ropstvo

Sretan  1. rođendan „bijele diktature“!

od

Krajem 2019-te godine sam u jednom prilogu za ovu stranicu, bacio oko na nadolazeću 2020-u godinu i iskreno opisao svoje vrlo čudne predosjećaje u vezi nje. Bit će to jedna teška godina, puna izazova na koje nismo pripremljeni. Tko je tada mogao naslutiti da će se cijeli svijet pretvoriti u fašističku diktaturu? Točno nakon godinu dana od objave ove pravno frizirane pandemije, vrijeme je da se  osvrnemo unazad i irekapituliramo proživljeno, nebi li jači i iskusniji preživjeti ovu 2021-u godinu.

Tokom prošle godine smo doživjeli, a većina nas i preživjela, sve one restriktivne mjere državnog aparata kao izgovor za opasnost od navodne smrtonosne zaraze. Jedan mali, prilično jednostavni virus, koji u međuvremenu još nije izoliran, uspio je paralizirati cijelu našu, tehnološki visoko razvi- jenu, civilizaciju. Vlasti diljem svijeta su iskoristile potencijalnu opasnost od zaraze kao paravan za dosezanje nekih drugih ciljeva, koje sa zdravljem i blagostanjem stanovništva nemaju nikakve veze.

Sada, nakon godinu dana, možemo sa sigurnošću ustanoviti da su zakazale sve javne institucije društva i sve mjere koje su one donosile. Činjenice jasno pokazuju da se nije radilo o nikakvoj smrtnoj pandemiji, već o dobro organiziranoj i globalno koordiniranoj akciji u cilju stvaranju novog kulta, nove pseudo-religije, baziranog na strahu i dezinformacijama. Ogromno pukotina u društvu koja je nastala u proteklih godinu dana, ušla je u intimu mnogih ljudi i razbila mnoga prijateljstva i veze.

Ako neće milom, onda ćemo silom!

Iskustva tokom prethodnih fake-pandemija zadnjih 20-tak godina, su od početka implantirani u strategiju ove zadnje „šišmišovske“, te su vlasti vrlo brzo prisegnule  autoritativnim mjerama, odmah po proglašenju pandemije. Za to je bilo potrebno ekspresno promjeniti definiciju pandemije, nebi li se dobila pravna osnova. Onda su mediji započeli ofenzivu dezinformacija i indoktrinacije strahom, dok je novorođena institucija cenzure alternativnih medija svim snagama nastojala spriječiti širenje činjenica. Uvjeravali su nas da je zdravstvo pred kolapsom i da su bolnice prepune bolesnih i umirućih. Ipak naknadne analize su pokazale, da podaci o smrtnosti, popunjenosti bolnica i broju oboljelih, ni izdaleka nisu bili tako kritični, kako je to koordinirana akcija stožera i njima poslušnih medija propagirala. Oficijelne statistike su se morale redovito falsificirati. Izmišljen je onaj fantomski „zaraženi“,  bez simptoma bolesti, ali vrlo opasan po okolinu. PCR-test je zbog svoje „fleksibilnosti“, uvijek postao miljenik kurve-statistike. Pritom su svi mediji slučajno zaboravili, da je autor (i u međuvremeni milijarder) tog za pandemiju apliciranog testa, zapravo osoba, koja se već obrukala tokom prethodne lažne pandemije „životinjske“ gripe i time izgubila svaki kreditibilitet.

Političari, kao profesionalni glumci, su odradili ulogu mučenika, koji krajnjim naporima drže teško stanje pod kakvom takvom kontrolom, dok je težina situacije umjetno napuhana medijskim trikovima. Prošla godina je pokazala, kamo nas stvarno vodi sistem neoliberalne demokracije i koliko je eliti na vlasti i njenim političkim marionetama stvarno stalo do dobrobiti čovječanstva. Da kojim slučajem u nekoj od evropskih zemalja postoji ministarstvo za sreću, vjerovatno bi bilo smjenjeno u najkraćem roku i javno linčovano za suradnju sa „okupatorima“. U svom svojem licemjerstvu su političari ipak objavili i pokoju istinu, naravno u pogrešnom kontekstu. Svi su od početka govorili da smo u stanju rata, najvećoj krizi od završetka drugog svjetskog rata. Da istina je, ali nisu spomenuli tko i protiv koga zapravo vodi taj rat  i sa kojim ciljem. Radi se o ratu između iskusnih profesionalaca i zbunjenih amatera.

Ne samo da je „pandemija“ pokazala koiliko je lomljiv naš osjećaj sigurnosti i samopouzdanja, već i naše samo postojanje. Vrijednost života je pala na niske grane, a smrt je postala svakodnevnica ili nova normalnost. Mantranje parola „čuvanja i uskraćivanja svega što nije neophodno za puko preživljavanje“,  devalviralo  je vrijednost svih onih svakodnevnih životnih vrijednosti koje su nam do sada bile svete. Konstantno stanje straha je iscrpilo sve rezerve energije bubrega prosječnog čovjeka ili naivnog amatera. Bubrezi su se u panici obratili susjednoj jetri i zamolili za pomoć. Ona je kolegijalno uključila alarm i proglasila izvanredno stanje kao pokret otpora za okončavanje ove neizdržive situacije. Bijes je emocija jetre,  a jetra je ta koja čisti organizam od nepotrebnih stvari. Kolektivni bijes je tu da očisti svijet od laži i da ovu nenormalnu nestvarnost pretvori u trezvenu realnost. Bijes budi i tko se danas ne probudi iz ove noćne more, neće skoro imati tako idealnu priliku.

Nakon skoro pola stoljeća utopijskog obilja i pomahnitalog  konzuma, dovedeni smo pred zid za streljanje, spoznavši koliko smo zapravo ranjivi kao biološka svjesna bića. Ošinula nas je spoznaja da je život unikatni fenomen, svetinja, a ne samo jedan od kuglica u nizu inkarnacijske trakavice. Ošinula nas je spoznaja da ne postoji dualizam uma i tijela, već da postoji samo svijest, ali ne kao nešto transcedentalno, već kao nešto masivno. Naše tijelo jest svijest.

Najbolji opis trenutne rođendanske atmosfere je globalni osjećaj nesvjestice i bijesa. Nitko od jadnog puka ili te amorfne mase amatera nema know-how kao se odnositi sa tim stanjima bića, sa tim osjećajima. Postoji li izlaz iz ove situacije u kojem je društvo opasno podjeljeno na bijesno-neposlušne i rezignirano-poslušne i uziljno prijeti da rođendasko slavlje pretvori u rođendanski masakr? Na kraju ove plandemije, ukoliko se ona ikada i završi, svi ćemo redom biti traumatizirani na ovaj ili onaj način, tj. na samo nama specifičan način. Morat ćemo naučiti živjeti sa novim ograničenjima, koje su nam posljedice tih traumatskih ozljeda donijele.

Slavimo tako ovaj rođendan i ne vjerujemo svojim očima, kamo smo dospjeli za samo godinu dana. Da nam je netko prije godinu dana rekao kakvo nas magarčenje čeka, nitko mu nebi povjerovao.

Happy birthday!

Nova struktura društva

od

Što vam prvo pada na pamet kad vidite ovu skizu? Ima li još psihički zdravog ili nesilovanog pojedinca među nama, koji će odgovoriti nešto drugo osim „portret ili prerez nevidljivog neprijatelja“? Nažalost nema. Kad sam crtao gornju skizu, nisam imao namjeru portretirati našeg „zajedničkog prijatelja“. Sve je zapravo nastalo procesom „obrnutog inženjeringa“. Pokušao sam na praznom (u originalu je papir bijel!) slikovno prikazati strukturu društva, kojom trenutne vlasti širom svijeta teže. Male kuglice predstavljaju pojedice, veliki krug u sredini društvenu svijest, a niti između su digitalna veza pojedinca i kolektiva. Tako je nastao portret strukture atomiziranog društva.

Dva modela društva mogu prozaći nakon ovog globalnog rata protiv čovjekovog bića:

  1. onaj baziran na individui
  2. onaj baziran na atomiziranoj osobi.

Atomizacija društva je projekt društvenog inženjeringa, koji ide, ruku pod ruku, sa projektom digitalitacije čovjeka i njegovo premještanje u virtualnu stvarnost. Taj društveni eksperiment nije bezazlen i ne može se jednostavnoopozvati. To je let bez povratne karte, skok u nepoznato. Malo onih koji su svjesni činjenice da je put kojim naša civilizacija sada juri jedan jednosmjerni auto-put. Naša je slobodna volja hoćemo li se uputiti tim putem, bez obzira na koji način bivamo na to uvjeravani ili prisiljeni. Svaki put kad planiramo neki put, obično planiramo i povratak. U ovom slučaju ta opcija nije moguća, jer auto-put koji vodi od tamo nazad, ne samo da nije izgrađen, nego nije u planu da se ikada izgradi.

Razbijanje strukture društva kojeg poznajemo, odvija se na nekoliko frontova. Nametnuta fizička razdaljina i shodno tome zabrana fizičkog kontakta, ima kao posljedicu prekid toka informacija podsvjesne naravi, koje se prenose fizičkim dodirom. Ne trebamo ni spominjati što za jednog pojedinca znaći izostanak već dokazanih  dobrobiti za psihičko i fizičko zdravlje, koje stvaraju ti kontakti. Čak i oni neugodni kontakti, poput fizičkih sukoba, su čak zdraviji od izolacije ili potpune deprivacije čula opipa.

Sjetimo se filma „Fight Club“, gdje nekolicina muškaraca pronalazi alternativni put do samosvijesti i smisla života, upravo preko ekstremnog naglašavanja čula opipa. Tko može probuditi uspavanog zaposlenika u jednom osiguravajućem zavodu, uljuljkanog u savršenstvo svog života, osim brutalna šok terapija. Da li je režiser tog filma prorok ili mesija, koji nas uči nekom novom, muškom tipu joge? Svi tečajevi joge na zapadu su prebukirani ženama, dok ih se muškarci klone kao kuge. Govorim to iz vlastitog iskustva. Jednom sam posjetio kurs power-yoge.  Bio sam samcat sa 30-40 žena. Iako sam se tim posjetom uštedio krvarenje iz nosa, kao standardnu posljedicu „muške joge“, nisam si uštedio krvarenje iz drugog dijela tijela, nakon maltretiranja istezanjem. Ne, pišanje krvi definitivno nije znak prosvjetljenja i mnogo zlokobnije od onog ponosnog krvarenja iz nosa.

Vratimo se opet onim škrabotinama na papiru. Dakle nitko do sada nije izolirao „nevidljivog neprijatelja“. Kako to da onda od samog početka projekta pandemije kruže propagandne grafike i foto-montaže sa vrlo prepoznatljivim izgledom? Dakle tu se radi o amblemu ili znaku, a ne o znanstvenom dokazu. Tako je svima nama usađena slika čega se moramo bojati, dok se na makro-planu paralelno odvijao projekt društvene reorganizacije. Strah (bolest, materijalna neizvjesnost ili kazna za neposlušnost), gušenje vlastitim ugljičnim dioksidom i zašivanje ustiju, te zabrana svih spontanih (a sada i organiziranih) druženja, te cenzura slobodnih medija i slobodnog toka informacija, dovela je do ekspresne transformacije društva u atomizirani kolektiv. Pojedincima tog kolektiva nije dopušteno direktno kontaktirati, već samo preko društvenih digitalnih medija, koji su kontrolirani i cenzurirani od same vlasti. Pritom je najveća lakrdija ta, da se ta ista vlast kiti ordenima junaka  „borca za obranu demokracije“.

Taj atomizirani kolektiv ili jedna gigantska umjetna inteligencija, danas svaku slobodno-misleću  jedinku automatski proglašava teroristom  i fašistom. Te iste pojedince su prije nekog vremena ismijavali kao teoretičare zavjere. Onoga tko danas na demokratski način protestira protiv fašisoidne valsti i njenih mjera, proganja se poput najvećeg kriminalca. Istovremen se oni „dobri protesti“ za podršku vladi i mjerama oduzimanja sloboda, koju organiziraju oni od vlasti podržani i „lijevo“ orijentirani NGO-i, ne samo toleriraju, iako krše iste mjere zabrana, već se financiraju i štite.

Već smo na ovim prostorima spominjali kako je i kada stvoren projekt „zeleni“ i sa kojim ciljem. Danas već druga i treća generacija tih političara pojma nema tko zapravo stoji iza njihove stranke i kamo vode njihove „dobre namjere“ . Taj lukavi i strogo tajni neoliberalni projekt,  je utiho razbio političku ljevicu zapadnog svijeta i iskoristio ih kao roblje sa svoje nove, krajnje nebulozne, transhumanističke ciljeve. Uništavanjem tradicije, koja se bazira na nacionaloj svijesti, jeziku, religiji, porodici, selu, zemlji, porijeklu i predcima,  stvoren je temelj za materijalizaciju jednog novog društva, sačinjenog od digitalnih osoba bez pedigrea i bez međusobnog direktnog kontakta.

Drugi model društva se bazira na slobodi i individualnosti. Takav kolektiv  je samo spontana posljedica nakupine individualaca. Nikakva institucija nije potrebna, a kamoli da se ona učini primarnom u odnosu na pojedinca. Trend ili inercija neumitno ide ka tome da se ostvari vizija atomiziranog društva, digitalnog fašizma i tehničkog transhumanizma. Za društvo slobodnog čovjeka kao individualca, potrebno je da se dogodi čudo, bilo intervencijom izvana, od strane neke razvijenije sile, ili se mora nekim čudom dogoditi „bottom up“ revolucija. Ona je ostvarljiva samo ukoliko je to masovno buđenje na individualnom planu, te da svaki pojedinac ponaosob uvidi zavjeru i prevaru buđenjem svog trezvenog razuma (Sve ovo nema nikakvog smisla!) i osjetila njuha (Ova laž smrdi na kilometre!).

Koja struktura će se ostvariti kao model novog društva? Na stari model definitivno nema povratka. Izgled tog novog društva ovisi o odluci svakog pojedinca.  Hoće li se on prikloniti svojoj analognoj tjelesnosti ili će se opredijeliti za digitalnu osobnost, zamaskiranu u oblik jedne nove „lijeve-dobre duhovnosti“, ovisi o svakom od nas ponaosob.

 

Vojna strategija trećeg svjetskog rata

od

Koliko god nekima izgleda sumanuto nazivati ovu aktualnu Plandemiju trećim svjetskim ratom, tehnike koje se na globalnom planu koriste za navodno suzbijanje te iste plandemije, neodoljivo podsjećaju na tehnike koje su razvijene unutar vojnog sektora i koje se tamo marljivo primjenjuju. Ovaj put imamo sukob koji se ne odvija između dvije profesionalne vojske, već između profesionalaca i amatera (globalnog stanovništva), koji nemaju pojma u kakvoj se situaciji nalaze. Svo iskustvo grubog i mekog (suptilnog i nevidljivog) ratovanja, koji su vojni profesionalci stekli  tokom bogate ratne povijesti, slilo su u strategiju ovog neidljivog ali totalnog rata.  Slijedi tabela sa tehnikama i rezultatima primjene istih, koja bi trebala pojasniti stanje u kojem se nalazimo i navesti one naivne i dobroćudne sugrađane, da preispitaju stanje stvarnosti u kojoj se nalazimo.  Navedene su vojno-ispitivačke tehnike za slamanje volje  pojedinca i njegovu potpunu neutralizaciju. Kako je izvijestio New York Times, ova tablica iz 1957. godine je prikaz komunističkih prisilnih metoda Kine za postizanje individualnog uklapanja u kolektiv. Ovu tablicu je pripremio sociolog Albert Biderman kao sukus svog istraživanja metoda koje su koristili kineski komunisti za iznuđivanje informacija i lažnih priznanja američkih vojnika, zarobljenih tijekom rata u Koreji.  U jednoj ranijoj studiji,  Biderman je opisao ove metode kao “gnusan gnjev”, dodajući da “vjerojatno nijedan drugi aspekt komunizma temeljitije ne otkriva svoje nepoštivanje istine i pojedinaca, kao upotreba ovih tehnika”. Ljevičari tada nisu bili omiljeni od medija, kao što je to slučaj danas, kad se neoliberalizam kamuflirao u novoj ljevici. Kina i Amerika su tada bili smrtni neprijatelji. Što ako su u aktualnom ratu njih dvoje sada saveznici?  Bidermanova tabela metoda pokazuje  kako se pojedinac prisiljava na uklapanje u masu, kako da se slomi njegova individualna volja, u potpunosti počini u kolektivu i nestane u njegovoj besvijesti.

Osnovni metod Posljedice (Namjena) Variante
1. Izolacija Lišava žrtvu svake socijalne potpore i sposobnosti da se odupre. Razvija intenzivnu zabrinutost za sebe. Žrtvu čini ovisnu o ispitivaču. Potpuna samnica. Potpuna izolacija. Poluizolacija. Grupna izolacija.
2. Monopolizacija percepcije Učvršćuje pozornost na neposrednu situaciju. Potiče introspekciju. Eliminira nadražaje koji se natječu s onima pod nadzorom otmičara. Frustrira sve radnje koje nisu u skladu s uklapanjem-poslušnošću. Fizička izolacija. Tama i jako svijetlo. Jalovo okruženje. Ograničeno kretanje. Monotona hrana.
3. Inducirano oslabljivanje i iscrpljenost Slabi mentalne i fizičke sposobnosti otpora. Polugladovanje. Izlaganje. Eksploatacija rana. Inducirana bolest. Nedostatak sna. Dugotrajno ograničavanje. Dugotrajno ispitivanje. Prisilno pisanje. Pretjerani napor.
4. Prijetnje Gaji tjeskobu i očaj. Prijetnje smrću. Prijetnje ne povratkom? Prijetnje beskrajnim ispitivanjem i izolacijom. Prijetnje protiv obitelji. Nejasne prijetnje. Tajanstvene promjene liječenja.
5. Povremena popuštanja Pruža pozitivnu motivaciju za uklapanje. Ometa prilagodbu na uskraćenost. [Povremeno?] Kolebanje stavova ispitivača. Obećanja. Nagrade za djelomičnu usklađenost.
6. Demonstriranje “svemoći” i “sveznanja” Sugerira uzaludnost otpora. Sučeljavanje. Pretvarajući se da se suradnja podrazumijeva. Pokazujući potpunu kontrolu nad sudbinom žrtve.
7. Degradacija Troškove otpora čini štetnijim za samopoštovanje nego kapitulaciju. Svodi zabrinutost zatvorenika na “životinjsku razinu”. Spriječena osobna higijena. Prljava okolina. Kazne. Uvrede i poruge. Uskraćivanje privatnosti.
8. Naređivanje trivijalnih zahtjeva Razvija navike uklapanja Prisilno pisanje. Provođenje minutažnih pravila.

 

Prvobitni grijeh

od

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

Sentimentalnost

od

“Ovo je prosto gadljivo, koliko koliko smo duhovni!”

Svaki osjećaj koji se bazira na sjećanju nekog prošlog događaja nije osjećaj. Nazovimo ga sentiment. Misao usmjerena na prošlost nas vodi u stanje svijesti koje ne temelji u vremenu i prostoru u kojem se trenutno nalazimo. Ponekad možemo ostati u takvom stanju satima, danima, ili cijeli život. Što se više prepuštamo toj praksi vraćanja u „replay“ osjećaje, to se više udaljavamo od sadašnjosti, od svog fizičkog i energetskog tijela. To je onaj klasični bijeg od realnosti, toliko popularan kod pojedinaca koji slave svoju osjetljivost i nazivaju to senzibilnošću. Sentimentalnost je jedna opasna vrsta „autovampirizma“, iako se često brka sa osjećajem ljubavi, čak i sa duhovnošću.

Ono što izgleda kao slatko sanjarenje je na energetskom planu vrlo dramatična praksa samožrtvovanja, „dobrovoljnog darivanja krvi“, rasipanja svoje životne energije, koju nažalost nemamo u neograničenim količinama. „Neiscrpna energija“ i „vječni život“ su umjetni pojmovi, infiltrirani od čarobnjaka romantike. Obično nastaju kao rezultat „grešaka“ u prevodu i postaju kolektivne etikete, koje se zbog svoje „slatkoće“ rado upotrebljavaju. Samo prljav i nediscipliniran um koristi takve izopačene pojmove i pridaje im značenje, osjećaje i kreditibilitet.

Sloboda i otvorenost uma ne oslikava želja za učenjem novih stvari. Sloboda uma je stavljanje misli pod kontrolu volje, koje nas inače odvlače u ono lagodno prepuštanje sentimentalnosti. Najbolji naziv za tu praksu je metalna masturbacija, u kojoj na besmislen i nesvrhovit način rasipamo svoje vrijedne energetske resurse. Ta suluda praksa “meditacije” ne može izdržati ni najpovršniju fenomenalističku provjeru. Ipak dok joj se pojedinac prepušta, ona daruje specifično „samozadovoljstvo“ (koju ne smijemo brkati sa osjećajem blagostanja, well-being), nespremnost za bilo kakvu promjenu i želju da ostanemo u tom stanju. Absurdno je na jednoj strani promatrati tehnološku pronicljivost i profesionalizam našeg društva, a na drugoj na drugoj suludi psihološki amaterizam.

Kolika je količina odlučnosti i radikalnosti potrebna da se prekine ta slatka navika? Prekidanje tog zavodljivog prepuštanja je ključna praksa „rada na sebi“. Njom praktično krpimo rupe na trupu broda, koji je namjenjen za putovanje tamnim morem svijesti. Obično su prosječni ljudi vrlo osjetljivi kad im se pomene kontrola osjećaja. Reakcija je skoro uvijek obrana. Kontrola osjećaja im dolazi poput kastracije ili djelomičnog samoubistva. Onaj tko u tom trenutku reagira, nije pojedinac sam, već strani parazit koji se ugnjezdio u vitalno-energetskom tijelu i od podstara postao gazda. Zato su reakcije tako energične. Parazit se svim silama bori za svoj život, za svoju hranu, za svoj opstanak. Iako sve to zvuči sablasno, to su trezvene energetske činjenice, koje svatko od nas u dubini naseg bića zna-osjeća, ali se ne usuđuje preispitivati, jer se kao reakcija odmah javlja nelagoda, a odmah potom nova misao, koja nam odvuči fokus na neku ugodniju stvar. Slađe je gledati filmove na netflixu, nego kopati po sebi i liječiti vlastite traume.

Zlatno  pravilo glasi: Prati tok nelagode! Navikni se na nju, idi u dubinu. Nelagoda ili čak gađenje, je poput tokova novca koje treba pratiti u raskrinkavanju političkih manipulacija. Upravo iza njihovog vela se kriju neprocjenjiva blaga, blaga našeg zdravlja i svjesnosti. Lakše se poput svinje vječno valjati u vlastitom sentimentalnom izmetu, nego izaći iz iluzije sigurnosti, koje nam taj mirisni paravan nudi. Naravno, tako njime zaštićen, ego je neuništiv, jer se nijedan prijatelj ne usuđuje kročiti u taj toksični mikro-prostor. To suočavanje sa vlastitim slabostima i porocima zapravo niti ne boli toliko, koliko nam koktel parazitskih misli i korumpiranih osjećaja -sentimenata to interpretira. Mi se jednostavno nismo navikli prebivati i uživati u tom stanju, toj zabranjenoj, tabu zoni.

Količina naše ljubavi prema samima sebi je upravo proporcionalna količini hrabrosti, radikalnosti i rigoroznosti u odnosu prema našoj sentimentalnosti. Nažalost, opće je mišljenje, u većini onih „prosvjetljenih duhovnih“ krugova upravo suprotno. Tužna je činjenica da je ljubav o kojoj pjevamo, plešemo i za koju tako rado ginemo, zapravo u većini slučajeva zapravo sentiment, vješto izmanipuliran istim onim parazitom, koji se hrani našom životnošću. Osjećaj slatke omamljenosti nije stanje oštre pažnje, upravo suprotno. Svaka mili-sekunda koju provedemo u toj omamljenosti, lišava nas prebivanja u našoj prisutnosti i doslovce pljačka našu ušteđevinu. Ishod te unutrašnje bitke je uvijek neizvjesan, jer nakon kratke pauze, neprijatelj napada sa novom lukavštinom i opet nas uvjerava “našim vlastitim mislima”, da je sve to što radimo glupost ili da smo već pobijedili i stoga se trebamo odmoriti i slaviti. Robovlasnička strategija parazita je točno prilagođena našim osobnim slabostima, perfektno personalizirana.

Prvo pravilo svakog aspiranta slobode uma ili živog čovjeka jest: Ne vjeruj svojim mislima! Uzgoj pažnje živog čovjeka i njegovog energetskog management-a, se prvenstveno bazira na prekidu prepuštanja onom mislenom procesu, koji za svoju posljedicu ima tonjenje u močvaru sentimentalnosti.

 

Pojedinac kontra kolektiv  ili “Tko koga, njemu sve!”

od

Temeljno pitanje svake nove zajednice, koje je do sada u povijesti uvijek bilo zanemareno ili omalovažavano ili namjerno ignorirano, je jasna definicija hijerarhijskog odnosa između pojedinca i kolektiva. Trenutna situacija je pokazala da kapitalistički ustrojeno društvo nije u stanju garantirati slobodu i prava čovjeka, iako se trsi svojim poveljama. Trenutna situacija je također pokazala svu lažnu humanost sistema baziranog na imaginarno-dogovorenim vrijednostima kolektiva, potpuno oprečnim onim vrijednostima prirode. Pojedinac je ključna karika u vezi sa prirodom i istinom i svaki sistem vrijednosti koji zapostavlja njegovo prvenstvo nad kolektivom je umjetan, neprirodan i neistinit. Zato su svi sistemi bazirani na vrijednostima novca-profita ili moralnim vrijednostima kolektivnih religija u svojoj srži anti-čovječne i anti-prirodne. Kolektiv je uvijek ideja, umjetno stvoren pojam, koji ne generira energiju, dok je čovjek energetsko biće, dio sveukupnog energetskog svemira.

Kako zaštititi pojednica od nasilja od strane kolektiva? Koja sila može zagarantirati i odbraniti prava pojedinca-čovjeka, nasuprot svoj toj vojno-policijskoj sili kolektiva, poput države? Kao što reče Todor na zadnjoj Konvenciji u Visokom, ukoliko se sile kolektiva usmjere protiv skupa pojedinaca (i pošalju specijalce), uzalud su sve povelje i potvrde. Zakon jačeg je onaj nepisani, vječni zakon iznad svih ostalih. Upravo nam je sada potrebna nekakva nova, revidirana povelja (zakonska osnova) za zaštitu prava pojedinca. Nasuprot tome politika ide u potpuno supronom smjeru:  pooštravanje zakonske zaštite kolektiva od pojednica. Zakon uglavnom štiti kolektiv od “opasnih” pojedinaca, iako je upravo kolektiv taj koji je naredio i počinio najveće zločine u povijesti.  Zanimljivo da kolektiv nema tu auru zloćudnosti kao pojedinac. On je uvijek a priori dobar. Osim toga, odgovornost se kod pojedinca lako može utvrditi, dok se kod kolektiva ona gubi u pravnim zavrzlamama. Pravo i njegov temelj, kao rimsko pravo, ima svoje težište u zaštiti grupe od prozivke na odgovornost. Neoliberalizam je taj trend doveo do krajnosti. U njemu je odgovornost grupe-firme-kolektiva, pogotovo onih velikih, koji upravljaju čitavim državama i svjetskim trendovima, u potpunosti suspendirana. Samo tako se veliki zločini na privrednom ili ratnom polju mogu opravdati i brzo baciti u zaborav.

Svim grupama i kolektivima vlada jedna vrsta nematerijane inteligencije, koju ne možemo uhvatiti niti za glavu ni za rep, a kamoli kazniti. Kako možete nekoga kazniti kad ne postoji u fizičkom svijetu? Ne možete ga niti zatvoriti u pržun, niti javno bičevati. Ne samo čovjek kao pojedinac, već i sve ostalo na zemlji, kao i Zemlja sama, je stalno cilj zločinačkih udara te nematerijane inteligencije, koja se krije iza onog čuvenog pojma “pravna osoba”.

Svjedoci smo koliko je malo potrebno da se prava čovjeka, zagarantirana poveljom UN-a o pravima čovjeka, u potpunosti suspendiraju. Bilo da je to novi zakon, izvanredno stanje ili pritisak preplašene okoline, tematika sloboda pojedinca je u potpunoj defenzivi. Gotovo da je više i nema. Iz slobodnog demokratskog društva smo se brzinom  prdeka našli u diktaturi kolektiva nad pojedincom. I da situacija bude još bizarnija, sve se to dogodilo u doba “nove slobode” neoliberalizma. Izmjene zakona koje su nedavno predložene i usvojene u redom svim zemljama razvijenog zapadnog svijeta, na mala vrata nas uvode u stanje medicinskog fašizma u kojem ministar za zdrastvo ima sva prava i moć, a parlement nikakva. Iako je novi zakon kritiziran i od strane pravnih stručnjaka i privatnih osoba, izglasano je njegovo uvođenje. Kakva je to demokracija u kojoj svu sve stranke kupljene od strane “štampača novca” i u kojoj nema istinske opozicije? Čemu još uopće parlament, ako imamo jedan jednostranački sistem ili sistem bez stranaka u kojem faktički vlada jedno ministarstvo?

Čovjek u kapitalizmu ne postoji ni pravno ni fizički. Njegova sloboda i prava su farsa, kao i demokracija uopće. Demokracija je od kolektiva legalizirana diktatura kolektiva nad pojedincem. Čovjek u toj situaciji ima tri izbora na raspolaganju: da se asimiliira i izgubi u kolektivu, da pobjegne u samotništvo divljine ili da da ostane u kolektivu bez da u njemu žrtvuje svoju individualnost. Ova treća varijanta je najelegantnija i tehnički najzahtjevnija. Šamanske tradicije nazivaju tu vještinu, koja omogućuje tu treću varijantu, umjeće traganja ili vrebanja. Njen cilj je zadržati individualnu svijest i ne postati energetski rob kolektiva. U današnje doba agresivnog transhumanizma su izazovi treće varijante još veći. Kako zadržati čistoću individualne svijesti ako je kolektiv pronašao način da tu svijest manipulira i blokira preko manipulacije fizičko-energetskog tijela? Kolektivno silovanje, koje danas nazivamo “obavezno cijepljenje”, je čisti akt tjelesne povrede. Koža pojedinca, njegova materijalna barijera, se probija i ubrizgavaju se supstance čiji je sastav i dugotrajni učinak tajan i nedovoljno istražen.

Naša temeljna svijest jest tjelesna svijest, naša prva pažnja. Disciplinom uzgoja naše tjelesne energije dobivamo priliku da dosegnemo  svijest našeg čisto-energetskog tijela, tj. drugu pažnju. Dostup do nje je zablokiran procesom socijalizacije (učenja i odrastanja u kolektivu) i čarobnjačkim marifetlucima inteligencije koja upravlja kolektivima (romantika). Imobilizacijom tjelesne svijesti, putem npr. trovanjem cijepljenjem, pojedincu se oduzima mogućnost dosezanja energetske svijesti (ili kako je romantičari zovu: duhovnost), jer se uništava hardware potreban za nju. Strategija kolektiva je uvijek implicirala upotrebu ideologije izopačene dualnosti. Čim duhovnost odvojiš i suprostaviš tjelesnom, na vrlo lukav način je već u startu spriječena mogućnost dosezanja energetske sfere (duhovnog, spiritualnog) široj populaciji. Slučajna postignuća onda zovemo čudima, a te čudake se onda proziva ili luđacima ili svecima.

Bez sveobuhvatne zaštite pojedinca od represija od strane kolektiva, nije moguće ostvariti nikakvo alternativno društvo zajednice živih ljudi, kojima će biti zagarantirano preživljavanje na duži rok. Iluzija raja, koju imaju živi ljudi ili negatori državnog sistema na području Balkana i nekih južnoevropskih zemalja, može se zahvaliti samo sreći što u tim područjima pravni i represivni aparat države pati od kronične lijenosti i nedosljednosti.

 

5. konvencija u Visokom – “O Živom čovjeku i imaginarnim svjetovima”

od

Obzirom da je život stvaran/ono što jest/vječno/sveprisutno onda je i živi čovjek isti takav. Njegovo obilježje jest da ne okreće enrgiju/životnu silu u imaginarne svjetove, ili barem minimalno koliko je potrebno u tim svjetovima. Mnogi danas nemaju ikakvu ideju ili informaciju o tome što je stvarnost kako se ona percipira i da li je čovjek uopće živ tj. živi li u stvarnom ili imaginarnom svijetu. Nažalost većina je u potpunosti upala u takve svjetove i nemogu iz njega izići jednostavno jer ne znaju niti da se u njemu nalaze. Tako su zamjenili živo neživim pa možemo reći da samo preživljavaju u takvim svjetovima. Kao i uvijek rješenje se nalazi u znanju o tome tko/što je čovjek i što je i kako se manifestira svijet u kojem se on nalazi.

Jadan kratki, ali sveobuhvatni presjek stvarnosti i imaginarnih svjetova napravio sam na uvodnom predavanju 5 konvencije živih ljudi koja se održala u Visokom od 18-20.9.2020. U njemu sam se obraćao ljudima koji se po prvi puta susreću s ovom temom kako bi im bilo jasnije da živi čovjek nije onaj koji ima papire, nego onaj koji razumije ove stvari.

Izopačeni dualizam romantike

od

Postoji li dualizam bez antagonizma, bez onog naboja koji tjera na upotrebu sile? Antagonizam dolazi tek kad se uvede ideja vrijednosti i hijerarhije. Öim eliminiramo te dvije ideje, nestaje i osnove za antagonizam. Tko je unio virus-ideju hijerarhije? Muškarac i žena nisu stvoreni da se međusobno dokrajče u borbi za „zadnju riječ“. Oni su tu, da sjedinjenjem stvore novo čudo života, novu samostalnu jednotu. Prirodni dualizam je onaj koji jača i podržava jednotu. Skladan par je mnogo više od zboja njihovih individualnih moći. Kako može doći do sjedinjenja skladnog para, ako se sistem vrijednosti bazira na:

  • ja sam duhovan,
  • ja sam muškarac,
  • ja sam um (mislim dakle postojim),
  • ja sam najvrijednije biće u univerzumu,
  • ja (osoba) sam stvoren po licu i naličju Boga („Osobus Maximus“).

Odakle ideja da se suprotnosti moraju sukobljavati? Što je sa međusobnim usklađivanjem? Usklađivanje zahtijeva strpljenje i umijeće. Sukobljavanje je najbrži način energetskog pražnjenja. Ekplozija emocija i fizički sukob u kratkom roku nas rješavaju našeg životodajnog energetskog potencijala. Sukob je uvijek sjeme novog sukoba. Rat je uvijek klica novog rata. Tko je prvi raskolio balkanski rod na kleronacionalne zajednice i nahuškao prvi sukob, kreirao trakavicu ratova na ovim prostorima? Tko je unio virus raskola u bračne krevete? Kome je u interesu da se rađaju frustrirana i energetski oštećena djeca? Kome smetaju moćna djeca, budući revolucionari, vođe, narodni heroji?

Kako je antagonizam imeđu čovjeka, kao prirodne materijalno-energetske tvorevine, i osobe, kao umjetne nematerijalno-neenergetske tvorevine, prebačen unutar čovjeka samog? Kad je čovjek poludio i koncept građanskog rata ili šizofrenog sado-mazohizma postavio kao svoj sveti životni postulat? Jesu li naše pretke opili ili hipnotizirali da bi to realizirali? Jesu li naši pretci bili toliko naivni, dobroćudni i glupi, da su pri zdravoj svijesti kupili „mačka u vreći“ i pošteno ga platili kao svetu relikviju?

Odakle ideja o antagonizmu materije i duha? Tko je zamjenio sinonim svijesti za sinonim uma? Um je suštinski protiv materije i protiv svijesti. Um je antagonističan i energetskom tijelu. Um je strano tijelu u meterijalno-energetskoj cjelovitosti. Um je u vidljivom i nevidljivom ratu sa svim. Um je umjetna inteligencija koja ne pripada porodici živih bića. Vratimo se pažnji (čistoj svijesti) i tijelu (materiji) i nestat će i uma i antagonizma. Nestat će želja za prevlašću, porobljavanjem, hijerarhijom, izrabljivanjem. Nestat će onaj nekonstruktivni i rušilački dualizam, ustupivši mjesto stvaralaštvu i suradnji.

Zašto je upravo u eonu znaka riba antagonistički dualizam toliko popularan, sveprisutan i nadasve uspješan? Pogledajmo pažljivije njegove simbole: dvije ribe i astrološki simbol )-(. Vesica piscis () (kao geometrijski prikaz otvora, prolaza, vagine) je raskoljena na dva segmenta kruga i razmještena na suprotne strane. Kao rezultat imamo antagonistički dualizam na svim nivoima društvene stvarnosti, od religije, znanosti, filozofije, morala… Dualistički antagonizam posvuda. Individualizam kontra kolektivizma, politička desnica i ljevica, idealizam kontra materijalizma u filozofiji.  Sve teorije i prakse koje vode sjedinjenju (yoga naprimjer znači sjediniti, religija također, a ipak su jedna drugoj antagonistične) su tabuizirane. Sve mističko-individualne prakse su tabu. Seks je tabu.

Izopačena duhovnost riba podcijenjuje i prezire izopačeni materijalizam djevice. Obe izopačenosti su zasnovane na odvojenosti i negaciji prirode i obožavanju spekulativnog uma, koji je prozvan duhovnošću. Lukavost uma je zbog svoje lukrativnosti u hijerarhijskom socijalnom miljeu podignut na najviši pijedestal. On daje moć i bogatstvo, te garantira povlašteni društveni položaj. Suštinu ribe ne simbolizira filozofska dogmu (ideologija), kao što djevica nije mešetarenje na burzi i zelenarenje. U doba riba sijemo, u djevici žanjemo. Voda oplođuje i hrani zemlju. Umjesto sistema navodnjavanja imamo poplave i suše. Umjesto izobilja imamo glad. Umjesto blagostanja (well-being) proživljavamo strah. Izopačenost ribe je prepuštanje emocionalno nabijenoj i nadasve nepraktičnoj intelektualizaciji. Izopačenost djevice je omamljenost lukavom pohlepom. Sveprisutni nam simbol križa, koji nas nadgleda već dva tisućljeća, niti sjedinjuje, niti stvara, niti otvara nove puteve.

„Prekrižio sam to, raskrstio sam sa tim!“

Dualizam može biti centrifugalnog i centripetalnog tipa. Svastika je pokušaj centrifugalizacije križa i smišljeno je devastirana projektom nacizma. Moramo li se sramiti što taj simbol nalazimo na tisućama godina starim artefaktima naših balkanskih prostora? „Odbaci svoje i prihvati tuđe!“, je mantra koja je utetovirana u gene balkanskih domorodaca, zajedno sa nametnutim mitom o njihovoj migrantskoj prošlosti. Kad je počelo i koliko je trajalo to nasilno „pranje mozgova“?

Zašto je prezicna analiza našeg kolektivnog sna toliko važna? Svi mi spavamo i sanjamo ovaj globalni, izvana inducirani san. Naći otvor u novi suvereni san, novo doba, novu realnost, ne možemo ukoliko ne postanemo svijesti trenutne situacije. Kako pripremiti zdravu okolinu za živog čovjeka, ako ne shvatimo i počistimo izopačenosti trenutnog stanja, koje je i u nama? Prava duhovnost nije ni kolektivizam reprezentativnih vjera, niti je pravi materijalizam špekuliranje na burzi. Istinska duhovnost i materijalizam se sjedinjuju u jedno, kao što nas uče stare šamanske kulture i moderna kvantna fizika. Materija je misterija energije i energija je misterija materije. Koncept energije uništava koncept neminovne antagonističke kontradiktornosti dualizma, koji nas je dva milenijuma raskoljavao. Sve je jedna misterija, čudo života, koje čeka da bude doživljeno.

Kako spriječiti da se trakavica romantizma ne prenese i na novo doba? Sjetimo se kako je vojni državizam i hijerarhiju rimskog carsta zamjenila rimska crkva sa svojim konceptom imperijalne religije, kojom upravlja vojno-hijerarhijska struktura zatvorenog apsolutističkog tipa. Ista takva struktura danas upravlja modernim demokratskim društvom i njegovom novom religijom – znanošću.

Kvantna fizika ima potencijal da bude smrtni udarac jezuitsko-romantičarskom konceptu znanosti. Fenomenologija ima potencijal da bude smrtni udarac filozofijama i religijama. Rad Castanede ima potencijal da postane smrtni udarac terminologiji romantike i sve poveže u jedan individualno-transsubjektivni šamanizam modernog doba. Bez tog direkta, krošea i aperkata nema nokauta romantike. Bez radikalnog čišćenja pojmova, nema nade za izlazak iz kaosa i konfuzije u koju nas naš gospodar – um uvijek satjera. Kome trebaju pojmovi poput duhovnost, ljubav, Bog, itd.? Zašto čuvati nepotrebne stvari pune pljesni i bakterija? Koja je to vrsta ugode koju osjećamo kad koristimo te pojmove? Kakve emocije one izazivaju? Tko se hrani energijom koju te emocije iz pojedinca raspršuju?Zašto napuhivanje ega stvara osjećaj lažne tj. lijene ugode? Koja je cijena te ugode? Tko stoji iza tih kupoprodajnih ugovora i energetskih transakcija?

Antagonistički dualizam između duha (energije) i tijela nema osnovu u prirodi. On postoji samo u umu osobe (ne-energetskog bića). Ili smo sljedbenik uma tj. osoba, ili smo biće svijesti koje opaža tj. čovjek. Proces dezinfekcije u cilju oksidacije virusa romantike je primaran i sveobuhvatan poduhvat, koji se mora provesti savjesno i do u detalje precizno. U protivnom, opet ćemo se probuditi u noćnoj mori, kojs će postati naša nova stvarnost. Umjeće čarobnjaka romantike odgleda se u pretvaranju našeg svjesnog sna u nesvjesnu noćnu moru. To je umijeće manipulacije kolektivnog sna. Fenomenolozi to zovu umijeće intencije, umijeće namjeravanja:

„Deliberately intentionaly act of reality constitution.“

4. virtualna konvencija živih ljudi – Delegalizacija, izlazak iz sistema

od

Iako sam o delegalizaciji već pisao i govorio na 4 konvenciji sam želio zaključiti ovu temu kako se zajednica živih ljudi (ili barem ja) ne bi više bavio pravnim pitanjima, jer je to trošenje vremena i sredstava, ali i pažnje. Umorio sam se od prevelikih analiza sistema koji i tako ne postoji i kojeg tumači svatko kako mu paše, a što je najgore tvoje tumačenje nema nikakvu pravnu snagu, jer nisi ovlašten za tumačenje. Ukratko sistem je jedna velika laž i obmana, te u njemu tražiti istinu ili se referirati na njega je kao da najveću istinu ugraviraš u led a zatim je prineseš vatri. Beskrajni zakoni, norme, deklaracije, ugovori koji su toliko kontradiktorni kao da su kreirani da izvuku tvoju životnu silu svakim paragrafom kojim se baviš. Mazohističan je to posao. Koliko je vladavina prava pravedan i na činjenicama utemeljen postupak možete vidjeti sada u “pandemiji” korona virusa. Vladavina prava je silovanje, i kolko god bila dobra ideja samo je ideja, koja bez duha i pravog znanja nikada neće dati zadovoljavajuće rezultate.

Kako god. U ovom videu je i slikovito objašnjeno što je sistem, kako funkcionira i kako u generalnim crtama čovjek može napustiti isti. Ova tema je značajna mnogim ljudima i mnogi misle da se rješenje nalazi unutar nje i slobodni su da to misle, kao što sam i ja slobodan da mislim drugačije. Stoga ovo je ostavština mojeg pravnog znanja skupljenog zadnjih 7-8 godina ubačena u jednostavnu priču koju svatko može razumjeti. Njome se svečano oslobađam uroka pravnog systema i neću se istim više baviti tj.neću mu pridavati pažnju.

Harald Kautz A.I. bogovi i kako mašina upravlja svijetom

od

Kaže David Icke. “Mi jurimo prema tehnokratskom društvu koji upravljaju birokrati, znanost, inžinjeri i do 2030 sve će biti u potpunosti opremljeno umjetnom inteligencijom, jer je to ideja idiota iz Silicijeske doline i tada nam prijeti opasnost da se ljudski umovi spoje sa U.I. te da onaj koji upravlja tom inteligencijom ujedno upravlja i percepcijom ljudskog uma.”

Stoga imamo još vremena do 2030 da nešto napravimo zar ne!

Nažalost ja vam donosim samo loše vijesti. Čovjek je već odavna u raljama umjetne inteligencije i njegova softwarea i nije se oslobodio iste, dapače niti ne zna da je u njenim raljama. Oslobođenje od te U.I. do danas je bilo moguće samo osvještavanjem i znanjem. Ako se čovjek fizički uključi i U.I. mrežu kojoj će platforma biti 5G mreža oslobođenje će biti nevjerojatno teško. Danas je čovjek kontroliran ideološkim principima koji mu se govore iz sredstava „informiranja” i  iz ideoloških kuhinja  spin doktora i P.R. stručnjaka dok će mu se u budućnosti takve indoktrinacije i dezinformacije slati direktno u um putem induciranih slika, riječi, misli.

Je ste li promišljali kako sotona upravlja ljudima? Upravlja putem modula u našim tijelima kojeg nazivamo um ili svijest. Naš je um predajnik i primatelj signala, antena i može iz okoline u obliku EM signala primiti, a isto tako i slati signale. Svaki tjelesni osjet rezultat je kodiranja i dekodiranja EM impulsa i elektromagnetizam je polje u kojem je primanje i slanje signala na ovakav način jedino moguće. Onaj koji može pročitati svaki signal, dekodirati ga, i koji može odaslati svaki signal, onaj kojem su poznate sve niše elektromagnetnog spektra i zna kako EM stvarnost odgovara na promjenu frekvencija, ona upravlja EM stvarnošću i svime i svakim tko se u njoj nalazi. Obzirom da je ova stvarnost ovisna o rezonanciji i EM valu može se postaviti legitimno pitanje koliko je ta stvarnost stvarna! Očigledno da nije! Dakle ultimativna mašina, kvantni kompjuter, umjetna svijest/inteligencija koja zna sve tajne ovog materijanog svijeta je tip kojeg nazivaju Sotona, Ariman, Demijurg i ima još mnogo drugih naziva!

Njemu je dato da upravlja materijalnim svijetom, (princ ovog svijeta) svijetom frekvencija, jer se materija može pojaviti samo kad dođe do rezonancije, zvuka, riječi kojim je materija nastala! Onaj koji poznaje tajne elektromagnetizma gospodar je ove stvarnosti te može njome upravljati. U elektromagnetnom smislu, materijalne prirode Sotona je bog. Njemu se molimo ako hoćemo zdravlje, kuće, auto, pare, bolje ljubavne odnose, sportska dostignuća i sve što je zasnovano na materijalnoj prirodi uspjeha, blagostanja, sigurnosti ili bilo kojem interesu zasnovanom na mentalnoj i emocionalnoj razini koja također spada u domenu materijalnog.

Sotona će uslišiti vaše želje naravno, ali ako mu nešto za uzvrat date. Sotona je najstariji vid umjetne inteligencije. On nije produhovljeno biće, nema dušu niti vlastiti izvor energije. On je čisti stroj koji radi kako matematička mašina zasnovana na algoritmima vjerojatnosti i ako su ti algoritmi dobro predviđeni njegova volja će biti konačna. Da bi se mašina mogla spojiti na duševno-energetsko biće kao što je čovjek u njemu se mora probuditi želja za materijalnim, želja za egoističnim rastom i uspjehom kojim on u materijalnom smislu želi postati kao Bog.  Da onaj istinski Bog duha iz kojeg sve proizlazi i koji je stvorio ljude sebi sličnim. Stoga su ljudi duhovna bića sa potencijalom da postanu besmrtna, ali u duhovnom svijetu pod uvjetom da izbjegnu sve zamke i kušnje materijalnog ubojice i parazita – mašine. To čovjek mora napraviti vlastitim snagama,  vlastitom slobodnom voljom, te je u potpunosti opremljen za sve izazove materijalnog svijeta.

Dakle kako sotona/mašina upravlja ljudima?

Da bi upravljanje bilo što je moguće efikasnije bilo bi dobro da ciljani um/svijest ima što je moguće manje znanje o prirodi svijeta i mašine koja njime upravlja. Mora biti slab u duhovnom smislu, slabog ega i male duhovne moći da bi mu kroz suptilne misli ili moguće slike i riječi mašina ponudila uspon na društvenoj ljestvici i moć i kontrolu nad drugim ljudima. Ukoliko dotični pristane na taj ugovor, mašina traži da mu prepusti kompletnu upravu i dopusti da ona osobno kroz njega djeluje. Čovjek koji je do tada bio čovjek, a više to nije, svoju je moć i volju dao mašini, a on zauzvrat dobija ugled, čast, moć, i posebno mjesto u povijesnim knjigama, u religioznim uredima biva i kanoniziran. Služio je sotoni vjerno dat ćemo mu ime sveti.

Moćni ljudi koji više nisu ljudi, već su U.I. u rukama mašine rade u njegovu korist i sve što rade rade samo s jednom svrhom. Ta je svrha pogubna za čovjeka i njegovu dušu. Mašina kroz svoje alate koje je već preko izdajica ljudskog roda (nesvjesnih megalomana) uvela u društvo nova pravila kojim će se u svih ljudi oslabiti njihov duh i volja kako bi prihvaćanje volje mašine bilo što bezbolnije.

…………..

Ovo je jedan dio iz mojeg neobjavljenog teksta (ne znam da li će se uopće objavljivati), ipak u nastavku pogledajte što je o tome rekao Harald Kautz, i izgleda da je pravo vrijeme za više informacija o ovim temama pogotovo za one koji žele znati!