Sređivanje života prije smrti

Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje  automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“,  poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.

Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.

Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život.  Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su  spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma,  spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.

Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti  nije filozofski-duhovno- energetski  ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.

Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti  i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.

Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć  istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.

Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.

Umijeće življenja nasuprot stihiji životarenja

Škola je priprema djeteta za budući život. Ja se ne sjećam da smo u školi ikad učili ili razmatrali temu smrti, a kamoli da smo se na bilo kakav način pripremali za taj događaj, bilo za nas same, bilo za ljude iz naše okoline.  Pisanje oporuke je uvijek bila tema nekog drugog, scena iz filma ili neke knjige. U školi smo učili koja je prosječna životna dob čovjeka i to nas je nekako odvraćalo od daljeg razmišljanja o smrti. Kao da nam statistika može na neki magični način garantirati „rok valjanosti  tijela“ od tih 70-ak godina.

Priprema za smrt se ne radi poslje smrti, već za života. Iako zvuči banalno, činjenjica je da velika većina ljudi tematiku smrti pozicioniraju izvan skupa svojih životnih preokupacija. Um ne poznaje smrt i uporno je nastoji ignorirati. Um sebe smatra transcendentalnim, vječnim, svetim. On nam te laži neumorno ponavlja, dok mi u njih ne povjerujemo, premda je istina pred našim očima sasvim drugačija. Zatvorimo oči i otvorimo um je parola materijalista i idealista (romantičara). Zatvorite um i otvorite oči je naredba fenomenalista. Kome vjerovati? Koju ideologiju pratiti? Hoćemo li se udati za ne-naš um ili naše oči, odlučit će naše romantično ili naturalistično srce. Jedno je umjetno-plastično, dok je drugo krvavo-masno-mišićno. Jedno je „lijepo“-duhovno, a drugo je „ružno“-materijalno. Jedno je isprazno, a drugo moćno.

Smrt je zabranjena u prostoru i vremenu uma osobe. Smrt nije i ne smije biti dio mog života, samo nečijeg drugoga. Smrt se ne smije dogoditi u mom vremenu, jedinom vremenu koji stvarno posjedujem, sadašnjosti.  Ona se u umu osobe uvijek događa u budućnosti. Bijeg osobe u  imaginarno vrijeme prošlosti i budućnosti je zapravo bijeg od prisutnosti sadašnjeg trenutka, koji  je za um i osobu opasan po život. Smrt je dio sadašnjosti, tog  jedinog stvarnog kontinuiranog trenutka ili vremena. Onaj tko ne živi u sadašnjosti, živi u iluziji uma i njegovim iluzornim vremenima, prošlosti i budućnosti. Samo um osobe može preživjeti u tim iluzornim svjetovima, čista svijest čovjeka ne.

Nakon smrti,tj. prestanka funkcioniranja fizičkog tijela i tjelesne svijesti, osoba nastavlja živjeti u pravnom svijetu. Vjerovatno bi u tom svijetu iluzije mogla živjeti vječno, ukoliko se pravnim aktom smrtovnice smrt nebi utvrdila i potvrdila društveno važećim dokumentom. Život kao i smrt, potvrđuje i dokumentira za to zaduženo, medicinsko osoblje. Ukoliko se smrtovnica nebi izdala, osoba bi nastavila živjeti dalje, a njen um bi vjerovatno i dalje mislio i tumarao svojim iluzornim svjetovima. Trik vječnog života je jednostavan. Samo treba spriječiti izdavanje dokumenta smrtovnice i osoba će nastaviti živjeti u umovima kolektivne svijesti i umova svojih bližnjih.

Sve počinje i završava sa medicinom.  Medicina je alfa i omega naše civilizacije. Danas, u vremenima totalitarizma i terora, baziranog na politički podobnoj i poslušnoj medicini, je to već svima jasno. Nijedna druga profesija nije tako zaštićena naspram ostatka društva, nijedna druga komora nije tako moćna i nedodirljiva. Oštećenja i smrtnosti nastale greškama ili manjkom higijene u bolnicama, gotovo je nemoguće razotkriti i dokazati, a kamoli dobiti kakva takva dostojna obeštećenja. Nedavno je jednom „gušteru“ ponuđena svota od 50 tisuća eura za „šutnju“, nakon što je nakon obaveznog cijepljenja ostao paraliziran, tokom služenja vojnog roka  u jednoj naprednoj evropskoj državi. Naravno da je ponudu odbio. Kako će se suđenje završiti, sigurno nećete saznati iz poslušnih medija.

Da li snagu živog čovjeka garantira zaobilaženje „velikog medicinskog brata“? Ostavlja li kućni porod i ignoriranje uradka dokumenta o rođenju ili nastanku osobe više prostora i energije za život i rast budućeg živog čovjeka? Koja je stvarna energetska cijena koju plaćamo za učlanjivanje u registar osoba?

Do prije koju godinu nisam ni znao da je čin „depersonalizacije“  ilegalan, dakle kažnjiv po važećem  zakonu. Sve to spada u skup zločina pod zajedničkim nazivnikom „ignoriranje ili negiranje države“.  U birokratski pedantnim državama, je tako u posljednjih par godina, nastala nova grupa političkih zatvorenika. Izgleda da je Goli Otok doživio renesansu u modernoj kapitalističkoj „Jugoslaviji“,  koju danas zovemo zajednica evropskih država. Na negiranje države se doslovce gleda kao na „uvredu protiv Boga“ i njegovi ignoranti ili državo-ateisti se tretiraju kao najgori i najopasniji zločinci.

Oporuka ili uvođenje reda u život i život poslije života

 

Nedavna smrt, meni bliske individue, me ponukala da trezveno razmotrim proces pripreme  umiranja. Smrt je neminovnost našeg života i prosto je apsurdno da naša kultura promišljeno izbjegava bilo kakav pragmatični kontakt sa njom. U “primitivnim”, tj. prirodi bliskim kulturama, stanje je potpuno drugačije. Smrt kod njih nije ekskomunicirana iz društvene svijesti, već joj pripada počasno mjesto u loži sa primarnim prirodnim silama tj. Bogovima.

Naša smrt će nakon našeg “neurednog života” ostaviti mnogo posla nama bliskima, koji ostaju iza nas i moraju se pozabaviti sređivanju naše ostavštine. Razrješavanje tog nereda može trajati mjesecima, ako ne i godinama. Odakle nam pravo da maltretiramo svoje bližnje-voljene, prisiljavajući ih da iza nas pospremaju naš nered? Zašto vezivati misli onih živih za one umrle te remetiti njihov proces razgradnje i put ka biću-stvoritelju,  koje će tu svijest nakon smrti ponovno konzumirati.

Oporuka je pravni dokument koji unosi red u život poslije smrti i rješava na jednostavan i brz način mnogo nedoumica koje inače nastaju i doslovce piju krv onima koji se sa tim moraju baviti. Strah ili nelagoda oko pisanja oporuke, je ona vražja zona ugode, koja nas uvijek odvlači od važnih strukturalnih radova na našem vlastitom životu. Ta nelagoda se bazira na naivnoj  i potpuno iracionalnoj vjeri u besmrtnost. Taj virus su nam usadile prvenstveno one velike institucionalizirane religije sistemom „ cijepljenja“ u ranim danima (krštenje),  naknadnim kontinuiranim medijskim nasiljem i kasnijim “obnovama cijepljenja” (pričest itd.) . Pojam besmrtnosti je romantična besmislica, koja nas neće dovesti do trezvenosti neophodnoj da dosegnemo onu vrstu praktične nemilosrdnosti, bez koje čišćenje i bacanje smeća socijalizacije, tehnički jednostavno nije moguće.

Pisanje oporuke je znak zrelosti i mudrosti, umijeće definiranja naše zadnje volje, akt odpuštanja i zahvale.  Za donošenje neopozive odluke pisanja oporuke, te njeno  osmišljavanje i pisanje, potrebno je poprilično energije, koje stare i bolesne osobe obično ne posjeduju. Za dostojno  pisanje oporuke, potrebno je na staničnom nivou spoznati da nismo besmrtni i da je romantizam koji se krije iza koncepta “vječnog života” i “ja nisam moje fizičko-energetsko tijelo” jedan religiozni projekt-koncept čisto ideološkog tipa, dakle nema blage veze sa stanjem na tereni, tj. sa prirodom iliti istinom. Ta virus-ideja je osmišljena da unese nered u naše živote i liši nas mogućnosti skupljanja naše  individualne moći, stavljajući nas u stanje specifičnog ignorantno-hipnotičkog transa. Zato svi mistici koriste metaforu buđenja iz sna iluzije, kao prvi korak ka suverenitetu individue.

Pisanje oporuke je definitivno akt moći. Ipak nije dovoljno samo osmisliti je i zapisati našu zadnju volju. Treba se pobrinuti da ona bude naknadno nađena i ispravno interpretirana. Korisno je da testament ovjerimo kod notara i/ili podijelimo kopije na čuvanje nekolicini nama najbližih, po mogućnosti povjerljivih osoba. Može se desiti da čovjek u trenutku lucidnosti ispiše svoju oporuku, ali ju potom nekamo zaturi, te je poslije nitko više ne može naći. I ta mogućnost govori o stupnju reda u kojem se nalazi život pojedinca. Da li je naš život do te mjere sređen, da doslovce noćas možemo „otići“, ne ostavivši pritom ni traga, a kamoli smeća koje treba reciklirati?

Dvije su stvari koje treba jasno odrediti oporukom:

  1. Što učiniti sa našim bivšim beživotnim tijelom? Da li je kremaciji prihvatljiva, ako vjerujemo u uskrsnuće tijela? Da li se zna mjesto odlaganja? Da li preminuli ima dovoljno sredstava da pokrije troškove svog društeno-prihvatljivog recikliranja. Da li smo suglasni sa automatskom procedurom mogućeg darovanja organa?

 

  1. Kad smo na čisto sa onim pod brojem 1. treba se posvetiti delegiranju naših dugova ili vlasništva u smjeru kamo želimo. Ukoliko možemo snositi troškove brige oko našeg beživotnog tijela, divno. Ukoliko možemo precizno nekome ostaviti neka sredstva, kao životnu podršku, umjesto da ih pojede državna birokracija, prekrasno.

Kako učiniti prvi korak? Počnimo za početak prvo čistiti svoj radni stol i napravimo mjesta za jedan prazan list papira, na koji ćemo vlastoručno ugravirati svoju posljednju volju ovog trenutka. “Moja individualna volja sadašnjeg trenutka”. Nije li to precizniji naziv za jednu oporuku? Nije li to naputak za namjeravanje, aktivno oblikovanje vremena koje dolazi? Nije li to recept za umirenje uma od histeričnih inputa socijalne okoline?