Stvaranje novog, umjetnog univerzuma ili zbogom pameti!

„Ako uspije eksperiment, koji je u planu da se izvrši u CERN Institutu u Genevi, morat će se mijenjati ne samo knjige iz fizike, već i one iz filozofije.“ Science Nature 2020/10

Ono što sa sobom donosi „legalizacija“ hipermoderne znanosti (ili ono što je Tesla smatrao pravom znanošću) i što je definitivno pozitivan trend, je ujedno i djelomično odstranjivanje izopačene dualnosti iz naše kulturne stvarnosti. U svjetlu te fenomenalne znanosti, gdje prvenstveno vladaju samo zakoni energije i koji je lišen svakog kontradiktornog dualizma materije i duhovnosti, nemoguće postaje moguće i bajke postaju stvarnost. Ne samo da se ljudi u svojoj potpunosti prebacuju u druge dimenzije i univerzume, već se stvaraju i čitave nove dimezije, stvarni i nadasve dostupni svjetovi.

Za stvaranje jednog novog univerzuma potrebne su ogromne količine energije. Nadam se da Švicarska, skupa sa pola Evrope, neće pritom ostati bez struje, kao što je prije više od sto godina, ostao bez struje gradić u Coloradu, kad je Tesla vršio svoje eksperimente. Pitanje je zašto i dan danas nitko ne želi ili ne može ponoviti većinu njegovih postignuća, iako su se svi bazirali na analognoj tehnologiji? Svijet kompjutera tada nije postojao i  Tesla je, usprkos tome, uspio dosegnuti srž tajni univerzuma, prostora i vremena, ne u teoretskom, već u sasvim praktičnom smislu.

Znanstvenici, koji trenutno pripremaju taj eksperiment, su se uvjerili da ne samo da gravitacija, što god da ona jeste, curi kroz „crne rupe“, već je moguće stvoriti i umjetne crne rupe, kroz koje je moguće komunicirati sa drugim univerzumom ili čak stvoriti novi univerzum. Ono što su drevni čarobnjaci radili kad su koristili postojeća „mjesta moći“, nebi li putovali avenijama svijesti, ili kad su sami, snagom svoje volje, stvarali svoje vlastite otvore-vrata u druge realnosti, danas to čini znanstvenici uz pomoć javnosti poznate tehnologije u Švicarskoj.

Jedna od karakteristika našeg Corona-vremena je popularizacija dosad tajne tehnologije i znanstvenih dostignuća, koji su do sada bili dostupni samo najvišim državnim krugovima. Naravno da je znanje uvijek „curilo“ iz Pentagona prema Hollywood-u, po principu „ruka ruku mije“. Do pred kratko vrijeme su to bile samo insinuacije, dok se nije utvrdilo da Hollywood stvarno plaća usluge koje dobiva od američke vojske, time što dozvoljava da Pentagon kontrolira i mijenja scenarije njegovih filmova.

Ono što sam pod pojmom popularizacija mislio, nije njeno bukvalno-vulgarno značenje (učiniti poznatim i voljenim). Pod popularizacijom smatram okretanje oštrice mača represivnih sila od vanjskih neprijatelja prema onom unutarnjem. Popularizacija vojne tehnologije doslovno znači njena primjena u borbi protiv vlastitog naroda. Vrijeme corone nije samo orgijanje medija i njihovo silovanje javnosti. Iza koprene, koja dijeli javno od tajnog, izvršava se pažljivo isplanirana vojna strategija, specijalnog i nadasve nevidljivog rata. Glavni gubitnik u tom ratu je do sada bio naivni puk, kojemu je preostala samo mogućnost da bira manje zlo: ili umrijeti od gušenja od posljedice razaranja pluća tj. corone ili umrijeti od gušenja ili samo-trovanja pod maskama.

I pored cijele ove globalno inducirane panike, znanstvenici iz Geneve nam poput religioznih proroka obećavaju kontakt sa drugim materijanim (!) univerzumom, ukoliko uspije spomenuti eksperiment. Pošto znamo da je potreban rok od najmanje 50 godina da neka vojna tajna procuri u javnost, ni ova tema nije iznimka. Kad je tokom drugog svjetskog rata, Tesla postavljen za tehničkog direktora projekta popularno nazvanog „Philadelphia experiment“, i kad je sa svojim primitivno-analognim uređajima uspijevao manipulirati prostor i vrijeme, doslovno dematerijalizirajući i ono živo i neživo, to je bila strogo čuvana tajna, zbog koje su padale glave. U osamdesetim godinama je Hollywood obradio tu temu kad je Carpenter snimio istoimeni film. Krajem prošlog stoljeća su izjave onih preživjelih učesnika u nastavku eksperimenta manipulacie prostor-vremena-energije (projekt „Montauk“), bacili svjetlo na raspon i doseg znanosti iz tog vremena.

Ako se sutra probudimo na ovoj istoj zemlji, ali u nekom drugom univerzumu, onda ćemo znati da je eksperiment uspio i da smo bez našeg dopuštenja translatirani u novu realnost, za koju naš hardware možda nije dorastao. I kao što je so sada najveći problem bio, da ljudi koji „putuju“ prostorno-vremenskim bespućima, gube razum jer ne pronalaze frekventno-referentnu točku u novoj realnosti u kojoj su se snašli, tako se može desiti i svima nama na kolektivnom nivou. On što su nekad uspijevale drevne civilizacije srednje amerike, kada su tehnikama bio-tehnologije ili čarobnjaštva, kolektivo nestajali sa zemlje, mijenjajući po volji ovaj naš svijet za neki drugi, nama se može desiti to isto, ali po našoj „ne-volji“ i sve nas baciti u još veću nevolju. Naša, na lijenost naviknuta civilizacija, ne može ni sekunde preživjeti u uslovima neke druge stvarnosti, dok se istovremeno nada vječnom životu u raju (druga realnost!“) i kune se svojom duhovnošću. Naša lažna i nadasve nepraktična duhovnost nam ubrzo može doći glave, kad najmodernija vojna tehnologija u potpunosti ovlada našom cjelokupnošću. Iako i u zadnjem trenutku možemo iskočiti iz vlaka koji juri u provaliju, ako pritom sakupimo svu snagu i volju, mi ćemo se, inercijom naše lijenosti i poslušnosti, radije survati zajedno sa tim vlakom, uživajući u udobnosti i brzom besplatnom internetu.

 

Radio Brač o konvenciji, živom čovjeku, preporukama….

Emisija postaje sprdačina jer je situacija izvanredno povoljna za sprdnju. Daje i povoda svim teoretičarima zavjera da upru prsom i kažu: “aha, a kad sam ja govorio…!” I to Vedran obilato koristi jer ništa ga, ama baš nište ne demantira u njegovu vidiku svijeta. Niti mene, pa se možemo i dalje zajebavati na račun svega u ovom svijetu toliko ozbiljnog i strašnog da te se mora prisiliti na strah i ozbiljnost. Ekstremna je situacija. Ljudi ili se smiju kaoja i on ili kao neki, ali zato mnogi plaču. Valjdo to tako treba biti, rekli bi mudri a kako sam već opisao u svojem velebnom članku OVDJE.

Uživajte

Radio Brač o svijesti, nanotehnologiji, pedofiliji i drugo

Nakon skoro pet godina na Radio Braču broj emisija se popeo na broj od skoro 60-ak. To je izvanredno velik broj, jer se nisam nadao niti u snu da će to trajati toliko dugo. Kažu ljudi da se kod mene vidi napredak u promišljanju i razumjevanje u ovih pet godina, a bogami se vidi i kod Vedrana. Barem ga ja vidim. Vjerojatno je ovo i nekakva dobitna kombinacija da se o bitnim temama, “ozbiljnima” priča iz ovakve neozbiljne pozicije kroz zajebanciju, i malo sprdačine. kako god tk postajem svjetan da jako velik broj ljudi sluša ove emisije i da su im super. Nitko sretniji od mene.

ovom turom opet o svemu i svačemu!

 

Sve je savršeno, zar ne?

Jeste li čuli za duhovnu izreku koje se često šalje naokolo tipa „Ako želiš biti sretan, budi”. Ha? Prekrasna izreka, zar ne! Ako želiš biti sretan ne trebaš ništa raditi samo budi (samo stoj na svjetlu kako bi rekao Goran Bare). Međutim što je sa izrekom „Ako želiš biti nesretan, samo budi” Ima li ona smisla? Ili „Ako želiš biti idiot samo budi” Hmm, sad sam se izgubio! Možda neki ljudi zaista žele biti idioti, a šta im je onda za raditi ili samo da budu, ne znam. Imate li vi kakav odgovor na ovu zavrzlamu?

Utjecaj uma zalazi u sferu duhovnog mnogo više nego li bi mi htjeli priznati sebi. Ne u smislu da um ima upliv u duh već da ono što mi mislimo da je duhovno uopće to nije. Um je skrivač i šaljivdžija (joker) i kada mislimo da ga nema on je prisutan i prodaje nam šuplje priče pod najveću duhovnost, da se nastavimo gađati izrekama koje u biti ne razumijemo!

Obratio sam pažnju u posljednje vrijeme kako se svi gađaju duhovnim doskočicama koje nazivam svakodnevnim mudrolijama, ono kad neznaš što bi rekao pa kažeš nešto mudro. Tipa „Što je tu je” ili „Kako je tako je”, „Bit će kako bude”, „Što treba biti bit će” ili „Sve je točno kako treba biti!”

Često se u ovim vremenima govori o tome da ne postoji slučajnost i da svaki uzrok ima svoju posljedicu, te da je sve savršeno, onako kako treba biti. Hmmmmm, ovo me podsjeća na new age romantizam kako ga voli nazvati kolega Fernando, gdje se mudrolije sipaju lopatom ali nitko ne shvaća smisao tako izgovorenih mudrolija. Interesantno je da mnogi od onih koji govore da je sve savršeno kopaju rukama i nogama da promjene svijet jer on eto propada i idemo u kolektivnu pogibiju. Kako to? Kako to?

U duhovnoj ekstazi, prosvjetljeni ljudi koji su prebivali konstantno u duhovnim dimenzijama shvaćali su nepogrešivost i pravednost sistema kozmičkog kreatora i kazali da je sve točno onako kako treba biti tj. da greška ne postoji! Takvi ljudi nisu imali ikakve materijalne aspiracije ili želje za promjenom svijeta ili bilo kakvih drugih okolnosti, jer su shvaćali da je sve savršeno te stoga ne treba išta mijenjati.

Um naravno ovu izreku nije shvatio, jer nema kapacitet za to pa ju je preveo na svoj jezik. Ako pogledamo malo svijet vidjet ćemo da se događaju stvari koje ne želimo da se događaju i koje ne treba da se događaju. Npr. rat. Dakle kad bukne rat da li je sve kako treba biti ili nije? Ako je prije rata također sve bilo savršeno zašto je buknuo rat? Možemo ovo gledati i sa individualne razine. Zašto je čovjek nezadovoljan ako je sve savršeno? Je li nezadovoljstvo savršenstvo? Ili, nezadovoljan sam jer tako treba biti! Ili ću ipak nešto napraviti da više nisam nezadovoljan? Ako nakon toga opet budem nesretan da li to također treba biti ili se potkrala greška? Hmmm! Dakle zašto bi u životu trebali imati ikave aspiracije, želje, težnje ako je sve kako treba biti? Ili ipak život treba biti bolji, veći, sretniji? Ako ipak nešto nije u redu, a što treba bit bit će, tko je taj koji govori što treba biti? Što je to što treba biti? Ili nije uopće važno što treba biti, živimo u sadašnjem trenutku.

Ako pitaš sve ljude na svijetu treba li biti rata 99,9999% će reći da ne treba! Ali on se ipak dogodi! Pa kako je to moguće, kako bude ono što ne treba, tko određuje što treba, a što ne?

Ljudi znaju oboliti i kazati da tako treba biti ili donesu krivu odluku zbog koje pate i oni i ostali pa kažu da je to tako trebalo biti. Ozbiljno! Je si ti to sam odabrao ili nisi imao ikakvu mogućnost da na to utječeš? Izabrao si bolest? Moram priznati da si budala, jer je ljepše živjeti bez bolesti! Takvim bi tipovima trebalo provaliti u kuću, opljačkati je pa kad se uzruja i naljuti onda mu kazati da je sve kako treba biti, da se ne uzrujava, pa čak i svaliti krivnju na njega jer je on svojom podsviješću prizvao lopova! Ha, ha dobra šema koju mnogi i prihvaćaju! Međutim može se desiti da tip odvrati tako što probuši gume na vašem autu opet pod motom da je tako trebalo biti, a vi mu, opet pod istim motom, opalite šamar. On onda uzme montirač, a vi palicu i rat započne! Ali opet bez uzrujavanja jer sve je savršeno, točno onako kako treba biti, ni manje ni više.

U ovakvim momentima ove šećerne izreke dođu kao slamka spasa od potpunog potonuća u krivnju i bežanija od odgovornosti! Zasrao sam, ali tako treba biti, nije moglo biti drugačije! Ma daj, što reći, kakvu posluku porati?

Dakle ako se događa rat, netko ga želi, treba inače se nebi događao! Da li je rat, bolest, glad, nesreća dio božanskog plana, pa se on odvija bez obzira što nikome ne treba i niko ga ne želi? Kakav je to Bog koji dozvoljava ovakva sranja, i kakav je to božji plan. Ovakvo planiranje i organizacija ne spada u domenu savršenog superiornog bića i u svakom pristojno vođenom univerzumu takav tip bi već odavno dobio nogu u guzicu, kako bi rekao genijalni George Carlin. Dakle, kakav je to savršen svijet u kojemu se događaju ovakva sranje. Probat ću to prikazati kroz analogiju nogometa.

Možemo promatrati nogomet kao sarvršenu igru jer je lopta uvijek točno tamo gdje treba biti! Dakle  lopta je uvijek tamo gdje ju je određeni igrač uputio sukladno smjeru i jačini. Nikad se nije desilo da si udario loptu prema naprijed, a da je ona otišla iza! Ona je uvijek otišla tamo gdje je upućena. Možda nije otišla tamo kamo ju je igrač htio uputiti, ali savršenstvo nema veze sa htjenjem, pa je stoga nogomet savršen. Bez obzira što je je u toj igri sve kako treba biti, činjenica je da neki igrači imaj dvije lijeve noge i da je gledati takav nogomet (mada je savršen) izrazito dosadno i naporno. Postoje igrači koji mogu uputiti loptu točno tamo kamo žele i njih je interesantno gledati jer su vješti. Međutim i Messi i bilo koji lijevi half neke seoske momčadi jednako su savršeni, ali majstorstvo se mjeri time da ti dovedeš loptu točno na ono mjesto gdje ti želiš, gdje si zamislio!

Probajmo sada usporediti život sa nogometom!

Prvo, u nogometu su jasna pravila i što se želi postići sa igrom dok u životu toga nema! Istina je da je život savršen i donosi ti točno ono što si naručio, ali znaš li što si naručio i kako se to naručuje. Nogomet ima cilj, a to je dati gol. Ali koji je cilj života? Kako ćeš udariti loptu i prema gdje ako ne znaš gdje je gol! Zašto uopće igraš igru kojoj ne znaš svrhu niti cilj. U takvom neznanju svrhe i cilja najlakše je reći, “Sve je savršeno i sve je kako treba biti”, makar promašio ceo fudbal! Majstori dovode život tamo gdje oni žele, s time da su prethodno shvatili bit igre. Obični igrači pucaju naslijepo jer ne znaju bit i svrhu, pa lopta savršeno odleti u draču gdje se probije i više nije za igru! Neki misle da znaju smisao života pa igraju. Trude se, trče, udaraju, uklizavaju, ali nikako da postignu gol to ogromno oduševljenje i olakšanje postignutog kada publika padne u delirij a ti shvatiš da je to to! (Možda usporedba nije najbolja, ali ….)

Nadalje.

Zamislite da u momčadi imate igrača protivničke momčadi koji je navukao dres vaše i stalno daje autogolove. Vi mislite da je on vaš igrač pa autogol pripisujete nespretnosti (mada savršenoj), a ne shvaćate da taj igra protiv vas! Njegov cilj i vaš nije isti!

Mi u životu imamo jednog takvog igrača u našim redovima! To je um ili životinjska svijest! Ona funkcionira savršeno! Što misli to se i dogodi, ali se postavlja pitanje tko joj šalje misli, slike, ideje, vizije koje ova misli! Koji je cilj te svijesti, a koji je naš cilj!

Čovjek je božja kreacija uz dodatak kreacije demijurga. Bog je kreirao dušu i dao životnu silu (duh) koja je postavljena u materijalno tijelo kojim upravlja svijest (um). Svijest svakog čovjek je individualna ali i povezana se kolektivnom sviješću 3D Matriksa koju nazivamo Sotona ili Ariman u biti poznatiji kao Sistem. Sistem ima jedan cilj, a taj je da spriječi igrače da spoznaju svrhu i cilj života kako bi on kao parazit mogao opstati hraneći se  duhom/energijom ljudi! Ustanovio je sve moguće podsisteme svijeta koje stalno govore umu čovječjem što i kako treba raditi i kako živjeti, tj stalno ubaciva smjernice koje odvode čovjeka od stvarnog smisla života! I čovjek puši foru jer vjeruje „svojem” um, neprijatelju u svojim redovima i pogiba na bojnom polju života stalno. Ali, to je točno kako treba biti, zar ne? Nije li čovjek točno na onom mjestu na kojem treba biti? Jest! Da li je na onom mjestu na kojem je htio biti? Nije!!!!!!

On je zaveden, da misli da su nametnute ideologije stvarna istina i da po njima treba živjeti. Kad shvati da je ovca često bude kasno, ali tko mu je kriv što je glup i naivan jer tako i treba biti! Ako je tvoj život kojeg vodi netko drugi točno kako treba biti i savršen, za koga je savršen? Ako ti nisi htio rat a rat se dogodio, čiji je to rat? Ako nisi htio bolest, a ona je došla tko ju je prizvao? Je li to savršeno?

Tek kad čovječanstvo bude shvatilo sa smo vođeni divovskom sviješću koju zovemo sistem i da ona gotovo u potpunosti upravlja sviješću i umovima ljudi te doslovno s njima igra šah u kojoj jedni ljudi predstavljaju crne, a drugi bijele figure! Kad igrate šah sami sa sobom koji će pobijediti? Pa oni koji ti želiš da pobjede! Imaju li ovi drugi ikakve šanse? Nikakve! Ako sistem želi rat, imat će rat. Točka. Njegova snaga može oslabiti tek onda kad ljudi shvate da su njegove sluge i počnu odbijati djelovati u njegovo ime!

Stoga da li je sve kako treba biti? Ta izreka ima smisla tek iz duhovne pozicije kad čovjek vidi sve svjetove i perspektive. U svijetu uma ona se zloupotrebljava kao opravdanje za loše ispucanu loptu! Može li savršenstvo postojati ako se nalaziš na mjestu na kojem ne želiš biti? Može, ali to um nikako ne može shvatiti, može se samo praviti da zna, jer se to nalazi van njegove dimenzije i implicira znanje više razine!

Pa onda koji je odgovor na ovo jebeno pitanje! Da li je sve savršeno i ništa ne treba dirati ili je sve u kurcu i treba popravljati. Odgovor je kako bi moj prijatelj rekao: “ili”

 

Rađanje bogova Novog Doba

“Bog je mrtav!”  F. Nietsche

Bezboštvo na zemlji, koje je konstatirao Nietsche, nije dugo trajalo. U razmaku od deset godina, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izlaze na svjetlo dana, tri knjiga S.Freud-a.  “Tumačenje snova” je izašlo 5 godina poslije knjige o Psihoanalizi. Pet godina poslije “snova“ izlazi knjiga o seksualnosti. Te knjige su svjedočile o energetskoj promjeni kozmičkih razmjera. One su dokumentirale kako se promjenio “duh vremena” i kako su shodno toj promjeni, rođena božanstva, adekvatna novoj energetskoj situaciji na zemlji.

Tako su na prijelomu ta dva stoljeća, rođena tri božanstva Novog Doba. Nova disciplina usmjerene pažnje na samo jednu individuu, prozvana psihoanaliza, svjedočila je rođenju Boga zvanog Svijest. Disciplina oštrog promatranja snova, potaknula je rođenje Boga zvanog Sloboda. Na kraju je disciplina usmjerene pažnje na seksualnost, donijela na svijet Boga sa imenom Individualnost. Ta tri Božanstva su sa vremenom prepoznati kao temeljne vrijednosti novog čovjeka, novog društva, novog vremena, koje je tada bilo na pomolu. To novo sveto trojstvo zapravo čini novo sveto jedinstvo: svjesni slobodni individualac.

Vratimo se samom spektaklu rođenja Bogova. Prvo je na kauču prvog psihoanalitičara, ali ne iz prvog pokušaja, rođeno božanstvo Svijesti. Prvi pokušaj začeća i rođenja svijesti se nije posrećio. Pacijent je umro, nakon što je dobio smrtonosan koktel opijata. Freud se, kao tipični pripadnik onih samopouzdanih pojedinaca, koji nisu bili raskoljeni ranim traumama u djetinstvu, time nije dao obeshrabriti. Nije ni prihvatio, tada kod francuskih liječnika omiljenu, metodu liječenja hipnozom, koja nije bila dovoljno trezvena da omogući rađanje svjesti. Freud je zapravo igrom slučajnosti, kao što se to obično događa kod svih veliih otkrića, dobio ideju za novu “metodu kauča” od jedne svoje vrlo samosvjesne pacijentice. Ta metoda podaruje osjećaj povjerenja, intimnosti, sigurnosti i opuštenosti, osposobljavajući pacijenta da uđe u svijet onstran društvene moralnosti. Sa vremenom je “kauč” postao legendarna mašina za podupiranje buđenja najdubljih skrivenih sjećanja skrivenih u podsvijesti ili tjelesnoj svijesti. Terapeut je sebe ograničio samo na glas podrške iza leđa pacijenta, svjedoka koji promatra bez osuda i vrednovanja. Samo u takvo nježnoj, bezvremenskoj i harmoničnoj okolini, u toj atmosferi vakuuma društvenih vrijednosti, vlastite važnosti, srama i straha, moglo je doći do rođenja jednog novog božanstva.

Otkriće svijesti usko je vezano sa otkrićem osobne povijesti. Naime, Freud je shvatio, da upravo osobna povijest ima moć zarobiti svijest trikom traumatičnog iskustva. Putovanje u osobnu povijest, postao je avantura, otvor u novu dimenziju, jedan novi paraleni svijet, živ i pun energije. Stoljećima prije Freuda, stare su civilizacije poznavale ljekoviti i prosvijetljujući karakter putovanja u vlastitu prošlost. Svijesno putovanje u taj svijet, lišavalo je putnika bremena njegove osobnosti i postepeno, gotovo neprimjetno ga pretvaralo u nad-čovjeka. Svjesno uranjanje u taj svijet je ulazak u drevni svijet mitova, legendi, bogova i polu-bogova, koji zapravo nikad nisu ni prestali postojati. Oni su samo ispali iz našeg fokusa, kao posljedica marifetluka naše civilizacije i njenih manipulacija: izvrtanja prirodnih vrijednosti. Doslovno je izvršena tajna i ilegalna zamjena bogova, tokom koje su oni umjetno-mentalni, zamijenili one prirodno-energetske.

Nakon božanstva svijesti je rođeno božanstvo Slobode, koju simboliziraju snovi. Svijet snova je svijet slobode, ili barem vrata u slobodu svijesti. Snovi su dio onog dijela našeg bića koji nikad nije potpao pod potpunu kontrolu našeg “društvenog Ja”. Snovi su vrata u slobodu naše individualnosti, neopterećenu dogmama, zakonima i društvenim moralom. Snovi postoje samo onda, ako postoji njihov svijesni svjedok: svijest. Pionirski pothvat analiziranja snova, u svoj legali tadašnjeg medicinskog miljea, napravio je mostobran, iskorak u područje iznad onog društvenog Ja. Snovi su postali neoborivi dokaz o mogućnosti postojanja i dosezanja slobodne svijesti. Tako je rođeno je novo božanstvo slobode, izronivši iz paralelnog svijeta snova.

Kao što za svaki fenomen stabilnosti trebaju najmanje tri stupa ili tri noge, tako je na kraju rođeno i treće božanstvo, sveta individualnost. Za Freuda je sve ono mentalno bilo apriori loše. Za njega je to bio onaj društveni dio nas, kojem je cilj da nas zatruje, manipulira i kontrolira. Shvatio je da ni ono mentalno kao ni ono društveno Ja nje autentično, te ne može biti osnova individualnosti. To može biti samo jedna jaka prirodna sila, naša seksualnost. Freud je bio dovoljno trezven i hrabar da uvidi da svi izražaji individualnosti izviru iz naše seksualnosti. Kako bi i moglo biti drugačije? Da li dijete nastaje tako da ga donesu rode, potpisivanjem nekog formulara ili energetsko-životinjskim aktom začeća? Potkopavanjem seksualnosti kao naših energetskih temelja, dolazi do destabilizacije naše istinske individualnosti. Ima li išta debilnije od ignoriranja i demoniziranja procesa vlastitog postanka?

Ta tri nova Božanstva su potresla stabilnost tadašnjeg, moralom ograničenog društva. Mnogo je bilo onih, koji su iz kukavičluka u odnosu prema vlastitoj “osobnoj povijesti”, našli snage da bjesomučno kritiziraju metode Freudove psihoanalize. Ipak, njena efikasnost je bila bez premca i dobar glas se brzo proširio među onim eksperimentalno nastrojenim dijelom stanovništva. Ubrzo je gomila obožavatelja, žednih individualizma, slobode i svijesti, u stopu pratila Freuda, tako da i tokom ljetnog odmora nije imao „živa mira“.

Duh ili božanstva vremena su sile koje se ne daju potisnuti, premda je moguće utjecati na smjer njihovog toka. Prvi ozbiljan napad na Freuda i tri nova božanstva, došao je iz njegovih najbližih krugova. C.G.Jung je svijetu ponudio jedan drugačiji, lakše probavljiviji, iako nadasve impotentan sistem za praktičnu primjenu. Omađijani njegovim novim pojmovima, konceptima i lijepim etiketama, znanstveni krugovi do dana današnjeg orgijaju sa Jungovim mentalnim konceptima. Oni su bili i ostali lažni ili umjetni bogovi, namjenjeni perverznom svijetu univerziteta. Slična sudbina je gotovo istovremeno zadesila i Teslu. Veličina i snaga njegove ne-osobnosti je toliko uplašila one sile koje upravljaju društvom, da je ka protuudar osmišljen projekt zaštite od „elementarne nepogode zvane Tesla“. Taj projekt je, podržan koordiniranim radom medija i korumpiranih znanstvenih institucija, nažalost uspio. Danas ga poznajemo kao “projekt Albert Einstein”.

Fenomenologija psihodelije ili temelji bio-transhumanizma

Došlo je vrijeme da se znanost psihodelije izvede iz kućnog pritvora i postane javno dobro. Njena implantacija u kulturu našeg bolesnog post demokratskog društva, koje neminovno klizi ka totalitarnom režimu, je neophodna za opstanak vizije boljitka. Upravo nam znanost psihodelije može pomoći u onoj inicijalnoj fazi razvoja bio-transhumanizma, nebi li on postao privlačan i ozbiljan konkurent onom tehnološkom.

Ono što je danas neophodno potrebno je da se tematici upotrebe psihodeličnih sredstava pristupi otvoreno i trezveno, bez predrasuda, neutemeljenog straha i cinizma znanstveno-religioznog ega. Upravo taj ego, čija ispostava postoji u svima nama i biva instalirana procesom socijalizacije (školovanja-sazrijevanja), je zaslužan za onaj osjećaj odvojenosti od svega oko nas, dajući nam istovremeno osjećaj posebnosti, gotovo ekskluzivnosti. Ego je taj koji nam govori da smo mi kao ljudsko biće (prvenstveno pripadnik bijele rase; plava kosa i plave oči su dodatni bonus) jedino biće u univerzumu stvoreno po liku i naličju Boga. I naravno, on nam govori istinu, ukoliko smo identificirani sa njim. Ego jest stvoren po liku i naličju vrhovnog ega i naš je problem što jednu inteligenciju globalnog ega zovemo Bogom. Ako po jednoj strani tvrdimo da je Bog sveukupnost postojanja, onda je prosto uvredljivo tvrditi, da je jedan mikronski dio njegova stvaralaštva (čovjek), njegova savršena kopija.

Ego je destruktivni narativ koji se vremenom pretvara u tiranina. On je ono što zovemo “društveno biće” koje čini suštinu svijesti osobe. Sviješću odrasle osobe vlada ego. Svijest modernog čovjeka je zarobljenik ego-ideologija, poznatih kao znanstveni i religiozni koncepti (dogme). Osoba je tvorevina ega, tog karaktera koji tumara našom glavom.  Ego je onaj konstantni, uglavnom cinični glas koji sudi sa visine o svemu oko sebe. Definicija njegovog postojanja je odvojenost od okoline, što je energetski gledano, absurd. Ego je zid koji nas odvaja od duhovnosti, zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od stvarne magičnosti svijeta. Upravo psihodelične supstance imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Razbijanje barijere ega je razbijanje monopola znanstveno-religiozne dogme, razbijanje barijere koju našu percepciju drži prikovanu za ono dosadno, depresivno, poznato. Svijest djeteta nije ego svijest, već više svijest odraslog psihodelika privremeno oslobođenog terora ega. Ego je zid koji nas odvaja od spiritualnosti. To je zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od magičnosti svijeta. Psihodelici imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Njihova uloga je da otvore nove perspektive u ukažu na postojanje alernativog puta vrijednog daljeg istraživanja.

Po drugoj strani ego je temelj i suma svega što zovemo naša ličnost, osobnost, karakter, status, naša osobna povijest. Sa cijelom tom strukturom ega mi nismo bili rođeni. Sjetimo se kao smo kao dijete bili, slobodni, neustrašivi, kreativni, maštoviti, sretni i ispunjeni smislom životom. Bili smo ispunjeni osjećajem povezanosti sa svime oko nas. Biće djeteta je jedinstveno u onome što upravo čini. To je ono što znanstvenici psihodelije zovu stanje integralnosti mozga. Slika neuronskih veza našeg mozga je u djetinstvu bila drugačija nego je danas, kad smo važni, odrasli, pouzdani, agresivni ili pak depresivni. Slika neuronskih veza mozga odraslog,  čovjeka pod utjecajem psihodelika, je vrlo slična onoj djeteta.

Za rušenje negativno nabijenog mita o psihodeliji je potrebno iznijeti i više puta ponoviti nekoliko činjenica. Postoje nekoliko psihodelika koji nit stvaraju ovisnost, niti štete konzumentu, ukoliko se pravilno koriste. U tu grupu spadaju LSD, magična gljiva (Psilocybin) i Ayahuasca (DMT). Oni su zaslugom političko-medijske kampanje američke vlade tokom vijetnamskog rata, nepravedno svrstani u grupu sa ostalim opijatima (tipa Heroin, Kokain, …). Prinzip djelovanja ovih pozitivnih ili duhovnih psihodelika je isključivanje ega i stvaranje čitave mreže novih neuronskih veza u mozgu, koji za posljedicu imaju dugoročno ljekovito djelovanje (lječenje depresije i PTDS-a) ili pak otvaranje novih perceptivnih uvida principom ukidanja osjećaja odvojenosti, koji nam ego nameće. Utišavajući naš um- ego- unutrašnji dialog, ti duhovno-evolutivni psihodelici nas otvaraju prema stvarnom svijetu koji nas okružuje, svijetu kakav on zaista jest, bez koprene ideologija romantike.

U drevnim i današnjim šamanskim sistemima diljem  svijeta, se fenomenologija psihodelije isprepliće sa sistemom duhovne inicijacije. Cilj svakog istinskog duhovnog puta je spajanje i upravo psihodelici podstiču taj proces. Psihodelici to čine tako što isključuju mehanizam ega time što stvaraju drugačije i bogatije neuronske veze u mozgu. To se danas lako može vidjeti i potvrditi slikanjem aktivnosti mozga. Vrsta neuronskih veza u mozgu određuje kvalitetu i spektar naših razmišljanja. Upravo one bivaju fiksirane procesom našeg društvenog sazrijevanja. Shodno tome, sloboda mišljenja ne postoji izvan ograničenja neuronskih veza. Mi, kao odrasle osobe, zapravo smo izgubile hardware za slobodno, kreativno razmišljanje. Samo ona nekolicina slobodnih umjetnika, filozofa i ostalih heretika, je u stanju kritički-kreativno razmišljati.  Uloga psihodelika je upravo u servisiranju našeg hardware-a, da nam omogući prve korake u buđenju iz romantičnog sna ega. Oni su tu da nas resetiraju i inspiriraju.

Sve tradicionalne duhovne prakse imaju isti cilj kao i psihodelici: isključivanje ega kao mehanizma blokade i ograničenja naše percepcije. Što nam pak ostaje kad se isključi mehanizam ega? Zapravo tek tada pravi i nadasve bogatiji život počinje. Mi postajemo poput djeteta koji uživa u čudu života, svijesti i istraživanja. Nije li i Isus jednom rekao, da se u raj može ući samo ako ponovno postanemo dijete? Psihodelička znanost je upravo ukazala i dokazala postojanje tog evolutivnog portala. Čim se ego utiša, javlja se osjećaj da smo svi mi dio jedne velike ljudske porodice i kao takvi povezani sa ostalim biljnim i životinjskim porodicama. Duhovna terapija psihodelije se sastoji u tome da nam ukaže na naše potisnute traume iz života, koje su se pretvorile u fizička oštećenja mozga i pomogne nam zaliječiti ih. Ipak, bez trunke trezvenosti i sposobnosti fukusiranja pažnje, što skupa čini  jedan zdravi odmak od „naših“ misli i emocija, eksperiment psihodelije se pretvara u bijeg od života, tj. zabavu.

Zajedno sa komunizmom, LSD je proglašen američkim neprijateljem broj 1. Carlos Castaneda je, svojim knjigama sa područja fenomenološke antropologije, bio glavni promotor kulture psihodelije u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća.  Kad se politika vlasti promjenila (Nixon) i sam Castaneda je počašćen posjetom i jasnim upozorenjem onih „ljudi u crnom“ da prestane pisati na tu temu. Izvještaji o vlastitim iskustvima sa psihodeličnim biljkama, pod budnim okom njegovog  šamanskog učitelja, izostali su u njegovim budućim knjigama.

Danas stasava nova, trezvena kultura psihodelije, koja se direktno nadovezuje na iskustva fenomenološke antropologije. Sada je sasvim nedvojbeno, nakon toliko znanstvenih istraživanja na polju psihodelije, da stručna i kontrolirana upotreba psihodelika može pomoći cijeloj civilizaciji u prevazilaženju nedoumica i stvaranja novih vizija budućnosti, bez ikakvih štetnih posljedica.