjesno ideju o neživotu i nepostojanju, a što se prevodi u stvarnost kao smrt, što je navodno stanje neživota, nesvijesti, nepostojanja. Ovo je način na koji magija veliča ideju o smrti kao transupstancijaciji života i vjerojatno jedan od velikih razloga zašto su ljudi prihvatili ideju o smrti kao jednu potpuno normalnu i prirodnu, neizbježnu pojavu.
Obožavanje i slavljenje u ceremonijalnom smislu tijela bez duha, drugim riječima leša, ja ne mogu protumačiti nikako drugačije nego slavljenje i obilježavanje pobjede smrti nad životom. Leš sveca nas treba podsjetiti da postoji neka uzvišenost u smrti, da je smrt poželjna i na kraju krajeva neizbježna. Naravno da je to iluzija, ali magičari se uvijek bave iluzijom i trikovima i dok je gledatelj hipnotiziran u podsvijest mu se upucavaju slike o prolaznosti i nestalnosti života, a veličaju sveci, svetice, isus, i drugi blaženici od kojih su svi do jednog mrtvi. Nagradu za poslušnost u ovom životu, ali i život vječni, naravno, možeš dobiti tek kad umreš.
Takav čovjek djeluje u kapacitetu obuzetog, hipnotiziranog bića koji više nema svoju volju već je prisiljen djelovati u kapacitetu vjernika/sljedbenika. Takvi sistemi su gotovo patentirani i funkcioniraju tisućljećima a da laik/građanin/ovca o svemu tome ništa ne zna. Stoga da li se klanjaš kipu gospe, svetom luki/josipu/anti, križu ili zastavi sasvim je svejedno – ti si mrtvac u duhu jer ne živiš autentični, spontani, fluidni život ljubavi, već slijediš pravila, kodove, okvire, formule koje u sebi nemaju ništa autentično, ljubavno, spontano. Stoga ja/ti si mrtav. Vlasnik svih mrtvaca na svijetu, a i najveći poticatelj i zagovarač smrti je katolička crkva koja obećava svojim vjernicima život vječni, ali tek kad umru. Ako bi želio čak biti svetac, moraš prvo umrijeti. Stoga svi i umiremo i svi smo ljubitelji smrti, obožavamo je i vjerujemo u nju, točno onako kako program to od nas traži.
Potpuna glorifikacija i obožavanje smrti, nekromancija. Eto to je samo jedna potvrda da je život kao glavno obilježje čovjeka u religiji izgubljeno.
Osnovno obilježje pristupanja katoličkoj crkvi jest u vašem zahtjevu da pristupite istoj kroz magičnu ceremoniju i da se upišete u njene knjige kao vjernik – podanik koji kao takav gubi prirodna prava dobivena svojim rođenjem, i kroz krštenje se ponovo rađa, ali sada u drugom svijetu, svijetu čudesa i pravnog prometa u kojem je isti postao pravna osoba se privilegijama i dužnostima. Takav vjernik-podanik dužan je zastupati i poštovati sve doktrine koje mu vrhovništvo crkve umetne u glavu. Od hrpe zarobljavajućih doktrina koje su doslovno ubojice čovjekove duše izdvojit ću dvije:
1. bog se odrekao čovjeka i protjerao ga iz rajskog vrta te mu oduzeo sva prava koja je u početku imao, razbaštinio ga od zemlje i svu svoju vlast predao katoličkoj crkvi na upravu. I takva crkva je vrhovni tumač božje riječi (zakona) koja je u svojoj biti nepogrešiva, – najviši mogući zakon. Crkveni zbor je od samog početka priznavao papu za vrhovnog poglavara i njegova se riječ u pitanjima vjere i morala oduvijek smatrala konačnom. Kao što je sabor u Jeruzalemu ušutio u trenutku kad je Petar proglasio dogmu, tako je i kroz stoljeća, kad god bi papa progovorio, diskusija je bila završena. Tako sveti Irenej, učenik svetog Polikarpa (koji je sâm bio učenik svetog Ivana apostola), u svojoj poznatoj obrani vjere, Protiv krivovjerja, piše: “S tom [rimskom] crkvom, zbog njezina višega porijekla, sve se druge crkve moraju složiti, dakle svi vjernici u čitavom svijetu, jer su vjerni baš po njoj posvuda sačuvali apostolsku predaju“
2. Sva vlast je od boga
Zašto se tako često od predstavnika vjerskih ustanova (i ne samo od njih) često može čuti izjava da je „svaka vlast od boga“? Da li ovakav stav ima podršku u Bibliji ili se radi o licemjerju, s obzirom na činjenicu da crkve blisko sarađuju s vlastima? Crkva je lukrativna[1] organizacija i sa te pozicije ona je uvijek uz vlast, bilo da je ona totalitarna ili demokratska. Kao takva (lukrativna), crkva ne proizvodi vrijednosti, ona egzistira na privrženosti ljudi vjeroispovijesti koja se najčešće izjednačava sa nacionalnom pripadnošću.
Ali ono što nas najviše zanima je biblijski stav prema ovom pitanju. Da bi se opravdalo pristajanje uz vlasti, tekst koji se najčešće koristi je Rimljanima 13:1: „Neka se svaka duša pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od boga, a što su vlasti, od boga su postavljene.“
Iz ove izjave, dakle, možemo jasno razumjeti da biblijski religiozna osoba nije buntovnik u smislu oportunizma svjetovnim vlastima.
Da bismo shvatili o čemu Pavle govori, moramo razmotriti cijeli kontekst:
„Zato, ko se suprotstavlja vlasti, protivi se božjem uređenju, a oni koji mu se protive navući će osudu na sebe.“ (13:2)
Kasnije ćemo razmotriti odnos božjeg uređenja i svjetovnih vlasti. Očigledno, ako se protivimo državnom poretku, ono što neminovno slijedi je navlačenje problema.
„Jer onih koji vladaju ne treba se bojati kad se čini dobro, nego kad se čini zlo. Dakle, ako ne želiš da se bojiš vlasti, čini dobro, pa ćeš dobiti pohvalu od nje.“ (13:3)
Ovdje je Pavle još precizniji. Ako se ponašamo u skladu sa zakonom, ako se ne ponašamo kao prestupnici i kriminalci, nemamo razloga da se plašimo vlasti.
„Jer ona je božji sluga za tvoje dobro. Ali ako činiš zlo, boj se, jer ne nosi mač bez razloga. Ona je božji sluga, osvetnik koji iskaljuje njegov gnjev nad onim koji čini zlo.“ (13:4)
Drugim riječima, svakom uređenju je potrebna zakonodavna, sudska i izvršna vlast. U postojećem sistemu, zbog pale ljudske prirode koja ima sklonost ka zlu, vlast se mora osigurati silom. Tako je ona „Božji sluga“ u izvršnom smislu, jer sprečava anarhiju i sankcionira prestupnike zakona.
Stoga ne možete tvrditi da država porobljava, a da je crkva osloboditelj jer država je religijom ustanovljena i svi ovi biblijski citati dokazuju da je bog mrzitelj čovjeka i da ga treba silom utjerati u red i sankcionirati, a da je čovjek obavezan poštivati zakone ma kako idiotski oni bili. Ali, što se mora nije teško, jer usput budi rečeno, strah od vječnog ognja uvijek iza ćoše vreba.
„Prije svega to je pobuna protiv tiranije vrhovnog teološkog oličenja, tj. Boga. Očito je da dokle god imamo gospodara na nebu, na Zemlji smo robovi. Naš razum i volja također se poništavaju. Dok god vjerujemo da mu dugujemo apsolutnu poslušnost, a pokraj boga i nema druge apsolutne poslušnosti, neminovno ćemo se morati pasivno i bez ikakva otpora podvrći svetom autoritetu njegovih posrednika i izabranika: mesijama, prorocima, božjom voljom nadahnutim zakonodavcima, carevima, kraljevima i svim njihovim službenicima i ministrima, predstavnicima i službenicima dviju najvećih institucija koje nam se nameću kao određene božjom voljom da upravljaju ljudima: crkve i države. Svaki svjetovni ili ljudski autoritet dolazi izravno od duhovnog ili božjeg autoriteta. Međutim, autoritet je negacija slobode. bog, ili bolje reći, božja fikcija je potvrda ili intelektualni i moralni uzrok robovanja na Zemlji, i ljudska će sloboda tek onda biti potpuna kad potpuno uništi kobnu fikciju nebeskog gospodara.„ – Mihail Bakunin
Stoga osnovno shvaćanje dokumenta i osnivanju i želje za tvorenjem društva živih ljudi na ovim principima jest da je čovjek u biti Bog, i da je stvoritelj prvenstveno u nama. Kako u meni tako i u svakome ostalome. Pa šta god napravio dragome Bogu sam napravio, sebi sam napravio.
Raskidanje veza sa religijom još je nužnije od raskidanja veza sa državom u namjeri ostvarivanja slobode, jer su te veze mnogo dublje ukorjenjene i teže za uočavanje. Na kraju krajeva nastale su magičnim ritualnim procesima. Kidanje veza sa religijama ne znači i kidanje veza sa ljudima koji religiju predstavljaju. I tu kao i u bilo kojem sistemu ima dobronamjernih i pravih ljudi koji su izgubljeni kao i velika većina i ne znaju kamo bi i što bi. Članovi ovog društva bi mogli biti ti koji će donijeti pravu informaciju i znanje unutar zatvorenih religioznih zidova, ali naravno, samo onima koji žele čuti.
