Dolazak velikog spasioca

„Samo nas moderna znanost može spasiti od virusa. Vjera nas ne može spasiti. Samo znanje i vrhunska tehnologija nas može spasiti.“ – moj, tvoj, njegov i naš Um

Kako razlikovati pravog od lažnog spasioca? Onaj lažni nas prisiljava da budemo dobri, poslušni i da se podčinimo većini. Onaj pravi nas podsjeća da ostanemo iskreni i odgovorni prema svojoj individualnosti, prema svom srcu. Poslušno podčinjavanje kolektivu vodi u uniformnost, atrofiju i propast. Poslušno podčinjavanje svojoj suštini, svom srcu, svojoj svjesnosti, nas oživljava.

Iza globalnog pokreta „zelenih spasilaca“ ponosno stoji cijela moderna znanost, koja u suštini nije onakva kavom se predstavlja: transparentna, humana, otvorena i nadasve egzaktna znanost. To je, u potpunosti od čovjeka otuđena, tehnicistička znanost sa jasnim transhumanističkim ciljevima.

„Zeleni spasioci“ (ZS) su „rano-kršćani“ našeg vremena. Oni su vrlo važni u svojoj navodnoj dobroti, suosjećajni, milosrdni. Važnost i maska neupitne dobrote su uvijek siguran znak obmane, znak da je čitav egregor pokreta hakiran od neke druge sile koja im upravlja i ima posve drugačije ciljeve. Religija „ZS-a“ je transhumanistička znanost. Nije to nikakva egzaktna znanost, nego ona prevrtljiva, mutna i prevarantska znanost. To je znanost neptunovskog tipa. Znanost obmane, prevare, hipnoze i zaluđivanja ljudi. Znanost hakirana od psihopata ili čarobnajka romantike, bez ikakvog osjećaja samilosti i poštovanja prema bilo kome i bilo čemu.

„ZS-i“ su novo kršćanstvo. Sada nam još samo fali novi Mesija, novi Isus. Pošto su sve pristalice pokreta „ZS-a“ redom napredno-demokratski orijentirane osobe, tako će vjerovatno i novi Isus biti izabran demokratskim putem. Birati će smjeti samo dobri i poslušni, dakle oni koji imaju potvrdu o redovitoj genetskoj manipulaciji cjepljenjem. Ozbiljnih kandidata za to prestižno mjesto ima dovoljno. Ako se novi spasilac i pojavi, bit će to jedan super-autist, vrstan programer i vješt sa kompjuterima. Možda je već tu, samo ga nismo prepoznali. Možda je to Bill, Veliki Bill?

Što ako se novi Isus ovaj put ipak odlučio inkarnirati u tijelu žene. Propaganda nas je već desetljećima pripremala za taj „gender skok“ svojim projektima feminizma, jednakosti žena, proporcionanoj zastupljenosti u institucijama… Možda je to slatka glavom i grudima mala Gretica? I ona je tu sa ciljem da spasi planetu, pa makar time poubijala sve živo na njoj. Čak će i biljke poumirati nakon što im se zabrani da konzumiraju ugljični dioksid. Ona je tu da nas spasi od nas samih, kao što nas je navodno Isus spasio od naših grijeha, koje smo „zaboravili“. Ona će nas vjerovatno spasiti time što će nam zabraniti disanje, netom nakon što smo se isprdili. „Heroji zelenih“ su prestali i disati i prditi. I vi ćete postati vrlo važni heroji ukoliko postanete veganci. Svatko tko podržava agendu ZS-a i nije pristalica te religije je magarac, idiot, heretik, terorist…

Papa je izjavio da se namjerava cjepiti i u međuvremenu je navodno to i učinio, vjerovatno sa svetom vodicom. Preporučio je i svim vjernicima da se cijepe. Crkva je time priznala primat znanosti tj. Bog je kapitulirao u sukobu sa virusom, tim nevidljivim neprijateljem, čije postojanje nitko ne može ili ne želi dokazati. Dvoboj nevidljivih revolveraša je okončan! „Nevidljivi neprijatelj“ je pobijedio „nevidljivog prijatelja“! Nije li to strašna „nevidljiva činjenica“? Znači li to da su nam dani odbrojani i da će nam posljedice tog „nevidljivog obračuna“ doći glave. Jesmo li spremni prihvatiti sve posljedice koje nam primjena te „nevidljive istine“ u svakodnevnom životu donosi?

Religija je viša oktava od znanosti. Vjera-uvjerenje-iskustvo pripada sferi direktnog znanja, koji je viša frekvencija od indirektnog znanja – teorije bez iskustva  tj. skupine podataka, koje zovemo znanje uma. Zato je religija bila u mogućnosti da stvori znanost.  Pošto je religija institucija, stvorila je i znanost kao instituciju. Institucija funkcionira po sistemu protokola i birokracije. Tako su institucije religije i znanosti zapravo gigantske tvorevine umjetne inteligencije. Tako je i unutar same znanosti. Vjerska znanost je moćnija od one egzaktne. Potvrda za to je trenutna situacija u svijetu, koja ima malo veze sa zdravom i trezvenom pameću. Znanost i religija su se danas spojile u jednu silu, religijsku znanost, vrhunsku i sveobuhvatnu obmanu.

Nitko osim vrhunskih znastvenika, koji opet imaju dostup do vrhunske tehnologije, ne može provjeriti znanstvene istine ili dogme. Vrhunska tehnologija je skupa i nju dobijaju samo oni dobri i poslušni znanstvenici. A novac ima onaj tko ima pravo da ga stvara njegovu vrijednost, onako iz ničega. Nije li to vrhunska magija? Nije li to vrhunska vjerska dogma?

Ta neprovjerljiva znanost vlada cijelim svijetom i nitko se ne usuđuje dovesti u pitanje njen autoritet i posumljati u njenu istinost. Tako je bilo i prije 500-tinjak godina kad je neprovjerljiva religija vladala svijetom i svatko tko se usudio da posumlja u njenu vjerodostojnost, prozvan je heretikom i završio na lomači. Znanost je danas jedini autorizirani predstavnik Boga-Istine na zemlji, a njom upravljaju čarobnjaci koji stvaraju novac. Cijeli svijet je prekriven koprenom laži i obmane, koprenom Neptuna. Iluzija je misliti kako će Uranovska energija osloboditi svijet u eri vodenjaka onako sama od sebe. Ta „slobodarska“ energija je već hakirana i već sada u sebi sadrži virus obmane, virus Neptuna. Danas ne možemo ubijediti sve ljude u jednu veliku laž vjerskog tipa. Ipak mnogo malih raspršenih uranovskih laži (virusi) zajedno daje jednu veliku laž (plandemija). U nju svi vjeruju, jer svatko osjeća strah od male laži u sebi. Svatko je danas dobio jednu pojedinačnu porciju laži, skrojenu baš na osnovu njegove osobnosti. Svatko dobiva svoju osobnu porodicu virusa i svoju osobnu porciju cjepiva. Nikad do sada nismo bili u tako direktnom i pojedinačnom kontaktu sa velikim Spasiocem.

Kako su uspjeli da obmane cijeli svijet? Za razotkrivanje obmane potrebna je specifična vrsta inteligencije, ona osjećajna (ne emocionalna!), koju je bolje nazvati intuicijom ili direktnim kontaktom sa istinom ili znanjem. Fenomenologija je prva filozofsko-znanstvena disciplina koja je priznala vrijednost subjektivnog iskustva te ponudila praktične korake za ovladavanje te, nazovimo je, vještine percipiranja istine. Samo zajednica koja se zasnovana na fenomenološkim vrijedostima, može zaista zagarantirati čovjeku njegova individualna prava. Sve ostalo je farsa.

 

Autizam ili novo obožavanje redikulizma

Split 1968.godina

Mama pita sina: „Sine, što bi želio postati kad porasteš?“

Sin: „Mama, želio bi postati najveći i najpoznatiji redikul na svijetu!“ (prim.prev.: u Splitu, onaj koji služi za ruganje)

Mama: „Mate brzo dođi, moraš mi napravit još jedno dite! Ovaj je otišao u onu stvar i triba ga toćat u Matejušku!“ (prim. Prev.: ugušit u moru govana)

Split 2021.godina

Mama pita sina: „Sine, što bi želio postati kad budeš velik?“

Sin: „Mama, želio bi postati najveći i najpoznatiji autist na svijetu!“ (prim.prev.: stručnjak za kompjutere)

Mama: „Doktore, jeli možete mom malom Jeri dati duplu dozu cjepiva za Coronu, ka Boga vas molim?“

Počnimo od početka, ili kad je temu autisma po prvi put obradio naš veliki duhovni učitelj Hollywood.

1988. godine cijeli svijet je oduševljen filmon „Rain Man“ i glavnim glumcem Dustin Hoffman-om u glavnoj ulozi, koji za tu ulogu dobiva i Oscar-a. Ovo je bila premijera i otvorila je put do ove prestižne nagrade za mnoge buduće ekscentrike. Kao da je nakon toga postalo pravilo, što luđi to prije do Oscar-a. Ovaj film predstavlja po meni dolazak ideologije transhumanizma na svjetku pozornicu i njena popularizacija preko velikih zvona Hollywood-a, kao portala globalne podsvijesti. Preko simpatičnog lika jednog ograničeno-genijalnog autiste, ušli smo u eru diktature tehničkog transhumanizma, a da toga nismo bili ni svjesni.

Moja  averzija prema tom filmu se razvila se u averziju prema Dustin-u Hoffman-u kao glumcu, koja je ostala do današnjih dana. Taj tadašnji, čisto tjelesni osjećaj, sam držao u tajnosti, jer tko se smio usprotiviti javnom mijenju i onim starijih borcima (likova), koji su ga obožavali. Tako je taj film postao inicijacija svjetske javnosti u stanje bića u kojem smo tolerantni i sažaljivi prema budućoj, dobro isplaniranoj pandemiji autizma, koja će eksponencijalno početi rasti u godinama koje dolaze. Sasvim „slučajno“,  počinje tada moda cijepljenja protiv svega i svačega, što je danas dovelo do desetorostruko većeg broja obaveznih „uboda“, od vremena „pokislog čovjeka“ do danas. Naravno da je suludo i pseudo-znanstveno vući paralele između porasta broja cjepiva po glavi stanovnika s porastom broja autista u modernom društvu. Jedna takva studija bi mogla postati i znanstvena, ukolio bi je sponzorirala jedna tvornica cjepiva. Ipak nijednoj od njih nije ta suluda ideja pala na pamet. Pa nitko zdrave pameti nije toliko blesav da sam sebe „upuca u koljeno“, kao bi odmilja rekli razumni i efikasni germani.

Autizam je neizlječiv, kaže službena znanost. Danas je to dobra vijest za „napredne“ roditelje kojima je dijete postalo autistično ili koji su jednog jutra ustanovili da iamju novo, drugačije dijete u tijelu djeteta koji poznaju. Naravno, sve to nema nikakve veze sa prethodnim cijepljenjem. Pa tko se uostalom nebi razveselio da mu dijete odjednom postane „mali profesor“. Takvi roditelji vjerovatno niti ne žele da im njihov „mali genialac“ sutra odjednom postane obično dijete i vrati se igri sa svojim vršnjacima u onoj rupi sa pijeskom na dječjem igralištu. Naravno, ima tu i onih manje sretnih roditelja, koji su svojom krivicom napravili dijete koje nije uspjelo postati  hiperinteligentni autist, već onaj povučeni, zatvoreni, retardirani. Što reći na to? Sami su krivi, jer nisu napravili dijete kako Bog zapovjeda. Ali i u tom slučaju nas ideologijreformacije društva ne napušta. Ona tim roditeljima na mio način ukazuje na izazov i priliku za vlastiti duhovni rast koji im je ta situacija donijela. Kroz brigu o tom djetetu, koje nije u stanju samostalno odrastati, njegovi roditelji imaju jedinstvenu šansu da preko prihvaćanja i majstorskog ovladavanja novonastalih okolnosti postanu još bolji, oni super-roditelji.  Ima li većeg izazova za roditelja, nego da napusti svoj posao, svoj životni poziv, svoju karijeru i posveti se brizi oko svog autističnog djeteta u bezizlaznoj situaciji? Sjetimo se šta je radikalna desnica radila sa „nenormalnom djecom“ prije malo više od pola stoljeća. Jedan takav doktor je poslije svoje „prve karijere“ čak dobio i nobelovu nagradu, prekvalificiravši se na istraživanje životinja, nakon što je „toćavanje netalentirane dice u Matejušku“, postalo društveno neprihvaćeno.

Autizam je neizlječiv, kaže službena znanost. Sve je izlječivo, kaže intuicija živog čovjeka. Znanosti nije ni stalo da se autizam, kao ni sve ostale teške bolesti  (poput kardiovaskularnih bolesti i raka) iskorijene. Znanost pokušava samo na sociološkom, dakle pseudoznanstvenom nivou, učiniti autizam sastavnim dijelom društvene zajednice i objasniti ga kao novu-normalnost i novu budućnost našeg društva.

Što reći o nastojanjima onih roditelja koji se nisu pomirili sa novom-nenormalnošću u svojoj porodici i na sve strane traže lijek i povratak u normalu zdravlja? Ti nevjernici, ignoranti i heretici! Ipak oni koji su  u tome uspjeli, moraju se skrivati od profesionalnih zastrašivača, pa razmjenjuju i dalje šire svoja iskustva preko zatvorenih FB grupa. Ima li veće radosti za jednog roditelja, kad im se oteto ili nestalo dijete vrati kući? Kao i proces oboljevanja, tako se i izlječenje od autizma navodno događa doslovno preko noći. Normalno dijete zaspi i ujutro se probudi neko novo nenormalno biće, neka nova svijest. Bolesno dijete zaspi i ujutro se probudi zdravo, normalno dijete, kao da je sve to vrijeme bilo u komi. Autizam jako podsjeća na poremećaj opsjednutost, gdje se svijest djeteta izgurava i nadomješta drugom. Najspektakularniji je trenutak tjelesnog čišćenja, koji prethodi buđenju tj. povratku u normalu. Pritom roditelji izvještavaju o crvolikim parazitima, koji bivaju izbačeni tokom izbacivanja izmeta.

Na ovom mjestu se krug opet zatvara i autizam postaje aktualan i u ovo doba corona terora. Naime iste tvari, koji se ne smiju nazvati lijekom (jer stvarno liječe), „pomažu“ i kod cov-19 kao i kod autizma i malarije. Trezven čovjek si odmah postavlja logično pitanje: nemamo li u oba slučaja zapravo problem sa parazitima, koji se na neki način ubacuju u tijelo, bilo putem injekcija, zagađene vode, zraka, hrane ili nekim drugim putem? Nije li sumljivo da su upravo povučeni iz prodaje, zabranjeni ili proglašeni štetnim, svi oni lijekovi koji nas uspješno rješavaju parazita. Oni su redom vrlo jeftini, a neki se i sami daju napraviti jednostavnim postupkom. Jedan od takvih preparata je opisan i na ovom portalu i potvrde o njegovoj efikasnosti u borbi protiv parazita i cov-19 polako postaju legendarne (Bolivija je smanjila cov-19 smrtnost za 90%). Kako netko nepodoban nebi otkrio da se dogodilo jedno neznanstveno ozdravljenje, nešto đavolje, nešto krajnje heretično, najbolje je da se de-autizirana djeca čuvaju u kućnoj karanteni, dok ne nauče glumiti autizam u javnim prostorima.

Krađa pažnje, krađa energije, krađa duše

Energija prati tok pažnje! To nije slatka new-age parola. To je činjenica! Da li ste primjetili kako se vaš nivo energije mijenja sa obzirom na kvalitetu vaše pažnje? Ne obraćajte pažnju na energiju. Obratite pažnju kamo ide tok vaše pažnje. Energija će onda automatski doći.

Našu pažnju garantira naša tjelesnost i naša fizička aktivnost. Zato su dragocjene one vježbe meditacije u pokretu poput tai-chi-a i Tensegrity-a. Ukoliko smo bolesni ili umorni naša pažnja je slaba. Tada se po pravilu ne možemo koncentrirati, ne možemo ništa raditi, samo spavati i odmarati se. Kada tijelo zaspe, nestane i budne pažnje. Smrt je poput stanja sna. Suludo je vjerovati i nadati se svjesnom životu poslje smrti organskog tijela, a za života ne da nismo ovladali našom pažnjom tokom sna, već smo to stanje bića, u kojem provodimo trećinu našeg života, u potpunosti zanemarili. Umijeće umiranja je umijeće sanjanja. Naša civilizacija sistematski ignorira realnost i smrti i sna, da bi onda nastalu prazninu popunila religioznim i znanstvenim obećanjima ili pak ispraznim teorijama duhovnosti o vječnosti duše. Duša je pažnja i ako je ne dosegneš za života, nećeš je imati prilike dosegnuti ni nakon života. Lijena pažnja je stvorila sve sulude laži o besmrtnosti duše.

„Tokom života nikad nisam bio u stanju istrčati sto metara, ali kad umrem, svaki dan ću trčati maraton.“

Sport, fizički rad i ostale tjelesne aktivnosti imaju vrlinu da osnažuju našu prvu ili dnevnu pažnju i stapaju je sa našim fizičkim i vitalno-energetskim tijelom. Svi mi uživamo gledati vitruozne plesače i vrhunske sportaše, nazivajući ih majstorima i čarobnjacima u njihovoj disciplini.

Proširenje i uzdizanje svijesti ne tiče se nikakve meta-fizike ili duhovnih nebuloza. To je samo i jedino posljedica uzgajanja pažnje. Naša pažnja je ono najdragocjenije što posjedujemo. Zato je sve u našoj okolici usmjereno na odvlačenje naše pažnje od nas samih. Pažnja se najlakše hvata induciranjem straha. Adrenalin u krvi naglo raste, mišići su spremni za akciju, probava se isključuje. Zato globalni mediji najčešće koriste strategiju izazivanja straha, nebi li zadobili našu pažnju. Oni nas pokušavaju uvjeriti da je situacija u svijetu naša životna situacija i tako sam naš život. Ukoliko povjerujemo u tu smicalicu, loše nam se piše, jer će životna situacija straha estrahirati našu životni energiju i ugasiti naš imunski sistem.

Kompjuteri i mobilni telefoni odvlače nam pažnju od našeg fizičkog tijela. Njihovom pretjeranom konzumacijom se naša pažnja potpuno fokusira na te uređaje i zaboravlja na tijelo. Težište ili referentna točka bića time se iz tijela i srca kao središta njegove pažnje, premješta u nešto vanjsko, nama strano. Ono što danas izgleda kao slatka zabava i korisni uređaj, može nas uskoro koštati naše suverenosti. Bez tijela, kao našeg težista i referentne točke, naša pažnja je na milosti i nemilosti stranim osvajačima u potrazi za hranom. Nismo li već spomenuli? Energija prati pažnju! Ako hakiram vašu pažnju, imam dostup do vaše energije. Pažnja bez energije (tj. tijela) je lak plijen i kratkotrajan fenomen. Pažnja zavarena sa tijelom je garant suvereniteta i temelj daljeg osvještavanja. Jaka pažnja u slabom je također osuđena na skoru propast. Zato se ovaj totalni svjetski rat protiv stanovništva vodi na dva fronta: odvratiti pažnju i uništiti tijelo ka njenog nosača i hranioca. Tijelo je za pažnju poput majke za dijete. Odvojite li dijete od majke i lako ćete od njega napraviti psihopatu.

Posvetimo se sad malo fenomenu hvatanja pažnje. Postoji slobodna pažnja i zarobljena pažnja. Zarobljenu pažnja dijelimo na onu direktno i indirektno zarobljenu. Ova posljednja se tiče fenomena grupe, kolektiva ili egregora. Odustajanje od naše individualnosti time što se emocionalno i mentalno podredimo dinamici krda, imam za rezultat da smo konstantno dostupni za automatski update, iliti nesvjesnu kontrolu od strane egregora kojem pripadamo.

„Radio sam cijeli dan i sad ću se opustiti uz TV ili neki film.“

„Moram se malo informirati pogledavši vijesti.“

Kome poklanjamo svoju pažnju, tu najdragocijeniju stvar koju imamo? Kome poklanjamo našu životnu energiju, tu najdragocijeniju tvar koju posjedjemo? Poklanjamo li je prvenstveno živim tj. analognim stvarima i bićima ili onim mrtvim tj. digitalnim?

Usmjeravamo li našu pažnju istovremeno sa većom grupom ljudi na jednu zajedničku  ideju ili to radimo samostalno? Uzmimo kao primjer okupljanja u crkvi. Tamo je pažnja obligatorno vezana na svećenika i treba poštivati ustaljeni protokol. Tu nema mjesta za ikakvu improvizaciju, neki čin slobodne volje. To je mjesto izvan našeg svijeta demokracije, slobode govora i diskusije. Sličan primjer u digitalnom svijetu je TV. Tamo pratimo program sa većom skupinom ljudi i nikakva aktivnost sa naše strane se ne zahtijeva. Naša pažnja je pritom potpuno pasivna. Mi upijamo, konzumiramo sve što nam se nudi. To je također svijet u kojem nema spontaniteta i slobodne volje. Ne možete promjeniti televizijski program niti debatirati sa voditeljem programa. Psihološki tip vjernika i ovisnika o televiziji je isti tip pasivnog potrošača.  U oba slučaja pasiviziranje pažnje dovodi do stanja polu-sna, sličnog hipnozi, u kojem je konzument još prijemčivljiji za „naredbe“ i programiranje. Ukoliko pojedinac nije gospodar svoje pažnje, onda je to zasigurno netko drugi. Pasivizacija tijela, tipična za posjetioce crkava kao i za foteljaše pred televizijom, uvijek je znak podložnosti za moguću krađu pažnje-energije. Da li je danas moralnije slušati slatku uspavanku netflix-a ili svećenika, ili gorki vrisak istine naše brutalne stvarnosti.

Potpuna pažnja uvijek implicira budnost svih pet čula. Ukoliko su samo dva od njih isključena (poput njuha i okusa, što je tipično za teži oblik gripe), pažnja je okrnjena i naša interpretacija svijeta može biti lažna. Upravo su njuh i okus dva čula koju digitalna ne-stvarnost ne može simulirati. Nije li projekt plandemije zapravo projekt potpune digitalizacije ljudi i njihovog premještanja u neki paralelni, virtualni svijet, neku vrstu digitalnog koncentracionog logora ili je to samo postepena neutralizacija, da umirući niti ne primjeti.

Aktivna budnost, neophodna za istraživanje preko interneta zahtijeva pažnju savim druge kvalitete. Tako danas možemo uvidjeti da se svijet ljudi podijelio na dva tabora. Na one pasivne konzumente informacija i one aktivne istraživače.  Prvi tabor je onaj gdje se zahtjeva i odobrava pasivna i nekritička pažnja, tj. apsolutna poslušnost. Drugi je onaj tabor gdje borave slobodni istraživači, kojima slatkoća i toplina tipična za fokus pažnje stada, ne samo da ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već stvara alergijsku reakciju.

 

Dobrodošli u „dobri“, „humani“ i nadasve „zdravi“  fašizam!

Kako nas je globalna ljevica u bijelim kutama i rukavicama, sa ciničnim osmjehom, dječjim vriskom za spas klime, muškobanjasto-„slobodnim“ ženama na vlasti i polumjesečevim terorom, otpratila u jedan novi, humani, politički lijevi fašizam.

Ima li išta humanije od medicine? Ima li ljepšeg osjećaja od onoga kad pomognemo bolesnom i ranjenom biću? Svi mi osjećamo i znamo u dubini našeg energetskog  tijela, bez imalo sumlje, da je zdravlje svetinja, da je život svetinja, da je fizičko tijelo svetinja.

Osporiti danas apsolutni autoritet medicine isto je kao tokom inkvizicijskog fašističkog terora osporiti autoritet pape i crkve. Nekad je religija imala moć nad psihom masa, danas to ima nauka. Kako teror nikad ne može proizići iz religije zasnovane na istini, tako ne može ni proizići iz znanosti koja je zasnovana na istini. Ali medicina nije lažna znanost. Ona uopće i nije znanost. To je samo primjena naučnih otkrića, prvenstveno sa područja biologije, kemije i fizike u medicinske tj. zdravstvene svrhe. Medicina je tako puka ideologija, jedan od načina interpretacije znanosti.

Tko ponavlja greške i ne uči iz njih je idiot. Nauka je pomno izbjegavanje grešaka, tj. onoga što ne funkcionira, što ne preživi pokus. Nauka je fenomenološki zapis promatranja eksperimenata i ništa više. Svaka nadgradnja je ideologija. Medicina je samo utilizacija znanosti. Na putu od čiste, egzaktne nauke do medicine kao doziranja kemijske supstance, je dalek put i puno stranputica. Mnogo se života pogubilo i izgubilo u lavirintima između nauke i medicine.

Ako medicina nije nauka, što je onda? Da li je to vjera? Svakako je više vjera nego nauka. Zapravo mi ne vjerujemo lijeku koji nam ona propisuje, već mišljenju našeg liječnika. On je onaj novi „svećenik“, koji je zamijenio seoskog župnika. Svećenik nije naučnik. On je samo posrednik i prodavač ideja institucije koju zastupa. Liječnik je vjernik koji vjeruje u interpretaciju nauke od strane industrije koja proizvodi lijekove. Ta industrija nije bazirana na nauci i nije vođena etikom nauke, već zakonima burze. Dakle medicina uz vjersku ima i jaku ekonomsku komponentu. Ekonomija također nije znanost. Dakle u svom tom vašaru, koji zovemo medicina, zapravo nigdje nema čiste, fenomenološke, egzaktne nauke. Kome mi onda ovako slijepo vjerujemo?

Da li je medicina grana ili sluga politike? Svjedocimo smo kako je medicina, zbog svojih humanih ideja i postulata (Hipokratova zakletva), iskorištena i u političke svrhe. Tko danas vlada svijetom i terorizira narod? Nisu li to redom političari u funkciji ministara zdravstva sa svitom medicinskih „eksperata“, koji su hipokratovu zakletvu zamjenili zakletvom burzi i njenim neprirodnim zakonima? Nije li burza isti onaj trg pun novca, koji je Isus svojevremeno porazbacao u predvorju jednog religioznog hrama, tj. kuće Boga? Odakle medicini pravo na auerolu humanosti i nove svetosti, kad je ona sluga industrije lijekova i poslušni rob burze -politike.

Medicina je tako u sebi objedinila elemente vjere, ekonomije i politike i sve to pod okriljem radikalne ljevice. Politička ljevica se tradicionalno zalaže za jednakost, humanost i pravednu raspodjelu dobara. Liječnička skrb za sve! Nije li takva ideja medicine upravo na Kubi doživila svoju procvat, dok je u Americi pod sloganom „Obama care“, bila samo jalova propaganda. Industrija lijekova bez kontrole burze i ineresa investitora!? Takva auerola lebdi nad medicinom širom svijeta, iako ona sa onim kubanskim arhetipom ima onoliko veze, kao đavo sa rajem. Upravo nas je ta lažno-ljevičarsko-humana medicina dovela u ovo društveno-političko stanje koje zovemo medicinski fašizam ili fašizam lažne ljevice, iza koje se krije brutalna neman neoliberalizma.

Taj novi transnacionalni ili globalni socijalizam nam propagira sigurnost, nudeći nam sumljivi koncept zdravlja u zamjenu za našu slobodu i ljudska prava. On nam nudi preparate koje naziva ljekovima, kao zamjenu za naš prirodni imunski sistem, nudi nam strah od smrti kao zamjenu za iskustvo slobodnog života. Kakvo je to zdravlje kad smo ovisni o industrijskim proizvodima o kojima nemamo pojma šta sadrže i kakav im je učinak, pogotovo onaj dugoročni. Reakcija u afektu straha poput one, dajte nam cjepivo da se spasimo od opasnosti, slična je reakciji slona, koji zbog straha od strašnog miša spašava-produžava svoj goli život skokom-bijegom u provaliju. U našem aktualnom fašističkom teroru, represivne sile države igraju ulogu Wehrmacht-a, dok su aktualni SS-ovci pored isprana mozga i savjesti, ovaj put izabrali modu „sve u bijelom“.

Pošto smo vještim propagandnim manevrima medija posvađani sa našim vlastitim imunskim sistemom, usljedio je i razvod sa prirodnim imunološkim sistemom, tj. kalendarom. Vrijeme nije linearno. Nitko zapravo  niti ne zna što vrijeme zapravo jest. Percipiramo ga kao ciklički fenomen, koji u obliku kršćanskih i inih religioznih praznika još nosi ideju veze sa periodičnim energijama zemlje i njene okolice. Iza „spaljivanja kalendara“ putem zatvaranja tokom odreženih datuma,  krije se ista ona transhumanistička namjera digitalizacije čovjeka, kao i u slučaju naredbe nošenja maski, gdje nas postepeno digitaliziraju time što nam ušutkavaju ne samo naš osjet okusa i mirisa, nego nam začepljavanjem usta oduzimaju i mogućnost slobodnog govora.

Proces parcelizacije čovjeka ide dalje. Razdvojena su čula, pasivizirana je pažnja, tijelo je odvojeno i zavađeno sa sviješću, prijatelj je odvojen od prijatelja, stopalo od zemlje, koža od sunca i sjećanje od predaka i povijesti. Kako će izgledati krajnji produkt te atomizacije? Zasigurno kao i svi dosadašnji projekti razdvajanja, zavađivanja i izrabljivanja.

Filozofija ne-uma ili disciplina čiste percepcije

Zima je pogodno doba za sve prakse introspekcije. Ako tome dodamo i prisilno zatvaranje, onda ispada da je sada savršeno vrijeme za sve vrste meditacija ili tihovanja. Kako na tom putu nebi izgubili navigacijsko kormilo i izgubili se u bespućima svijesti i nesvijesti, dobro je odmah u startu, utvrditi mostobran ili odrediti metodu i strategiju našeg istraživanja. Fenomenologija se tu nudi kao vrlo pogodan filozofski metod, čiji je osnovni cilj da sami sebe ne zamantamo svojim vlastitim interpretacijama tj. da ne dozvolimo da nas naš „vlastiti“ um namagarči.

Iako je pojam fenomenologije u upotrebi još od 1700-te godine, tek je E.Husserl fenomenologiji dao moderni oblik i namjenu. Za njega je ona filozofski metod istraživanja bitka, esence svih stvari. On je bio uvjeren, da tek ako uspijemo odbaciti sve predrasude, sve ono dotad naučeno o predmetu kojeg promatramo, možemo spoznati njegovu skrivenu bit. Metodu čišćenja tih etiketa, koje lijepimo na sve predmete koje posmatramo, on je nazvao „redukcija“. Suština te metode je biti izuzetno pažljiv i budan tokom promatranja. Svaki sud koji se pojavi je nepoželjan, jer nas odvlači iz sadašnjeg trenutka. Dakle ili promatramo u istini ili stvarnosti, ili interpretiramo i zavaravamo se lažima i iluzijom.

Kad su učenici pitali Husserla kako da u praksi primjene metodu redukcije, on im je odgovorio: „Pa kako ja mogu to da znam, ja sam filozof!“. Kod praktične primjene redukcije i fenomenologije uopće, mogu nam pomoći znanja i iskustva sa područja šamanizma. Tek kad shvatimo temeljne postavke šamanizma, postaje nam jasniji i sam pojam fenomenologije i njenja praktična primjena. On nas uči, da metoda fenomenološke redukcije nije i ne može biti praksa isključivo intelekta. Šamanizam tvrdi da naša svijest nije transcendentalna, kako je mislio Husserl, već energetski, pa tako i materijalni fenomen. Čista percepcija nije postignuće uma, već našeg cjelovitog bića. Um ne promatra, on interpretira. Biće zauzvrat percipira i osjeća cijelim tijelom. Taj osjećaj, bez bremena interpretacije, je naš subjektivni dragulj, naše „viđenje“ stvari kakve one uistinu jesu.  Krajnji cilj fenomenološko-šamanske redukcije je direktno percipiranje energije, tj. istine, tj. svijeta kakav on uistinu jest.

Za čudo koje zovemo promatranje bez interpretiranja ili direktna percepcija, potrebno je dakle uključiti i cijelo naše biće, tijelo i pažnju, a ne samo oči. Ono što mi zovemo fizičko tijelo, zapravo nije plod promatranja, već interpretacije. Tradicija šamanizma ili čarobnjaštva nas uči da je fizičko tijelo naša interpretacija jednog energetskog fenomena. Svako od nas ima u sebi ugrađen interpretacijski sistem, koji oni zovu „ljudski oblik“ i koji energetski „input“ izvana prevodi u opis i sliku svijeta koji poznajemo. Direktno percipirati okolinu moguće je tek nakon isključenja tog interpretacijskog sistema, koji nam je ugrađen procesom socijalizacije. Za taj čin nam je potrebna volja, istrajnost i energija. Bez volje ne znamo kamo želimo ići, bez istrajnosti brzo odustajemo kad počnu neugode i iskrsnu prepreke, bez energije nema pokreta („Sranje, mobitel mi se ispraznio!“).

Trik uma (ili romantike uopće) se sastoji u tome da se biće prvo razdvoji na svijest i tijelo. Potom se svijest-pažnja zamjeni umom. Pošto je um nama strana i neprirodna stvar, on je po svojoj prirodi suprotstavljen tijelu i njegovom bratu blizancu, energetskom tijelu. Um, kao trojanski konj, je osnova na kojoj se bazira manipulacija i kontrola izvana. Nitko ne kontrolira naš um. On ionako nije naš i pod našom kontrolom. Fenomenologije/šamanizam nastoji disciplinom redukcije ušutkati um, aktivirati cijelo tijelo u procesu promatranja i omogućiti mu direktnu percepciju energije ili istine ili bitka stvari, kako je to Husserl nazivao.

Kako da dosegnemo svoju energetsku dušu, kad nismo dosegli ni našu fizičku dušu? Uvjeravajući nas da „mi nismo ovo fizičko tijelo“, um pobjeđuje u startu, ako mu naravno povjerujemo. Zato su intelektualci tako dosadni, a ludi umjetnici tako inspirativni. Tamo gdje je um, nema energije. Upravo to, umu omraženo, fizičko tijelo je ujedno i energetsko tijelo i ono je kao cjelina prirodno povezano sa svojim bratom blizancem: energetskim tijelom tj. dušom. Proces osvještavanja ili buđenja se svodi na razotkrivanje spomenutog trojanskog konja, koji nam je implantiran od ranog djetinstva. Drugim riječima, to je dekonstrukcija interpretacijskog sistema (uma) i buđenje „aparata“ za direktnu percepciju energije/istine. Zašto nam treba netko objašnjavati svijet, dok mi držimo naše oči zatvorene? Zašto ih ne otvoriti i pogledati istini u oči? Metafora otvaranja očiju je buđenje naše cjelovite tjelo-svijesti, tj. uključivanje svih naših unutrašnjih vitalnih organa u proces promatranja. Mi smo promatrači. Promatranje se vrši cijelim tijelom. Dakle, mi smo naše tijelo. Ono je svetinja, baza naše promatračke potencije.

Sentimentalnost

“Ovo je prosto gadljivo, koliko koliko smo duhovni!”

Svaki osjećaj koji se bazira na sjećanju nekog prošlog događaja nije osjećaj. Nazovimo ga sentiment. Misao usmjerena na prošlost nas vodi u stanje svijesti koje ne temelji u vremenu i prostoru u kojem se trenutno nalazimo. Ponekad možemo ostati u takvom stanju satima, danima, ili cijeli život. Što se više prepuštamo toj praksi vraćanja u „replay“ osjećaje, to se više udaljavamo od sadašnjosti, od svog fizičkog i energetskog tijela. To je onaj klasični bijeg od realnosti, toliko popularan kod pojedinaca koji slave svoju osjetljivost i nazivaju to senzibilnošću. Sentimentalnost je jedna opasna vrsta „autovampirizma“, iako se često brka sa osjećajem ljubavi, čak i sa duhovnošću.

Ono što izgleda kao slatko sanjarenje je na energetskom planu vrlo dramatična praksa samožrtvovanja, „dobrovoljnog darivanja krvi“, rasipanja svoje životne energije, koju nažalost nemamo u neograničenim količinama. „Neiscrpna energija“ i „vječni život“ su umjetni pojmovi, infiltrirani od čarobnjaka romantike. Obično nastaju kao rezultat „grešaka“ u prevodu i postaju kolektivne etikete, koje se zbog svoje „slatkoće“ rado upotrebljavaju. Samo prljav i nediscipliniran um koristi takve izopačene pojmove i pridaje im značenje, osjećaje i kreditibilitet.

Sloboda i otvorenost uma ne oslikava želja za učenjem novih stvari. Sloboda uma je stavljanje misli pod kontrolu volje, koje nas inače odvlače u ono lagodno prepuštanje sentimentalnosti. Najbolji naziv za tu praksu je metalna masturbacija, u kojoj na besmislen i nesvrhovit način rasipamo svoje vrijedne energetske resurse. Ta suluda praksa “meditacije” ne može izdržati ni najpovršniju fenomenalističku provjeru. Ipak dok joj se pojedinac prepušta, ona daruje specifično „samozadovoljstvo“ (koju ne smijemo brkati sa osjećajem blagostanja, well-being), nespremnost za bilo kakvu promjenu i želju da ostanemo u tom stanju. Absurdno je na jednoj strani promatrati tehnološku pronicljivost i profesionalizam našeg društva, a na drugoj na drugoj suludi psihološki amaterizam.

Kolika je količina odlučnosti i radikalnosti potrebna da se prekine ta slatka navika? Prekidanje tog zavodljivog prepuštanja je ključna praksa „rada na sebi“. Njom praktično krpimo rupe na trupu broda, koji je namjenjen za putovanje tamnim morem svijesti. Obično su prosječni ljudi vrlo osjetljivi kad im se pomene kontrola osjećaja. Reakcija je skoro uvijek obrana. Kontrola osjećaja im dolazi poput kastracije ili djelomičnog samoubistva. Onaj tko u tom trenutku reagira, nije pojedinac sam, već strani parazit koji se ugnjezdio u vitalno-energetskom tijelu i od podstara postao gazda. Zato su reakcije tako energične. Parazit se svim silama bori za svoj život, za svoju hranu, za svoj opstanak. Iako sve to zvuči sablasno, to su trezvene energetske činjenice, koje svatko od nas u dubini naseg bića zna-osjeća, ali se ne usuđuje preispitivati, jer se kao reakcija odmah javlja nelagoda, a odmah potom nova misao, koja nam odvuči fokus na neku ugodniju stvar. Slađe je gledati filmove na netflixu, nego kopati po sebi i liječiti vlastite traume.

Zlatno  pravilo glasi: Prati tok nelagode! Navikni se na nju, idi u dubinu. Nelagoda ili čak gađenje, je poput tokova novca koje treba pratiti u raskrinkavanju političkih manipulacija. Upravo iza njihovog vela se kriju neprocjenjiva blaga, blaga našeg zdravlja i svjesnosti. Lakše se poput svinje vječno valjati u vlastitom sentimentalnom izmetu, nego izaći iz iluzije sigurnosti, koje nam taj mirisni paravan nudi. Naravno, tako njime zaštićen, ego je neuništiv, jer se nijedan prijatelj ne usuđuje kročiti u taj toksični mikro-prostor. To suočavanje sa vlastitim slabostima i porocima zapravo niti ne boli toliko, koliko nam koktel parazitskih misli i korumpiranih osjećaja -sentimenata to interpretira. Mi se jednostavno nismo navikli prebivati i uživati u tom stanju, toj zabranjenoj, tabu zoni.

Količina naše ljubavi prema samima sebi je upravo proporcionalna količini hrabrosti, radikalnosti i rigoroznosti u odnosu prema našoj sentimentalnosti. Nažalost, opće je mišljenje, u većini onih „prosvjetljenih duhovnih“ krugova upravo suprotno. Tužna je činjenica da je ljubav o kojoj pjevamo, plešemo i za koju tako rado ginemo, zapravo u većini slučajeva zapravo sentiment, vješto izmanipuliran istim onim parazitom, koji se hrani našom životnošću. Osjećaj slatke omamljenosti nije stanje oštre pažnje, upravo suprotno. Svaka mili-sekunda koju provedemo u toj omamljenosti, lišava nas prebivanja u našoj prisutnosti i doslovce pljačka našu ušteđevinu. Ishod te unutrašnje bitke je uvijek neizvjesan, jer nakon kratke pauze, neprijatelj napada sa novom lukavštinom i opet nas uvjerava “našim vlastitim mislima”, da je sve to što radimo glupost ili da smo već pobijedili i stoga se trebamo odmoriti i slaviti. Robovlasnička strategija parazita je točno prilagođena našim osobnim slabostima, perfektno personalizirana.

Prvo pravilo svakog aspiranta slobode uma ili živog čovjeka jest: Ne vjeruj svojim mislima! Uzgoj pažnje živog čovjeka i njegovog energetskog management-a, se prvenstveno bazira na prekidu prepuštanja onom mislenom procesu, koji za svoju posljedicu ima tonjenje u močvaru sentimentalnosti.

 

4 konvencija živih ljudi, O blatuši Robert Schenk

Pokušavamo promovirati povratak zemlji jer nam je jasno da u gradovima nema budućnosti. Jedan od pionira povratka i entuzijas jest Robert Schenk. Prije 15-ak godina možda i više kupio je prilično velik komad zemlje u Kordunu u selu zvanom Blatuša. Tamo je pokušao organizirati zajednicu ljudi koji bi u miru živjeli i radili na njoj. Koliko god to izgledalo idilično i jednostavno kod ljudi nikada ništa nije jednostavno.

Danas je ova ideja još prisutnija nego li prije 15 godina, ali isti problemi ostaju. Robert je na vlastitom primjeru naučio mnogo toga i otvoreno govori o svim i dobrim i lošim stvarima koje su se događale u njegovom altruističkom poduhvatu. Robert nam je na 4. virtualnoj konvenciji živih ljudi govorio o tome, ali zbog moje lijenosti video sa ove konferencije postavljam tek sada, valjda nikad nije kasno. Razgovor je vodio Vedran Miočić Stošić, i odlično ga je vodio.

PCR Test -100% invalid

Interesantno je koliko šupljih priča postoji oko ove pandemije a kako ogromna većina ipak ne vidi ili ne želi vidjeti očigledno. To je u jednu ruku za svijest razočaravajuće, a sa druge strane za bitak otrežnjavajuće. Nema velikog buđenja, niti ga je ikada trebalo biti. Postoje individualci u velikom broju vide neke djeliće sistema, ali nedovoljno da bi se oslobodili. Ja to tako vidim. Mnogi doktori u dobrim namjerama izvještavaju o glupostima službene stožerokracije i diktature političko-epidemioloških struktura, a jedan od najglasnijih je Dr. Andrew Kaufman koji laičkim jezikom objašnjava zašto su PCR testovi invalidni i ne daju točnu sliku o zdravstvenom stanju javnosti. Znajući da je Sotona lažec i ubica onda niti ovakvi testovi nisu iznenađenje.

Znao sam da je ovo vrlo značajna stvar, ali želio sam si uzeti vremena i provjeriti  i naučiti malo više o tome prije nego  govorim o tome. Kao što sam prije rekao pokušao sam istražiti ovu temu još u travnju jer sam tada sumnjao da postoje ozbiljna preklapanja između nekih ciljnih nizova koji se traže s PCR testom i našim ljudskim genomom.

Zbog te zbrke oko egzosoma i koja RNA dolazi iz kojeg izvora u svemu tome gledao sam na drugačiji protokol od onog objavljenog ovdje.

Pogledao sam jednog iz Njemačke, a ovaj je s Pasterovog instituta u Francuskoj, ali to je stvarno potvrdilo moje sumnje i bilo mi je drago što sam ga vidio jer je u osnovi jedan od primarnih nizova u PCR testu

Prema protokolu Pasterovog instituta to je točno podudaranje niza u našem vlastitom ljudskom DNK na kromosomu 8. Pa sam pomislio da bi moglo biti korisno pričati o ovome i zato što je velika jer je ova stvar vrlo značajna, ali želim da znate da je zaista teško shvatiti koje su stvarne implikacije ovakvog nalaza.

Pa mislim da bi bilo jako korisno kad bismo samo razumjeli PCR prvo malo bolje i samo osnove kako to funkcionira, o tome odakle im uzorak tako da ovdje PCR Test za COVID 19 isključivo i gdje se i kako uzima uzorak za test.

Bris sadrži mješavinu čestica virusa, ljudskih stanica, i drugih mikroba pa tako da nije čist uzorak i ako smo testirali na ljudsku DNA ili RNA, mogli bismo je pronaći jer su u brisu ljudske stanice i također fragmenti ljudskih stanica kao što su medikamenti ili egzozomi ili ponekad postoji čak i slobodan ljudski DNA koji cirkulira u nekim našim tekućinama.

Tako da ovo nije čisti uzorak i sigurno u startu sadrži ljudski genetski materijal tako da test u biti može biti pozitivan na ljudski genski niz.

Pokazat ću vam mehanike kako test radi tako da dobijete ideju o tome.  Nema dovoljno virusne RNA koja bi se mogla izravno detektirati u bolesnikovom uzorku pa se radi postupak koji se naziva lančana reakcija polimeraze s obrnutom transkripcijom RT PCR pojačava mnoge kopije segmenta n gena, što u biti znači da postoji vrlo mala količina RNA koju tražimo u ovom uzorku koja je stvarno neuredna i sadrži puno stvari, tako da bi ga mogli detektirati  moraju ih pojačati ili napraviti više kopija i to je u biti ono što PCR test radi.

Kratki jednostruki dijelovi DNK nazvani prajmerima prepoznaju jedinstvene RNA sekvence  unutar virusnog genoma koji nosi ciljno područje n gena. Nakon što prvi prajmer veže enzim zvan reverzna transkriptaza produžava sintetizirani jednolančani DNA  kopija virusne RNA.

Ovo je važan dio na koji moramo obratiti pažnju na ono što vidite u primarnoj sekvenca je ono što je definirano i identificirano unaprijed. Ljudi su postavili prajmer i kao što smo stvorili ovaj prajmer mogli smo napraviti prajmer za bilo koji slijed, za bilo koji organizam. 

I onda kad to stavimo u ovu reakciju u osnovi tražimo komad genetskog materijala iz nekog organizma koji se podudara sa njime koji je komplementaran. To je u redu jer kada ove dvije cjeline idu zajedno, imaju komplementarnost, to je kao plus i minus koji privlače jedni druge i to su G C A T (djelovi gena).

Tako PCR test traži određeni slijed u uzorku koji pokušavamo pronaći i koji dugi lanac koji ste vidjeli je takav slijed koji bi mogao biti iz drugog organizma koji smo identificirali. Obzirom da prajmer ili barem jedan od prajmera o kojima pričamo točno se podudara sa slijedom u kromosomu 8, tada bi mogao identificirati dio slijeda iz kromosoma 8, a ne neki genetski materijal drugog organizma. Drugim riječima može otkriti naš vlastiti dna, (test bude pozitivan na vlastiti DNA).

Podijeliti ću još jednu stvar ovdje da provjerim sa svima jer je to zaista važno da bi bili sigurni da je ta informacija točna.

Podaci su točni i to je ovdje je kod od 18 slova CTCCCTTTGTTGTGTTGT  i kaže da je iz gena RDRP u virusu. Nakon što sam prelistao genbank koji je dio nacionalnih zdravstvenih instituta u kojem čuvaju sve sekvence iz projekta ljudskog genoma, a također i druge od životinjskih genoma i tako da možete vidjeti i ljudski kromosom 8.

Nakon nebitnih referenci ovdje možete vidjeti stvarni slijed, a on se točno podudara ovdje CTCCCTTTGTTGTGTTGT.

Ovo je protokol Pasterovog instituta iz svjetske zdravstvene organizacije. Možete vidjeti taj slijed sekvenci koji se savršeno podudaraju.

Onda smo u situaciji, ispravite me ako griješim gdje test PCR potencijalno prikazuje materijal koji se već nalazi u ljudskom tijelu i ako je pozitivan, pozitivan je na virus sars-kov2 a ne na ljudski genom.

Malo je složenije od toga jer ih ima više prajmera koji mogu koristiti, tako da je cijela stvar testiranja vrlo heterogena širom svijeta, tako da drugim riječima postoje različiti protokoli u gotovo svakoj zemlji i puno njih se preporučava kroz svjetsku zdravstvenu  organizaciju, ali ima i od nekih drugih tijela.

Oni mogu upotrebljavati različite prajmere tako da, čak i kad naprave samo jedan uzorak neće koristiti samo jedan prajmer za test i reći je li taj pozitivan ili nije pozitivan, tako da nije baš tako jasno, ali ono o čemu govorimo je da barem jedan od prajmera koje koriste je istovjetan ljudskom slijedu kromosoma 8, u redu, pa se  može pojaviti pozitivan test kod svakog čovjeka bez obzira na neprisustvo bilo kojeg virusa ili bilo čega drugog, tako da dodaje drugu razinu zbunjenosti i zbunjenosti kako tumačiti rezultate ovakvih testova.

Još uvijek mislim na najvažniju točku, a ta je da ne znamo odakle su te sekvence došle jer nikad nije izolirana pročišćena čestica virusa gdje su ih imali gomilu zajedno u jednom uzorku i mogli bi ih okarakterizirati i izvući RNA materijal iz tih čestica, nikada to nisu učinili na taj način samo su je gledali u ovom prljavom uzorku koja je bila mješavina mnogih mikroorganizama  I ljudske stanice i izvukli su ove sekvence odande jer su mislili da te sekvence pripadaju obitelji koronavirusa.

Ali to se temeljilo na samo oko 80 posto identitet sekvence između tih uzoraka. I znate kada sam to pogledao i obavio to istraživanje ranije s ostalim sondama za drugačiji protokol za njemački protokol  otkrio sam da su mnogi od tih prajmera u tom nizu imali 80 do 85 identiteta sekvence koji su se protezali i na ljudski genom. Jednostavno nisam našao kompletnu podudarnost. Našao sam zapravo 18 u nizu koji se podudaraju, ali one su prajmeri koji su imali 24 baze.

Ima puno preklapanja u ovome, a zatim ako pogledate i prirodu PCR testa sami enzimi koje koriste za kopiranje RNA griješe. I tako bi vam mogli dati puno lažnih rezultata i ovo je jedan od problema koji su se uvijek znali o ovom testu i što ga više pojačavate jer ovaj test radite u ciklusima  i u svakom ciklusu udvostručite kopije tog dijela RNA kojeg tražite, i što više puta udvostručite više lažnih signala koje dobivate jer vi također pojačavate i smetnje se poput signala buke koji bi mogao biti drugi niz koji se djelomično podudaraju i nisu uočljivi dok ih ne pojačajte toliko puta i to vam daju veliku distorziju i lažne pozitivne rezultate što i je jedan od glavnih razloga zašto ga Carrie Mullis, pronalazač tog testa, nije preporučio da se koristi kao dijagnostički test, zbog svih onih lažnih pozitivnih.

Ali po mom mišljenju budući da ne znamo koje je porijeklo ovoga slijeda po kojem testiraju i da jedan od njih možda dolaze iz naših vlastitih genskih sljedova poput ljudskog slijeda tada stvarno nema načina izračunati bilo kakvu točnost,

Pa bih rekao znajući sve ovo da prilikom testiranja postoji stopostotna stopa pogreške.

Dr. Andrew Kaufman, dio interwieva sa Davidom Ickeom

Izvor: