Nova struktura društva

Što vam prvo pada na pamet kad vidite ovu skizu? Ima li još psihički zdravog ili nesilovanog pojedinca među nama, koji će odgovoriti nešto drugo osim „portret ili prerez nevidljivog neprijatelja“? Nažalost nema. Kad sam crtao gornju skizu, nisam imao namjeru portretirati našeg „zajedničkog prijatelja“. Sve je zapravo nastalo procesom „obrnutog inženjeringa“. Pokušao sam na praznom (u originalu je papir bijel!) slikovno prikazati strukturu društva, kojom trenutne vlasti širom svijeta teže. Male kuglice predstavljaju pojedice, veliki krug u sredini društvenu svijest, a niti između su digitalna veza pojedinca i kolektiva. Tako je nastao portret strukture atomiziranog društva.

Dva modela društva mogu prozaći nakon ovog globalnog rata protiv čovjekovog bića:

  1. onaj baziran na individui
  2. onaj baziran na atomiziranoj osobi.

Atomizacija društva je projekt društvenog inženjeringa, koji ide, ruku pod ruku, sa projektom digitalitacije čovjeka i njegovo premještanje u virtualnu stvarnost. Taj društveni eksperiment nije bezazlen i ne može se jednostavnoopozvati. To je let bez povratne karte, skok u nepoznato. Malo onih koji su svjesni činjenice da je put kojim naša civilizacija sada juri jedan jednosmjerni auto-put. Naša je slobodna volja hoćemo li se uputiti tim putem, bez obzira na koji način bivamo na to uvjeravani ili prisiljeni. Svaki put kad planiramo neki put, obično planiramo i povratak. U ovom slučaju ta opcija nije moguća, jer auto-put koji vodi od tamo nazad, ne samo da nije izgrađen, nego nije u planu da se ikada izgradi.

Razbijanje strukture društva kojeg poznajemo, odvija se na nekoliko frontova. Nametnuta fizička razdaljina i shodno tome zabrana fizičkog kontakta, ima kao posljedicu prekid toka informacija podsvjesne naravi, koje se prenose fizičkim dodirom. Ne trebamo ni spominjati što za jednog pojedinca znaći izostanak već dokazanih  dobrobiti za psihičko i fizičko zdravlje, koje stvaraju ti kontakti. Čak i oni neugodni kontakti, poput fizičkih sukoba, su čak zdraviji od izolacije ili potpune deprivacije čula opipa.

Sjetimo se filma „Fight Club“, gdje nekolicina muškaraca pronalazi alternativni put do samosvijesti i smisla života, upravo preko ekstremnog naglašavanja čula opipa. Tko može probuditi uspavanog zaposlenika u jednom osiguravajućem zavodu, uljuljkanog u savršenstvo svog života, osim brutalna šok terapija. Da li je režiser tog filma prorok ili mesija, koji nas uči nekom novom, muškom tipu joge? Svi tečajevi joge na zapadu su prebukirani ženama, dok ih se muškarci klone kao kuge. Govorim to iz vlastitog iskustva. Jednom sam posjetio kurs power-yoge.  Bio sam samcat sa 30-40 žena. Iako sam se tim posjetom uštedio krvarenje iz nosa, kao standardnu posljedicu „muške joge“, nisam si uštedio krvarenje iz drugog dijela tijela, nakon maltretiranja istezanjem. Ne, pišanje krvi definitivno nije znak prosvjetljenja i mnogo zlokobnije od onog ponosnog krvarenja iz nosa.

Vratimo se opet onim škrabotinama na papiru. Dakle nitko do sada nije izolirao „nevidljivog neprijatelja“. Kako to da onda od samog početka projekta pandemije kruže propagandne grafike i foto-montaže sa vrlo prepoznatljivim izgledom? Dakle tu se radi o amblemu ili znaku, a ne o znanstvenom dokazu. Tako je svima nama usađena slika čega se moramo bojati, dok se na makro-planu paralelno odvijao projekt društvene reorganizacije. Strah (bolest, materijalna neizvjesnost ili kazna za neposlušnost), gušenje vlastitim ugljičnim dioksidom i zašivanje ustiju, te zabrana svih spontanih (a sada i organiziranih) druženja, te cenzura slobodnih medija i slobodnog toka informacija, dovela je do ekspresne transformacije društva u atomizirani kolektiv. Pojedincima tog kolektiva nije dopušteno direktno kontaktirati, već samo preko društvenih digitalnih medija, koji su kontrolirani i cenzurirani od same vlasti. Pritom je najveća lakrdija ta, da se ta ista vlast kiti ordenima junaka  „borca za obranu demokracije“.

Taj atomizirani kolektiv ili jedna gigantska umjetna inteligencija, danas svaku slobodno-misleću  jedinku automatski proglašava teroristom  i fašistom. Te iste pojedince su prije nekog vremena ismijavali kao teoretičare zavjere. Onoga tko danas na demokratski način protestira protiv fašisoidne valsti i njenih mjera, proganja se poput najvećeg kriminalca. Istovremen se oni „dobri protesti“ za podršku vladi i mjerama oduzimanja sloboda, koju organiziraju oni od vlasti podržani i „lijevo“ orijentirani NGO-i, ne samo toleriraju, iako krše iste mjere zabrana, već se financiraju i štite.

Već smo na ovim prostorima spominjali kako je i kada stvoren projekt „zeleni“ i sa kojim ciljem. Danas već druga i treća generacija tih političara pojma nema tko zapravo stoji iza njihove stranke i kamo vode njihove „dobre namjere“ . Taj lukavi i strogo tajni neoliberalni projekt,  je utiho razbio političku ljevicu zapadnog svijeta i iskoristio ih kao roblje sa svoje nove, krajnje nebulozne, transhumanističke ciljeve. Uništavanjem tradicije, koja se bazira na nacionaloj svijesti, jeziku, religiji, porodici, selu, zemlji, porijeklu i predcima,  stvoren je temelj za materijalizaciju jednog novog društva, sačinjenog od digitalnih osoba bez pedigrea i bez međusobnog direktnog kontakta.

Drugi model društva se bazira na slobodi i individualnosti. Takav kolektiv  je samo spontana posljedica nakupine individualaca. Nikakva institucija nije potrebna, a kamoli da se ona učini primarnom u odnosu na pojedinca. Trend ili inercija neumitno ide ka tome da se ostvari vizija atomiziranog društva, digitalnog fašizma i tehničkog transhumanizma. Za društvo slobodnog čovjeka kao individualca, potrebno je da se dogodi čudo, bilo intervencijom izvana, od strane neke razvijenije sile, ili se mora nekim čudom dogoditi „bottom up“ revolucija. Ona je ostvarljiva samo ukoliko je to masovno buđenje na individualnom planu, te da svaki pojedinac ponaosob uvidi zavjeru i prevaru buđenjem svog trezvenog razuma (Sve ovo nema nikakvog smisla!) i osjetila njuha (Ova laž smrdi na kilometre!).

Koja struktura će se ostvariti kao model novog društva? Na stari model definitivno nema povratka. Izgled tog novog društva ovisi o odluci svakog pojedinca.  Hoće li se on prikloniti svojoj analognoj tjelesnosti ili će se opredijeliti za digitalnu osobnost, zamaskiranu u oblik jedne nove „lijeve-dobre duhovnosti“, ovisi o svakom od nas ponaosob.

 

Hoćemo Kreativno Društvo

Jasno nam je! Kola jure u provaliju! Kunjušari su izgubili uzde! Nema nam spasa! Sve ukazuje na to. Osim ako putujuća družina ne iziđe iz kola u sama uhvati uzdei u posljednji tren spasi i kola i putnike! Pretjerujem!? Nažalost niti malo! Čovječanstvo pod vodstvom politike i svećenstva juri u ambis iz kojeg povratka nema. Hipnotizirani građani raskolačenih očiju gledaju u televiziju neće li koji političar doći k sebi i reći što zaista misli. Ili će se možda konformistička znanstvena zajednica odreći svojeg konformizma i sjetiti se da mrtvima konformizam ništa ne znači.

Ratovati za slobodu molotovljevim koktelima, ili pak sa puškama, jalov je pokušaj nasilja i nemoći jer to su oružja svijesti i Ariman jedva čeka da ih upotrebite, kako bi uzvratio paljbom.

Zajednica živih ljudi uvijek je pokušavala svoja saznanja provesti u djelovanje. Najveće djelovanje ipak jest informiranje svakog čovjeka o istini i pravim znanjima kako bi u stvari svatko za sebe mogao odlučiti što i kako djelovati i preuzeti odgovornost za svoje djelovanje. Sve što je zajednica napravila do sada baziralo se na učenju i preuzimanju samoodgovornosti te vraćanju moći samome sebi. U tom smislu smo napravili što smo napravili sa Objavom O Suvereniteta I Slobode. Mada sam mišljenja da je to dobar put, on je u ovom momentu prespor i kritična masa potrebna za neke ozbiljnije pomake trenutno na ovaj način izgleda nedostižna.

Međutim, u našim nastojanjima smo se spojili sa međunarodnim Javnim pokretom „Allatra“ iz Ukrajine koji broje mnogo više članova od nas i nemjerljivo su rasprostranjeniji po cijeloj zemlji.

Allatra je pokrenula projekt „Kreativnog Društva“. Obzirom da je na čelu tog pokreta Bodisatva Igor Mihailovič Danilov niti malo ne sumnjam u namjere i izvedbu dostoji Duhovnog svijeta. Ako postoji spas za čovječanstvo onda je to ovaj projekt. Sve ostalo je na daleko nižem nivou ili eventualno lokalno. Znanje, duh, istina koja se osjeća u nastupima Igora Mihailoviča Danilova nemože se usporediti sa ičim ili ikim danas.

Stoga preporučamo sve ljude da se ujedine u ovom „posljednjem pokušaju“ izgradnje idealnog društva i nove civilizacije čovjeka koju nam sigurno neće izgraditi ni političari niti svećenici, to moramo sami, a Allatra je jedina dostojan podloga za to.

“Oduvijek sam osjećao da je svaki, ali baš svaki čovjek koji hoda ovom zemljom jednako vrijedan i da bi upravo spoznaja o tome trebala biti vodilja tranzicije čovječanstva u novu paradigmu. Iz tog razloga koncept kreativnog društva kojeg su postavili ljudi iz međunarodne organizacije Allatra toliko duboko rezonira sa mnom. Ovim putem pozivam sve vas koji osjećate da ovo trenutno stanje u cjelini vodi u smjeru ograničavanja, degradacije i ugroze opstojnosti života općenito, da podržite ideju kreativnog društva i širite ga među ljudima kroz svoje djelovanje i kreaciju, kroz svoje bivanje i postojanje. Znanje koje je dano u knjigama Allatre je nešto najdublje s čim sam se susreo u svom životu do sada, preporučam svima koji težite samospoznaji, spoznaji prirode stvarnosti, razvoju i rastu vaše duše, da razmaknete zastore svoje svijesti i vjerujem da ćete ući u polje neiscrpnog nadahnuća i inspiracije kao što se to događa meni..” – Vedran Miočić Stošić

Igor Mihailovič Danilov je u nedavnom videu objasnio što je potrebno da bi čovječanstvo kreiralo barem prvi stupanj civilizacije. Za to je potrebno ujediti se mimo svih ideoloških ili drugih razlika, zatim osnovati društvo bez tiranina, vođe i treće imati besplatnu energiju. Sve to je i mnogo više od toga će biti moguće u kreativnom društvu u kojem će ljudi pristupati iz duhovnih motiva, nikako i konzumerističko/egoističnih pobuda.

Kreativno društvo ujedinjuje sve
Kreativno društvo – civilizacijska perspektiva
NOVI PRIJENOS Prednosti osobe u kreativnom društvu
  • Što je kreativno društvo i kako ga izgraditi?
  • Zašto su pokušaji izgradnje „idealnih društava“ u prošlosti propali?
  • U čemu je apsurd i cinizam konzumerističkog formata današnjeg društva?
  • Od kojih faza se sastoji kreacija Kreativnog Društva?
  • Koju ulogu igra informiranje u što je moguće ranijem formiranju Kreativnog Društva?

Stoga zapitajte se: Da li mislite da čovječanstvo ide u dobrom smjeru? Što želite ostaviti vašoj djeci i unucima? Da li želite društvo bez ratova, razlika, tehnološki napredno. Želite li društvo u kojem radite samo par sati, ono u kojem vam se socijalni minimum osiguran, zdravstvena skrb, i duhovna edukacija. Želite li živjeti u društvu u kojem je ljudski život najveća vrednota, u društvu u kojem nema vođa niti tiranina već samo administratora, koordinatora i službenika. To društvo je moguće, ali moramo djelovati ubrzano.

Svatko tko želi biti dio ovog za početak ima jedan mali zadatak, a to je da se pridruži zajednici na platformi ALLATRA UJEDINJUJE, a oni koji žele znati još i više mogu vidjeti ovdje.

Prvobitni grijeh

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

Sentimentalnost

“Ovo je prosto gadljivo, koliko koliko smo duhovni!”

Svaki osjećaj koji se bazira na sjećanju nekog prošlog događaja nije osjećaj. Nazovimo ga sentiment. Misao usmjerena na prošlost nas vodi u stanje svijesti koje ne temelji u vremenu i prostoru u kojem se trenutno nalazimo. Ponekad možemo ostati u takvom stanju satima, danima, ili cijeli život. Što se više prepuštamo toj praksi vraćanja u „replay“ osjećaje, to se više udaljavamo od sadašnjosti, od svog fizičkog i energetskog tijela. To je onaj klasični bijeg od realnosti, toliko popularan kod pojedinaca koji slave svoju osjetljivost i nazivaju to senzibilnošću. Sentimentalnost je jedna opasna vrsta „autovampirizma“, iako se često brka sa osjećajem ljubavi, čak i sa duhovnošću.

Ono što izgleda kao slatko sanjarenje je na energetskom planu vrlo dramatična praksa samožrtvovanja, „dobrovoljnog darivanja krvi“, rasipanja svoje životne energije, koju nažalost nemamo u neograničenim količinama. „Neiscrpna energija“ i „vječni život“ su umjetni pojmovi, infiltrirani od čarobnjaka romantike. Obično nastaju kao rezultat „grešaka“ u prevodu i postaju kolektivne etikete, koje se zbog svoje „slatkoće“ rado upotrebljavaju. Samo prljav i nediscipliniran um koristi takve izopačene pojmove i pridaje im značenje, osjećaje i kreditibilitet.

Sloboda i otvorenost uma ne oslikava želja za učenjem novih stvari. Sloboda uma je stavljanje misli pod kontrolu volje, koje nas inače odvlače u ono lagodno prepuštanje sentimentalnosti. Najbolji naziv za tu praksu je metalna masturbacija, u kojoj na besmislen i nesvrhovit način rasipamo svoje vrijedne energetske resurse. Ta suluda praksa “meditacije” ne može izdržati ni najpovršniju fenomenalističku provjeru. Ipak dok joj se pojedinac prepušta, ona daruje specifično „samozadovoljstvo“ (koju ne smijemo brkati sa osjećajem blagostanja, well-being), nespremnost za bilo kakvu promjenu i želju da ostanemo u tom stanju. Absurdno je na jednoj strani promatrati tehnološku pronicljivost i profesionalizam našeg društva, a na drugoj na drugoj suludi psihološki amaterizam.

Kolika je količina odlučnosti i radikalnosti potrebna da se prekine ta slatka navika? Prekidanje tog zavodljivog prepuštanja je ključna praksa „rada na sebi“. Njom praktično krpimo rupe na trupu broda, koji je namjenjen za putovanje tamnim morem svijesti. Obično su prosječni ljudi vrlo osjetljivi kad im se pomene kontrola osjećaja. Reakcija je skoro uvijek obrana. Kontrola osjećaja im dolazi poput kastracije ili djelomičnog samoubistva. Onaj tko u tom trenutku reagira, nije pojedinac sam, već strani parazit koji se ugnjezdio u vitalno-energetskom tijelu i od podstara postao gazda. Zato su reakcije tako energične. Parazit se svim silama bori za svoj život, za svoju hranu, za svoj opstanak. Iako sve to zvuči sablasno, to su trezvene energetske činjenice, koje svatko od nas u dubini naseg bića zna-osjeća, ali se ne usuđuje preispitivati, jer se kao reakcija odmah javlja nelagoda, a odmah potom nova misao, koja nam odvuči fokus na neku ugodniju stvar. Slađe je gledati filmove na netflixu, nego kopati po sebi i liječiti vlastite traume.

Zlatno  pravilo glasi: Prati tok nelagode! Navikni se na nju, idi u dubinu. Nelagoda ili čak gađenje, je poput tokova novca koje treba pratiti u raskrinkavanju političkih manipulacija. Upravo iza njihovog vela se kriju neprocjenjiva blaga, blaga našeg zdravlja i svjesnosti. Lakše se poput svinje vječno valjati u vlastitom sentimentalnom izmetu, nego izaći iz iluzije sigurnosti, koje nam taj mirisni paravan nudi. Naravno, tako njime zaštićen, ego je neuništiv, jer se nijedan prijatelj ne usuđuje kročiti u taj toksični mikro-prostor. To suočavanje sa vlastitim slabostima i porocima zapravo niti ne boli toliko, koliko nam koktel parazitskih misli i korumpiranih osjećaja -sentimenata to interpretira. Mi se jednostavno nismo navikli prebivati i uživati u tom stanju, toj zabranjenoj, tabu zoni.

Količina naše ljubavi prema samima sebi je upravo proporcionalna količini hrabrosti, radikalnosti i rigoroznosti u odnosu prema našoj sentimentalnosti. Nažalost, opće je mišljenje, u većini onih „prosvjetljenih duhovnih“ krugova upravo suprotno. Tužna je činjenica da je ljubav o kojoj pjevamo, plešemo i za koju tako rado ginemo, zapravo u većini slučajeva zapravo sentiment, vješto izmanipuliran istim onim parazitom, koji se hrani našom životnošću. Osjećaj slatke omamljenosti nije stanje oštre pažnje, upravo suprotno. Svaka mili-sekunda koju provedemo u toj omamljenosti, lišava nas prebivanja u našoj prisutnosti i doslovce pljačka našu ušteđevinu. Ishod te unutrašnje bitke je uvijek neizvjesan, jer nakon kratke pauze, neprijatelj napada sa novom lukavštinom i opet nas uvjerava “našim vlastitim mislima”, da je sve to što radimo glupost ili da smo već pobijedili i stoga se trebamo odmoriti i slaviti. Robovlasnička strategija parazita je točno prilagođena našim osobnim slabostima, perfektno personalizirana.

Prvo pravilo svakog aspiranta slobode uma ili živog čovjeka jest: Ne vjeruj svojim mislima! Uzgoj pažnje živog čovjeka i njegovog energetskog management-a, se prvenstveno bazira na prekidu prepuštanja onom mislenom procesu, koji za svoju posljedicu ima tonjenje u močvaru sentimentalnosti.

 

Stvaranje Zajednice Slobodnih Ljudi

Svakom iole budnom čovjeku je postalo jasno kako trenutni društveni i ekonomski sistem više jednostavno nije održiv, u niti jednom njegovom aspektu. Čovjek je postao rob svoje osobne kreacije i izgubio sebe u lažnim vrijednostima ovog društva koje živi po lažnim moralnim načelima. To se nije dogodilo slučajno, jer slučajnosti ne postoje, neka me Charles Darwin oprosti, ali ta njegova teorija je valjda nešto najgluplje što je izašlo iz usta jednog ljudskog bića koje je sebe smatralo intelektualcem.

Ljudski ego je jedna od najjačih sila koja oblikuje ovaj svijet, a ego je prisutan od kako je čovjeka i njegovog intelekta. Dakle od samoga početka našega postojanja mi kao čovječanstvo idemo prema ovome, isključivo iz razloga jer nekontroliran ego želi imati moć i kontrolu. Ako se osvrenom okolo sebe, jasno možemo vidjeti o čemu govorim.

Međutim, što mi možemo učinit po tome pitanju ? Kako donijeti promijenu u ovo društvo koje to više i nije ? Ja u ovakvim slučajevima uvijek volim citirati Gandhia i njegove poznate riječi; Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu ! Dakle, ukoliko želimo živjeti u društvu slobodnih i čestitih ljudi, najprije mi sami moramo postati slobodni i čestiti, drugi način ne postoji – uvijek moramo krenuti od sebe.

Borba sa sistemom na njegovom terenu i sa njegovim oružjem je očajnički čin koji također dolazi iz ega, i to pod svaku cijenu moramo izbjeći ukoliko ne želimo da nas sistem samelje i uništi, a skupa sa nama i posljednje sjeme slobode. Jedini način da se borimo sa sistemo je ono što ja nazivam građanska neposlušnost, ili ti ne kupovanje usluga koje nam sistem nudi ili nameće.

Što to zapravo znači ?

Ja sam evo recimo odlučio da ove godine ne pošaljem svoje dijete u školu, i sa nekolicinom ljudi pokrenuo sam inicijativu da mi sami osnujemo i pokrenemo školu koja će nuditi istinsko znanje našoj djeci, znanje koje će se temeljiti na onim suštinskim moralnim načelima koja svatko od nas u svome duhu poznaje. To znanje nažalost nije prisutno u modernom školstvu koje je formirano tako da od naše djece stvara poslušne robove koji će jednoga dana bezpogovrno služiti potrebama korporacija i državnih institucija. Ja kao otac koji je svjestan svoje duhovne odgovornosti prema svome djetetu, uzima svoje pravo na slobodu da svoje dijete zaštitim od onoga što je štetno i opasno za njegov duh i njegovu slobodu.

Ono što moramo shvatiti jeste to da u ovo moramo ući sa jakim osjećajem zajedništva, a trenutno živimo u sistemu koji se na sve načine trudi da uništi to zajedništvo – pogledajte koliko samo društvenih podjela je nastalo u proteklih 50 godina !!! Za sve to su zaslužni određeni ljudi koji imaju sve potrebne instrumente u svojim rukama, a najjači od njih su mediji u svim oblicima; štampa, film, dječiji programi, glazba i sve ono u čega se mogu instalirati subliminalne poruke kojima je svrha da vrše jedan psihološki inžinjering nad čovjekovom podsvjesti, a samim time i svjesti.

Naša jedina odgovornost je ta da jednostavno iskoračimo iz ovoga ludila, i da počnemo živjeti vrijednosti koje želimo vidjeti u ovome svijetu – to je najbolji mogući način ‘borbe’ gdje mi svojim primjerom pozivamo druge da nam se pridruže. Ako se potrudimo da razumijemo jedni druge, i da prije svega osvjetimo svoj ego koji želi da posjeduje, mi ćemo u tome i uspjeti.

Glavni i jedini recept za uspijeh u ovome o čemu vam govorim jeste davanje koje će nas naučiti što je to bezuvetna ljubav, bez toga je svaki sistem i svaka zajednica osuđena na propast – prije ili kasnije.

Što to znači ?

To znači da se moramo uzdići do te razine svjesnosti gdje će nam biti sasvim jasno da ništa mi ne posjedujemo, jer na ovaj svijet smo došli praznih ruku, i praznih ruku ćemo sa njega i otići. Onaj tko to ne može da shvati, taj nije spreman da stvara jednu zdravu i samoodrživu zajednicu slobodnih ljudi. Dakle, kao što sam rekao u svome kratkom govoru na konvenciji živih ljudi, mi moramo shvatiti da je davanje jedini način da stvaramo i da dobijemo istinsko bogatstvo. To vam je kao u ljubavi, jer kako da primi ili osjeti ljubav onaj koji ju ne zna dati, to je jednostavno nemoguće !?

Svatko od nas ima nešto za dati kako bi se stvorila jedna zdrava i neuništiva zajednica, netko ima zemljište, netko novac, netko znanje o izgradnji, netko mudrost, netko sposobnost icjelivanja, netko znanje o uzgoju hrane, netko ljubav i spremnost da radi sa našom djecom, netko sposobnost duhovnog vodstva zajednice, netko poznaje ekonomiju, netko arhitekturu, netko ljekovite biljke, i tako dalje…Sve to je dragocijeno, i ništa od toga nesmije ići na vagu kako bi zatim odlučivali tko je više vrijedan i tko više zaslužuje – jer upravo to egocentrično vrednovanje jeste ono što uvijek uništava zajednicu.

Ono što je ključno za izgradnju zdrave zajednice slobodnih ljudi jeste znanje koje svatko od nas u određenoj mjeri donosi u sebi, i to zanje moramo međusobno djeliti. Nitko od nas ne posjeduje svo znanje ili sve sposobnosti, to je nemoguće. Znanje je poput mozaika u kojem mnogi djelići stvaraju jednu cijelinu, a svaki djelić je jednako bitan, bez obzira kojem dijelu mozaika pripada. Bilo da se radi o samom srcu mozaika ili pak jednom od njegovih ‘neuglenih’ rubova, kako bi mozaik bio potpun potrebno je prisustvo svakog njegovog djelića.

Primjer mozaika možemo lako usporediti sa čovjekom. Svatko od nas jeste djelić jedne velike cijeline i svatko od nas u sebi nosi jedan dio ove kozmičke priče. Teka kada se udružimo te zajedničkim snagama i sposobnostima krenemo graditi svoju stvarnost, tek tada ona može biti upotpunjena, a samim time održiva i oslobođena od destrukcije.

Dakle, jedna zdrava zajednica zahtijeva sposobnost učenja, prihvaćanja, odricanja i davanja, te dubokog razumijevanja da smo svi mi JEDNA cijelina. Drugim riječima, ako želim da meni bude dobro, onda moram napraviti sve da i svima u zajednici kojoj pripadam bude dobro, to jest da ne želim drugima ništa manje od onoga što želim sebi samome – a da bi to bilo moguće, mi moramo naučiti kako djeliti ono što nam je bogom dato da djelimo.

Duboko vjerujem da ste svi vi koji čitate ovaj tekst već dovoljno osvješteni da razumijete ovo što vam govorim, i da ćete shvatiti to da se nalazimo u vremenu kada moramo krenuti djelovati iz srca, a ne iz ega. Ovim putem vas pozivam da se udružimo i da svi zajedno stvorimo jednu cijelinu, jednu raširenu ali dobro povezanu zajednicu slobodnih ljudi koja će biti izgrađena na moralnim načelima, toliko jakim da ih ništa pokolebati neće…

Napisao: Živi Čovjek Anđelko Katinić

Peta konvencija Živih Ljudi u Visokom 18-20.9.

Pod naslovom “Živi ljudi – Duhovni ratnici” održat će se peta konvencija živih ljudi u Visokom, park Ravne 2 od 18 do 20 9. 2020.

Nakon što smo u Svibnju odradili četvrtu on-line konvenciju naziva “A sad adio” u kojoj smo se u duhu oslobodili imaginarnog pravnog svijeta okrećemo se daljnjem djelovanju i osvještavanju ljudi u zoru kreiranja novog, duhu okrenutog, svijeta.

“Svi mi, dok smo u tijelima, sudjelujemo u kazalištu materije. Spektakl je šokantan, ali je i poučan. Istina se nekima otkriva, dok druge usisava glumačka predstava. Jedina je razlika na čijoj je strani vaša svijest na ovom mjestu iluzornih predstava.

Glasnik je sposoban Istinu prenijeti mnogim ljudima – prijateljima, rođacima, poznanicima i strancima. On može potaknuti želju u njima da Istinu govore i u svojim krugovima, a i drugima. I tako će poruka letjeti svijetom poput sokola u svom brzom letu. Koliko brzo će se te informacije širiti u društvu ovisi o samim ljudima, naporima svakog glasnika. Što više ima onih koji su nadahnuti Istinom, to će biti više onih koji će početi mijenjati situaciju u globalnom društvu, u skladu sa svojim prilikama na lokalnoj razini. Sva moguća dostupna sredstva mogu se koristiti za širenje informacija: verbalni prijenos, masovni mediji, uključujući radio, tisak, televiziju i danas glavnu polugu masovne komunikacije – Internet. Ako svaka osoba da svoj doprinos, svoj um i čistoću svojih namjera, tada će se ove izvorne informacije vrlo brzo proširiti svijetom, a u kratkom će roku ta ideja prožimati većinu. A u većini leži prava snaga! Jednom kada ljudi dobiju i budu nadahnuti tim informacijama, oni će sami razumjeti sve – kako poboljšati život društva u skladu sa svojim stvarnim sposobnostima i počet će plima sveopćeg ujedinjenja. Dakle, mnogo toga ovisi o jedinci. Glavna stvar je ne odmarati kosti i čekati milost Arhona!

Osnovni uvjeti za stvaranje takvog društva su:

1) poboljšanje duhovne i intelektualne pismenosti ljudi;

2) čovjekovo duhovno samousavršavanje i njegovo aktivno sudjelovanje u životu društva;

3) autonomno ujedinjavanje naroda u jedno svjetsko društvo;

4) ukidanje globalnog sustava vladavine svećenika i političara;

5) stroga ograničenja pojedinačne kapitalizacije;

6) upravljanje društvom mora pripadati samom društvu u cjelini;

7) najvažnije od svega – ideološka preobrazba društva koja je nerazdvojivo povezana s dominacijom Duhovne prirode i moralnim vrijednostima kako u jedinci tako i u društvu.

   Kao što bi svaka jedinka trebala u sebi pratiti manifestacije negativnih misli koje dolaze iz Životinjske prirode, tako i društvo u cjelini mora kontrolirati svoje “kolektivne, javne misli”. Samo društvo mora paziti na svoju čistoću. To je ono što treba razviti, kulturu popularizacije duhovnih i moralnih vrijednosti: znanje, dobrotu, savjest, čast, dostojanstvo, prijateljstvo među ljudima, pozitivne, kreativne modele i primjere razmišljanja i najboljih ljudska djela. Ne bi trebalo biti propagande negativnosti koju nameće Životinjski um: ratova, nasilja, ubojstava, svađa, mržnje, sebičnosti i tako dalje. Štoviše, inicijativa i pitanje popularizacije konstruktivne ideologije moraju potjecati od samog društva kao i sprječavanje bilo kakvih pokušaja nametanja destruktivne ideologije ljudima. Ti su uvjeti osnova za stvaranje jedinstvene svjetske zajednice s duhovnim vektorom razvoja.” – Iz knjige “Allatra”

Piramida ljudskog društva: Trokut s vrhom prema gore simbol je moći svećenika i političara nad narodima;  Trokut s vrhom okrenutim prema dolje simbol je slobodnog i ravnopravnog društva i duhovnog čovjeka (živog) kao nositelja takvog društva.

Zajednica suverenih ljudi na zemlji “Živi čovjek” nositelj je ovakve perspektive od samih početaka svojeg javnog djelovanja. Živi čovjek je uvijek bio onaj duhovno osvješten i svjestan svoje prave prirode. Nisu papiri ti koji čine čovjeka slobodnim niti kakav zakon, ustav, ni u kom slučaju deklaracija privatnih entiteta. Svijet je pod upravom Arimana, sotonske svijesti koja se manifestira izrazito u ovom trenutku kroz svijest svake osobe i te osobe i djeluju kao njegovi agenti, međutim borba protiv te svijesti je vrlo specifična i ne vodi se ni u kom slučaju na konvencionalni način i toga treba biti svjestan.

Na konvenciji ćemo pričati o pravoj prirodi stvarnosti uz neformalno i neobavezno okupljanje, te fleksibilni program. Ovom prilikom pozivam svakoga koji želi nešto reći, održati kakvo predavanje, event, napraviti, ili na bilo koji način aktivno sudjelovati u programu i organizaciji konvencije da se javi na e-mail kontrolauma2016@gmail.com. Dolazak i smještaj te hrana je u vlastitom aranžmanu. Ukoliko netko nema prevoz ili nezna gdje osigurati smještaj neka se javi na već spomenuti mail pa ćemo mu pomoći. Ako bude postojao kakav javni program i stanica bit ćete naknadno obaviješteni. Tko ide neka se javi da možemo ponuditi kome kakav prijevoz.

Pozivam sve koji se osjećaju živim ljudima i onima koji to žele biti da sudjeluju u konvenciji.

U slučaju zatvaranja granica ili većih ograničenja konvencija se odgađa, ili neka je odrade oni koji uspiju stići na taj dan u park Ravne 2. Zahvaljujem se Semiru Osmanagiću i njegovoj supruzi na dobroj volji i susretljivosti.

Webinar – Slojevi osobnosti

Mnogi se nisu nikada pitali koja je i da li uopće ima razlike između čovjeka i osobe. Zahvaljujući između ostalih i meni ovo pitanje je doprijelo do mnogih i mnogi su ga ozbiljno shvatili i proučavali. Kako je sve skupa počelo kroz ideju od izlaska iz sistema osobe se uvijek promatrala kao pravni koncept (što on u biti jest). zapravo u pravnim labitirtima ne postoje ljudi već samo osobe. I mnogi su tu stali misleći da us sve tajne osobe i osobnosti time razriješene i da kad se riješiš osobne iskaznice ili raskuneš ugovor koji ti je nametnuo pravnu poziciju i osobnost postaješ slobodan i živi čovjek.

Eh, nažalost mnogih to je daleko od istine. Osoba je uvijek vezana uz identitet bilo koje vrste, a mi se u životu vežemo na bezbroj raznih stvari i to jako često potpuno nesvjesno. Osim toga zbog nedostatka zanja o sebi ali i slabosti volje pristajemo biti ono što drugi od nas traže ponovo se postavljajući u poziciju osobe a zarad kakvog interesa. Dapače ti slojevi mogu ići jako duboko da samo istraživanje identiteta koja utječu na naš život traju beskonačno dugo sve dok ne otkrijemo iluziju u samom konceptu osobe i osobnosti.

 

Asimptomatična upala mozga

Izbori su završili i sad je vrijeme ponovne eskalacije korona virusa! Tko je znao da će biti tako neka digne ruku! Svi? Eto vidite kako je to prozirno! A i ti virusi nisu što su nekad bili, previše su predvidljivi. U vrijeme kad Vakula ne može pogoditi današnju prognozu vremena naši epidemiolozi u sat i dan znaju kad će i koliko narasti broj zaraženih. Točno se zna i kad će drugi val! (Znam i ja, došapnula mi cura iz laboratorija jednog poznatog doktora).Bogami struka je to, znaju ljudi! Velike su fakultete izučili…. Ili je sve ovo dogovoreno unaprijed!

Kontroliranje mozgova narodnih masa nikad nije bilo jednostavnije. Postoje mediji masovnog dezinformiranja i Himlerovska metoda po kojoj laž koja se ponavlja dovoljno dugo na kraju postaje istina, vrlo je laka za implementiranje. Alka Vuica bi rekla: Laži, laži, laži me ti to radiš najbolje!

U svijetu uma istina ionako ne postoji, postoji samo dogma tj. dogovoreno vjerovanje. Ako većina kaže da je danas ponedjeljak onda je ponedjeljak, a ne postoji ikakav način da bi se ijednom metodom dokazalo da je danas zaista ponedjeljak. Znači samo je potrebno većinu uvjeriti u istinitost određenih informacija i to se smatra doktrinom, činjenicama. To što se one ne mogu dokazati, provjeriti, istražiti ili izmjeriti još je i bolje, jer tako laži mogu vječno ostati doktrine, zamjena za istinu.

Danas je prvi dan kako se uvode strože mjere nošenja maski u zatvorenim prostorima u tzv. Hrvatskoj. U sred ljeta kad su temperature preko 30 stupnjeva! Pa kad je ijedan „virus“ preživio na toj temperaturi. Nije li prehlada zimska bolest kada se tijelo čisti kao i sve u prirodi da bi dočekalo proljeće i buđenje života očišćeno i zdravo. Ovakva pitanja koja slamaju logiku prehlade usred ljeta nisu baš primljena sa odobravanjem, a uvijek postoje dežurni politički znanstvenici koji će dati nekakav solomunski zaključak i objašnjenje koje nitko pa valjda niti on sam ne razumije. Ovakvi se politički znanstvenici povode za nikad dokazanom ali u praksi ispitanoj činjenici da se ovce puno lakše šišaju kad ništa ne razumiju. Oni su zadivljeni i očarani mudrošću dežurnog propagatora po formuli da je vjerodostojnost obrnuto proporcionalna razumijevanju ili laički: „Joj što je ovaj čovik pametan, pa ja ne razumin ništa što ovaj govori!“

Političari su sad malo ispali iz igre jer im se više ne vjeruje bez obzira koliko su nerazumljivi pa je sistem da bi opravdao pooštravanje mjera pozvao u pomoć provjerene agente sistema apolitične (ako ćemo lagat) Aleksandra Stankovića i doktora Đikića.

Nećemo o liku i djelu ove dvojice, ali se možemo osvrnuti na samo neke činjenice. Aleksandar Stanković vodi jadnu od najgledanijih i najutjecajnijih emisija “Nedjeljom u dva” već skoro 20 godina i nema koga nije pozvao u goste. Ipak činjenica je da njegova dugovječnost u jednoj od najkorumpiranijih TV kuća u Europi nikako nije dokaz njegove novinarske veličine ili utjecaja već, ako mene pitate, obrnuto. Ništa pametnog taj nije napravio u 20 godina. Češkao je političare i kriminalce po jajima i nije im se zamjerao, jer da jest sigurno ne bi toliko dugo vodio ovu emisiju. Kad se podsjetim Denisa Latina i njegovih emisija te kontroverzi koje su izazivale ne mogu da ih ne usporedim. Latin je naravno zabranjen i ukinut bez obzira na izuzetnu gledanost, a eto Aco je ostao. Na kraju krajeva ipak je to talk show, čovjek se bavi zabavnim programom, žutilom.

Isto tako i Dr. Đikić čija biografija pokazuje nebrojene nagrade koje je isti dobivao od raznih državnih sveučilišta i zaklada koje su ga ujedno i financirale u njegovim istraživanjima. Đikić nije otkrio išta revolucionarno ili oslobađajuće što bi oslobodilo narod od jarma medicine ili znanosti. Mnogi drugi koji su otkrili takve revolucionarne stvari nisu bili poželjni sistemu, nitko ih nije financirao, promovirao, ili na ijedan način nagrađivao. Dapače mnogi su završili jadnim životima, šikanirani, zaboravljeni, financijski uništeni. Stoga, da li Đikić radi u korist čovječanstva ili sistema, meni je potpuno jasno.

Ja tu emisiju nisam gledao, ali kako nemoš izbjeć obavezne informacije za um svakog građanina načuo sam u nekoj emisiji iz segmenta razgovora kako Đikić govori o korona virusu kao asimptomatičnoj bolesti.

Ma daj, asimptomačina bolest, ma nemoj me jebat!

Zamislite da dođete u doktora i kažete mu:

„Doktore pomagajte!“

On kaže: „što vam je!“

Ti: „pa ništa!“

D: „Kako ništa, pa gdje vas boli“

T: „Pa ne boli me nigdje.“

D: „jeli se umarate, pod stresom, kako spavate, imate li kondicije.“

T: „ma ne umaram se, nisam pod stresom, spavam ko beba, imam kondicije upravo sam odigrao teniski meč od tri ure.“

D: „pa je li imate kakve smetnje, ili simptome!“

T: „ne nemam nikakve smetnje ni simptome, ali bih svejedno želio znati koju bolest imam!“

D: „čekaj je li ti to mene jebeš, nište te ne boli, nemaš ikakve simptome smetnje, trčiš ko Abebe Bikilla i tvrdiš da si bolestan.“

T: „znate doktor Đikić je rekao da postoje bolesti koje nemaju nikakvih simptoma, da su to asimptomatične bolesti i da su takve najopasnije i treba ih se čuvati zato sam se uplašio!“

D: „Slušaj sinko, kod mene su ti sljedeća pravila, nema simptoma, nema bolesti, a za sve dodatne informacije obrati se Dr. Đikiću, a sad odjebi, mene si doša zajebavat jebote Đikić u guzicu!“

Uf što trljaju ruke arkoni i demoni na ovakve podvale! Hmmmmmmmmmm, nosiš bolest a nemaš ikakve simptome, interesantno! Pa to se može fenomenalno iskoristiti u političke svrhe.  Samo trebamo napraviti test koji će pokazati da su svi nositelji bolesti.

Evala, Ti misliš da si zdrav, a zdrav si kurac! Priključe te na glupi aparat ili na kakav falši kineski test i on kaže: „Bolestan si rođo! Ili da budemo precizniji nisi bolestan jer nemaš nikakve simptome, ali si zaražen.“ Pa to je fenomenalna prevara! Koda je problem danas biti zaražen. S čime su nas sve sprejali i što su nam sve stavljali u vodu u posljednjih 50 godina sam Bog zna, onaj ko nije zaražen sa tim nečim je čista anomalija.

Dakle došli smo do točke u vremenu i prostoru gdje je prehlada smrtonosna bolest koju se ne može ikako otkriti, jer eto jebiga podmukla je pa nema simptoma. Jedina nada su nam lažni korona testovi kod kojih su i koze i papaje nosioci virusa. Brojevi koje nam trube po radiju su samo brojevi iz guzice izvađeni ko da će ih iko ikada provjeravati.

Doktori i medicinska struka stoga nam više te trebaju jer kako liječiti bolest koja nije bolest i zašto bi se zapravo iko i liječio od toga! Bolest se po definiciji uvijek i vezala za simptome, pa se po njima i prepoznavala, bez simptoma nema bolesti, pa tako pozitivni na korona virus nisu „oboljeli“, već samo pozitivni. I ja sam pozitivan na šećer i sladoled, i što sad.

Ono što mene mnogo više intrigira je danas sveprisutna asomptomatična upala mozga, koje je zaista jedna duhovna bolest, ona u kojoj je čovjek prestao koristiti ikakve vijuge koje mu je Bog dao te se zbog pretjerane neupotrebe razvio upalni proces  koji je uništi veliki broj neurona i neuronskih veza, bacio u smeće veliku količinu DNK koda i kalcificirao dušu. Naoko i nauho nevidljivi su simptomi te bolesti, aparati ništa ne pokazuju, ali ako percipirate osjećajem osjetit ćete jednu energetsku hladnoću i logičku crnu rupu ali i strah koji se pojavi čim se počne preispitivati priroda ludnice u kojoj počivaju asimptomatični nositelji virusa koji prouzrokuje upalu mozga. E, to je prava pandemija koju niko nikad neće proglasiti!

Patološka slika jednog narcisa

“Samo bolesno oko vidi samo sebe!”  – Viktor Frankl

Da li je ogledalo nadomjestak bolesti našem zdravom oku? Koliko vremena traćimo misleći teške misli o sebi? Zašto su narcizam i pojam “živog čovjeka” dvije potpuno oprečne stvari?

Nitko ne voli biti okarakteriziran i prozvan narcisom. Taj izraz se ugnjezdio u društenoj svijesti kao uvreda, ponižavajuća etiketa koja se lijepi na sebične, samoljubne, asocijalne, gotovo perverzne individue. Nitko ne priželjkuje narcisa kao bližnjeg svoga. Svima nama je narcis uvijek netko drugi, naš partner ili naš šef ili kolega na poslu. Tko je zapravo narcis i što ga karakterizira? Da li je zdravo biti narcis? Da li je politički korektno biti narcis?

Narcisoidnost nije temperament, već karakterna osobina. Sa temperamentom se rađamo i umiremo, dok karakter sami izgrađujemo kroz život. Naš karakter je ono što smo od sebe napravili ili nismo napravili. Promjena karaktera je moguća i za to je potrebna volja, intencionalnost. Narcis može ponovno postati čovjek, ako to namjerava. Za to je prvenstveno potrebno stvoriti unutarnji red i spremnost za suradnju sa svojom okolinom, njemu jednakovrijednim kolegama, bez hijerarhijske predrasude.

Narcizam se ne bazira samo na ljepoti nečijeg fizičkog izgleda. On se može izraziti i na mentalnom planu, ukoliko je libido narcisa usmjeren u intelektualnom smjeru. Poznati su ljudi koji govore samo da bi slušali ton svog glasa. Oni nemaju pažnju i strpljenje saslušati sugovornika. Oni upadaju u riječ ili čak govore istovremeno sa onim nasuprot njih. Narcis zapravo ni ne potrebuje sugovornika. On uvijek razgovara sa samim sobom. Narodna definicija ludila je upravo glasno razgovaranje sa samim sobom. Tiho razgovaranje u sebi sa samim sobom je definicija mišljenja ili aktivitet uma, koji u Indiji zovu majmunskim mozgom. Još i danas neka djeca ne mogu čitatu „u sebi“ bez da pomiču usne, tj. šapuću.  E.Tolle je taj mehanizam dekonstruirao onim legendarnim pitanjem: “Koliko nas to ima u meni?”. B.Fuller je desetljećima zapisivao svaku svoju misao. Da li je to tajne njegovog genijaliteta i njegovih 47 počasnih doktorata?

Iako doslovce svi ljudi konstantno razgovaraju sa samim sobom, narcis je specifičan sa obzirom na temu svog  unutrašnjeg dijaloga. Mišljenje narcisa je uvijek “pozitivno”. On se konstantno hvali, izdiže u nebesa i onda sve to sam sebi potvrđuje. Problem sa tim pozitivnim unutrašnjim blebetanjem je taj,  što je on gotovo neizlječiv. Osjećaj seksualne ugode koju proizvodi prepuštanje toj „pozitivi“ (poput sočnih pohvala koje dobivamo iz okoline), stvara oko narcisa gotovo neprobojan zaštitni obruč, koji apstraktne evolutivne sile prirode ne mogu probiti. Dijagnoza: “Narcis ima crvene oči i unutrašnja tišina mu neće doći.”

Jedna posebna aureola čini narcisa voljenim i popularanim u društvu oko njega. Pošto je narcisoidnost češća kod muškaraca, to je obično onaj „šupak“ o kojem žene sanjaju. Narcis je nepokolebljivo samopouzdan i uvjeren da je bolji od svih ostalih. To mu daje onaj sjaj i šarm, onu robusnost i “snagu karaktera” za kojim žene žude. Taj fenomen je najbolje prikazan i dokazan popularnošću knjige i filma “50 shades of grey”, koja je, vidi čuda, napisana od strane jedne žene. Narcis političar biva obožavan od puka, koji se divi njegovoj odlučnosti i samopouzdanju. Nikoga ne zanima činjenica da taj isti političar nema namjeru nekome pomoći, niti situaciju promjeniti nabolje. Hraneći individualni narcizam kod svojih obožavatelja, on održava status quo i cijelo društvo vodi u degradaciju i propast, istovremeno dajući sebi pohvale i nagrade. Nesklonost narcisa prema samo-analizi se ogledava u tromosti puka prema konstruktivnoj kritici svojih vođa. Obožavati nekoga je najlakše, ne zahtjeva nikakav napor analitičkog uma. Tko je toliko lud da radi na sebi, umjesto da radi da bi zaradio pare?

Narcis je hrabar iz jednostavnog razloga jer se ne boji greške. Greške se ne boji jer taj pojam ili  solucija za njega ne postoji. Sve što on učini je savršeno i nema alternative. To je tajna globalnog uspjeha i globalnog neuspjeha društva u kojem vladaju nepisani zakoni narcizma.

“Oni me nisu shvatili!”, odgovara on na kritike. “Ti kritičari su samo zavidni na moj veliki uspjeh i grandioznost moje ličnosti.”

Sad dolazimo do ključnog momenta, koji opravdava sav trud za ovu analizu narcizma, a to je pojam ljubavi. Narcisu ne manjka ljubavi. Dapače, on je ima za izvoz. On prekomjerno voli, ali samo sebe i eventualno one koji mu služe i ono što njemu služi. Narcis doslovno obožava samog sebe i taj višak ljubavi ne uspjeva preusmjeriti na van. Njegova seksualna energija (libido) ostaje začahurena unutar njegovih granica osobnosti i u službi njegova visočanstva. Moderni socijalni mediji upravo podržavaju narcisoidnost i digitalnu atomizaciju. Poznajete li nagon koji vas tjera da provjerite koliko je lajkova pristiglo u posljednjih 5 minuta, otkako sam izložio svoj novi “selfie”. Fenomenalizam narcizma dokazuje da “ljubav” nije sveopći lijek i rješenje za sve bolesti svijeta. Ljubav nije čin, već samo puka interpretacija onog popratnog pratioca koji se javlja kao posljedica djelovanja iz srca (tj. koherencije svih vitalnih organa tijela i te sladne cjeline sa umom).

“Jao kako sam genijalan. Najbolji sam, jedini pravi! Dobro je samo ono što je dobro za mene. Ja sam mjera svih vrijednosti. Sve je tu samo da služi mojoj „velikosti“.

Narcis sve gleda odozgo, sve obezvrijeđuje. To je tajni recept njegove uzvišenosti, uzdizanja sebe iznad okoline. Ništa nije iznad njega i ništa mu nije sveto, čak ni Bog. Cijeli svijet je pod njegovim nogama. Na osnovu svih tih razloga on zaslužuje privilegije. On je rođeni plemić, vođa, političar, papa. Dobro razvijeni narcis ima veliki potencijal postati psihički bolestan ili učiniti ljude oko sebe psihičkim bolesnicima. Nesposobnost transcendiranja, nadilaženje samog sebe je njegovo tragično prokletstvo. Zatvoren u sebe, začahuren, on je dobar samo prema onima koji ga obožavaju. Narcis je potencijalni psihopat, biće rođeno da vlada i zloupotrebi tu moć. Zamislite si osobu koja je samu sebe zaključala u sobu sa ogledalima i izgubila ključ.

Kako se postaje narcisom? Kako odgajati dijete da bi ono izraslo u narcisa? Istraživanje fenomena “milenium generacije” je donekle pojasnila odgojne procese koji pojačavaju mogućnost da dijete postane ono što zapravo nitko ne želi, narcis. Rezultati istraživanja su pokazali, da su djeca iz te generacije (rođena od 1980.-te do 2000.-te godine), gotovo zatrpavana pohvalama i obožavanjima, što se tada roditeljima savjetovalo. Djeca iz tog vremena su bila istrajno bombardirana porukama njihove okoline da su nešto posebno. Još u ranom razdoblju su ta djeca dobila osjećaj da su nešto do sad neviđeno na ovoj zemlji. Danas su to odrasli ljudi, koji su usprkos prividnom uspjehu, vrlo nesretne i nestabilne osobe. Njihov problem, kao i problem svih narcisa je, da su “pobucali lončiće”. Njihovi životni prioriteti su izokrenuti. Posljedica toga je naglašeni karijerizam, nesposobnost dugotrajnih veza, mnogo više razvoda brakova, manje djece i puno skrivenih frustracija unutar njih samih.

Nema dobrog narcizma, kao što i nema dobrog nacizma. To je bolest ili izvitoperenost ljudskog karaktera. Narcizam energetski zatvara pojedinca i onemogućava mu duhovni rast, razvoj, transcedenciju, mogućnost da se samoga sebe posmotri iz jedne druge perspektive. Narcis je doslovno zabetoniran, proklet u svojoj iluziji posebnosti. Osjetiti sebe dijelom jedne globalne ljudske familije i kao suvereni individuum biti njen skladni, sastavni dio je nešto, što narcisi nisu u stanju niti sanjati, a kamoli utjeloviti.

Maskenbal, svečano otvaranje “igara bez vremenskih granica”

Kad sam prije par dana prvi put kročio u apoteku sa maskom, nakon gotovo mjesec dana kućnog pritvora, prvo što mi je palo na pamet je bilo da kažem: „Ruke uvis, pare ili život!“. Na svu sreću apotekarka me je, unatoč mask prepoznala i oboje smo se nasmijali, ja onako veselo, a ona pomalo kiselo.

Koliko je nošenje maski opravdano iz zdravstvenih razloga? Nije li to samo gesta poslušnosti onog koji je nosi, kao izraz prihvaćanja i podupiranja aktualne politike?

Obaveza nošenja maski je mjera ušutkavanja i discipliniranja stanovništva donesena u vrlo neugodnom trenutku za donositelje. Naime, sve su analize pokazale, da su donešene mjere, kao reakcija na prijetnju od strane co-virusa, pretjerane, preagresivne i nadasve omalovažavajuće. Kako bi spriječile opći revolt napaćenih ljudi i smanjile pritisak od strane onih koji su svijesnih tih grešaka, sve vlade pribjegavaju istom scenariju. Direktan skok iz izvanrednog stanja u normalnost, bio bi doslovno javno priznanje greške, što bi opet otvorilo vrata diskusiji o odgovornosti za načinjenu štetu. Pad povjerenja javnosti si ne priželjkuje nijedna vlada na svijetu. Zato je preporučljivo djelomično nastaviti psihozu straha i maltretiranja građana. Što se groznije prikaže neprijatelj ili opća opasnost, to se više može napuhati naknadno herojstvo. Obaveza nošenja maski, unatoč svim dokazima o njenoj neučinkovitosti i štetnosti, upravo je savršeno rješenje za jednu malu pauzu.

Kakvu poruku šaljem okolini noseći masku na javnom mjestu? Strah me je, širim psihozu straha i pasivno zahtjevam da se i svi ostali solidariziraju sa mnom u nošenju maski.  Trend koji bi trebao olakšati i naviknuti nas na normalnost nošenja maski je njeno podizanje na nivo statusnog simbola. Nosim li običnu masku, masku koju sam sam izradio ili pak uradak nekog poznatog modnog kreatora? Nošenje pomodne maske je znak tihog pomirenja i dodatne podrške stanju “novog normaliteta”. Ispravno pitanje glasi: zašto nosim masku? Kako se osjećam dok je nosim? Kako se osjećam nakon pola sata nošenja maske?

Neispravno “novonormalno” pitanje glasi: „Da li ti se sviđa moja maska? Ljepotom svoje maske ja pokazujem da sam poslušniji od ostalih i potajno se nadam pohvali. Nisam li time nekao iznad onih koji nose one ružne, bezlične maske? Moram priznati da sam sa ovom divnom maskom još lijepši nego prije. Mislim das sam se zaljubio u svoje novo ja.”

Reakcija djeteta i prosječnog psihičkog bolesnika na nošenje maski u javnosti je gotovo ista. Dijete u maskiranim mladićima u autu vidi pljačkaše banaka, koji upravo idu na svoju sljedeću pljačku. Psihički bolesnik vidi u maskiranim ljudima prijetnju, osjeća nesigurnost koju oni šire. Nedvojbeno je da je naredba nošenja maski sljedeći korak plasnkog procesa ka atomizaciji (fragmentaciji) društva. Svaki pojedinac smije isključivo digitalnim putem kontaktirati sa kolektivnim “cloud-om”. Svaki kontakt između atoma je nepoželjan, jer otežava njihovu kontrolu i manipulaciju. Poslušni građanin sadašnjeg trenutka je osamljeni atom, udaljen od drugog atoma nekoliko svjetlosnih godina i bez mogućnosti dodira. Kontakt je dozvoljen samo sa centralom i svaki atom ima direktni digitalni kontak sa njom. Atomizirani pojedinac tako postaje puka projekcija ili produžetak kolektivne (umjetne) inteligencije. Fragmentirano društvo je idealno za provođenje manipulacije i kontrole nad njim.

Drugi aspekt nošenja maski je radikalno srozavanje dostojanstva civilnog stanovništva  i njegova kriminalizacija na podsvijesnom nivou. Sad smo mi sada maskirani (potencijalni) ilegalci, bez obraza, bez smješka, bez empatije i emocija. Svi smo mi sada bez-obrazni agenti “velikog brata”. Štoviše, mi smo, dobrovoljno odustajući od svoje individualnosti, odustali od sopstvenog iskustva stvarnosti. “Veliki brat” sada preko nas doživljava ono što mi doživljavamo, naše iskustvo je njegovo iskustvo, naš život je njegov život. Jesmo li samo privremeno ustupili sebe nekome drugome, samo da bi stekli osjećaj sigurnosti, ili je na pomolu najveća i najlukavija otimačina bioloških ljudskih bića u povijesti?

Obaveza nošenja maski je samo pripremni korak ka obaveznom cijepljenju, koje naravno neće biti ni obavezno ni prisilno, ali neophodno potrebno onima koji svoje preživljavanje zasnivaju na ovisnosti o društvenim resursima. Autonomnost u preživljavanju ili ti umjeće lova, polako postaje jedini garant suvereniteta pojedinca.

Maske su dodatno prouzrokovale nijemost čitavog naroda. Postali smo pravi nijemci, narod bez usta i bez glasa. “Social distancing” nije zdravstveni  več društveni projekt de-empatizacije društva. Na putu smo ka društvu u kojem nitko nikoga ne poznaje, nitko sa nikim direktno ne komunicira, nikoga nije briga za drugoga. Cilj ovog projekta je dovesti  pojedinca do stanja ravnodušnosti, kao mirne osnove za transformaciju u hladnog izvršiococa naređenja „clouda“, bez vlastitog preispitivanja i uplitanja s(a)vijesti. Koračamo ka svijetu totalne poslušnosti. Poslušnost iznad svega! Da li vam se stvarno sviđa ovaj maskenbal ili ova permanentna tiranija civilnog stanovništva? Dobrodošli u NWT, novu svjetsku tiraniju.

Matematički gledano, veća je vjerovatnost da dobijete na lotu nego da se zarazite. Ako razmotrimo aktualno stanje zaraženosti na osnovu “pouzdanih” testova, potreban je vremenski period od više od 50 godina da teoretski imate mogućnost  da se zarazite, ukoliko svakodnevno srećete 50 novih pojedinaca. Zato skinite svoju maske, kad god to nije zakonski neophodno, zbog vašeg vlastitog zdravlja i zdravlja vaših bližnjih! Sebi štetite smanjenjem dotoka kisika i trovanjem ugljičnim dioksidom, te opasnošću od infekcije onih bakterija i virusa koji su u vlažnoj klimi maske otkrili idealne uslove za rast i razmnožavanje. Drugima štetite zato što ih stalno podsjećate na prijetnju, šaljući im poruke straha govoreći im: “Mi smo u ratu!”. Vi niste kirurg koji nosi masku u sterilnoj operacionoj sali tokom otvorene operacije, koji tu istu masku baca neposredno poslije. Nošenje maske je naš javni stav kojim potvrđujemo da vjerujemo u laž i da poslušno širimo tu istu laž iz onog medijski nametnutog osjećaja sigurnosti legalnog građanina, istog onog koji nas sutra može obavezati da učinimo svakojaka, još gora, zlodjela protiv čovječnosti, pod izgovorom da činimo samo ono što društvo od nas zahtijeva.

Svim našim imunskim sistemima je nadaleko potreban stari normalitet, bez straha i udaljavanja. Učinimo korak nazad, ka zbližavanju golih, jednakovrijednih obraza!