Uvod u fenomenologiju srama

“Kad se jednom naučimo sramiti, to nas prati cijeli život.” Meluzzi

Osjećaj srama i krivice su naša ulaznica u društveni sistem, tj. pokazatelj da smo dovoljno zreli da bi postati sastavni dio kolektiva. Dijete se ne rađa sa sramom, već se ono uči sramiti, oponašajući one starije. Tko je ismislio ideju srama, Tko propovjeda ideologiju srama i krivice? Nije li priča iz rajskog vrta utopljena u ta dva osjećaja? Nismo li svi mi po definiciji rođeni sa bremenom tog nepojmljivog i neobjaünjivog prvobitnog grijeha, zbog kojeg osjećamo krivicu i sramimo se cijeli život? Sistem odgoja i edukacije je glavni čimbenik koji je zaslužan da se u djetetu razvije umjeren osjećaj krivnje i srama.

Sram se na poseban način pojačava u jednom od glavnih stadija razvoja ljudskog bića: pubertetu. Rast u tom periodu je često nemiran i neharmoničan. On prisiljava adolescenta da doslovno obitava u osjećaju neprimjerenosti u odnosu na druge, konstantno se uspoređujući sa vršnjacima. Osjećaj podređenosti i negativna slika o sebi, koja se kao posljedica toga razvija, posebno se vezuje uz tjelesni izgled.

Popis “upaljača” našeg srama je dugačak i krajnje individualan. Kako izgleda moj popis, moja zbirka trenutaka srama i stida? Svako od nas je dužan napraviti ovaj popis i odvrtiti film ispred svojih unutrašnjih očiju, ako iz nikojeg drugog razloga, onda iz ljubavi prema samome sebi. U tim momentima srama je ostala zakočena ogromna količina naše životne energije. Tko se nije sramio tokom puberteta? Tko nije mrzio samog sebe tj. svoje tijelo, jer nije sličio nekom idolu generacije? Da li je negativan odnos prema vlastitom tijelu u zrelim godinama rezultat neprobavljenih trauma iz puberteta? Što se u nama dogodilo kad nas je netko tada javno posramio? Jesmo li sve prihvatili  kao šalu, povukli se postiđeni i pali u depresiju ili smo smrtni ozbiljni spremali osvetu mrzeći osobu koja nas je osramotila?

„Pazi na sestru, da nebi osramotila familiju!“

Kad smo posramljeni, mi automatski osjećamo da ne zaslužujemo potpunost života. Jak osjećaj srama nerijetko vodi i do samoubistva. Osoba jednostavno ne može podnijeti one tihe ali ubojite poglede posramljivanja. Društvo, kao egregor na daljinsko upravljanje je vrlo nemilosrdan i netolerantan na sve koji se ne pridržavaju njegovih normi ponašanja i moralnih pravila. Dok smo u stanju srama, on nam uvjerava da nismo dostojni onoga što uživaju oni društveno priznati i ugledni. Sram nas je pretvorio u građane drugog reda. Oduzeo nam je pravo na društvenu podršku našeg dostojanstva, pogazio je naš ugled i našu čast. Gubljenje ugleda ne mora automatski značiti i gubljenje dostojanstva, koje je naš intimni osjećaj naspram nas samih.

Sram se poput klina zabija u područje između naše svijesti i našeg tijela. To je područje gdje prebivaju naša čula. Jedan od njih, onaj šesti, je um ili interpretacijski sistem. Bez njega invazija i implantacija srama u naše biće nije moguća. Bez petokolonaša se napad straha odbija o rubove naše tvrđave tijelo-svijesti.

Možemo li sada sram sagledati u jednom drugom svjetlu. Postalo je jasno kao dan, da je sram magijsko-psihološka  tehnika manipulacije i programiranja ljudskog bića. Učeći se sramiti mi ne postajemo fini, moralni i civilizirani građani. To je laž koja nam je podmetnuta da se navučemo, a poslije je kasno. Nepoželjna nuspojava srama je pretvaranje jednog dijela naše životne energije u onu nemilosrdnu i vrlo nasilnu. Sram od nas postepeno pravi agresivna čudovišta, koja onda čekaju pogodan trenutak svoje realizacije. Kad god primjetimo da smo neuravnoteženi, agresivni ili čak nasilni, zastanimo na trenutak i zapitajmo se tko nas je nedavno uvrijedio, posramio, nasrnuo na naše dostojanstvo i ugled.

Cijeli sistem našeg moralnog društva drži u šahu sve pojedince putem prijetnje javnog sramoćenja. I najveće karijere se survavaju u bezdan brzinom svjetlosti, kao posljedica medijskog napada na moralnu nepodobnost pojednica. Nema ništa surovije od javnog linča u kojem je osoba razapeta na stub moralnog srama. Jedna društveno neprihvatljiva seksualna afera i godine rada nestaju u pepelu. Sram je vrlo staro i vrlo moćno oruđe manipulacije programiranja ljudi.

  1. Posrami ga uzevši mu njegovo dostojanstvo, pogazi njegov ugled i čast.
  2. Oblikuj ga po želji.

Socijalna sredina ne podnosi odstupanja izvan određenog, prethodno dogovornog okvira. Društvo tako štiti svoju homogenost. Pojedinac se štiti ili skrivanjem, bijegom u samoću ili autizmom. Samo vrhunski čarobnjaci mogu se kontrolirano sramiti i onda u trenutku sve promjeniti.

Fenomen živog čovjeka

U zadnjem prilogu sam pokušao pojasniti fenomenološku metodu redukcije iz perspektive šamanizma, ili bolje rečeno sa pozicije čarobnjaške tradicije drevnih tolteka. Sada ću predstaviti kako je redukciju shvatila jedna Husserlova učenica. Trebali bi biti ponosni da je upravo jedna žena sa ovih balkanskih krajeva osjetila aktualnost i potentnost Husserlove misli i usudila se pratiti svoj poriv da fenomenologiju nauči direktno od njenog oca. Ja sam joj neizmjerno zahvalan, što me je kao studenta potakla za dublje proučavanje fenomenologije i njene kreativne aplikacije na nivou prostorskog planiranja.

Kakve veze ima pak fenomenologija sa tematikom „živog čovjeka“? Deidentifikacija čovjeka od pojma i forme osobe na pravnom nivou je nedvojbeno važan čin. Za samo shvaćanje problematike osobe kao pravnog lica je potrebna inteligencija koja prevazilazi sam nivo intelekta. Poznato mi je iz vlastitog iskustava, da izuzetno inteligentne osobe iz akademskih krugova, nikako nisu mogle ili nisu htjele shvatiti o čemu se tu zapravo radi. Vjerovatno je za to potrebno posjedovanje i uključivanje jedne druge vrste, možda one danas popularne, emocionalne inteligencije. Bilo kako bilo, svjedočio sam situacijama kad su ti doktori nauka doslovno bili iziritirani tom temom, iz samog razloga jer im je bila neshvatljiva.

Upravo nam praksa fenomenološke redukcije dopušta da proces de-osobljavanja proširimo na jedno drugo polje, ljepše i nadasve zanimljivije od onog pravno-birokratskog. Dosljedno i pritom mislim radikalno izvođenje fenomenološke redukcije (FR), ima kao posljedicu ljuštenje jednog po jednog sloja socijalizacije, koji je prekrio nas kao svjesno biće i onemogućava nam direktno promatranje okoline. Jedan od prvih slojeva koji se pritom oljušte je pitanje Boga, božanskog i religije uopće. Pokazalo se kao trans-subjektivna činjenica, da je pitanje božanskog potpuno irelevantno za fenomenološko istraživanje. Niti nas kamo vodi, niti nam pomaže u trezvenom procesu reduciranja stvarnosti do same njene biti tj. objektivne istine.

Fenomenologija se temelji na „fenomenu svijesti“. To je jedina filozofija koja svijest uzima ozbiljno. Samo iz tog razloga je ona istinski temelj spoznaje i tako nauke uopće. Husserl je vrlo brzo prokljuvio zastranjenje moderne nauke i predvidio njenu buduću krizu, shvativši da ona mentalno-duhovni sud predpostavlja svjesnom iskustvu. Tako naučno istraživanje prvo postavlja tezu i gradi pojmovnu strukturu, nebi li kasnije rezultate istraživanja, uklopiti u tu shemu. Ista je stvar sa čovjekom i društvom kao kolektivom. Društvo ne priznaje čovjeka kao individualnu svijest, već samo osobu kao njegov surogat, napravljen po „licu i naličju“ društvenih normi. Ako se želi uklopiti u kolektiv, čovjek se mora milom ili silom prilagoditi strukturi kolektiva i time se odreći tj. odustati od svoje čovječnosti. Ako se složimo da je bit čovjeka promatranje, onda je njegova suština individualna svijest. Odricanjem od svoje svijesti, čovjek prihvaća izdanak kolektivnog uma kao zamjenu za nju i postaje osoba tj. punopravni član društva. Upravo iz tog razloga se sve „punokrvne“ osobe nervozno reagiraju na  pominjanje pojmova svijest i fenomenologija,  jer oba ugrožavanju njeno postojanje.

Svaki živi čovjek mora proći kroz proces fenomenološke redukciju u procesu odrastanja i sazrijevanja. Bez energetske činjenice koja jasno pokazuje skidanja ljušture osobnosti, živo dijete ne može postati živi čovjek. To je poput neke vrste energetske lične karte. Upravo taj proces nam jasno opisuje naša divna Husserlova učenica. Svojom radikalnom redukcijom, fenomenolog se odriče pripadnosti „društvenoj stvarnosti“. Žrtva koju mora za tu slobodu platiti je brisanje svoje „osobne povijesti“, koja je dokaz njegovoj pripadnosti kolektivu kao misaono-energetskom egregoru. Nagrada koju time dobija je oslobađanje  njegove svijesti od uvjetovanosti prostorom i vremenom. Zapravo cijela struktura logike za njega prestaje postojati. Ono što na kraju ostaje je puki promatrač koji opisuje-oslikava promatrano.

Zamka u koju praktičar redukcije (FR-e) može upasti je da pobuca „žito i kukolje“. Konkretno se tu radi o opasnosti, da tokom brisanja sebe kao osobe tj. člana društva, počne brisati sebe kao psiho-fizičku jedinku i počne se gubiti u pseudo-transcendentalnom iliti fantomskim svijetom duhovno-mentalnog. Sudbina  zastranjenja u „duhovno“ je zadesila mnoge praktičare FR-a, pogotovo ako im je uz to udarila i slava u glavu. Samovažnost, duhovnost i društveni ugled su smrtni neprijatelji svakog istinskog istraživača svijesti tj. fenomenaliste (praktičara fenomenologije). Ta negativna spirala je progutala mnoge nadobudne filozofe i danas guta mnoge nadobudne žive-ljude. Strah od gubljenja uma je za neke veći od samog straha od smrti. To je kao da gubimo vezu sa našim Bogom. Zato je toliko važno oljuštiti prvu ljušturu prije negoli se upustimo u dublje nivoe FR-e. Dokle god mentalno masturbiramo na temu „božansko“, nismo zreli za dalje čiščenje i shodno tome sazrijevanje iz pubertetlije u trezvenog živog čovjeka. Fenomenologija ostavlja za sobom oba filozofska diskurza, i onaj idealistički i onaj materijalistički, jedino zbog njihove neeficijentnosti i ne-intencionalnosti. Radikalni intencionalizam je moguć samo onstran njihove prividne dualnosti.

Ukoliko preživi i riješi sve muke i zagonetke dekonstrukcije svoje osobnosti, njegova svijest će polako utonuti u polje čiste i direktne percepcije energije svemira, za čije poimanje mu nije više potreban ni interpretacijski sistem ni njegov ljudski oblik, kao izvor njegove, sada bivše osobnosti. Preostaje mu samo uživati u prizoru kako mu izrastaju krila percepcije, tj. rađanje sposobnosti da sama energetizirana svijest postaje avenija za putovanje ovim magičnim svemirom.