Sloboda je prirodno stanje svijesti, a prirodna svijest je ona koja je oslobodila sebe deluzionalnih pojava, i misao o životu zamijenila životom samim. Slobodu je stoga nemoguće ostvariti dokle god je svijest ograničena u stanju identifikacije, personifikacije života u kojem je identitet zamjena za postojanje, a država jamac sigurnosti, opstojnosti, suvereniteta. Persona je time biće koje nikada nemože biti slobodno, pa biti slobodan, a smatrati sebe osobom, nemoguća je misija. Oslobođenje leži u razumjevanju da ti nisi ono što misliš da jesi, već samo jesi. Nijedna ideologija, religija ili društvena norma nemože osloboditi čovjeka već isključivo zarobiti ga, pa je traganje za putom do slobode također nemoguća misija. Dakle govoriti o građanskim slobodama ili suverenom građaninu isto je kao da pričamo o dugokosom ćelavcu ili plavokosoj brineti. To jednostavno ne ide jedno s drugim.
Čovjekova želja za slobodom ograničena je i zarobljena samom željom. Želja o oslobođenju mora postojati samo ako postoji misao o zarobljavanju. Onaj koji ne zna ništa o neslobodi neće tražiti niti slobodu. Ovakav koncept oslobođenja prema zakonima dualnosti je uvjetovan pa je ono što te oslobađa ujedno i ono što te zarobljava. Oslobođenje se ne može dogoditi, ako prethodno nisi zarobljen i obrnuto. Borba za slobodom i djelovanje u svrhu istog deluzionalne su pojave koje nas i zarobljavaju. Čovjek ne smije činiti ništa u svrhu oslobođenja osim neopozivo deklarirati istu bezuvjetno i konačno.
Sama riječ Čovjek, etimološki od “Čelovek” je sve samo nije jednostavna. “Čelo” je u početku značio “vrhovni”, i to je razlog zašto u stara vremena riječ je značila “čelo” Što u nas znači i danas. I riječ “Vek” znači “moć”, a prvotno je značilo “ispunjeno” vlast “,” vječno “. Chelovek (Čovjek) je onaj koji je ispunjen (pun) vrhovne (duhovne) vlasti. I pravi čovjek (Chelovek) ili primordijalni (primarni/iskonski) Čovjek je onaj ispunjeni u kome je ova vrhovna, vječna moć – duhovna priroda, dominira.
Zajednica suverenih ljudi na zemlji "živi čovjek"
