Sentimentalnost

“Ovo je prosto gadljivo, koliko koliko smo duhovni!”

Svaki osjećaj koji se bazira na sjećanju nekog prošlog događaja nije osjećaj. Nazovimo ga sentiment. Misao usmjerena na prošlost nas vodi u stanje svijesti koje ne temelji u vremenu i prostoru u kojem se trenutno nalazimo. Ponekad možemo ostati u takvom stanju satima, danima, ili cijeli život. Što se više prepuštamo toj praksi vraćanja u „replay“ osjećaje, to se više udaljavamo od sadašnjosti, od svog fizičkog i energetskog tijela. To je onaj klasični bijeg od realnosti, toliko popularan kod pojedinaca koji slave svoju osjetljivost i nazivaju to senzibilnošću. Sentimentalnost je jedna opasna vrsta „autovampirizma“, iako se često brka sa osjećajem ljubavi, čak i sa duhovnošću.

Ono što izgleda kao slatko sanjarenje je na energetskom planu vrlo dramatična praksa samožrtvovanja, „dobrovoljnog darivanja krvi“, rasipanja svoje životne energije, koju nažalost nemamo u neograničenim količinama. „Neiscrpna energija“ i „vječni život“ su umjetni pojmovi, infiltrirani od čarobnjaka romantike. Obično nastaju kao rezultat „grešaka“ u prevodu i postaju kolektivne etikete, koje se zbog svoje „slatkoće“ rado upotrebljavaju. Samo prljav i nediscipliniran um koristi takve izopačene pojmove i pridaje im značenje, osjećaje i kreditibilitet.

Sloboda i otvorenost uma ne oslikava želja za učenjem novih stvari. Sloboda uma je stavljanje misli pod kontrolu volje, koje nas inače odvlače u ono lagodno prepuštanje sentimentalnosti. Najbolji naziv za tu praksu je metalna masturbacija, u kojoj na besmislen i nesvrhovit način rasipamo svoje vrijedne energetske resurse. Ta suluda praksa “meditacije” ne može izdržati ni najpovršniju fenomenalističku provjeru. Ipak dok joj se pojedinac prepušta, ona daruje specifično „samozadovoljstvo“ (koju ne smijemo brkati sa osjećajem blagostanja, well-being), nespremnost za bilo kakvu promjenu i želju da ostanemo u tom stanju. Absurdno je na jednoj strani promatrati tehnološku pronicljivost i profesionalizam našeg društva, a na drugoj na drugoj suludi psihološki amaterizam.

Kolika je količina odlučnosti i radikalnosti potrebna da se prekine ta slatka navika? Prekidanje tog zavodljivog prepuštanja je ključna praksa „rada na sebi“. Njom praktično krpimo rupe na trupu broda, koji je namjenjen za putovanje tamnim morem svijesti. Obično su prosječni ljudi vrlo osjetljivi kad im se pomene kontrola osjećaja. Reakcija je skoro uvijek obrana. Kontrola osjećaja im dolazi poput kastracije ili djelomičnog samoubistva. Onaj tko u tom trenutku reagira, nije pojedinac sam, već strani parazit koji se ugnjezdio u vitalno-energetskom tijelu i od podstara postao gazda. Zato su reakcije tako energične. Parazit se svim silama bori za svoj život, za svoju hranu, za svoj opstanak. Iako sve to zvuči sablasno, to su trezvene energetske činjenice, koje svatko od nas u dubini naseg bića zna-osjeća, ali se ne usuđuje preispitivati, jer se kao reakcija odmah javlja nelagoda, a odmah potom nova misao, koja nam odvuči fokus na neku ugodniju stvar. Slađe je gledati filmove na netflixu, nego kopati po sebi i liječiti vlastite traume.

Zlatno  pravilo glasi: Prati tok nelagode! Navikni se na nju, idi u dubinu. Nelagoda ili čak gađenje, je poput tokova novca koje treba pratiti u raskrinkavanju političkih manipulacija. Upravo iza njihovog vela se kriju neprocjenjiva blaga, blaga našeg zdravlja i svjesnosti. Lakše se poput svinje vječno valjati u vlastitom sentimentalnom izmetu, nego izaći iz iluzije sigurnosti, koje nam taj mirisni paravan nudi. Naravno, tako njime zaštićen, ego je neuništiv, jer se nijedan prijatelj ne usuđuje kročiti u taj toksični mikro-prostor. To suočavanje sa vlastitim slabostima i porocima zapravo niti ne boli toliko, koliko nam koktel parazitskih misli i korumpiranih osjećaja -sentimenata to interpretira. Mi se jednostavno nismo navikli prebivati i uživati u tom stanju, toj zabranjenoj, tabu zoni.

Količina naše ljubavi prema samima sebi je upravo proporcionalna količini hrabrosti, radikalnosti i rigoroznosti u odnosu prema našoj sentimentalnosti. Nažalost, opće je mišljenje, u većini onih „prosvjetljenih duhovnih“ krugova upravo suprotno. Tužna je činjenica da je ljubav o kojoj pjevamo, plešemo i za koju tako rado ginemo, zapravo u većini slučajeva zapravo sentiment, vješto izmanipuliran istim onim parazitom, koji se hrani našom životnošću. Osjećaj slatke omamljenosti nije stanje oštre pažnje, upravo suprotno. Svaka mili-sekunda koju provedemo u toj omamljenosti, lišava nas prebivanja u našoj prisutnosti i doslovce pljačka našu ušteđevinu. Ishod te unutrašnje bitke je uvijek neizvjesan, jer nakon kratke pauze, neprijatelj napada sa novom lukavštinom i opet nas uvjerava “našim vlastitim mislima”, da je sve to što radimo glupost ili da smo već pobijedili i stoga se trebamo odmoriti i slaviti. Robovlasnička strategija parazita je točno prilagođena našim osobnim slabostima, perfektno personalizirana.

Prvo pravilo svakog aspiranta slobode uma ili živog čovjeka jest: Ne vjeruj svojim mislima! Uzgoj pažnje živog čovjeka i njegovog energetskog management-a, se prvenstveno bazira na prekidu prepuštanja onom mislenom procesu, koji za svoju posljedicu ima tonjenje u močvaru sentimentalnosti.