Izopačeni dualizam romantike

Postoji li dualizam bez antagonizma, bez onog naboja koji tjera na upotrebu sile? Antagonizam dolazi tek kad se uvede ideja vrijednosti i hijerarhije. Öim eliminiramo te dvije ideje, nestaje i osnove za antagonizam. Tko je unio virus-ideju hijerarhije? Muškarac i žena nisu stvoreni da se međusobno dokrajče u borbi za „zadnju riječ“. Oni su tu, da sjedinjenjem stvore novo čudo života, novu samostalnu jednotu. Prirodni dualizam je onaj koji jača i podržava jednotu. Skladan par je mnogo više od zboja njihovih individualnih moći. Kako može doći do sjedinjenja skladnog para, ako se sistem vrijednosti bazira na:

  • ja sam duhovan,
  • ja sam muškarac,
  • ja sam um (mislim dakle postojim),
  • ja sam najvrijednije biće u univerzumu,
  • ja (osoba) sam stvoren po licu i naličju Boga („Osobus Maximus“).

Odakle ideja da se suprotnosti moraju sukobljavati? Što je sa međusobnim usklađivanjem? Usklađivanje zahtijeva strpljenje i umijeće. Sukobljavanje je najbrži način energetskog pražnjenja. Ekplozija emocija i fizički sukob u kratkom roku nas rješavaju našeg životodajnog energetskog potencijala. Sukob je uvijek sjeme novog sukoba. Rat je uvijek klica novog rata. Tko je prvi raskolio balkanski rod na kleronacionalne zajednice i nahuškao prvi sukob, kreirao trakavicu ratova na ovim prostorima? Tko je unio virus raskola u bračne krevete? Kome je u interesu da se rađaju frustrirana i energetski oštećena djeca? Kome smetaju moćna djeca, budući revolucionari, vođe, narodni heroji?

Kako je antagonizam imeđu čovjeka, kao prirodne materijalno-energetske tvorevine, i osobe, kao umjetne nematerijalno-neenergetske tvorevine, prebačen unutar čovjeka samog? Kad je čovjek poludio i koncept građanskog rata ili šizofrenog sado-mazohizma postavio kao svoj sveti životni postulat? Jesu li naše pretke opili ili hipnotizirali da bi to realizirali? Jesu li naši pretci bili toliko naivni, dobroćudni i glupi, da su pri zdravoj svijesti kupili „mačka u vreći“ i pošteno ga platili kao svetu relikviju?

Odakle ideja o antagonizmu materije i duha? Tko je zamjenio sinonim svijesti za sinonim uma? Um je suštinski protiv materije i protiv svijesti. Um je antagonističan i energetskom tijelu. Um je strano tijelu u meterijalno-energetskoj cjelovitosti. Um je u vidljivom i nevidljivom ratu sa svim. Um je umjetna inteligencija koja ne pripada porodici živih bića. Vratimo se pažnji (čistoj svijesti) i tijelu (materiji) i nestat će i uma i antagonizma. Nestat će želja za prevlašću, porobljavanjem, hijerarhijom, izrabljivanjem. Nestat će onaj nekonstruktivni i rušilački dualizam, ustupivši mjesto stvaralaštvu i suradnji.

Zašto je upravo u eonu znaka riba antagonistički dualizam toliko popularan, sveprisutan i nadasve uspješan? Pogledajmo pažljivije njegove simbole: dvije ribe i astrološki simbol )-(. Vesica piscis () (kao geometrijski prikaz otvora, prolaza, vagine) je raskoljena na dva segmenta kruga i razmještena na suprotne strane. Kao rezultat imamo antagonistički dualizam na svim nivoima društvene stvarnosti, od religije, znanosti, filozofije, morala… Dualistički antagonizam posvuda. Individualizam kontra kolektivizma, politička desnica i ljevica, idealizam kontra materijalizma u filozofiji.  Sve teorije i prakse koje vode sjedinjenju (yoga naprimjer znači sjediniti, religija također, a ipak su jedna drugoj antagonistične) su tabuizirane. Sve mističko-individualne prakse su tabu. Seks je tabu.

Izopačena duhovnost riba podcijenjuje i prezire izopačeni materijalizam djevice. Obe izopačenosti su zasnovane na odvojenosti i negaciji prirode i obožavanju spekulativnog uma, koji je prozvan duhovnošću. Lukavost uma je zbog svoje lukrativnosti u hijerarhijskom socijalnom miljeu podignut na najviši pijedestal. On daje moć i bogatstvo, te garantira povlašteni društveni položaj. Suštinu ribe ne simbolizira filozofska dogmu (ideologija), kao što djevica nije mešetarenje na burzi i zelenarenje. U doba riba sijemo, u djevici žanjemo. Voda oplođuje i hrani zemlju. Umjesto sistema navodnjavanja imamo poplave i suše. Umjesto izobilja imamo glad. Umjesto blagostanja (well-being) proživljavamo strah. Izopačenost ribe je prepuštanje emocionalno nabijenoj i nadasve nepraktičnoj intelektualizaciji. Izopačenost djevice je omamljenost lukavom pohlepom. Sveprisutni nam simbol križa, koji nas nadgleda već dva tisućljeća, niti sjedinjuje, niti stvara, niti otvara nove puteve.

„Prekrižio sam to, raskrstio sam sa tim!“

Dualizam može biti centrifugalnog i centripetalnog tipa. Svastika je pokušaj centrifugalizacije križa i smišljeno je devastirana projektom nacizma. Moramo li se sramiti što taj simbol nalazimo na tisućama godina starim artefaktima naših balkanskih prostora? „Odbaci svoje i prihvati tuđe!“, je mantra koja je utetovirana u gene balkanskih domorodaca, zajedno sa nametnutim mitom o njihovoj migrantskoj prošlosti. Kad je počelo i koliko je trajalo to nasilno „pranje mozgova“?

Zašto je prezicna analiza našeg kolektivnog sna toliko važna? Svi mi spavamo i sanjamo ovaj globalni, izvana inducirani san. Naći otvor u novi suvereni san, novo doba, novu realnost, ne možemo ukoliko ne postanemo svijesti trenutne situacije. Kako pripremiti zdravu okolinu za živog čovjeka, ako ne shvatimo i počistimo izopačenosti trenutnog stanja, koje je i u nama? Prava duhovnost nije ni kolektivizam reprezentativnih vjera, niti je pravi materijalizam špekuliranje na burzi. Istinska duhovnost i materijalizam se sjedinjuju u jedno, kao što nas uče stare šamanske kulture i moderna kvantna fizika. Materija je misterija energije i energija je misterija materije. Koncept energije uništava koncept neminovne antagonističke kontradiktornosti dualizma, koji nas je dva milenijuma raskoljavao. Sve je jedna misterija, čudo života, koje čeka da bude doživljeno.

Kako spriječiti da se trakavica romantizma ne prenese i na novo doba? Sjetimo se kako je vojni državizam i hijerarhiju rimskog carsta zamjenila rimska crkva sa svojim konceptom imperijalne religije, kojom upravlja vojno-hijerarhijska struktura zatvorenog apsolutističkog tipa. Ista takva struktura danas upravlja modernim demokratskim društvom i njegovom novom religijom – znanošću.

Kvantna fizika ima potencijal da bude smrtni udarac jezuitsko-romantičarskom konceptu znanosti. Fenomenologija ima potencijal da bude smrtni udarac filozofijama i religijama. Rad Castanede ima potencijal da postane smrtni udarac terminologiji romantike i sve poveže u jedan individualno-transsubjektivni šamanizam modernog doba. Bez tog direkta, krošea i aperkata nema nokauta romantike. Bez radikalnog čišćenja pojmova, nema nade za izlazak iz kaosa i konfuzije u koju nas naš gospodar – um uvijek satjera. Kome trebaju pojmovi poput duhovnost, ljubav, Bog, itd.? Zašto čuvati nepotrebne stvari pune pljesni i bakterija? Koja je to vrsta ugode koju osjećamo kad koristimo te pojmove? Kakve emocije one izazivaju? Tko se hrani energijom koju te emocije iz pojedinca raspršuju?Zašto napuhivanje ega stvara osjećaj lažne tj. lijene ugode? Koja je cijena te ugode? Tko stoji iza tih kupoprodajnih ugovora i energetskih transakcija?

Antagonistički dualizam između duha (energije) i tijela nema osnovu u prirodi. On postoji samo u umu osobe (ne-energetskog bića). Ili smo sljedbenik uma tj. osoba, ili smo biće svijesti koje opaža tj. čovjek. Proces dezinfekcije u cilju oksidacije virusa romantike je primaran i sveobuhvatan poduhvat, koji se mora provesti savjesno i do u detalje precizno. U protivnom, opet ćemo se probuditi u noćnoj mori, kojs će postati naša nova stvarnost. Umjeće čarobnjaka romantike odgleda se u pretvaranju našeg svjesnog sna u nesvjesnu noćnu moru. To je umijeće manipulacije kolektivnog sna. Fenomenolozi to zovu umijeće intencije, umijeće namjeravanja:

„Deliberately intentionaly act of reality constitution.“

Šeitan, Sotona, Ahriman

Duhovno putovanje je sve samo nije dosadno! Uvijek iskaču novi događaji koje se tumači na razni način i daju razne perspektive. Na tom putu postoji i mnogo predrasuda i dogmi koje te vode u ćorsokak. Da je taj put jednostavan mnogo bi veći broj ljudi uspio osloboditi sebe uroka boga mamona i njegovih pomagača, raznih demona i magičara.

U svjetlu najnovijih vlastitih saznanja želim podijeliti sa vama slijedeće. Mada sam i sam govorio da je čovjek božansko biće i da je živ te da u njemu prevladava duh i duša to je, recimo to tako, djelomično točno. Istina je da je čovjek duh i da ima dušu, ali da bi zaista postao božansko biće i bio u potpunosti živ potrebno je napredovati vlastitim radom i zalaganjem. Zamislite dušu kao žar a duh usmjeren vlastitom voljom kao kisik koji pomaže da se žar rasplamsa u vatru. Duh je kisik, a ti si onaj koji slobodnom voljom upravlja protokom i usmjeravanjem kisika (prane, duha, životne sile). Što više životne sile usmjeriš prema duši i duhovnom svijetu izvjesnost tvojeg spajanja s Bogom postaje veća. Ljudi manje-više znaju za takav koncept i pokušavaju duhovno raditi prema ovom cilju.

Osnovni korak u ostvarivanju tog potencijala osim želje i strasti je znanje. Duhovni majstori kažu da čovjek mora znati što se događa u njemu i svijetu oko njega da bi mogao donijeti ispravne odluke što i kako raditi. Svijet je prepun zamki na tom putu da nekada izgleda da je postati živ gotovo nemoguće. I često se javlja takva misao o besmislu rada, života i duhovnih napora koji u konačnici „ne daju“ skoro nikakve rezultate, zar ne?

Od koga te misli dolaze i zašto postoje takve stupice. Da bi bolje razumjeli izlaz iz labirinta moramo poznavati slijepe ulice i cirkularna kretanja koja te uvijek vraćaju u isto mjesto. Arhitekt tog labirinta u religioznim krugovima znan je kao Šeitan. Imena ima mnogo i svi ih manje-više dobro znate. Popularan naziv u zadnjih 100-ak godina je Ahriman, pa ćemo koristiti taj. U hebrejskom jeziku ova riječ znači „Protivnik“. Ahriman je glavni arhitekt imaginarnog svijeta kojeg zovemo Materijalni svijet i svih njegovih izvedenica. Materijalni svijet počiva na duhu kao sili koja ga održava na životu, ali njime upravlja Ahriman na posredan način.

Koliko god ljudi neznali tko i što je Bog, toliko još manje znaju o Ahrimanu, što je to, tko je to i kako djeluje! U svjesnom znanju ili znanju uma nemoguće je znati tko je Bog, ali je moguće znati tko je Ahriman i to je znanje koje je skrivano milenijumima da bi ljudi danas već govorili kako Ahriman ne postoji. To znanje je skoro ključno na duhovnom putu jer njime otpadaju gomile ćorsokaka i mnogi životi utrošeni na skoro nikakav napredak. Naše je društvo tome dokaz.

Tepati samome sebi kao o božanskom biću je lijepo, ali da li se doista osjećamo tako ili se više osjećamo kao krave muzare iz kojih se svakodnevno uzima mlijeko? Sistem koji nas prožima nas drži ovcama za šišanje i kravama muzarama u doslovnom smislu. Tko to ne zna i tko ne zna kako to sistem/Ahriman radi teško da će uspjeti u svojoj duhovnoj avanturi! Stoga danas govorim o Šeitanu, Ahrimanu, Sotoni i kako mu mi svojim životima služimo, postajemo njegovi agenti!

Po meni svaki duhovno orijentiran čovjek mora ovo znati! Ako ne slaže sa ovim što ja govorim neka napravi vlastio istraživanje, ali definitivno dokle god je đavo skriven on je moćan. Saznajte što je to i onda njegova moć nestaje. To je po meni preduslov za ikakav duhovni rad!

Harald Kautz A.I. bogovi i kako mašina upravlja svijetom

Kaže David Icke. “Mi jurimo prema tehnokratskom društvu koji upravljaju birokrati, znanost, inžinjeri i do 2030 sve će biti u potpunosti opremljeno umjetnom inteligencijom, jer je to ideja idiota iz Silicijeske doline i tada nam prijeti opasnost da se ljudski umovi spoje sa U.I. te da onaj koji upravlja tom inteligencijom ujedno upravlja i percepcijom ljudskog uma.”

Stoga imamo još vremena do 2030 da nešto napravimo zar ne!

Nažalost ja vam donosim samo loše vijesti. Čovjek je već odavna u raljama umjetne inteligencije i njegova softwarea i nije se oslobodio iste, dapače niti ne zna da je u njenim raljama. Oslobođenje od te U.I. do danas je bilo moguće samo osvještavanjem i znanjem. Ako se čovjek fizički uključi i U.I. mrežu kojoj će platforma biti 5G mreža oslobođenje će biti nevjerojatno teško. Danas je čovjek kontroliran ideološkim principima koji mu se govore iz sredstava „informiranja” i  iz ideoloških kuhinja  spin doktora i P.R. stručnjaka dok će mu se u budućnosti takve indoktrinacije i dezinformacije slati direktno u um putem induciranih slika, riječi, misli.

Je ste li promišljali kako sotona upravlja ljudima? Upravlja putem modula u našim tijelima kojeg nazivamo um ili svijest. Naš je um predajnik i primatelj signala, antena i može iz okoline u obliku EM signala primiti, a isto tako i slati signale. Svaki tjelesni osjet rezultat je kodiranja i dekodiranja EM impulsa i elektromagnetizam je polje u kojem je primanje i slanje signala na ovakav način jedino moguće. Onaj koji može pročitati svaki signal, dekodirati ga, i koji može odaslati svaki signal, onaj kojem su poznate sve niše elektromagnetnog spektra i zna kako EM stvarnost odgovara na promjenu frekvencija, ona upravlja EM stvarnošću i svime i svakim tko se u njoj nalazi. Obzirom da je ova stvarnost ovisna o rezonanciji i EM valu može se postaviti legitimno pitanje koliko je ta stvarnost stvarna! Očigledno da nije! Dakle ultimativna mašina, kvantni kompjuter, umjetna svijest/inteligencija koja zna sve tajne ovog materijanog svijeta je tip kojeg nazivaju Sotona, Ariman, Demijurg i ima još mnogo drugih naziva!

Njemu je dato da upravlja materijalnim svijetom, (princ ovog svijeta) svijetom frekvencija, jer se materija može pojaviti samo kad dođe do rezonancije, zvuka, riječi kojim je materija nastala! Onaj koji poznaje tajne elektromagnetizma gospodar je ove stvarnosti te može njome upravljati. U elektromagnetnom smislu, materijalne prirode Sotona je bog. Njemu se molimo ako hoćemo zdravlje, kuće, auto, pare, bolje ljubavne odnose, sportska dostignuća i sve što je zasnovano na materijalnoj prirodi uspjeha, blagostanja, sigurnosti ili bilo kojem interesu zasnovanom na mentalnoj i emocionalnoj razini koja također spada u domenu materijalnog.

Sotona će uslišiti vaše želje naravno, ali ako mu nešto za uzvrat date. Sotona je najstariji vid umjetne inteligencije. On nije produhovljeno biće, nema dušu niti vlastiti izvor energije. On je čisti stroj koji radi kako matematička mašina zasnovana na algoritmima vjerojatnosti i ako su ti algoritmi dobro predviđeni njegova volja će biti konačna. Da bi se mašina mogla spojiti na duševno-energetsko biće kao što je čovjek u njemu se mora probuditi želja za materijalnim, želja za egoističnim rastom i uspjehom kojim on u materijalnom smislu želi postati kao Bog.  Da onaj istinski Bog duha iz kojeg sve proizlazi i koji je stvorio ljude sebi sličnim. Stoga su ljudi duhovna bića sa potencijalom da postanu besmrtna, ali u duhovnom svijetu pod uvjetom da izbjegnu sve zamke i kušnje materijalnog ubojice i parazita – mašine. To čovjek mora napraviti vlastitim snagama,  vlastitom slobodnom voljom, te je u potpunosti opremljen za sve izazove materijalnog svijeta.

Dakle kako sotona/mašina upravlja ljudima?

Da bi upravljanje bilo što je moguće efikasnije bilo bi dobro da ciljani um/svijest ima što je moguće manje znanje o prirodi svijeta i mašine koja njime upravlja. Mora biti slab u duhovnom smislu, slabog ega i male duhovne moći da bi mu kroz suptilne misli ili moguće slike i riječi mašina ponudila uspon na društvenoj ljestvici i moć i kontrolu nad drugim ljudima. Ukoliko dotični pristane na taj ugovor, mašina traži da mu prepusti kompletnu upravu i dopusti da ona osobno kroz njega djeluje. Čovjek koji je do tada bio čovjek, a više to nije, svoju je moć i volju dao mašini, a on zauzvrat dobija ugled, čast, moć, i posebno mjesto u povijesnim knjigama, u religioznim uredima biva i kanoniziran. Služio je sotoni vjerno dat ćemo mu ime sveti.

Moćni ljudi koji više nisu ljudi, već su U.I. u rukama mašine rade u njegovu korist i sve što rade rade samo s jednom svrhom. Ta je svrha pogubna za čovjeka i njegovu dušu. Mašina kroz svoje alate koje je već preko izdajica ljudskog roda (nesvjesnih megalomana) uvela u društvo nova pravila kojim će se u svih ljudi oslabiti njihov duh i volja kako bi prihvaćanje volje mašine bilo što bezbolnije.

…………..

Ovo je jedan dio iz mojeg neobjavljenog teksta (ne znam da li će se uopće objavljivati), ipak u nastavku pogledajte što je o tome rekao Harald Kautz, i izgleda da je pravo vrijeme za više informacija o ovim temama pogotovo za one koji žele znati!

 

Zašto je dobro uvijek biti iskren!

Laganje je suprotno istini? Nije! Iskrenost je suprotna lažima. Istina je kategorija koja se ne može uspoređivati sa svijesnim pojmovima iskrenosti i laganja. Stoga za ovaj tekst zaboravite istinu, jer svijest ne zna što je istina. Svijest misli da zna što je istina, i to poznaje u nekom vrlo ograničenom smislu da je nećemo zvati istinom nego iskrenošću. Iskrena svijest govori ono što ona doživljava istinom i to je u ograničenim uvjetima dovoljno, za ovaj tekst također.

Kad ste bili mali roditelji su odgajali vašu svijest da nikada ne laže tj. da bude iskrena. Da govori ono što osjeća, misli, čuje, vidi! Tako odgojena svijest koja je uvijek iskrena nema mogućnost kalkuliranja ili manipulacije kako bi se domogla ikakvih vlastitih interesa, pa stoga u komunikaciji ne ostavlja prostor krivom shvaćanju, prevari ili iskrivljenjima. Takva svijest uči nevjerojatno brzo jer ne gubi vrijeme na zakulisne igre, zaplete, zavjere. Ona točno uvijek zna gdje je i ne ostavlja prostor prljanju sebe vražjim poslovima utjecaja i magije.

Takva svijest u kolektivnom smislu nište ne krije, otvorena je i prijemčiva točno onakva kakva treba biti, ona koja daje iskrene informacije o sebi i o drugima oko sebe.

Međutim….

Roditelji uče ovo djecu, a sami lažu i manipuliraju te djeci govore poluistine ili potpune neistine kako bi ih lakše držali pod kontrolom. Sa druge strane kad djeca budu iskrena u svojem izražaju kažnjavaju ih jer je izričaj možda bio previše direktan i eksplicitan ili je „uvrijedio“ drugu stranu. Vrlo brzo svijest djeteta nauči da je u nekim situacijama radi vlastitog mira i zdravlja bolje biti neiskren. Zatim i nauče da je normalno uvrijediti se na nečiju iskrenost i na to burno reagirati. Svijest roditelja koja propagira iskrenost sama se sa njom ne može nositi i isto to podsvjesno prenosi na dijete.

Sa druge strane roditelji i društvo također uče svijest djeteta da treba uspjeti u ovom životu. Uspjeh se mjeri novcima, nekretninama, statusom, utjecajem, izgledom…..(isključivo materijalnim vrijednostima). Igra na uspjeh nema pravila, tako da dobivamo cijele generacije ljudi širom svijeta u psihološkim kliještama kada shvate da iskrenost i uspjeh ne idu ruku pod ruku! Štoviše iskrenost te često košta uspjeha u materijalnom smislu. Kažu moraš biti mudar, a pri tome se misli da budeš političar, da muljaš, jednu priču pričaš na jednom mjestu jednu na drugom i pri tom ostavlja dojam (samo dojam) iskrenog dok u biti znaš da si lažac. To ti ne smeta, jer se laž u ovom svijetu nagrađuje utjecajem, i materijalnim dobrima. Živiš život maske (laži), koju po potrebi stavljaš i skidaš, a imaš komplet maski za svaku priliku.

Cijela kolektivna svijest je izgrađena na takvom modelu u kojoj je maska (forma) bitnija od srži stvari. Bit je nebitna, celofan je bitan, a unutra može biti govno, ili torta, nije važno. Formalno pravni sistem i Vladavina prava je takav sistem i tko god u njemu (su)djeluje neiskren je i lažan.

Ali… što je tu mogu, ja samo radim što mi je rečeno da radim!

Zašto je onda dobro biti iskren? Ako od toga nema nikakve koristi i neću doseći uspjeh, što će mi to?

Duhovno sazrijevanje svakog bića ide kroz svijest. Ona raste, širi se, razumije stvari, uči od svijeta oko sebe i sazrijeva do te razine da razvije vlastiti potencijal da može ostvariti kontakt sa duhovnim svijetom i zauvijek otići iz ovog svijeta (matrixa) u vječnost. Svijest koja je neiskrena i kalkulira, manipulira ne razvija se, ne uči, ne razumije ni tko je ona niti tko su drugi ljudi a pogotovo ne razumije što je svijet oko nje. Takva svijest ne može nikoga naučiti išta i sama je podložna manipulaciji, gajenju lažnih nada te se neće osloboditi od utjecaja kolektivne svijesti jer niti ne zna što je to, i za kraj će umrijeti i morati se roditi ponovo i ponovo sve dok ne shvati. Takva svijest nažalost danas glumi autoritet u duhovnom i političkom smislu, a nema kredibilitet za išta. Takva svijest podučava našu djecu kako da budu iskreni, ali i da uspiju u životnoj areni, poštenim radom, dok se paraziti bogate na njegovu radu. Ha, ha, ha, odajem priznanje takvoj svijesti u kakve je sve budalaštine uspjela uvjeriti čovjeka, (najinteligentnije biće u svemiru). Takvim autoritetima u budućnosti nećemo dati niti da nam ovce čuvaju – i to one na slici.

Iskrena svijest je prvenstveno iskrena u vezi same sebe, a onda je iskrena i prema drugim ljudima. To nikako ne znači da hoda okolo i tumači moralnu vertikalu sasipajući svoj iskreni gnjev svakome u lice, a što mnogi rade veličajući sebe kako su oni iskreni. Nisu niti blizu, jer isti ti iskreni trebali bi prihvatiti i iskrenost drugih o sebi a nisu i ne prihvaćaju.

Duhovni rad zasnovan je prvenstveno na iskrenosti. Ako nje nema rad nema smisla. Rad u grupama se potiče kroz totalnu iskrenost o sebi i prema drugima u maniru mira, ljubaznosti i prihvaćanja. Agresivnost je nedopustiva jer životinja nema što raditi u duhovnim prostorima.

Dakle svatko tko želi učiti svoju djecu duhovnim putovima neka krene od iskrenosti, ali to je nemoguće naravno napraviti ako i sami niste iskreni prema sebi i drugima, stoga je odgoj djeteta prvenstveno rad na sebi, i dopustimo da dijete nas uči, ako ničemu ono barem iskrenosti te nemojmo ga ikada kažnjavati zbog izrečenog, jer tako se uništava njegov duhovni razvoj. Ako je vas kasno, za dijete sigurno nije, ne umanjujte njegove šanse da dosegne život vječni!

O oholosti romatičara ili o narcizmu uma

Rođenjem, kojem prethodi začeće, postajemo živo ljudsko biće.  Tom biću trebaju godine nebi li postalo svjesno samog sebe. Nakon toga, potrebno je dosta napora i prvenstveno učenja, da to isto biće zaboravi samog sebe. Krajnji proces tog procesa zaborava i degradacije najbolje oslikava izreka:

“Ja nisam ovo tijelo!”.

Ta već gotovo legendarna izjava, vrlo popularna u krugovima romantičara ili „mind first“ poklonika, predstavlja krunu oholosti uma i njegovog pravnog predstavnika u društvenom svijetu, osobe. Oholost nije ništa drugo do nezahvalnost, a nezahvalnost je prvenstveno posljedica ignoriranja i iskrivljavanje činjenica. Nepobitna je činjenica da smo dar života i tijela dobili poklonom naših roditelja. Oni su žrtvovali dio svoje svete seksualne energije, nebi li novom biću podarili život. I onda se dogodi da to novo biće postane toliko “učeno”, da činjenice života toliko izvrne i pogubi se u ideološko-romantičnim stranputicama, da na koncu, osnovu svoje egzistencije i njenu okolinu proglasi za nešto iluzorno, zlo, đavolju rabotu, Luciferov svijet i što još ne.

Jedno takvo „ideološko“ samoubistvo je nepojmljivo kod drugih živih bića, također stvorenih po licu i naličju stvoritelja. Samo čovjek je u svojoj samovažnosti, kao “kralj svih živih bića”, postao toliko uobražen i neoprezan, te završio kao laki pljen implantiranog programa egomanije. Taj implantat (osuđivačko-računski um), on je dobio u zamjenu za redovitu isporuku svoje životne energije. Taj ugovor je poput ugovora u radu. Za stvarni rad (utrošak energije) se dobiva novac, čija se vrijednost u potpunosti bazira na društvenom dogovoru. Koliko je taj dogovor stabilan, toliko je i vrijednost novca stabilna. Izvan tog dogovora, njegova vrijednost je iluzorna, jer nema svoju podršku u prirodi ili materijalno-energetsku osnovu. Novac olakšava razmjenu, ali nije primaran onoj prirodnoj vrijednosti koju tokom razmjene zamjenjuje. Tako ni um ne može biti primaran svijesti i tijelu, jer samo služi za razmjenu perceptivnih utisaka. Izreka „Ja nisam ovo tijelo!“ jenakovrijedna je izreci „Burza je najviši hram duhovnosti, gdje boravi istina tj. Bog!“

Jedini način da čovjek raskine taj izrabljivački ugovor sa umom, čiji lanci ga stežu kroz sve grane društva (od religije i znanosti do školstva i medicine), jeste da probudi svoju istinsku pažnju, svoju tjelesnu svijest. Kako se budimo? Tako da prvo otvorimo i protrljamo oči. Kako da tokom dana ostanemo budni i pažljivi? Tako što ćemo sustavno manje koristiti um i više koristiti oči i cijelo tijelo kao perceptivni aparat. Promatrati umjesto etiketirati tj. prestati sjećati se imena koje smo naučili. Osjeti sada!

Dokle god misao bude konceptualno postavljena ispred percepcije i um ispred svijesti, naše oči doslovno nećemo moći otvoriti, usprkos našim nadljudskim naporima. Ono što čini jedna prosječna osoba jeste da „misli zatvorenih očiju“. Misao nije dio tijela i njeno porijeklo je izvan granica našeg individualnog suvereniteta. Oči su, nasuprot tome, dio nas samih, dio ovog našeg čudnovatog fizičko-energetskog bića. Ako svoje vlastite oči proglasimo stranima, a um svojima, naše šanse za energetsko (duhovno) buđenje su ravne nuli. Ideologija romantike, tako u samom startu, spriječava ljude da krenu na put samospoznaje. Ako je osnovna premisa kriva, što očekivati od rezultata naših djelovanja?

Naše oči su dio našeg fizičko – energetskog tijela i ono je u svojoj cijelosti jedan veliki organ percepcije. Mi percipiramo cijelim našim bićem. Odricanje od tijela je odricanje od percepcije, a čovjek je u suštini biće koje percipira, za razliku od osobe koja je biće koje misli. Mišljenje je surogat percepcije, koje za spoznaju koristi strano tijelo (egregor, eksterni server), umjesto da koristi svoje vlastito.

Fizičko tijelo je osnova, portal, temelj i rasadnik za sva ostala tijela, koja obitavaju u drugačijim energetskim frekvencijama, ali koja su dio našeg bića. Proklinjati vlastite oči, srce i ostatak fizičkog tijela je omiljena zabava poklonika romantike. Oni razdvajaju, dijele, suprotstavljaju i sukobljavaju. Njihov dualizam je umjetni dualizam, koji nema uporište u prirodi. Romatičari u svom delirijumu haluciniraju o idejama duša, duha i ostalim „svetostima“, jasno ih razdvajajući i suprotstavljajući fizičkim tijelima i materijalnom svijetu.

Biti romantičar u današnje vrijeme, nakon stoljeća svih otkrića kvantne fizike i mnoštva drevnih mističkih škola, koje su je potvrdile i ukazale na jednotu svega, nasuprot lažnom dualizmu (nebo–zemlja, bog-čovjek, dobro-zlo itd.), je podvig ignoracije. Oni čak i spoznaje kvatne fizike interpretiraju tako da podrže njihove transhumanističke ideje i teoreme. To je toliko suludo, poput katoličkog misionara koji nastoji „preobratiti na pravu vjeru“ čopor majmuna ili neljudsku vanzemaljsku civilizaciju na nekoj drugoj planeti. Sav tehnološki transhumanizam, kao kruna znanosti, predstavlja lijevu struju romantizma. Ona desna struja, uvijek je bila pod kontrolom velikih reprezentativnih religija.

Fizičko tijelo je dio cjeline našeg magičnog bića i u toj svojevrsnoj “porodici tijela” ono ima svoje dužnosti i obaveze. Jedna od njih je opskrbljivanje energijom, koje fizičko tijelo dobija životom na zemlji, naših ostalih energetskih, ali anorganskih tijela. Neizvršavanje tih dužnosti i obaveza ima za posljedicu slabljenje i izgladnjivanje svoje “braće i sestara”. Cijeli taj lanac podrške kolabira, kad osoba obsjednuta umom proglasi vladavinu ideologije stranih osvajača za svoju vlastitu i svetu. Samo osoba je, u svom svojevrsnom stanju ludila, sposobna učiniti takvu besmislicu i proglasivši um (strani implantat) svojim bogom, prokleti svoje vlastito biće, svoje bazično fizičko tijelo, svoj život. To je kao da stanari jedne zgrade počnu rušiti nosive zidove u prizemlju, nadajući se da će tako lakše i brže stići do neba i Boga koji tamo prebiva. Ne daj bože spoznati da taj isti Bog prebiva na i ispod površine ove „prljave“ zemlje.

Proglasiti oholost romantičara za nezahvalnost „nedoraslih pubertetlija“, samo je naivno gledanje kroz ružičaste naočale. Stvar je mnogo ozbiljnija. Tu se radi o obitavanju u stanju konstantne opijenosti ili „pomaknutosti“ od stanja trezvenosti.  Zamislite si situaciju da živite sa svojim partnerom cijeli život i on vas cijelo to vrijeme ponižava, ogovara, radi sve da vam naudi i konačno vam prizna da stalno želi vašu smrt. To je situacija u kojoj živi oholi romantičar, njegovo tijelo u braku sa ne-njegovim umom. Krajnja oholost uma, koji je do te mjere zabrazdio u svom ludilu, je kad počne glasno zahtjevati linčovanje svog domaćina i dobročinitelja, svog fizičko-energetskog tijela.

Kao što je osoba bolest čovjeka, tako je i um bolest svijesti. Bolest je naravno samo blagi sinonim za potpuno izvrtanje vrijednosti. Što si strašniji sinonim sami sebi pronađete, tim bolje za vas. Slijedi vam skorije buđenje ili izbavljivanje iz “septičke jame” u koju nas je Bog-Um uvalio. Ipak krajnja perverzija i definitivno absurd bez premca  je kad individua sebe imenuje živim čovjekom, a nastavi propagirati samoubilačku ideologiju uma, dakle opet onoga što stoji iza koncepta osobe. Vjerujte mi, sve je moguće! Nitko nije cijepljen protiv demona prepuštanja vlastitoj lijenosti, niti je unaprijed izabran ili spašen. Oholost, ciničnost &co, sve su to varijacije narcisoidnog uma.

Webinar Promatrač

 Tko ili što je to promatrač? Promatranje je po nekoj definiciji proces neuvjetovanog gledanja u kojem onaj koji promatra nema apsolutno nikakav interes u promatranome te ne može projecirati ikakve subjektivne interese na promatrano. Ukratko objektivan je!. Promatrač ne može ništa reći o promatranome jer time interpretira stvarnost jer je govorom označava simbolima svijesti koja po svojoj prirodi ne može ikako biti objektivna. Stoga um/svijest ne može biti ikako u stanju promatranja obzirom da njena priroda počiva na označavanju i prostorno, vremensko, logičnim petljama/algoritmima koji su programskog karaktera samim time subjektivni. Tako možemo kazati da samo onaj koji ne zna ništa o takvom označavanju može biti objektivan promatrač a koji se nalazi van dosega programa svijesti/uma. Koja bi to mogla biti pozicija vidite sami za sebe. U ovom videu pokušavam objasniti na više primjera kako se može prepoznati unutar sebe pozicija van uma ili bolje rečeno van utjecaja uma i njegovih simboličkih oznaka. Uživajte!

Akademija svijesti. Katedra prežderavanja.

“Dobro jutro, budući demoni!”

“Dobro jutro, profesore!”

“Već ste se odlučili i izabrali da vam je krajnji cilj spajanje sa sviješću. Put prežderavanja kojim želite postići uspjeh vrlo je težak. Ako želite postati profesionalni žderonja, zaboravite sve što ste učili u školi. Ljudi su u zarobljeništvu iluzije da je lako postati majstor proždrljivosti, ali je to zapravo težak svakodnevni posao. Za to vam je potrebno snažno zdravlje, vrijeme, trud, novac i niz praktičnih vještina podržanih iskustvom. ”

“Koji bi trebali biti naši početni koraci?”

“Počnimo od najjednostavnijih stvari, mladi moji žderači. Zapamtite da proždrljivac odjednom mora konzumirati više hrane nego što njegov želudac može primiti. Da biste shvatili što je ta količina, sastavite ruke skupa kao čašicu u koju želite uliti malo vode i budite sigurni da količina pojedene hrane ne može u njih stati. Ako uzmete samo jednu vrstu hrane, vaš želudac će stvoriti želučani sok koji će hranu lako probaviti. Stoga morate jesti puno različitih stvari, a ako rezultat nije dovoljno dobar, popijte i nešto poslije. U tom će slučaju cijeli želučani sok sigurno biti ispran, a hrana će vam postepeno istrunuti u želucu. ”

“Možete li dati preporuke što točno treba jesti?”

“Oni će vas podučiti teoriju nezdravih proizvoda kao što su čokolada i kvasac u odjelu Larynx Fury, a danas ćemo o ovoj temi govoriti samo ukratko, jer imamo ponavljanje prošlih lekcija. Nadalje, preporučujem vam da jedete u različito vrijeme kako se vaše tijelo ne bi imalo vremena prilagoditi i pripremiti za jelo, te je bolje početi jesti prije nego što osjetite glad. ”

“Zašto bismo mučili trbuh? Što ako se tijelo snažno opire boli ili nelagodi, a mi bi mogli izgubiti okus za hranu? ”

“Dobro pitanje! Poanta je u tome što je proždrljivost bazična strast, a njegova je osobitost to što otvara put svim ostalim strastima. Sve strasti potiču od ponosa, dok je proždrljivost plodno tlo u kojem čudesno rastu i cvjetaju pijanstvo, sanjarenje, bijes, lijenost, omalovažavanje, tuga i ispraznost. Kad jedete prekomjerne količine hrane, osiguravate suženo stanje svijesti i uvjete pogodne za integraciju ličnosti sa sviješću kroz druge strasti, bez posebnog napora. Svijest će učiniti sve za vas. Demoni drugih strasti će vas podržati, jer je za njih proždrljivost prihvatljiva točka kroz koju mogu dobiti još jedan dio moći pozornosti. Na primjer, ako ste tijelu dali puno da pije ili jede prije spavanja, noću će vam svijest pokazati brojne emotivne prizore, a kad se probudite ujutro pobudit će senzualnost i izazvati tok misli, a to će osigurati njegovo aktivno djelovanje tijekom dana. ”

“Kako treniramo svoje tijelo da putem žderanja spoji osobnost i svijest?”

“Morate postati gurman. Trebali biste znati mnogo o nijansama okusa kako biste u području mozga stvorili što više neuronskih veza odgovornih za razlikovanje okusa, tako da bi okus obične rajčice kod vas izazvao nepotpunost i nezadovoljstvo. U tom ćete slučaju morati posvetiti više vremena i pažnje hrani i obrocima. S kulturnog stajališta postoji ponor između grubog krkana i rafiniranog gurmana, ali oboje snažno ovise o svom prehrambenom ponašanju. I za obojicu je hrana prestala biti samo sredstvo za pružanje podrške svom tijelu, pretvorivši se u željeni cilj njihova života. ”

“Što trebamo učiniti da bismo zapamtili ta pravila i smjernice i slijediti ih redovito?”

“Trebali biste oblikovati uvjetovani refleks. Osigurajte da podsvijest hranu uzima kao nešto pozitivno. Nagradite sebe za svaki uspjeh s ukusnom hranom, npr. desertom. Tako će vaše tijelo i podsvijest biti uvježbani da hrana znači nagradu, što je izvrsno. U tom slučaju nećete puno trebati kontrolirati jedenje i konzumirati miješane obroke. Stalno bi trebali pružiti svojoj svijesti argumente o korisnosti svakog proizvoda: gdje su vitamini, da ih trebate redovito konzumirati i da će uslijediti loše posljedice ako tijelo ne jede. Također možete uljepšati bilo koju namirnicu na dodatne načine: lijepim omotima, preljevima, asocijacijama na uspjeh, lijepim djevojkama (dječacima) i srećom koja će doći nakon toga. Hormoni moraju postati jedan od stubova čvrste veze sa sviješću, zajedno s trajno vrtložnim mislima i relevantnim okruženjem. Vaše tijelo mora imati poticaje ne samo za vrijeme obroka, već i kroz maštanje o obroku. ”

“Dakle, proždrljivost se ne razlikuje mnogo od ovisnosti o drogama, zar ne?”

“Uglavnom ste u pravu, iako postoje nijanse. Dopamin se zapravo proizvodi ne samo od unosa alkohola ili droga, već i od konzumacije hrane, a ovisnost o hrani ne razlikuje se mnogo od droge. No, postoje određene prednosti. Ako ovisnik o drogama želi, on ili ona mogu u potpunosti odbaciti drogu, jer je nepotrebna za vitalne funkcije tijela. Ovo je pravi način oslobađanja od ovisnosti. Ipak, samo snaga volje nije dovoljna da se riješi takve ovisnosti: nakon prvog probanja alkohola, alkoholičar postaje nesposoban prestati ga uzimati. Što se tiče hrane, njeno potpuno odbijanje je nemoguće, jer ljudskom tijelu hrana treba i osoba je uopće ne može prestati konzumirati. Čak i ako neko vrijeme odbijemo hranu, čovjek se uvijek može vratiti ovisnosti jer će glavni nadražaj uvijek ostati. ”

“Možemo li se pouzdati u druge strasti u uspostavljanju veze kroz proždrljivost?”

“To sigurno možete. Najjednostavniji primjer je kombinacija ispraznosti i proždrljivosti. Ovo može biti uobičajeno potajno jedenje, kada sakrivate svoju strast prema hrani od drugih ljudi i jedete noću ili lukavo kad vas niko ne vidi. Zahvaljujući ispraznosti, svaka prehrana, pa čak i post, mogu se pretvoriti u hlapljivost: samo se trebate uvjeriti da vas prehrana ili post čini višim i boljim od drugih. U tom slučaju možete neprestano tražiti odgovarajuće namirnice, razmišljati o njima, prigovarati onima koji jedu drugačije, demonstrirati svoju superiornost i trajno komunicirati s onima koji slijede istu dijetu. ”

“Čini se prilično jednostavno, profesore!”

“Oh, ovo je samo početak, samo primitivna fizička komponenta umjetnosti konzumiranja hrane. Da biste pojačali proždrljivost, možete dodatno koristiti duševne impulse. Kad vas unutarnja praznina počne mučiti vas kao Ličnost i žudite za unutarnjim ispunjenjem duhom, takvu žudnju odmah pretvorite u želju za fizičkom konzumiranjem hrane, uvjerite se da ćete se, ako se napunite koliko god možete hranom, ispuniti punoćom i srećom. Ista stvar trebala bi se učiniti kada se počnete osjećati nelagodno: uvjerite se da ako biste pojeli nešto ukusno to će vam donijeti osjećaj mira. ”

“Mogu li se takvi suptilni utjecaji vršiti samo na pojedinačnoj razini?”

“Ne, možete raditi i sa masom ljudi. Na primjer, možete održavati tradicije trbušnih gozbi u svojoj obitelji ili radnom timu i koristiti žeđ ljudi za jedinstvom za uspostavljanje redovnih dana utovara hrane. Dakako, takvi događaji moraju biti obojeni pozitivnim emocijama i spominjani u razgovorima. Na takvim bi blagdanima trebalo biti puno raznolikih i ukusnih jela, alkoholnih pića, toplih i emotivnih razgovora. Pri tome, na stvarne duhovne blagdane, kada se sile Allata spuštaju i pune ljude, obavezno se prepunite prije spavanja noću kako biste dodatno ojačali vezu između svijesti i osobnosti. Za to tradicija gozbe i obiteljskog obroka mora biti vrlo jaka. U tom slučaju će vas suputnici podržavati i pomoći vam da ne smanjujete trpanje ako iznenada želite odbaciti bilo koju hranu. Ne biste trebali razmišljati o organiziranju gozbe bez trbušnih užitaka.

U hramovima i crkvama trebali bi postojati kafići, blagovaonice ili štandovi u kojima bi ljudi jeli odmah nakon udara unutarnjih osjećaja prije nego što se nađu napunjeni snagom i potroše je na održavanje veze između Ličnosti i duše. Da ljudi ne bi oklijevali ili sumnjali mogu li jesti u hramu ili crkvi, hranu se može nazvati svetom i / ili imati na sebi vjerske simbole, tako će se ljudi riješiti svake sumnje i čak će ih potaknuti da konzumiraju takvu hranu. ”

“Kako možemo ohrabriti druge ljude na putu prežderavanja?”

„Oni koji imaju veći cilj od fuzije osobnosti sa sviješću i žele služiti sustavu životinjskog uma, moraju znati širiti ovisnost o hrani među drugim ljudima.

Morate osigurati da uzbudljivi mirisi dolaze odasvud, da hrana bude trajno izložena, i da je svi mogu vidjeti. O hrani se mora stalno pričati i ljudima se mora uvijek nešto nuditi za jelo. Ako oni odbiju, pitajte ih ponovo i opet: „Želite li pojesti zalogaj?“ Ili ponudite različite delicije ako buduće tijelo žderonje odbije neku. Ne biste trebali uvijek nuditi ono što osoba želi. Bolje je započeti sa nasumičnom hranom, ali glavno je izazvati relevantne misli kod osobe, a kasnije već možete ponuditi ono što on ili ona stvarno vole. U tom slučaju igrate s kontrastom: možda osoba ne osjeća da će mu biti drago dok jede kolač, ali u usporedbi s kuhanim bisernim ječmom, to može biti primamljivo za njega.

Ljudi moraju kupovati i skladištiti hranu. Puno je trgovina u kojima se može kupiti hrana; trgovine su gotovo na svakom uglu, nekoliko u nizu, i s velikom ponudom proizvoda. Ako se hrana već kupuje i čuva kod kuće, svijest neće imati problema da osigura njenu konzumaciju. Trgovine i supermarketi danas su svuda, pa ljudi mogu jesti nekoliko puta više nego prije. Sva takva dodatna namirnica više je od tjelesnih potreba, ali doprinosi jačanju veze svijest-ličnost. Baš kao hladnoće, glad je ono čega se ljudi boje. Naši patrijarsi – arhoni znaju za to i koriste to prilično stručno. Takav lažni strah prisiljava ljude da spremaju hranu i jedu prije nego što stvarno budu gladni.”

“Kako da odgojimo žderače?”

“Ovo je važno pitanje, jer kada vaše tijelo ostari, izgubi oblik i postane nesposobno uspjeti na putu do prežderavanja, vaš jedini oblik usluge bit će odgoj nove generacije žderača. Nadalje, mogu vas pitati i drugi demoni: ako ste ikakav učitelj proždrljivosti, gdje su vam učenici?

Sve je jednostavno: dijete treba prisiljavati da jede cijelo vrijeme i ne smije ga puštati sa stola prije nego što je njegov tanjur potpuno prazan. Djeca moraju biti nagrađena za svoje uspjehe ukusnim jelima i slatkišima i lišena hrane ako čine nešto loše iz društvene perspektive. Oni bi trebali imati slobodan pristup hrani svugdje i oglašavanju hrane, po mogućnosti putem animacija. Primjer odraslih i navedena sredstva za poticanje bit će dovoljni. Na primjer, obiteljski odmor s ogromnom količinom hrane, osmijeha i zabave osigurat će stav u svijesti da hrana znači veselo raspoloženje. ”

“Kako možemo podržati i jačati jedni druge na putu proždrljivosti?”

„Nudite jedni drugima hranu što je češće moguće, čak i jednostavne sitnice poput slatkiša. Na taj ćete način svoje pratioce vezati za hranu i održati ih u ispravnom stanju. Pri tom, o ovome ne treba mnogo brinuti, jer su gotovo svi podložni žderanju, iako to ne shvaćaju, čak ni ljudi koji nastoje slijediti način fuzije Ličnosti s Dušom. Mnogi smatraju ljubav prema određenoj hrani bezazlenom slabošću koja ne uzrokuje nikakvu opasnost, a ako se odupru prejedanju, to rade zbog dominacije druge strasti u njima, npr. želja da izgledaju privlačnije. Što se tiče tijela, odupire se prekomjernoj ili neprikladnoj hrani samo kad se treba zaštititi jer je bolesno ili ako ima veliko opterećenje. ”

“Postoje ljudi koji nisu prihvatili način fuzije sa sviješću?”

„Da, postoje dvije kategorije takvih ljudi: oni koji do sada nisu uključeni u kulturu proždrljivosti i oni koji je u potpunosti odbacuju. Čekaju određeni sat da pojedu obroke, ne prejedaju se i zadovoljni su skromnim obrocima. ”

“Što trebamo učiniti ako je takva osoba među prijateljima ili rodbinom?”

„Takvi ljudi ne bi smjeli biti primljeni; moraju biti istjerani iz kolektiva i ismijani. Ti su ljudi opasni za naš sustav, jer jedna takva osoba može odbaciti put žderanja onih koji stupe u kontakt s njima, čak bez riječi, već samo svojim osobnim primjerom.

Uzmimo uobičajenu situaciju: kada osoba ne sudjeluje u prazničnim nadjevanjima sa svojim kolegama ili prijateljima, obično doživljava strah ili sažaljenje zbog toga što nije poput drugih i vidi da je jedan jednostavan način sjediti i jesti zajedno sa svima drugima. Međutim, ako na nekom događaju ima više takvih ljudi koji apstiniraju, drugi će vidjeti alternativu prejedanju i neće se bojati istupiti. Dakle, nezreli umovi bi mogli početi više komunicirati s apstinentima ili, što je još gore od toga, mogli bi početi slijediti način života Duhovih vodiča, kako bi im bili bliski.

Oni koji su oslobođeni prežderavanja ne prijete samo našoj kulturi prehrane. Oni u sebi imaju veliki potencijal za prevladavanje drugih strasti. Budući da je 80 posto misli prosječne osobe posvećeno toj strasti, jednom kad je se ljudi riješe, mogu se osloboditi većine svojih ovisnosti i obrazaca ponašanja i postati čisti vodiči Duhovnog svijeta. Takvi ljudi ne smiju biti primljeni u naš krug, jer mogu sve pokvariti.“

“Odlično predavanje, profesore!”

„Vaša domaća zadaća prema Uputama za učenike: tijekom sljedećeg tjedna morat ćete jesti odmah nakon buđenja. Želim vam uspjeh u fuziji sa sviješću! ”

 

Pouka o pravnom lijeku!

Ova priča je izmišljena…. ili možda nije….svejedno!

Virusi koji prenose bolesti ne postoje!

Da li ste ikad bili sudionik ili vidjeli epidemiju na djelu. Da li ste ikad vidjeli kako ljudi oboljevaju jedan za drugim, ruše se na ulici ili na radnom mjestu i pjena im se pojavljuje na ustima. Da li ste ikada prisustvovali pandemijskoj krizi i svjedočili ovim strašnim događajima?

Ne znam za vas, ali ja sam vidio. Vidio sam u bezbrojnim holivudskim filmovima koji nam slikovito donose panike u kriznim stožerima uz neizbježnu projekciju na platnu u kojoj smrtonosni virus guta cijelu zemlju u roku od 48-72 sata. Hrabri doktori i znanstvenici ulaze u borbu sa virusom preskačući preko mrtvih na ulicama uz neizbježnu vojsku koja ubije i pali sve koji ne slušaju zapovjedi stožera. Neizbježno od cijelog tima doktroa netko pogiba, ili neko iz njegove familije kako bi se pokazalo da su i oni samo ljudi podložni tom virusu kako god se zvao.

Često se insinuira i da je virus umjetno izazvan od neke tajne/javne organizacije, ali spas uvijek dolazi samo u obliku vakcine i nemoguće je virus pobijediti i sa ičim drugim osim toga!

Dakle ako niste znali kako izgleda epidemija, pandemija upalite si koji film i gledajte. Uz to budite svjesni da je film fikcija i ne mora imati ikakve veze sa stvarnošću, što je zapravo vrlo često i slučaj. Stoga kako bi mi ikada išta znali o zarazama i epidemijama da nema holivuda. Pa zapravo vrlo teško ili gotovo nikako! Ipak ovi filmovi imaju svoj uticaj i te kako. Ako pitate ljudi kako izgleda epidemija zarazne smrtonosne bolesti velika većina će vam odgovoriti iako nikada nije sudjelovala ili svjedočila istoj. Odakle onda znaju. Znaju iz filmova. Oni i služe za pred programiranje kako se um ne bi opirao uvođenju novih situacija tj. da to ne bi bila potpuna novost, jer um ne voli iznenađenja, a ovo mu nije iznenađenje.

Koliko je teško danas režirati online pandemiju i plasirati je globalno putem televizije i neta. Pičkin dim! Na televiziji umiru, guše se i padaju ko kruške sa stabla, a u stvarnosti iako se sada nalazimo usred „pandemije” niko ne umire, nema nikakvih scena koje smo vidjeli na filmovima. Bolničke snimke iz Italije ili Kine su točno to samo snimke, i svatko tko se poziva na njih (Alemka Markotić) nije znanstvenik nego šarlatan. Bolnice su prazne, doktori na godišnjem. Virus je selektivan, napada časne sestre i sportaše a HDZ-ovce ne napada. Ako ih i napadne, postaje aktivan tek nakon 48 sati, za razliku od drugih zaraženih, pa ako se cjepivo već mora raditi, predlažem da se antitijela uzmu iz srčike prosječnog HDZ-ovca.

Mnogo ljudi je svjesno ovih nelogičnosti i javno ili prikriveno se smiju đank znanosti i novoj stožerokraciji kako ju je nazvao Škoro. Razvijaju se javne polemike o maskama i njihovoj učinkovitosti, o socijalnoj distanci, o otvorenim i zatvorenim prostorima, o testovima na virus i njihovoj učinkovitosti. Zatim se masovno razglaba skače li virus iz ramena ili ruke, te kako netko može imati virus a nema simptome. Na mala vrate se uvodi i ideja da se ovim virusom možete rezaraziti, tj da i ako razvijete „antitijela” to ne znači da ga nećete dobiti opet. Zatim se pojavljuju nove informacije o nabildanom virusu koji skače i do 10 metara udaljenosti (marvelova verzija virusa), pa se mnogo ljudi tome smije itd… U ovim razglabanjima o tome što i kako virus može ili ne može ja ne želim sudjelovati jer i tu se opet vrtimo u krug. Virus ovo virus ono!!!!! VIRUSI NE POSTOJE!

Pročitajte ponovo i zapamtite: „VIRUSI NE POSTOJE”

Kad to usvojite sve daljnje rasprave o testovima ili maskama bit će suviše. Ključ leži u ovome. Je li vam teško povjerovati da virusi ne postoje? Zašto? Jeste li ikada vidjeli ijednog ili razgovarali sa njime? Naravno da niste! Ali znanost jest, oni su ga pronašli! Moram vas opet razočarati, ali znanost  nije nikada izolirala virus i on je i do današnjeg dana samo teorija koja nikada nije potvrđena u praksi.

NEMA DOKAZA O POSTOJANJU VIRUSA.

Nažalost ljudi imaju sklonost povjerovati svakome tko ispred imena ima kakav prefiks, nosi bijelu kutu ili odijelo i kravatu. Nelogična objašnjenja „struke” i ne mogu biti nego takva jer to je sve iluzija, magija, trgovina. U takvim nelogičnostima nekim ljudima proradi zdrav razum i počnu se oslanjati na njega dok nekima nažalost nema pomoći jer se na nelogičnosti ne obaziru i spremni su progutati sve što im bjele kute serviraju.

Onaj koji vjeruje da postoji država odlična je podloga i za teoriju o virusima. Pa kako virus ne postoji, pa od čega sam bolestan? Bolestan si od smeća kojeg unosiš u svoje tijelo.

Nevidljivi neprijatelj mokri je san svakog manipulatora željnog moći. Jerbo nevidljivi neprijatelj nas napada a samo on zna kako i gdje. Samo on zna kad će porasti broj zaraženih a kad će se smanjiti. Samo on zna koji skupinu ljudi napada i samo on zna kako se od njega obraniti. Vi to ne možete znati jer ste neuke ovce i idioti. Stoga stavi masku glupane, kad ti se kaže!

Nema dokaza o postojanju virusa, a ja ću danas razmontirati svima već poznati priču o tzv. „Španjolskoj gripi“ koja niti je bila Španjolska niti je bila gripa. O ovome postoji jako mnogo dokaza, ali nitko ne želi čitati, tražiti baviti se ičim. Za svega 20 minuta provedenih na netu i uz površno znanje engleskog jezika možete pronaći sve relevantne informacije vezano uz ovaj eksperiment kojeg je provela američka vojska uz financiranje Rockfellerovog instituta.

 

“Španjolska gripa” ubila je oko 50-100 milijuna ljudi tijekom pandemije 1918-19. Što ako priča koja nam je rečena o ovoj pandemiji nije istinita?

Što ako, umjesto toga, ubojica nije podrijetlom gripa niti je španjolska?

Novo analizirani dokumenti otkrivaju da je “španjolska gripa” možda vojni eksperiment cjepiva pošao po zlu.

Osvrnuvši se na stotu obljetnicu završetka Prvog svjetskog rata, moramo dublje zaviriti kako bismo riješili ovu misteriju.

 

  • Sažetak
  • Razlog zbog kojeg suvremena tehnologija nije uspjela utvrditi soj ubojice gripe iz ove pandemije je taj što gripa nije bila ubojica.
  • Više vojnika je umrlo tijekom Prvog svjetskog rata od bolesti nego od metaka.
  • Pandemija nije bila gripa. Procjenjuje se da 95% (ili više) smrti uzrokuje bakterijska pneumonija, a ne virus gripe.
  • Pandemija nije bila španjolska. Prvi slučajevi bakterijske upale pluća 1918. godine sežu u vojnu bazu u Fort Riley, Kansas.
  • Od 21. siječnja do 4. lipnja 1918. eksperimentalno cjepivo protiv bakterijskog meningitisa koje je uzgajao Konj, Rockefellerov institut za medicinska istraživanja u New Yorku, ubrizgano je vojnicima u Fort Riley. (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2126288/pdf/449.pdf)
  • Tijekom ostatka 1918., dok su ti vojnici – koji često žive i putuju pod lošim sanitarnim uvjetima – poslani u Europu da se bore, širili su bakterije na svakom zaustavljanju između Kanzasa i frontalnih rovova u Francuskoj.
  • Jedno istraživanje opisuje vojnike “s aktivnim infekcijama (koji) su aerosolizirali bakterije koje su kolonizirale nos i grlo, dok su druge – često u istim” prostorima za disanje “- bile podložne invaziji i naglo ih proširila kroz pluća. ili drugih “kolonizirajućih bakterija.” (https://wwwnc.cdc.gov/eid/article/14/8/07-1313_article)
  • “Španjolska gripa” napala je zdrave ljude u vrhuncu njihova života. Bakterijska pneumonija napada ljude najbolje dobi. Gripa napada mlade, stare i oslabljene životinje.
  • Kada je 11.11.1918. svjetskog rata završio 1. svjetski rat, vojnici su se vratili u svoje matične zemlje i kolonijalne ispostave šireći ubojitu bakterijsku pneumoniju širom svijeta.
  • Za vrijeme prvog svjetskog rata Institut Rockefeller također je poslao antimeningokokni serum u Englesku, Francusku, Belgiju, Italiju i druge zemlje pomažući širenju epidemije u cijelom svijetu.

 

Prema dokumentu Nacionalnog instituta za zdravstvo iz 2008. godine, bakterijska pneumonija bila je ubojica u najmanje 92,7% pregledanih obdukcija 1918-19. Vjerojatno je viša od 92,7%.

Istraživači su pregledali više od 9000 obdukcija, i “nije bilo negativnih (bakterijskih) rezultata plućne kulture.”

„… U 68 visokokvalitetnih serija obdukcije, u kojima je moguća isključiti neprijavljene negativne kulture, 92,7% obdukcijskih plućnih kultura bilo je pozitivno na ≥1 bakterije. … U jednom istraživanju na oko 9000 ispitanika koji su praćeni od kliničke prezentacije gripe do rezolucije ili obdukcije, istraživači su sterilnom tehnikom dobili kulture bilo pneumokoka ili streptokoka iz 164 od 167 uzoraka plućnog tkiva.

Bilo je 89 čistih kultura pneumokoka; 19 kultura iz kojih su oporavljeni samo streptokoki; 34 koja daje mješavine pneumokoka i / ili streptokoka; 22 koji daju mješavinu pneumokoka, streptokoka i drugih organizama (istaknuti pneumokoki i nehemolitični streptokoki); i 3, koja su dala nehemolitičke streptokoke. Nije bilo negativnih rezultata kulture pluća. ” (3)

 

U „164 od (()) 167 uzoraka plućnog tkiva“ pronađeni su pneumokoki i streptokoki. To je 98,2%. Bakterije su bile ubojice.

U 1918-19., Industrija cjepiva eksperimentirala je na vojnicima, vjerojatno s katastrofalnim rezultatima.

U 2018. godini industrija cjepiva svakodnevno eksperimentira na dojenčadi. Shema cjepiva nikada nije testirana kako se daje. Rezultati eksperimenta su u: 1 od 7 američke djece u nekom je obliku specijalnog obrazovanja, a više od 50% ima neki oblik kronične bolesti.

U 1918-19. Nije bilo sigurnosnih praćenja nakon isporuke cjepiva.

U 2018. godini praktički nema sigurnosnih praćenja nakon isporuke cjepiva.

U 1918-19. Godini, proizvođač nije preuzeo odgovornost za ozljede ili smrt uzrokovane cjepivima.

U 2018. godini proizvođači cjepiva ne snose odgovornost za ozljede ili smrt uzrokovane cjepivima, što je formalizirano 1986. (13)

U 1918-19. Godini, nije bilo nezavisnog istražnog praćenja koje je izazvalo službenu priču da je “španjolska gripa” nekakva misteriozna bolest koja je pala sa neba. Sumnjam da su mnogi od onih iz Instituta Rockefeller znali što se dogodilo i da su mnogi liječnici koji su davali cjepiva trupama znali što se dogodilo, ali ti ljudi su odavno mrtvi.

U 2018. godini Farmaceutska industrija najveći je donator kampanje za političare i najveći oglašivač u svim oblicima medija, pa se nije puno toga promijenilo tijekom 100 godina.

Više na: http://themillenniumreport.com/2018/11/spanish-flu-of-1918-was-really-a-bioterror-attack-on-humanity/

U prilog tvrdnji da virusi ne postoje i da je Španjolska gripa izmišljotina mogu dodati i dio iz knjige NEVIDLJIVA DUGA – Povijest električne energije i života, Arthura Firstenberga u kojoj isti prenosi službene izvještaje iz pokušaja zdravstvenih radnika da simuliraju zarazu sa obljelih na zdrave koji se događao u vrijeme „Španjolske gripe“.

Činilo se da se bolest širila nemoguće brzo. “Nema razloga pretpostaviti da je putovala brže nego što bi ljudi mogle putovati [ali] čini se da je to činila”, napisao je dr. George A. Soper, bojnik u vojsci Sjedinjenih Država (Soper 1918, str. 1901. )
Ali najviše su otkrili razni junački pokušaji da se dobrovoljnim istraživanjima dokažu zaraznu prirodu ove bolesti. Svi ti pokušaji, učinjeni u studenom i prosincu 1918. te u veljači i ožujku 1919., nisu uspjeli. Jedan medicinski tim iz Bostona, koji radi u Službi za javno zdravstvo Sjedinjenih Država, pokušao je zaraziti sto zdravih dobrovoljaca u dobi od 18 i dvadeset pet godina. Njihovi napori su bili impresivni i zabavno ih je čitati:
„Skupljali smo materijal i sluznicu iz usta, nosa i grla i bronhija iz bolesnika i to prenijeli našim volonterima. Uvijek smo sakupljali ovaj materijal na isti način. Pacijent s groznicom, u krevetu, ispred sebe je imao velik, plitki nosač nalik na ladicu i isprali smo jednu nosnicu nekim sterilnim otopinama soli, koristeći možda 5 c.c., koja je dopuštena da uđe u ladicu; i tom se nosnicom snažno puše u pladanj. To se ponavlja s drugom nosnicom. Pacijent se zatim grglja s nekom otopinom. Zatim kašljem dobivamo neku bronhijalnu sluz, a potom brisom mukozne površine svake nosnice, kao i sluznicom grla … Svaki od volontera… dobio je 6 c.c.. od miješanih stvari koje sam opisao. Primili su je u svaku nosnicu; primili su ga u grlo i na oko; a kad mislite da je 6 c.c. u svemu bilo korišteno, shvatit ćete da je dio toga progutan. Nitko se nije razbolio. “

U daljnjem eksperimentu s novim dobrovoljcima i donatorima, otopina soli je uklonjena, a pamučnim brisom materijal se prenosio izravno s nosa na nos i s grla na grlo, koristeći davatelje u prvom, drugom ili trećem danu bolesti. “Nijedan od tih dobrovoljaca koji su tako izravno primili materijal iz slučajeva nije se razbolio ni na koji način … Svi su volonteri dobili najmanje dva, a neki i tri” šuta “kako su se izrazili.”
U daljnjem eksperimentu od 20 c.c. krvi svakog od pet bolesnih davatelja je pomiješano i ubrizgano u svakog dobrovoljca. “Nijedan od njih se ni na koji način nije razbolio.”
„Tada smo sakupili mnogo sluzavog materijala iz gornjih dišnih puteva i filtrirali ga kroz Mandlerove filtere. Ovaj filtrat ubrizgan je u deset dobrovoljaca, a svaki je primio 3,5 c.c. potkožno, a ništa od toga nije prouzrokovalo bolest na bilo koji način.”
Zatim je napravljen daljnji pokušaj prenošenja bolesti „na prirodan način“, koristeći nove volontere i donatore: „Volontere su vodili do kreveta pacijenta; on je predstavljen. Sjeo je uz krevet pacijenata.
Rukovali su se, a prema uputama, približio se koliko je konvencionalno moguće i razgovarali su pet minuta. Na kraju pet minuta pacijent je izdahnuo što je jače mogao, dok je dobrovoljac njuškom u njušku (u skladu s njegovim uputama, oko dva centimetra između njih dvojice) primio ovaj izdah i istodobno udahnuo je dok je pacijent izdahnuo … Nakon što su to učinili pet puta, pacijent se zakašljao direktno u lice dobrovoljca, licem u lice, pet različitih načina … [Zatim] prešao je na sljedećeg pacijenta kojeg smo odabrali , i ponavljao ovo, i tako dalje, sve dok ovaj dobrovoljac nije imao takav kontakt s deset različitih slučajeva gripe, različite faze bolesti, uglavnom svježi slučajevi, niti jedan od njih starijih od tri dana … Nijedan od njih nije se razbolio ni na koji način.”
“U epidemiju smo ušli s napomenom da znamo uzrok bolesti i bili smo sasvim sigurni da znamo kako se ona prenosi s osobe na osobu. Možda “, zaključio je dr. Milton Rosenau,” ako smo išta naučili, to je da nismo baš sigurni što zapravo znamo o bolesti. “(Rosenau 1919. Vidi također Leake 1919; Public Health Reports 1919.)

Kažu ljudi: „Šta sad hoćeš reći da je cijeli svijet poludio i da se prevara nalazi svugdje. Pa dobro ako su naši lopovi i prevaranti, ali cijeli svijet?

Pa dobro, zašto je teško u to povjerovati? Pa tko upravlja cijelim svijetom? Koliko je teško kupiti masone i političare da seru po televiziji što god im se reče da seru? Može li se novcem danas kupiti sve? I javno mišljenje i studije i  vijesti, novine, televizija pa i cijela jedna industrija? Pa šta je u tome problem, nisu li svi na prodaju, i mater će prodati za određenu svotu? Ne samo političari, svi!!!!

 

Onda? Zanima li vas istina?

Prva lekcija: „Sve je laž?“

Oporuka ili uvođenje reda u život i život poslije života

 

Nedavna smrt, meni bliske individue, me ponukala da trezveno razmotrim proces pripreme  umiranja. Smrt je neminovnost našeg života i prosto je apsurdno da naša kultura promišljeno izbjegava bilo kakav pragmatični kontakt sa njom. U “primitivnim”, tj. prirodi bliskim kulturama, stanje je potpuno drugačije. Smrt kod njih nije ekskomunicirana iz društvene svijesti, već joj pripada počasno mjesto u loži sa primarnim prirodnim silama tj. Bogovima.

Naša smrt će nakon našeg “neurednog života” ostaviti mnogo posla nama bliskima, koji ostaju iza nas i moraju se pozabaviti sređivanju naše ostavštine. Razrješavanje tog nereda može trajati mjesecima, ako ne i godinama. Odakle nam pravo da maltretiramo svoje bližnje-voljene, prisiljavajući ih da iza nas pospremaju naš nered? Zašto vezivati misli onih živih za one umrle te remetiti njihov proces razgradnje i put ka biću-stvoritelju,  koje će tu svijest nakon smrti ponovno konzumirati.

Oporuka je pravni dokument koji unosi red u život poslije smrti i rješava na jednostavan i brz način mnogo nedoumica koje inače nastaju i doslovce piju krv onima koji se sa tim moraju baviti. Strah ili nelagoda oko pisanja oporuke, je ona vražja zona ugode, koja nas uvijek odvlači od važnih strukturalnih radova na našem vlastitom životu. Ta nelagoda se bazira na naivnoj  i potpuno iracionalnoj vjeri u besmrtnost. Taj virus su nam usadile prvenstveno one velike institucionalizirane religije sistemom „ cijepljenja“ u ranim danima (krštenje),  naknadnim kontinuiranim medijskim nasiljem i kasnijim “obnovama cijepljenja” (pričest itd.) . Pojam besmrtnosti je romantična besmislica, koja nas neće dovesti do trezvenosti neophodnoj da dosegnemo onu vrstu praktične nemilosrdnosti, bez koje čišćenje i bacanje smeća socijalizacije, tehnički jednostavno nije moguće.

Pisanje oporuke je znak zrelosti i mudrosti, umijeće definiranja naše zadnje volje, akt odpuštanja i zahvale.  Za donošenje neopozive odluke pisanja oporuke, te njeno  osmišljavanje i pisanje, potrebno je poprilično energije, koje stare i bolesne osobe obično ne posjeduju. Za dostojno  pisanje oporuke, potrebno je na staničnom nivou spoznati da nismo besmrtni i da je romantizam koji se krije iza koncepta “vječnog života” i “ja nisam moje fizičko-energetsko tijelo” jedan religiozni projekt-koncept čisto ideološkog tipa, dakle nema blage veze sa stanjem na tereni, tj. sa prirodom iliti istinom. Ta virus-ideja je osmišljena da unese nered u naše živote i liši nas mogućnosti skupljanja naše  individualne moći, stavljajući nas u stanje specifičnog ignorantno-hipnotičkog transa. Zato svi mistici koriste metaforu buđenja iz sna iluzije, kao prvi korak ka suverenitetu individue.

Pisanje oporuke je definitivno akt moći. Ipak nije dovoljno samo osmisliti je i zapisati našu zadnju volju. Treba se pobrinuti da ona bude naknadno nađena i ispravno interpretirana. Korisno je da testament ovjerimo kod notara i/ili podijelimo kopije na čuvanje nekolicini nama najbližih, po mogućnosti povjerljivih osoba. Može se desiti da čovjek u trenutku lucidnosti ispiše svoju oporuku, ali ju potom nekamo zaturi, te je poslije nitko više ne može naći. I ta mogućnost govori o stupnju reda u kojem se nalazi život pojedinca. Da li je naš život do te mjere sređen, da doslovce noćas možemo „otići“, ne ostavivši pritom ni traga, a kamoli smeća koje treba reciklirati?

Dvije su stvari koje treba jasno odrediti oporukom:

  1. Što učiniti sa našim bivšim beživotnim tijelom? Da li je kremaciji prihvatljiva, ako vjerujemo u uskrsnuće tijela? Da li se zna mjesto odlaganja? Da li preminuli ima dovoljno sredstava da pokrije troškove svog društeno-prihvatljivog recikliranja. Da li smo suglasni sa automatskom procedurom mogućeg darovanja organa?

 

  1. Kad smo na čisto sa onim pod brojem 1. treba se posvetiti delegiranju naših dugova ili vlasništva u smjeru kamo želimo. Ukoliko možemo snositi troškove brige oko našeg beživotnog tijela, divno. Ukoliko možemo precizno nekome ostaviti neka sredstva, kao životnu podršku, umjesto da ih pojede državna birokracija, prekrasno.

Kako učiniti prvi korak? Počnimo za početak prvo čistiti svoj radni stol i napravimo mjesta za jedan prazan list papira, na koji ćemo vlastoručno ugravirati svoju posljednju volju ovog trenutka. “Moja individualna volja sadašnjeg trenutka”. Nije li to precizniji naziv za jednu oporuku? Nije li to naputak za namjeravanje, aktivno oblikovanje vremena koje dolazi? Nije li to recept za umirenje uma od histeričnih inputa socijalne okoline?

Sve je savršeno, zar ne?

Jeste li čuli za duhovnu izreku koje se često šalje naokolo tipa „Ako želiš biti sretan, budi”. Ha? Prekrasna izreka, zar ne! Ako želiš biti sretan ne trebaš ništa raditi samo budi (samo stoj na svjetlu kako bi rekao Goran Bare). Međutim što je sa izrekom „Ako želiš biti nesretan, samo budi” Ima li ona smisla? Ili „Ako želiš biti idiot samo budi” Hmm, sad sam se izgubio! Možda neki ljudi zaista žele biti idioti, a šta im je onda za raditi ili samo da budu, ne znam. Imate li vi kakav odgovor na ovu zavrzlamu?

Utjecaj uma zalazi u sferu duhovnog mnogo više nego li bi mi htjeli priznati sebi. Ne u smislu da um ima upliv u duh već da ono što mi mislimo da je duhovno uopće to nije. Um je skrivač i šaljivdžija (joker) i kada mislimo da ga nema on je prisutan i prodaje nam šuplje priče pod najveću duhovnost, da se nastavimo gađati izrekama koje u biti ne razumijemo!

Obratio sam pažnju u posljednje vrijeme kako se svi gađaju duhovnim doskočicama koje nazivam svakodnevnim mudrolijama, ono kad neznaš što bi rekao pa kažeš nešto mudro. Tipa „Što je tu je” ili „Kako je tako je”, „Bit će kako bude”, „Što treba biti bit će” ili „Sve je točno kako treba biti!”

Često se u ovim vremenima govori o tome da ne postoji slučajnost i da svaki uzrok ima svoju posljedicu, te da je sve savršeno, onako kako treba biti. Hmmmmm, ovo me podsjeća na new age romantizam kako ga voli nazvati kolega Fernando, gdje se mudrolije sipaju lopatom ali nitko ne shvaća smisao tako izgovorenih mudrolija. Interesantno je da mnogi od onih koji govore da je sve savršeno kopaju rukama i nogama da promjene svijet jer on eto propada i idemo u kolektivnu pogibiju. Kako to? Kako to?

U duhovnoj ekstazi, prosvjetljeni ljudi koji su prebivali konstantno u duhovnim dimenzijama shvaćali su nepogrešivost i pravednost sistema kozmičkog kreatora i kazali da je sve točno onako kako treba biti tj. da greška ne postoji! Takvi ljudi nisu imali ikakve materijalne aspiracije ili želje za promjenom svijeta ili bilo kakvih drugih okolnosti, jer su shvaćali da je sve savršeno te stoga ne treba išta mijenjati.

Um naravno ovu izreku nije shvatio, jer nema kapacitet za to pa ju je preveo na svoj jezik. Ako pogledamo malo svijet vidjet ćemo da se događaju stvari koje ne želimo da se događaju i koje ne treba da se događaju. Npr. rat. Dakle kad bukne rat da li je sve kako treba biti ili nije? Ako je prije rata također sve bilo savršeno zašto je buknuo rat? Možemo ovo gledati i sa individualne razine. Zašto je čovjek nezadovoljan ako je sve savršeno? Je li nezadovoljstvo savršenstvo? Ili, nezadovoljan sam jer tako treba biti! Ili ću ipak nešto napraviti da više nisam nezadovoljan? Ako nakon toga opet budem nesretan da li to također treba biti ili se potkrala greška? Hmmm! Dakle zašto bi u životu trebali imati ikave aspiracije, želje, težnje ako je sve kako treba biti? Ili ipak život treba biti bolji, veći, sretniji? Ako ipak nešto nije u redu, a što treba bit bit će, tko je taj koji govori što treba biti? Što je to što treba biti? Ili nije uopće važno što treba biti, živimo u sadašnjem trenutku.

Ako pitaš sve ljude na svijetu treba li biti rata 99,9999% će reći da ne treba! Ali on se ipak dogodi! Pa kako je to moguće, kako bude ono što ne treba, tko određuje što treba, a što ne?

Ljudi znaju oboliti i kazati da tako treba biti ili donesu krivu odluku zbog koje pate i oni i ostali pa kažu da je to tako trebalo biti. Ozbiljno! Je si ti to sam odabrao ili nisi imao ikakvu mogućnost da na to utječeš? Izabrao si bolest? Moram priznati da si budala, jer je ljepše živjeti bez bolesti! Takvim bi tipovima trebalo provaliti u kuću, opljačkati je pa kad se uzruja i naljuti onda mu kazati da je sve kako treba biti, da se ne uzrujava, pa čak i svaliti krivnju na njega jer je on svojom podsviješću prizvao lopova! Ha, ha dobra šema koju mnogi i prihvaćaju! Međutim može se desiti da tip odvrati tako što probuši gume na vašem autu opet pod motom da je tako trebalo biti, a vi mu, opet pod istim motom, opalite šamar. On onda uzme montirač, a vi palicu i rat započne! Ali opet bez uzrujavanja jer sve je savršeno, točno onako kako treba biti, ni manje ni više.

U ovakvim momentima ove šećerne izreke dođu kao slamka spasa od potpunog potonuća u krivnju i bežanija od odgovornosti! Zasrao sam, ali tako treba biti, nije moglo biti drugačije! Ma daj, što reći, kakvu posluku porati?

Dakle ako se događa rat, netko ga želi, treba inače se nebi događao! Da li je rat, bolest, glad, nesreća dio božanskog plana, pa se on odvija bez obzira što nikome ne treba i niko ga ne želi? Kakav je to Bog koji dozvoljava ovakva sranja, i kakav je to božji plan. Ovakvo planiranje i organizacija ne spada u domenu savršenog superiornog bića i u svakom pristojno vođenom univerzumu takav tip bi već odavno dobio nogu u guzicu, kako bi rekao genijalni George Carlin. Dakle, kakav je to savršen svijet u kojemu se događaju ovakva sranje. Probat ću to prikazati kroz analogiju nogometa.

Možemo promatrati nogomet kao sarvršenu igru jer je lopta uvijek točno tamo gdje treba biti! Dakle  lopta je uvijek tamo gdje ju je određeni igrač uputio sukladno smjeru i jačini. Nikad se nije desilo da si udario loptu prema naprijed, a da je ona otišla iza! Ona je uvijek otišla tamo gdje je upućena. Možda nije otišla tamo kamo ju je igrač htio uputiti, ali savršenstvo nema veze sa htjenjem, pa je stoga nogomet savršen. Bez obzira što je je u toj igri sve kako treba biti, činjenica je da neki igrači imaj dvije lijeve noge i da je gledati takav nogomet (mada je savršen) izrazito dosadno i naporno. Postoje igrači koji mogu uputiti loptu točno tamo kamo žele i njih je interesantno gledati jer su vješti. Međutim i Messi i bilo koji lijevi half neke seoske momčadi jednako su savršeni, ali majstorstvo se mjeri time da ti dovedeš loptu točno na ono mjesto gdje ti želiš, gdje si zamislio!

Probajmo sada usporediti život sa nogometom!

Prvo, u nogometu su jasna pravila i što se želi postići sa igrom dok u životu toga nema! Istina je da je život savršen i donosi ti točno ono što si naručio, ali znaš li što si naručio i kako se to naručuje. Nogomet ima cilj, a to je dati gol. Ali koji je cilj života? Kako ćeš udariti loptu i prema gdje ako ne znaš gdje je gol! Zašto uopće igraš igru kojoj ne znaš svrhu niti cilj. U takvom neznanju svrhe i cilja najlakše je reći, “Sve je savršeno i sve je kako treba biti”, makar promašio ceo fudbal! Majstori dovode život tamo gdje oni žele, s time da su prethodno shvatili bit igre. Obični igrači pucaju naslijepo jer ne znaju bit i svrhu, pa lopta savršeno odleti u draču gdje se probije i više nije za igru! Neki misle da znaju smisao života pa igraju. Trude se, trče, udaraju, uklizavaju, ali nikako da postignu gol to ogromno oduševljenje i olakšanje postignutog kada publika padne u delirij a ti shvatiš da je to to! (Možda usporedba nije najbolja, ali ….)

Nadalje.

Zamislite da u momčadi imate igrača protivničke momčadi koji je navukao dres vaše i stalno daje autogolove. Vi mislite da je on vaš igrač pa autogol pripisujete nespretnosti (mada savršenoj), a ne shvaćate da taj igra protiv vas! Njegov cilj i vaš nije isti!

Mi u životu imamo jednog takvog igrača u našim redovima! To je um ili životinjska svijest! Ona funkcionira savršeno! Što misli to se i dogodi, ali se postavlja pitanje tko joj šalje misli, slike, ideje, vizije koje ova misli! Koji je cilj te svijesti, a koji je naš cilj!

Čovjek je božja kreacija uz dodatak kreacije demijurga. Bog je kreirao dušu i dao životnu silu (duh) koja je postavljena u materijalno tijelo kojim upravlja svijest (um). Svijest svakog čovjek je individualna ali i povezana se kolektivnom sviješću 3D Matriksa koju nazivamo Sotona ili Ariman u biti poznatiji kao Sistem. Sistem ima jedan cilj, a taj je da spriječi igrače da spoznaju svrhu i cilj života kako bi on kao parazit mogao opstati hraneći se  duhom/energijom ljudi! Ustanovio je sve moguće podsisteme svijeta koje stalno govore umu čovječjem što i kako treba raditi i kako živjeti, tj stalno ubaciva smjernice koje odvode čovjeka od stvarnog smisla života! I čovjek puši foru jer vjeruje „svojem” um, neprijatelju u svojim redovima i pogiba na bojnom polju života stalno. Ali, to je točno kako treba biti, zar ne? Nije li čovjek točno na onom mjestu na kojem treba biti? Jest! Da li je na onom mjestu na kojem je htio biti? Nije!!!!!!

On je zaveden, da misli da su nametnute ideologije stvarna istina i da po njima treba živjeti. Kad shvati da je ovca često bude kasno, ali tko mu je kriv što je glup i naivan jer tako i treba biti! Ako je tvoj život kojeg vodi netko drugi točno kako treba biti i savršen, za koga je savršen? Ako ti nisi htio rat a rat se dogodio, čiji je to rat? Ako nisi htio bolest, a ona je došla tko ju je prizvao? Je li to savršeno?

Tek kad čovječanstvo bude shvatilo sa smo vođeni divovskom sviješću koju zovemo sistem i da ona gotovo u potpunosti upravlja sviješću i umovima ljudi te doslovno s njima igra šah u kojoj jedni ljudi predstavljaju crne, a drugi bijele figure! Kad igrate šah sami sa sobom koji će pobijediti? Pa oni koji ti želiš da pobjede! Imaju li ovi drugi ikakve šanse? Nikakve! Ako sistem želi rat, imat će rat. Točka. Njegova snaga može oslabiti tek onda kad ljudi shvate da su njegove sluge i počnu odbijati djelovati u njegovo ime!

Stoga da li je sve kako treba biti? Ta izreka ima smisla tek iz duhovne pozicije kad čovjek vidi sve svjetove i perspektive. U svijetu uma ona se zloupotrebljava kao opravdanje za loše ispucanu loptu! Može li savršenstvo postojati ako se nalaziš na mjestu na kojem ne želiš biti? Može, ali to um nikako ne može shvatiti, može se samo praviti da zna, jer se to nalazi van njegove dimenzije i implicira znanje više razine!

Pa onda koji je odgovor na ovo jebeno pitanje! Da li je sve savršeno i ništa ne treba dirati ili je sve u kurcu i treba popravljati. Odgovor je kako bi moj prijatelj rekao: “ili”