Izopačeni dualizam romantike

Postoji li dualizam bez antagonizma, bez onog naboja koji tjera na upotrebu sile? Antagonizam dolazi tek kad se uvede ideja vrijednosti i hijerarhije. Öim eliminiramo te dvije ideje, nestaje i osnove za antagonizam. Tko je unio virus-ideju hijerarhije? Muškarac i žena nisu stvoreni da se međusobno dokrajče u borbi za „zadnju riječ“. Oni su tu, da sjedinjenjem stvore novo čudo života, novu samostalnu jednotu. Prirodni dualizam je onaj koji jača i podržava jednotu. Skladan par je mnogo više od zboja njihovih individualnih moći. Kako može doći do sjedinjenja skladnog para, ako se sistem vrijednosti bazira na:

  • ja sam duhovan,
  • ja sam muškarac,
  • ja sam um (mislim dakle postojim),
  • ja sam najvrijednije biće u univerzumu,
  • ja (osoba) sam stvoren po licu i naličju Boga („Osobus Maximus“).

Odakle ideja da se suprotnosti moraju sukobljavati? Što je sa međusobnim usklađivanjem? Usklađivanje zahtijeva strpljenje i umijeće. Sukobljavanje je najbrži način energetskog pražnjenja. Ekplozija emocija i fizički sukob u kratkom roku nas rješavaju našeg životodajnog energetskog potencijala. Sukob je uvijek sjeme novog sukoba. Rat je uvijek klica novog rata. Tko je prvi raskolio balkanski rod na kleronacionalne zajednice i nahuškao prvi sukob, kreirao trakavicu ratova na ovim prostorima? Tko je unio virus raskola u bračne krevete? Kome je u interesu da se rađaju frustrirana i energetski oštećena djeca? Kome smetaju moćna djeca, budući revolucionari, vođe, narodni heroji?

Kako je antagonizam imeđu čovjeka, kao prirodne materijalno-energetske tvorevine, i osobe, kao umjetne nematerijalno-neenergetske tvorevine, prebačen unutar čovjeka samog? Kad je čovjek poludio i koncept građanskog rata ili šizofrenog sado-mazohizma postavio kao svoj sveti životni postulat? Jesu li naše pretke opili ili hipnotizirali da bi to realizirali? Jesu li naši pretci bili toliko naivni, dobroćudni i glupi, da su pri zdravoj svijesti kupili „mačka u vreći“ i pošteno ga platili kao svetu relikviju?

Odakle ideja o antagonizmu materije i duha? Tko je zamjenio sinonim svijesti za sinonim uma? Um je suštinski protiv materije i protiv svijesti. Um je antagonističan i energetskom tijelu. Um je strano tijelu u meterijalno-energetskoj cjelovitosti. Um je u vidljivom i nevidljivom ratu sa svim. Um je umjetna inteligencija koja ne pripada porodici živih bića. Vratimo se pažnji (čistoj svijesti) i tijelu (materiji) i nestat će i uma i antagonizma. Nestat će želja za prevlašću, porobljavanjem, hijerarhijom, izrabljivanjem. Nestat će onaj nekonstruktivni i rušilački dualizam, ustupivši mjesto stvaralaštvu i suradnji.

Zašto je upravo u eonu znaka riba antagonistički dualizam toliko popularan, sveprisutan i nadasve uspješan? Pogledajmo pažljivije njegove simbole: dvije ribe i astrološki simbol )-(. Vesica piscis () (kao geometrijski prikaz otvora, prolaza, vagine) je raskoljena na dva segmenta kruga i razmještena na suprotne strane. Kao rezultat imamo antagonistički dualizam na svim nivoima društvene stvarnosti, od religije, znanosti, filozofije, morala… Dualistički antagonizam posvuda. Individualizam kontra kolektivizma, politička desnica i ljevica, idealizam kontra materijalizma u filozofiji.  Sve teorije i prakse koje vode sjedinjenju (yoga naprimjer znači sjediniti, religija također, a ipak su jedna drugoj antagonistične) su tabuizirane. Sve mističko-individualne prakse su tabu. Seks je tabu.

Izopačena duhovnost riba podcijenjuje i prezire izopačeni materijalizam djevice. Obe izopačenosti su zasnovane na odvojenosti i negaciji prirode i obožavanju spekulativnog uma, koji je prozvan duhovnošću. Lukavost uma je zbog svoje lukrativnosti u hijerarhijskom socijalnom miljeu podignut na najviši pijedestal. On daje moć i bogatstvo, te garantira povlašteni društveni položaj. Suštinu ribe ne simbolizira filozofska dogmu (ideologija), kao što djevica nije mešetarenje na burzi i zelenarenje. U doba riba sijemo, u djevici žanjemo. Voda oplođuje i hrani zemlju. Umjesto sistema navodnjavanja imamo poplave i suše. Umjesto izobilja imamo glad. Umjesto blagostanja (well-being) proživljavamo strah. Izopačenost ribe je prepuštanje emocionalno nabijenoj i nadasve nepraktičnoj intelektualizaciji. Izopačenost djevice je omamljenost lukavom pohlepom. Sveprisutni nam simbol križa, koji nas nadgleda već dva tisućljeća, niti sjedinjuje, niti stvara, niti otvara nove puteve.

„Prekrižio sam to, raskrstio sam sa tim!“

Dualizam može biti centrifugalnog i centripetalnog tipa. Svastika je pokušaj centrifugalizacije križa i smišljeno je devastirana projektom nacizma. Moramo li se sramiti što taj simbol nalazimo na tisućama godina starim artefaktima naših balkanskih prostora? „Odbaci svoje i prihvati tuđe!“, je mantra koja je utetovirana u gene balkanskih domorodaca, zajedno sa nametnutim mitom o njihovoj migrantskoj prošlosti. Kad je počelo i koliko je trajalo to nasilno „pranje mozgova“?

Zašto je prezicna analiza našeg kolektivnog sna toliko važna? Svi mi spavamo i sanjamo ovaj globalni, izvana inducirani san. Naći otvor u novi suvereni san, novo doba, novu realnost, ne možemo ukoliko ne postanemo svijesti trenutne situacije. Kako pripremiti zdravu okolinu za živog čovjeka, ako ne shvatimo i počistimo izopačenosti trenutnog stanja, koje je i u nama? Prava duhovnost nije ni kolektivizam reprezentativnih vjera, niti je pravi materijalizam špekuliranje na burzi. Istinska duhovnost i materijalizam se sjedinjuju u jedno, kao što nas uče stare šamanske kulture i moderna kvantna fizika. Materija je misterija energije i energija je misterija materije. Koncept energije uništava koncept neminovne antagonističke kontradiktornosti dualizma, koji nas je dva milenijuma raskoljavao. Sve je jedna misterija, čudo života, koje čeka da bude doživljeno.

Kako spriječiti da se trakavica romantizma ne prenese i na novo doba? Sjetimo se kako je vojni državizam i hijerarhiju rimskog carsta zamjenila rimska crkva sa svojim konceptom imperijalne religije, kojom upravlja vojno-hijerarhijska struktura zatvorenog apsolutističkog tipa. Ista takva struktura danas upravlja modernim demokratskim društvom i njegovom novom religijom – znanošću.

Kvantna fizika ima potencijal da bude smrtni udarac jezuitsko-romantičarskom konceptu znanosti. Fenomenologija ima potencijal da bude smrtni udarac filozofijama i religijama. Rad Castanede ima potencijal da postane smrtni udarac terminologiji romantike i sve poveže u jedan individualno-transsubjektivni šamanizam modernog doba. Bez tog direkta, krošea i aperkata nema nokauta romantike. Bez radikalnog čišćenja pojmova, nema nade za izlazak iz kaosa i konfuzije u koju nas naš gospodar – um uvijek satjera. Kome trebaju pojmovi poput duhovnost, ljubav, Bog, itd.? Zašto čuvati nepotrebne stvari pune pljesni i bakterija? Koja je to vrsta ugode koju osjećamo kad koristimo te pojmove? Kakve emocije one izazivaju? Tko se hrani energijom koju te emocije iz pojedinca raspršuju?Zašto napuhivanje ega stvara osjećaj lažne tj. lijene ugode? Koja je cijena te ugode? Tko stoji iza tih kupoprodajnih ugovora i energetskih transakcija?

Antagonistički dualizam između duha (energije) i tijela nema osnovu u prirodi. On postoji samo u umu osobe (ne-energetskog bića). Ili smo sljedbenik uma tj. osoba, ili smo biće svijesti koje opaža tj. čovjek. Proces dezinfekcije u cilju oksidacije virusa romantike je primaran i sveobuhvatan poduhvat, koji se mora provesti savjesno i do u detalje precizno. U protivnom, opet ćemo se probuditi u noćnoj mori, kojs će postati naša nova stvarnost. Umjeće čarobnjaka romantike odgleda se u pretvaranju našeg svjesnog sna u nesvjesnu noćnu moru. To je umijeće manipulacije kolektivnog sna. Fenomenolozi to zovu umijeće intencije, umijeće namjeravanja:

„Deliberately intentionaly act of reality constitution.“

O oholosti romatičara ili o narcizmu uma

Rođenjem, kojem prethodi začeće, postajemo živo ljudsko biće.  Tom biću trebaju godine nebi li postalo svjesno samog sebe. Nakon toga, potrebno je dosta napora i prvenstveno učenja, da to isto biće zaboravi samog sebe. Krajnji proces tog procesa zaborava i degradacije najbolje oslikava izreka:

“Ja nisam ovo tijelo!”.

Ta već gotovo legendarna izjava, vrlo popularna u krugovima romantičara ili „mind first“ poklonika, predstavlja krunu oholosti uma i njegovog pravnog predstavnika u društvenom svijetu, osobe. Oholost nije ništa drugo do nezahvalnost, a nezahvalnost je prvenstveno posljedica ignoriranja i iskrivljavanje činjenica. Nepobitna je činjenica da smo dar života i tijela dobili poklonom naših roditelja. Oni su žrtvovali dio svoje svete seksualne energije, nebi li novom biću podarili život. I onda se dogodi da to novo biće postane toliko “učeno”, da činjenice života toliko izvrne i pogubi se u ideološko-romantičnim stranputicama, da na koncu, osnovu svoje egzistencije i njenu okolinu proglasi za nešto iluzorno, zlo, đavolju rabotu, Luciferov svijet i što još ne.

Jedno takvo „ideološko“ samoubistvo je nepojmljivo kod drugih živih bića, također stvorenih po licu i naličju stvoritelja. Samo čovjek je u svojoj samovažnosti, kao “kralj svih živih bića”, postao toliko uobražen i neoprezan, te završio kao laki pljen implantiranog programa egomanije. Taj implantat (osuđivačko-računski um), on je dobio u zamjenu za redovitu isporuku svoje životne energije. Taj ugovor je poput ugovora u radu. Za stvarni rad (utrošak energije) se dobiva novac, čija se vrijednost u potpunosti bazira na društvenom dogovoru. Koliko je taj dogovor stabilan, toliko je i vrijednost novca stabilna. Izvan tog dogovora, njegova vrijednost je iluzorna, jer nema svoju podršku u prirodi ili materijalno-energetsku osnovu. Novac olakšava razmjenu, ali nije primaran onoj prirodnoj vrijednosti koju tokom razmjene zamjenjuje. Tako ni um ne može biti primaran svijesti i tijelu, jer samo služi za razmjenu perceptivnih utisaka. Izreka „Ja nisam ovo tijelo!“ jenakovrijedna je izreci „Burza je najviši hram duhovnosti, gdje boravi istina tj. Bog!“

Jedini način da čovjek raskine taj izrabljivački ugovor sa umom, čiji lanci ga stežu kroz sve grane društva (od religije i znanosti do školstva i medicine), jeste da probudi svoju istinsku pažnju, svoju tjelesnu svijest. Kako se budimo? Tako da prvo otvorimo i protrljamo oči. Kako da tokom dana ostanemo budni i pažljivi? Tako što ćemo sustavno manje koristiti um i više koristiti oči i cijelo tijelo kao perceptivni aparat. Promatrati umjesto etiketirati tj. prestati sjećati se imena koje smo naučili. Osjeti sada!

Dokle god misao bude konceptualno postavljena ispred percepcije i um ispred svijesti, naše oči doslovno nećemo moći otvoriti, usprkos našim nadljudskim naporima. Ono što čini jedna prosječna osoba jeste da „misli zatvorenih očiju“. Misao nije dio tijela i njeno porijeklo je izvan granica našeg individualnog suvereniteta. Oči su, nasuprot tome, dio nas samih, dio ovog našeg čudnovatog fizičko-energetskog bića. Ako svoje vlastite oči proglasimo stranima, a um svojima, naše šanse za energetsko (duhovno) buđenje su ravne nuli. Ideologija romantike, tako u samom startu, spriječava ljude da krenu na put samospoznaje. Ako je osnovna premisa kriva, što očekivati od rezultata naših djelovanja?

Naše oči su dio našeg fizičko – energetskog tijela i ono je u svojoj cijelosti jedan veliki organ percepcije. Mi percipiramo cijelim našim bićem. Odricanje od tijela je odricanje od percepcije, a čovjek je u suštini biće koje percipira, za razliku od osobe koja je biće koje misli. Mišljenje je surogat percepcije, koje za spoznaju koristi strano tijelo (egregor, eksterni server), umjesto da koristi svoje vlastito.

Fizičko tijelo je osnova, portal, temelj i rasadnik za sva ostala tijela, koja obitavaju u drugačijim energetskim frekvencijama, ali koja su dio našeg bića. Proklinjati vlastite oči, srce i ostatak fizičkog tijela je omiljena zabava poklonika romantike. Oni razdvajaju, dijele, suprotstavljaju i sukobljavaju. Njihov dualizam je umjetni dualizam, koji nema uporište u prirodi. Romatičari u svom delirijumu haluciniraju o idejama duša, duha i ostalim „svetostima“, jasno ih razdvajajući i suprotstavljajući fizičkim tijelima i materijalnom svijetu.

Biti romantičar u današnje vrijeme, nakon stoljeća svih otkrića kvantne fizike i mnoštva drevnih mističkih škola, koje su je potvrdile i ukazale na jednotu svega, nasuprot lažnom dualizmu (nebo–zemlja, bog-čovjek, dobro-zlo itd.), je podvig ignoracije. Oni čak i spoznaje kvatne fizike interpretiraju tako da podrže njihove transhumanističke ideje i teoreme. To je toliko suludo, poput katoličkog misionara koji nastoji „preobratiti na pravu vjeru“ čopor majmuna ili neljudsku vanzemaljsku civilizaciju na nekoj drugoj planeti. Sav tehnološki transhumanizam, kao kruna znanosti, predstavlja lijevu struju romantizma. Ona desna struja, uvijek je bila pod kontrolom velikih reprezentativnih religija.

Fizičko tijelo je dio cjeline našeg magičnog bića i u toj svojevrsnoj “porodici tijela” ono ima svoje dužnosti i obaveze. Jedna od njih je opskrbljivanje energijom, koje fizičko tijelo dobija životom na zemlji, naših ostalih energetskih, ali anorganskih tijela. Neizvršavanje tih dužnosti i obaveza ima za posljedicu slabljenje i izgladnjivanje svoje “braće i sestara”. Cijeli taj lanac podrške kolabira, kad osoba obsjednuta umom proglasi vladavinu ideologije stranih osvajača za svoju vlastitu i svetu. Samo osoba je, u svom svojevrsnom stanju ludila, sposobna učiniti takvu besmislicu i proglasivši um (strani implantat) svojim bogom, prokleti svoje vlastito biće, svoje bazično fizičko tijelo, svoj život. To je kao da stanari jedne zgrade počnu rušiti nosive zidove u prizemlju, nadajući se da će tako lakše i brže stići do neba i Boga koji tamo prebiva. Ne daj bože spoznati da taj isti Bog prebiva na i ispod površine ove „prljave“ zemlje.

Proglasiti oholost romantičara za nezahvalnost „nedoraslih pubertetlija“, samo je naivno gledanje kroz ružičaste naočale. Stvar je mnogo ozbiljnija. Tu se radi o obitavanju u stanju konstantne opijenosti ili „pomaknutosti“ od stanja trezvenosti.  Zamislite si situaciju da živite sa svojim partnerom cijeli život i on vas cijelo to vrijeme ponižava, ogovara, radi sve da vam naudi i konačno vam prizna da stalno želi vašu smrt. To je situacija u kojoj živi oholi romantičar, njegovo tijelo u braku sa ne-njegovim umom. Krajnja oholost uma, koji je do te mjere zabrazdio u svom ludilu, je kad počne glasno zahtjevati linčovanje svog domaćina i dobročinitelja, svog fizičko-energetskog tijela.

Kao što je osoba bolest čovjeka, tako je i um bolest svijesti. Bolest je naravno samo blagi sinonim za potpuno izvrtanje vrijednosti. Što si strašniji sinonim sami sebi pronađete, tim bolje za vas. Slijedi vam skorije buđenje ili izbavljivanje iz “septičke jame” u koju nas je Bog-Um uvalio. Ipak krajnja perverzija i definitivno absurd bez premca  je kad individua sebe imenuje živim čovjekom, a nastavi propagirati samoubilačku ideologiju uma, dakle opet onoga što stoji iza koncepta osobe. Vjerujte mi, sve je moguće! Nitko nije cijepljen protiv demona prepuštanja vlastitoj lijenosti, niti je unaprijed izabran ili spašen. Oholost, ciničnost &co, sve su to varijacije narcisoidnog uma.

Fenomenologija psihodelije ili temelji bio-transhumanizma

Došlo je vrijeme da se znanost psihodelije izvede iz kućnog pritvora i postane javno dobro. Njena implantacija u kulturu našeg bolesnog post demokratskog društva, koje neminovno klizi ka totalitarnom režimu, je neophodna za opstanak vizije boljitka. Upravo nam znanost psihodelije može pomoći u onoj inicijalnoj fazi razvoja bio-transhumanizma, nebi li on postao privlačan i ozbiljan konkurent onom tehnološkom.

Ono što je danas neophodno potrebno je da se tematici upotrebe psihodeličnih sredstava pristupi otvoreno i trezveno, bez predrasuda, neutemeljenog straha i cinizma znanstveno-religioznog ega. Upravo taj ego, čija ispostava postoji u svima nama i biva instalirana procesom socijalizacije (školovanja-sazrijevanja), je zaslužan za onaj osjećaj odvojenosti od svega oko nas, dajući nam istovremeno osjećaj posebnosti, gotovo ekskluzivnosti. Ego je taj koji nam govori da smo mi kao ljudsko biće (prvenstveno pripadnik bijele rase; plava kosa i plave oči su dodatni bonus) jedino biće u univerzumu stvoreno po liku i naličju Boga. I naravno, on nam govori istinu, ukoliko smo identificirani sa njim. Ego jest stvoren po liku i naličju vrhovnog ega i naš je problem što jednu inteligenciju globalnog ega zovemo Bogom. Ako po jednoj strani tvrdimo da je Bog sveukupnost postojanja, onda je prosto uvredljivo tvrditi, da je jedan mikronski dio njegova stvaralaštva (čovjek), njegova savršena kopija.

Ego je destruktivni narativ koji se vremenom pretvara u tiranina. On je ono što zovemo “društveno biće” koje čini suštinu svijesti osobe. Sviješću odrasle osobe vlada ego. Svijest modernog čovjeka je zarobljenik ego-ideologija, poznatih kao znanstveni i religiozni koncepti (dogme). Osoba je tvorevina ega, tog karaktera koji tumara našom glavom.  Ego je onaj konstantni, uglavnom cinični glas koji sudi sa visine o svemu oko sebe. Definicija njegovog postojanja je odvojenost od okoline, što je energetski gledano, absurd. Ego je zid koji nas odvaja od duhovnosti, zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od stvarne magičnosti svijeta. Upravo psihodelične supstance imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Razbijanje barijere ega je razbijanje monopola znanstveno-religiozne dogme, razbijanje barijere koju našu percepciju drži prikovanu za ono dosadno, depresivno, poznato. Svijest djeteta nije ego svijest, već više svijest odraslog psihodelika privremeno oslobođenog terora ega. Ego je zid koji nas odvaja od spiritualnosti. To je zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od magičnosti svijeta. Psihodelici imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Njihova uloga je da otvore nove perspektive u ukažu na postojanje alernativog puta vrijednog daljeg istraživanja.

Po drugoj strani ego je temelj i suma svega što zovemo naša ličnost, osobnost, karakter, status, naša osobna povijest. Sa cijelom tom strukturom ega mi nismo bili rođeni. Sjetimo se kao smo kao dijete bili, slobodni, neustrašivi, kreativni, maštoviti, sretni i ispunjeni smislom životom. Bili smo ispunjeni osjećajem povezanosti sa svime oko nas. Biće djeteta je jedinstveno u onome što upravo čini. To je ono što znanstvenici psihodelije zovu stanje integralnosti mozga. Slika neuronskih veza našeg mozga je u djetinstvu bila drugačija nego je danas, kad smo važni, odrasli, pouzdani, agresivni ili pak depresivni. Slika neuronskih veza mozga odraslog,  čovjeka pod utjecajem psihodelika, je vrlo slična onoj djeteta.

Za rušenje negativno nabijenog mita o psihodeliji je potrebno iznijeti i više puta ponoviti nekoliko činjenica. Postoje nekoliko psihodelika koji nit stvaraju ovisnost, niti štete konzumentu, ukoliko se pravilno koriste. U tu grupu spadaju LSD, magična gljiva (Psilocybin) i Ayahuasca (DMT). Oni su zaslugom političko-medijske kampanje američke vlade tokom vijetnamskog rata, nepravedno svrstani u grupu sa ostalim opijatima (tipa Heroin, Kokain, …). Prinzip djelovanja ovih pozitivnih ili duhovnih psihodelika je isključivanje ega i stvaranje čitave mreže novih neuronskih veza u mozgu, koji za posljedicu imaju dugoročno ljekovito djelovanje (lječenje depresije i PTDS-a) ili pak otvaranje novih perceptivnih uvida principom ukidanja osjećaja odvojenosti, koji nam ego nameće. Utišavajući naš um- ego- unutrašnji dialog, ti duhovno-evolutivni psihodelici nas otvaraju prema stvarnom svijetu koji nas okružuje, svijetu kakav on zaista jest, bez koprene ideologija romantike.

U drevnim i današnjim šamanskim sistemima diljem  svijeta, se fenomenologija psihodelije isprepliće sa sistemom duhovne inicijacije. Cilj svakog istinskog duhovnog puta je spajanje i upravo psihodelici podstiču taj proces. Psihodelici to čine tako što isključuju mehanizam ega time što stvaraju drugačije i bogatije neuronske veze u mozgu. To se danas lako može vidjeti i potvrditi slikanjem aktivnosti mozga. Vrsta neuronskih veza u mozgu određuje kvalitetu i spektar naših razmišljanja. Upravo one bivaju fiksirane procesom našeg društvenog sazrijevanja. Shodno tome, sloboda mišljenja ne postoji izvan ograničenja neuronskih veza. Mi, kao odrasle osobe, zapravo smo izgubile hardware za slobodno, kreativno razmišljanje. Samo ona nekolicina slobodnih umjetnika, filozofa i ostalih heretika, je u stanju kritički-kreativno razmišljati.  Uloga psihodelika je upravo u servisiranju našeg hardware-a, da nam omogući prve korake u buđenju iz romantičnog sna ega. Oni su tu da nas resetiraju i inspiriraju.

Sve tradicionalne duhovne prakse imaju isti cilj kao i psihodelici: isključivanje ega kao mehanizma blokade i ograničenja naše percepcije. Što nam pak ostaje kad se isključi mehanizam ega? Zapravo tek tada pravi i nadasve bogatiji život počinje. Mi postajemo poput djeteta koji uživa u čudu života, svijesti i istraživanja. Nije li i Isus jednom rekao, da se u raj može ući samo ako ponovno postanemo dijete? Psihodelička znanost je upravo ukazala i dokazala postojanje tog evolutivnog portala. Čim se ego utiša, javlja se osjećaj da smo svi mi dio jedne velike ljudske porodice i kao takvi povezani sa ostalim biljnim i životinjskim porodicama. Duhovna terapija psihodelije se sastoji u tome da nam ukaže na naše potisnute traume iz života, koje su se pretvorile u fizička oštećenja mozga i pomogne nam zaliječiti ih. Ipak, bez trunke trezvenosti i sposobnosti fukusiranja pažnje, što skupa čini  jedan zdravi odmak od „naših“ misli i emocija, eksperiment psihodelije se pretvara u bijeg od života, tj. zabavu.

Zajedno sa komunizmom, LSD je proglašen američkim neprijateljem broj 1. Carlos Castaneda je, svojim knjigama sa područja fenomenološke antropologije, bio glavni promotor kulture psihodelije u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća.  Kad se politika vlasti promjenila (Nixon) i sam Castaneda je počašćen posjetom i jasnim upozorenjem onih „ljudi u crnom“ da prestane pisati na tu temu. Izvještaji o vlastitim iskustvima sa psihodeličnim biljkama, pod budnim okom njegovog  šamanskog učitelja, izostali su u njegovim budućim knjigama.

Danas stasava nova, trezvena kultura psihodelije, koja se direktno nadovezuje na iskustva fenomenološke antropologije. Sada je sasvim nedvojbeno, nakon toliko znanstvenih istraživanja na polju psihodelije, da stručna i kontrolirana upotreba psihodelika može pomoći cijeloj civilizaciji u prevazilaženju nedoumica i stvaranja novih vizija budućnosti, bez ikakvih štetnih posljedica.