“Kad se jednom naučimo sramiti, to nas prati cijeli život.” Meluzzi
Osjećaj srama i krivice su naša ulaznica u društveni sistem, tj. pokazatelj da smo dovoljno zreli da bi postati sastavni dio kolektiva. Dijete se ne rađa sa sramom, već se ono uči sramiti, oponašajući one starije. Tko je ismislio ideju srama, Tko propovjeda ideologiju srama i krivice? Nije li priča iz rajskog vrta utopljena u ta dva osjećaja? Nismo li svi mi po definiciji rođeni sa bremenom tog nepojmljivog i neobjaünjivog prvobitnog grijeha, zbog kojeg osjećamo krivicu i sramimo se cijeli život? Sistem odgoja i edukacije je glavni čimbenik koji je zaslužan da se u djetetu razvije umjeren osjećaj krivnje i srama.
Sram se na poseban način pojačava u jednom od glavnih stadija razvoja ljudskog bića: pubertetu. Rast u tom periodu je često nemiran i neharmoničan. On prisiljava adolescenta da doslovno obitava u osjećaju neprimjerenosti u odnosu na druge, konstantno se uspoređujući sa vršnjacima. Osjećaj podređenosti i negativna slika o sebi, koja se kao posljedica toga razvija, posebno se vezuje uz tjelesni izgled.
Popis “upaljača” našeg srama je dugačak i krajnje individualan. Kako izgleda moj popis, moja zbirka trenutaka srama i stida? Svako od nas je dužan napraviti ovaj popis i odvrtiti film ispred svojih unutrašnjih očiju, ako iz nikojeg drugog razloga, onda iz ljubavi prema samome sebi. U tim momentima srama je ostala zakočena ogromna količina naše životne energije. Tko se nije sramio tokom puberteta? Tko nije mrzio samog sebe tj. svoje tijelo, jer nije sličio nekom idolu generacije? Da li je negativan odnos prema vlastitom tijelu u zrelim godinama rezultat neprobavljenih trauma iz puberteta? Što se u nama dogodilo kad nas je netko tada javno posramio? Jesmo li sve prihvatili kao šalu, povukli se postiđeni i pali u depresiju ili smo smrtni ozbiljni spremali osvetu mrzeći osobu koja nas je osramotila?
„Pazi na sestru, da nebi osramotila familiju!“
Kad smo posramljeni, mi automatski osjećamo da ne zaslužujemo potpunost života. Jak osjećaj srama nerijetko vodi i do samoubistva. Osoba jednostavno ne može podnijeti one tihe ali ubojite poglede posramljivanja. Društvo, kao egregor na daljinsko upravljanje je vrlo nemilosrdan i netolerantan na sve koji se ne pridržavaju njegovih normi ponašanja i moralnih pravila. Dok smo u stanju srama, on nam uvjerava da nismo dostojni onoga što uživaju oni društveno priznati i ugledni. Sram nas je pretvorio u građane drugog reda. Oduzeo nam je pravo na društvenu podršku našeg dostojanstva, pogazio je naš ugled i našu čast. Gubljenje ugleda ne mora automatski značiti i gubljenje dostojanstva, koje je naš intimni osjećaj naspram nas samih.
Sram se poput klina zabija u područje između naše svijesti i našeg tijela. To je područje gdje prebivaju naša čula. Jedan od njih, onaj šesti, je um ili interpretacijski sistem. Bez njega invazija i implantacija srama u naše biće nije moguća. Bez petokolonaša se napad straha odbija o rubove naše tvrđave tijelo-svijesti.
Možemo li sada sram sagledati u jednom drugom svjetlu. Postalo je jasno kao dan, da je sram magijsko-psihološka tehnika manipulacije i programiranja ljudskog bića. Učeći se sramiti mi ne postajemo fini, moralni i civilizirani građani. To je laž koja nam je podmetnuta da se navučemo, a poslije je kasno. Nepoželjna nuspojava srama je pretvaranje jednog dijela naše životne energije u onu nemilosrdnu i vrlo nasilnu. Sram od nas postepeno pravi agresivna čudovišta, koja onda čekaju pogodan trenutak svoje realizacije. Kad god primjetimo da smo neuravnoteženi, agresivni ili čak nasilni, zastanimo na trenutak i zapitajmo se tko nas je nedavno uvrijedio, posramio, nasrnuo na naše dostojanstvo i ugled.
Cijeli sistem našeg moralnog društva drži u šahu sve pojedince putem prijetnje javnog sramoćenja. I najveće karijere se survavaju u bezdan brzinom svjetlosti, kao posljedica medijskog napada na moralnu nepodobnost pojednica. Nema ništa surovije od javnog linča u kojem je osoba razapeta na stub moralnog srama. Jedna društveno neprihvatljiva seksualna afera i godine rada nestaju u pepelu. Sram je vrlo staro i vrlo moćno oruđe manipulacije programiranja ljudi.
- Posrami ga uzevši mu njegovo dostojanstvo, pogazi njegov ugled i čast.
- Oblikuj ga po želji.
Socijalna sredina ne podnosi odstupanja izvan određenog, prethodno dogovornog okvira. Društvo tako štiti svoju homogenost. Pojedinac se štiti ili skrivanjem, bijegom u samoću ili autizmom. Samo vrhunski čarobnjaci mogu se kontrolirano sramiti i onda u trenutku sve promjeniti.