Ljepota: putokaz ili varka, znamen ili zabluda?

Da li je ljepota tj. naš estetski doživljaj važan faktor u našem životu? Da li ljepotu možemo smatrati ukazanjem duha, božanske sile koja nas usmjerava? Da li se estetski doživljaj može smatrati životnim putokazom? Evo jednog mog iskustva na tu temu. Vraćam se pred neki dan, kasno uveče, iz posjete prijatelju i krenem u krivom smjeru, potpuno uvjeren da sam na pravom putu. Krajičkom oka, u djeliću sekunde,  primjetim kantun neke kuće, koji me opčini svojom ljepotom. Okrenem se i stanem promatrati tu ljepotu, pokušavajući sebi objasniti uzrok tog estetskog doživljaja. Nakon neuspjeha se okrenem i nastavim dalje hodati u krivom smjeru, nebi li nakon desetak metara spoznao da sam zalutao. Okrenem se, odem do tog objekta, koji mi je podario taj osjećaj estetske ugode i spoznam da je to referentna točka ispravnog puta.

Da li je dovoljno imati lijepu ženu/muža da bi bili sretni? Da li je garancija sreće živjeti u lijepoj kući i voziti se u lijepom autu? Da li je lijep političar pošten, nepodmitljiv i odan narodu? Da li su jedostavne i lijepe teze, jednadžbe, teorije, modeli i zakoni fizike ujedno i ispravni zakoni prirode? Da li lijepe religiozne poruke dobronamjerne?

Razmotrimo pobliže problematiku estetike unutar krememoderne znanosti: teroetskoj fizici. Do šire javnosti još nije doprla informacija da današnja znanost koristi fiziku koja je prevazišla ograničenja einsteinnovih teorija (e=m²c). Iako su se Einsteinove teorije pokazale neadekvatnim, da ne kažemo pogrešnim, još uvijek im se slijepo klanja većina populacije, iako nemaju pojma što ti mentalni modeli predstavljaju.  Tko uopće smije šta reći protiv takve jednostavnosti, ljepote? Tko smije išta reći protiv njenog stvoritelja? Sram, stid i strah od ismijavanja i izopćavanja iz kolektiva muči mnoge iskrene i trezvene znanstvenike koji su uvidjeli da brzina svjetlosti nije najveća moguća brzina.  Ali mi još vjerujemo da je  svijetlost  Bog  i tko smije biti brži od samog Boga? Ipak te neupitne znanstvene ljepotice i danas sputavaju napredak teoretske fizike i znanosti uopće. Zapravo se znanost od Einsteina naovamo nije pomakla ni makac. Kao da je ljepota njegovih teorija opčinila i pasivizirala sve naučnike koji su došli poslije njega. Einstein je mrzio kvantnu mehaniku zbog njene ružnoće, neelegancije i zbog toga jer je isuviše komplicirana. Unutar teoretske fizike, tog intelektualno-duhovnog krova naše civilizacije, važnija je ljepa i elegancija nekog teoretskog modela, nego njegova istinitost i praktična upotrebljivost. Jednostavnost, simetrija, prirodnost (Bog stvara samo lijepo, Bog se nikad ne kocka!) nisu samo primarne značajke teorije estetike, već i znanosti i religije. Teorija estetike kao da  je nadređena istini.  Nije li to pervezija par exellence? Zato se, sve češće, sa pravom spominje kriza znanosti, zbog njene opijensti ljepotom vlastitih zabluda. Lijepa laž je nadređena ružnoj istini!

Pogledajmo sada  tematiku ljepote unutar religije. Znanost nas uči da je energija neuništiva. Kako jednostavno, kompaktno i estetski sročeno! „Sve je energija“ je prekrasna mantra.  Ali nije li to samo izvedenica onog prekrasnog religioznog vjerovanja u vječni život, kojeg je new age ezoterija zabetonirala u našu društvenu svijest? Nisu li i sve one slatke teorije moderne znanosti  (od string teorije preko crnih rupa do anti materije i tamne energije) također samo prašina u oči naivnog puka. Što prosječna individua može sa njima napraviti? Koja je njihova praktična vrijednost u svakodnevnici jednog smrtnika?

Uzmimo prvo za primjer onu ikonu među religioznim parolama: Bog je ljubav!

Divno! Zaista prekrasno, kratko. elegantno i jasno! Zašto onda  starozavjetni jevrejski biblijski bog zahtjeva žrtvu, naređuje genocid „nevjernika“ i prijeti kaznom? Nije li to samo novo-zavjetni prijevod mitološke izreke „Bog proždire svoju djecu!“  (najvjerovatnije iz prevelike ljubavi!?)? Zar se obično ne kaže: „Ovo dijete je toliko slatko da bi ga najradije pojela od dragosti!“? U kontekstu vremena kao eona, izreka „Bog je ljubav!“ je samo jedna mantra prilagođena modi ili duhu našeg vremena u svrhu lakše manipulacije ili hipnoze mase. Izvan konteksta društvene (ne)stvarnosti, izreka „Bog je ljubav!“ nema nikakvu težinu niti aspiraciju da bude globalna istina ili prirodni zakon.

„Život vječni“ je religiozni pandan one znanstvene o neuništivosti energije. Ova laž se bazira na pogrešnom prijevodu Biblije. „Vječnost „ kao pojam ne postoji u narativu jezika u kojem je pisana.

Ipak prosječan um doslobno svršava kad ponavlja ovu prekrasnu mantru. Tko nam je oduzeo trezvenost suvereniteta? Tko nam je ubacio estetski filter između očiju i mozga koji reintepretira doživljenu stvarnost? Kako povratiti suverenitet čiste ružne percepcije?

Da li su lijepe i jednostavne religiozne poruke zaista dobronamjerne? Zašto je onda povijest naše civilizacije povijest religioznih ratova? Da li je ljepota odraz istine ili portal zablude? Da li je ljepota temelj prevare romantike? Sve tkz. istine našeg balona socijalizacije su redom puke lakrdije izvan granica društvene stvarnosti. Živimo u romantičnom svijetu lijepih laži. U sve možemo posumljati, ali u ljepotu nikako. Sve naše „apsolutne istine“ su samo  lijepe-laži.

Prevencija kajanja

Naučili smo da je bijes vitalna reakcija našeg bića na situaciju u okolini. Naučili smo da treba spriječiti da bijes postane  inner job i da nas pojede iznutra. Uzmimo kao primjer da smo donijeli odluku koja se pokazala neekonomičnom ili štetnom po zdravlje. Što učiniti? Kako se postaviti? Dali se prepustiti našem intimnom građanskom ratu i ekploziji bijesa ili trezveno sve staviti na papir i sagledati situaciju. Na kraju krajeva, još smo živi. To nam daje priliku da koliko toliko popravimo situaciju.

Situacija je uvijek teža ukoliko odluku nismo donijeli samostalno. Netko nas je gurao i nagovarao i mi smo pod pritiskom pristali. Takva situacija se dogodila i trebamo je probaviti. Najveća pouka koju možemo izvući iz jednog takvog iskustva je da se ubuduće više ne smijemo dozvoljavati „lukzus“ da se netko drugi upliće u donošenje naših odluka.

Proces donošenja odluka je svetinja. Svaka odluka može biti ona zadnja u našem životu. Zato nema ni malih ni velikih odluka. To je čista kvantna fizika, čisto čarobnjaštvo. Mi odlučivanjem sudjelujemo u oblikovanju stvarnosti. Važnost tog akta se nikako ne može precijeniti. Duhovno-energetski aspekt donošenja odluka jest i mora ostati primaran onom ekonomsko-materijanom. Energija uvijek vidi dalje u budućnost, ima širu sliku i bolje razumjevanje kompleksnih situacija. Sve mogućnosti se moraju trezveno sagledati i vrlo ozbiljno razmotriti.

Vremenski pritisak u vrijeme donošenja odluka nije pozeljan, ali je ponekad neminovan. Zato je poželjno stvoriti svoj ritual centriranja, par pokreta i disanja kojima fokusiramo svu našu paznju u sadašnji trenutak. Potrebno nam je doeseći stanje da odluku donese naše kompletno biće, a ne jedan njegov fragmenti ili nekoliko njih. Jedan od primjera je da samo računamo moguću kratkotrajnu dobit ili se potpuno prepuštamo osjećajima.

Trezvenost i cjelovitost su dva stupa na kojima počiva svaka odluka zbog koje se nećemo naknadno žaliti. Taj naknadni proces samokažnjavanja je ono sto doslovno ruinira naše vitalno biće. Stvara se raskol u vremenu i prostoru naseg energetskog bića. Pokušavamo vratiti vrijeme unazad i otjerati onaj dio sebe koji je učinio grešku. Greške u suštini niti ne postoje. Postoje samo odluke i iskustvo na osnovu lojeg učimo i rastemo u svjesnosti. Jedino što se moće smatrati greškom je bijes prema samom sebi, koji se može manifestirati kao kajanje, žaljenje, mržnja ili čak i euforija.

Studij ratnih strategija i školovanja vojnika može se pokazati kao vrlo koristan u cilju jačanja integracije svog duha. Život vojnika je sveden samo na ono najosnovnije. Nema viška odjeće, obuće, vremena ili hrane. Nema vremena za žaljenje, samo za donošenje odluka- nareženja i njihovo kasnije bezpogovorno izvršavanje. Razlka između vojnika i duhovnog ratnika je samo u tome tko donosi naređenja. Ratnik nema nadređenog osim apstrakne sile namjere, koju možemo zvati duh svemira.

Dobra vojna škola je poput dobre obuke vrhunskih sportaša. Mentalni trening je kod sportaša važniji, jer je kod njih naglašeniji ego i sloboda kretanja. Kod vojnika je mentalni trening uplementiran u ritual svakodnevnice.

Čarobnjaci drevnih civilacija su odavno primjetili koliko je važan naš stav i ponašanje u svakodnevnici. Oni su doslovno vidjeli da društveno uređenje oko nas srše svu našu raspoloživu energiju. Prosječnom čovjeku na kraju dana ne preostane ni trunke energije za sječanje snova ili svjesno sanjanje. Bilo kakav duhovni napredak ili rast njegove energije je onemogućen samom činjenicom da smo društveno biće.

Kako skovati adekvatnu vojnu strategiju za preživljavanje i napredak u doba ovog aktualnog totalnog ali nevidljivog rata? Ignoriranje činjenica i romantiziranje situacije je pogubno i poražava nas već u startu. Ogromna većina ljudi je do kraja 2020-te godine tiho odlučila podržati nametnutu agendu ili zločin potiv čovječanstva. Njihova taktika je priznati svoju nemoć i prepustiti se toku događaja. Osjećaj bespomoćnosti i zbunjenosti je lako prizvati. Svi smo nekad bili djeca ili smo bili bolesni, jako umorni ili pospani. Da li se ti bio-roboti kojibespogovorno slijede i podržavaju sile koje su u ratu sa čovjecanstvom sjećaju kad su potpisali svoje ugovore o suradnji?

Izmedu stanja pasivne bespomoćnosti i stanja moći, prvo se javlja bijes. On nas podsjeća da smo živi i da imamo energiju za borbu, za donošenje vlastitih odlukai da imamo snage za neposlušnost naspram institucija društvene zajednice. Neposluh prema kolektivu jedan od osnovnih karakteristika suverenog čovjeka. Stari čarobnjaci su slobodu definirali kao slobodu od kandži društvenog sistema. Bili su u pravu! Danas se protiv čovjecanstva vodi vojno-magijski rat. Obrambena strategija mora biti uskladena sa onom napadačkom, dakle individualac se takoder brani vojno-magijskim metodama.

Nije li slučajno da je prvi korak u učenju čarobnjaštva (ili subjetivne kvantne fizike) pastajanje ratnikom? Samo kao ratnik, čovjek može opstatii u ovom svijetu grabežljivaca. Do 2020-te godine smo se lako mogli zavaravati da živimo u svijetu humanosti. Danas je to moguće samo osobama ili bićima zamagljena uma. Razotkrivanje malih i velikih laži koje nas okružuju i truju,  je poput rastjerivanja magle u našim glavama, otrovne magle.

Očekivati skori kraj ovog rata je kontraproduktivno. On zapravo nikad ne smije prestati, jer će nas to lišiti onih dragocjenih mučitelja, koji nas iz dana u dan, iz minute u minutu, podsjećaju da ukoliko ne uzmemo naše živote u svoje ruke, oni ne vrijede ni pišljiva boba. Najveći poklon koji nam je darovala ova neugodna situacija globalnih razmjera je upravo taj globalni mučitelj u obliku zakona, normi, ograničenja, prijetnji, neizvjesnosti i još štošta drugog.

Prevencija kajanja je prevencija fragmentacije bića.

„Fuck“ duhovnost!

„Čovjek spaja, a osoba djeli.

Um djeli, a svjesna pažnja spaja.

Duhovnost je ideja, koncept stvoren od uma.

Ideja duhovnost je sjeme samovažnosti.

Samovažnost je temelj osobnosti.

Osoba je duhovna, čovjek je svjestan.

Osoba je meki samozaljubljeni debeljko,

a čovjek žilava zvijer sa sedam života.“ (i.p.b.3.dio pov.2.)

Vjerovatno nijedna ideja nije toliko prostituirana i zloupotrebljena tokom prošlosti kao ideja duhovnosti. Upravo iz tog razloga opravdano je pisati o duhovnosti u stilu Vedrane Rudan, jer bez radikalizma njenog narativa, nije moguće probuditi uspavanu pažnju modernih spavača romantičara i svih onih pritajenih obožavalaca uma. Za raskrinkavanje koncepta duhovnosti potrebno je prvo strategiju porobljavanja na kolektivnom nivou, prevesti na onaj individualni. Ideja duhovnosti je trojanski konj koji se implantira u naše biće procesom socijalizacije, sa ciljem dezintegracije istog po principu podijeli, zavadi i vladaj. On biva uveden sa pompom i počastima, očekivanjima i obožavanjem. Što slijedi kasnije, učili smo u povijesti. Propast Troje nije samo propast jednog velebnog grada. To je simbol kako se lukavštinom uma može prevariti i pokoriti moćniji, gotovo nepobijedivi protivnik. Uzmimo Troju kao simbol svijeta bez „kulture“ robovlasništva i izrabljivanja. Njoj se suprostavila „kultura uma“, „kultura“ odvojena od tijela i zemlje, „kultura“ koja je sve sveto proglasila za manje vrijedno, đavolje i pagansko. Rat tih dviju civilizacija je zapravo i aktualni rat dobra i zla, svjetla i tame, slobode i „sigurnosti“, čovjeka i osobe.

Osoba ne može postojati i opstati bez koncepta samovažnosti i svoje osobne povijesti. Osobna važnost je osjećaj koji nas dijeli od onih manje važnih, manje duhovnih od nas. Ja sam bolji, duhovniji i važniji, tako da na koncu mogu odlučivati o sudbini mog bližnjeg. Na osnovu osobne važnosti se gradi cijeli hijerarhijski sistem društva. Bez osobe nema važnosti, bez važnosti nema hijerarhije, a bez hijerarhije nema države i ostalih institucija porobljavanaja.

Nasuprot tome čovjek je tabula raza, biće bez osobne povijesti i osobne važnosti. Pažnja jednog čovjeka nije vrijednija od pažnje drugog čovjeka. Nijedan čovjek nije važniji od drugog. Koncept važnosti je suštinski vezan za koncept osobe, kao maske, lažnog ja.

Kako se riješiti dubljih korjena nametnika, koji zovemo osobnost, pored one birokratsko-pravne procedure? Molitvom ili istjerivanjem demona? Molitva je disciplina kojom robovi obožavaju sistem osobnosti i Velikog Osobenjaka. Kako osoba može istjerati demona kojem se istovremeno moli, kojeg se boji i kojeg istovremeno obožava? Zašto da uopće primjenjujemo tehniku osvajača? Primjenimo suprotnu strategiju! Ne odvajajte osobu od sebe. Pojebite vlastitu osobnost, vlastitu važnost, ratočivši je pažnjom u svom tijelu. Posrčite potom energiju, koju vam je osobnost i vaša važnost do sada otuđivala i izvozila.

Isto napravite i sa umom. Ne odvajate um od tijela. Pojebite um svojom oštrom, usmjerenom pažnjom i ratočite ga u elektrone vaše krvi. Pojebite svoju duhovnu važnost i rastopite njenu mast u energiju vaših mišića. Osobna važnost je poput naslaga masti, koju gomilate i sa sobom posvuda nosite. Više prtljage, više tromosti, više pasivnosti, više gluposti, više poslušnosti i naravno lijenosti pažnje.

Ali što poslije, kad ostanemo sami, bez naših osobnih robovlasnika? Kako ćemo preživjeti bez naših vladara, naših „mudrih“ savjetodavaca, na koje smo se toliko navikli? Vrlo jednostavno, pozovite svog vlastitog vladara, koji je nekad davno bio protjeran iz svojih ognjišta. Dopustite da vas pojebe ili bolje pojede vaš ne-um. Dopustite da vas preplavi vaša unutrašnja tišina, poput nekog masivnog crnog vala, koji guta pred sobom sva značenja i sve važnosti. Ukoliko pritom imate razmaženo i mekano tijelo, bojim se da će vas „šutljivi silovatelj“ rastaviti na sastavne djelove.

Duhovnost je koncept proizašao iz duha vremena eona riba. Duhovnost je dijete Neptuna, tog maga prevare i zablude. Larpurlatistički intelektualizam riba, platonovska ljubav, riječi pune emocija nastalih nakon  ispraznog umovanja i moraliziranja, … Zašto je znanje astrologije tako važno upravo u vremennima promjena? Jer nam nudi uvid u cikličnost vremena, razotkriva nam duh vremena i može pomoći u sprečavanju da se hakira i korumpira naša sadašnjost. Upravo danas kad polit-medicinski teror žar i pali po svijetu, vrijeme je da i medicinare podsjetimo na Hipokrata i njegovu zakletvu. Sam Hipokrat je rekao da je liječnik, koji ne poznaje astrologiju, vol.

Vrijeme je da konačno pojebemo i požderemo duhovnost i posvetimo se istinskom svijetu, svijetu energije i svjesne pažnje. Vrijeme je da konačno isključimo interpretacijski sistem i osobnu važnost te direktno  tj. tjelesno percipiramo okolinu. Nevidljivi neprijatelj nije virus, već upravo taj implantirani interpretacijski sistem, koji nam šapuće što je stvarno i istinito, a što nije. Nevidljivi neprijatelj nije virus, već upravo taj implantirani osjećaj vlastite važnosti, koji nas napuhuje poput žabe i zamagljuje našu percepciju. Zašto vjerovati tom majstoru iluzije? Uvjerimo se sami, direktno, individualnim iskustvom.

Pažnja ili sveti duh

Prije nego dekonstruiramo pojam duhovnosti u njegovom uobičajenom površnom shvaćanju, moramo prvo definirati temelje životnosti. Živ je onaj koji je  svjestan ili posjeduje usmjerenu pažnju. Život je pažnja. Tako istinska duhovnost može biti samo uzgajanje pažnje, njeno proširivanje ili ulaganje naše sveukupne energije u njeno jačanje. Svaka investicija energije u nekom drugom cilju je po definiciji ne-životna, ne-duhovna i vodi ka smanjivanju svijesti i konačno smrti.

Naša robovska civilizacije je sve svoje ideje i koncepte podredila da služe ciljevima ropstva. Isto je i sa naširoko popularnim konceptima ljubavi i duhovnosti. Ukoliko se cijela „abeceda“ pojmova ovog ro-svijeta ne redefinira ili  potpunosti ne promjeni, uvijek ćemo se spoticati preko njihovih programiranih značenja i ograničavati se u napredku i kreiranju nečeg novog.

Vratimo se opet pažnji ili životu samom. Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na tok disanja? Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na svoje fizičko tijelo? Da li ste primjetili promjenu u stanju bića nakon toga? Energija prati pažnju. Kamo je otišla energija? Kakva je osjećaj ako pažnju fokusirate na van, na TV, na neki film ili na svećenika? Kako se osjećate poslije? Kamo je otišla energija?

Fokusacijom na svoj dah i tijelo mi uzgajamo svoju prvu ili dnevnu pažnju, kao i kod napornog fizičkog rada ili sporta. Pažnja vezuje životnu energiju i otapa je u krvi. Krv postaje moćnija i hrani sve stanice tijela životnom energijom. Zato se poslije meditacija u pokretu ili meditacija disanja osjećamo bolje. Krv umjetnika pažnje je moćnija od krvi rastresene osobe. Krv revolucionara je crvenija od krvi poslušnog roba.

Da li ste primjetili koliko je teško održati fokusaciju pažnje ako zatvorimo oči? Opuštanje, postavljanje tijela u ležeći položaj i zatvaranje očiju, automatski otpušta našu dnevnu pažnju i polako nas priprema za san. Tokom sna, naša svakodnevna pažnja biva isključena. Da li ste primjetili koliko je teško fokusirati pažnju u fazi prije ulaska u san ili netom nakon buđenja? Bez podrške tijela, naša prva dnevna pažnja je vrlo slaba. Beskorisno je u tom stanju pokušavati rješavati probleme iz svakodnevnice i pravi je podvig zadržati pažnju na jednom predmetu tokom dužeg vremenskog  perioda. Što nam to govori? To nam jasno govori da je prva pažnja sve što trenutno imamo i da njena kvaliteta govori o količini naše energije i stupnju naše duhovnosti. Istinska duhovnost nije nikakva meta-fizika, neki jalovi i nadasve cinični intelektualizam. Istinska duhovnost je sistematsko namjeravanje uzgajanja pažnje. Zato počnimo od početka, od dnevne pažnje, koja se bazira na našem fizičkom tijelu, našem dahu i ovoj prekrasnoj i darovitoj Zemlji.

Slaba dnevna pažnja neće neće nikamo odvesti, dapače, još se možemo povrijediti ukoliko smo nepažljivi. Nasuprot tome, jaka i dobro istrenirana dnevna pažnja, energetizirat će naše cjelokupno biće i polako nas dovesti u položaj u kojem počinjemo polako osjećati naše vitalno-energetsko tijelo. Kad naša svjesnost ujedini ta dva dijela našeg bića, pred  nama e otvara mogučnosti skoka u nepoznato. Učinkovit i efikasan skok moguć je samo ukoliko smo prethodno do te mjere integrirali naše biće, da nam naši resursi stoje na raspolaganju. Pokušajte skočiti time šro ćete za to upotrijebiti samo jedan prst na stopalu. Što će se dogoditi? Ćorak!  Za skok u nepoznato nam treba sav energetski potencijal svih stanica našeg tijela.

Zagonetka dosezanja druge ili noćne pažnje je individualni lavirint svakog od nas ponaosob. Kao što je dnevna pažnja oslonjena na naše fizičko i vitalno-energetsko tijelo, tako je naša druga pažnja vezana za naše energetsko, naše sanjajuće tijelo. Za dosezanje naše druge pažnje, potrebno je dosegnuti naše energetskog tijelo ili dušu. Kao što smo već vidjeli na primjeru prve pažnje, svaka pažnja potrebuje sebi adekvatno tijelo da bi funkcionirala. , po jednoj strani moramo umiriti našu prvu pažnju i uspavati naše fizičko tijelo, i aktivirati ili probuditi nešto sasvim novo, jedan dio nas koji nam je dostupan, ali ga obično ne koristimo.

Svi smo mi zarobljenici naše dnevne pažnje, proživljavajući čitav život bez znanja o postojanju druge pažnje i postojanja našeg energetskog tijela. Životne okolnosti nas do te mjere liše viška energije, da je bilo što izvan prve pažnje, nedostižan luksuz. Dok se u svakodnevnom životu ponašamo kao bahati tehnički genijalci, u snovima smo poput pijanaca ili luđaka, bez ikakve kontrole ili slobodne volje. Tko ima trezvenu pažnju tokom snova? Tko ima slobodnu volju tokom snova? Tko nam je uskratio znanje o postojanju i znanje o dosezanju naše druge pažnje i njoj pripadajućeg tijela. Svi smo mi kao djeca bili avanturisti u tim fantomskim, a poneki i u stvarnim energetskim svjetovima, da bi nam tokom odrastanja, školovanja i sazrijevanja, podvalili jedan lažni, kolektivni, intelektualni model duhovnosti. I tako čitavi odredi prevarenih duhovnih aspiranata okončavaju svoje živote bez da su ikad i omirisali istinsku duhovnost. Oni sa visoka odmjeravaju duhovnost šamana kao nešto primitivno, životinjsko. Samovažnost lažnih duhovnjaka je proporcionalna količini njihove duhovne ispraznosti. Možda to i jeste neka vrsta duhovnosti, ali to definitivno nije duhovnost pažljivog-živog čovjeka. To je prije nekakva duhovnost osobe, u kojoj se ta umjetna tvorevina obožava i napuhava do trenutka kad ona samu sebe proglasi vječnom. Obećavati vječnost fantomu osobe je onoliko skaredno koliko i obećanje o uskrsnuću u sklopu transhumanističke ideologije.

Postoji duhovnost osobe-uma i duhovnost tijelosvijesti. Onaj tko bira umom, izabrat će duhovnost osobe. Onaj tko bira tijelo-energijom, izabrat će duhovnost pažnje, duhovnost živog čovjeka. Što je on bez svojih svjesnih snova i bez svog sanjajućeg-duhovnog tijela svoje duše? Samo duhovno mrtva,  ali svakako važna osoba.

Istinska duša nije tvar već postignuće. To je stanje bića. Istinska duša je rezultat spajanja fizičkog, vitalnog i energetskog tijela u jednu funkcionalnu i svjesnu jedinku, a ne ekakav imaginarni poklon poslušnom robu, nakog života provedenog u služenju strukturama i raznim izvedenicama uma.

 

Hoćemo Kreativno Društvo

Jasno nam je! Kola jure u provaliju! Kunjušari su izgubili uzde! Nema nam spasa! Sve ukazuje na to. Osim ako putujuća družina ne iziđe iz kola u sama uhvati uzdei u posljednji tren spasi i kola i putnike! Pretjerujem!? Nažalost niti malo! Čovječanstvo pod vodstvom politike i svećenstva juri u ambis iz kojeg povratka nema. Hipnotizirani građani raskolačenih očiju gledaju u televiziju neće li koji političar doći k sebi i reći što zaista misli. Ili će se možda konformistička znanstvena zajednica odreći svojeg konformizma i sjetiti se da mrtvima konformizam ništa ne znači.

Ratovati za slobodu molotovljevim koktelima, ili pak sa puškama, jalov je pokušaj nasilja i nemoći jer to su oružja svijesti i Ariman jedva čeka da ih upotrebite, kako bi uzvratio paljbom.

Zajednica živih ljudi uvijek je pokušavala svoja saznanja provesti u djelovanje. Najveće djelovanje ipak jest informiranje svakog čovjeka o istini i pravim znanjima kako bi u stvari svatko za sebe mogao odlučiti što i kako djelovati i preuzeti odgovornost za svoje djelovanje. Sve što je zajednica napravila do sada baziralo se na učenju i preuzimanju samoodgovornosti te vraćanju moći samome sebi. U tom smislu smo napravili što smo napravili sa Objavom O Suvereniteta I Slobode. Mada sam mišljenja da je to dobar put, on je u ovom momentu prespor i kritična masa potrebna za neke ozbiljnije pomake trenutno na ovaj način izgleda nedostižna.

Međutim, u našim nastojanjima smo se spojili sa međunarodnim Javnim pokretom „Allatra“ iz Ukrajine koji broje mnogo više članova od nas i nemjerljivo su rasprostranjeniji po cijeloj zemlji.

Allatra je pokrenula projekt „Kreativnog Društva“. Obzirom da je na čelu tog pokreta Bodisatva Igor Mihailovič Danilov niti malo ne sumnjam u namjere i izvedbu dostoji Duhovnog svijeta. Ako postoji spas za čovječanstvo onda je to ovaj projekt. Sve ostalo je na daleko nižem nivou ili eventualno lokalno. Znanje, duh, istina koja se osjeća u nastupima Igora Mihailoviča Danilova nemože se usporediti sa ičim ili ikim danas.

Stoga preporučamo sve ljude da se ujedine u ovom „posljednjem pokušaju“ izgradnje idealnog društva i nove civilizacije čovjeka koju nam sigurno neće izgraditi ni političari niti svećenici, to moramo sami, a Allatra je jedina dostojan podloga za to.

“Oduvijek sam osjećao da je svaki, ali baš svaki čovjek koji hoda ovom zemljom jednako vrijedan i da bi upravo spoznaja o tome trebala biti vodilja tranzicije čovječanstva u novu paradigmu. Iz tog razloga koncept kreativnog društva kojeg su postavili ljudi iz međunarodne organizacije Allatra toliko duboko rezonira sa mnom. Ovim putem pozivam sve vas koji osjećate da ovo trenutno stanje u cjelini vodi u smjeru ograničavanja, degradacije i ugroze opstojnosti života općenito, da podržite ideju kreativnog društva i širite ga među ljudima kroz svoje djelovanje i kreaciju, kroz svoje bivanje i postojanje. Znanje koje je dano u knjigama Allatre je nešto najdublje s čim sam se susreo u svom životu do sada, preporučam svima koji težite samospoznaji, spoznaji prirode stvarnosti, razvoju i rastu vaše duše, da razmaknete zastore svoje svijesti i vjerujem da ćete ući u polje neiscrpnog nadahnuća i inspiracije kao što se to događa meni..” – Vedran Miočić Stošić

Igor Mihailovič Danilov je u nedavnom videu objasnio što je potrebno da bi čovječanstvo kreiralo barem prvi stupanj civilizacije. Za to je potrebno ujediti se mimo svih ideoloških ili drugih razlika, zatim osnovati društvo bez tiranina, vođe i treće imati besplatnu energiju. Sve to je i mnogo više od toga će biti moguće u kreativnom društvu u kojem će ljudi pristupati iz duhovnih motiva, nikako i konzumerističko/egoističnih pobuda.

Kreativno društvo ujedinjuje sve
Kreativno društvo – civilizacijska perspektiva
NOVI PRIJENOS Prednosti osobe u kreativnom društvu
  • Što je kreativno društvo i kako ga izgraditi?
  • Zašto su pokušaji izgradnje „idealnih društava“ u prošlosti propali?
  • U čemu je apsurd i cinizam konzumerističkog formata današnjeg društva?
  • Od kojih faza se sastoji kreacija Kreativnog Društva?
  • Koju ulogu igra informiranje u što je moguće ranijem formiranju Kreativnog Društva?

Stoga zapitajte se: Da li mislite da čovječanstvo ide u dobrom smjeru? Što želite ostaviti vašoj djeci i unucima? Da li želite društvo bez ratova, razlika, tehnološki napredno. Želite li društvo u kojem radite samo par sati, ono u kojem vam se socijalni minimum osiguran, zdravstvena skrb, i duhovna edukacija. Želite li živjeti u društvu u kojem je ljudski život najveća vrednota, u društvu u kojem nema vođa niti tiranina već samo administratora, koordinatora i službenika. To društvo je moguće, ali moramo djelovati ubrzano.

Svatko tko želi biti dio ovog za početak ima jedan mali zadatak, a to je da se pridruži zajednici na platformi ALLATRA UJEDINJUJE, a oni koji žele znati još i više mogu vidjeti ovdje.

Radio Brač – kataklizma kapitalizma

Vedran se malo smiruje u zadnje vrijeme iako sam ga zatekao bijesnog kao risa prilikom dolaska na radio. Malo je puka, ali svojom lucidnošću i iskustvom ipak dovede emisiju do nekakvog zanimljivog štiva za sve predane slušatelje. Iako mi se po glavi motala ideja da više ne nastupam na Radio Braču jer mi je svijest davala signale da je velika nekompatibilnost između onog što ja želim govoriti i ustaljenih tema i afiniteta ove emisije. Ipak nisam poslušao svijest, a za ubuduće bumo vidjeli…..

U ovom broju o kataklizmima svih vela i dezena!

Trik humanizacije

Već nas dva milenija romantika maltretira sa nametnutom slikom humaniziranog Boga. Trend ka humanizaciji je u tom razdoblju bio toliko jak i dosljedan, da su pritom i sve prirodne sile humanizirane, dobivši ljudsko obličje u obličjima kršćanskih svetaca. Kakve veze na primjer sv. Ilija ima sa gromovima? Zašto je apstraktna prirodna sila, na ovim prostorima zvana Perun, prerušena u ljudsko obličje. Kakav je to trik? Koja se magija i kakva manipulacija krije iza tog procesa?

Sve ono prirodno-materijalno-energetsko prozvano đavoljim i prokletim, dok su te iste sile prevedene u ljudske oblike postojećih i nepostojećih ljudi. Tek u tako prerušenom obliku, bilo je moguće komunicirati sa prirodnim silama. Dakle, dozvoljen je samo indirektni kontakt, preko posrednika. Trik reprezentacije je romantika dosljedno i uspješno primjenila na svim važnim područjima života. Pro nekog prisilno odvojiš od nečega što mu po prirodnom pravu pripada i onda mu ponudiš posrednike, koji se naravno moraju platiti životnom energijom u nekom svom obliku.

Prisilnom odvojenošću od prirode, ljudima je oduzeta referentna točka, neophodna za normalan i potpun život. Njima tako nepotpunim, zbunjenim i preplašenim, bilo je potom lako manipulirati. Stara, ona prirodna, referentna točka je nadomještena onom umjetno stvorenom. Tako se vjernici već dva milenija, u svojoj opijenosti, ne obraćaju direktno prirodi i njenim silama, nego njenim „legitimnim“ reprezentantima u ljudskom obliku. Sve što je direktno je proglašeno herezom. Posrednost je postala nova vrlina. Indirektnost je postala dokaz uzvišenosti i čistoće.

U odnosu prema vrhovnom i zlovoljnom bogu, sveci su postali posrednici između njega i raje. Sveci su postali hibrid sačinjen od posthumno uzvišenih svećenika i kršćanskih mistika, te humaniziranog prijevoda apstraktnih prirodnih sila. Sveci su vjernicima u monoteističkom sistemu puno bliži, bliskiji i humaniji od onog biblijskog Boga (jednog od onih divovskih, dugovječnih, ratobornih i nadasve samovažnih vanzemaljaca – Elohima), koji nije baš na dobrom glasu i ne voli da ga se gnjavi za svaku sitnicu. Lakše se moliti svecima i bogorodici, nego direktno samom šefu. Kult Djevice Marije je fenomen ovih naših genetskih prostora, koji su prije silovanja humano-patrijarhalizacijom bili društva matrijarhalnog tipa.

Trikom humanizacije je cijeli univerzum preveden na ljudski jezik, dobivši ljudske etikete. Ljudi su se po jednoj strani počeli osjećati sigurnije, dok su po drugoj strani bili u potpunosti kastrirani, bivajući odvojeni od svojih korjena i životne energije, koja je apstraktna=nehumana prirodna sila.

Trik humanizacije se bazira na biblijskom aksiomu :”stvoreni po licu i naličju „Boga“ (Elohima)”. Ako taj isti aksiom lišimo falsifikatorskog duha romantike, dobivamo otriježnujuću činjenicu: ” Mi smo genetski preobraženi dodatkom strane genetike.” Tako od ekskluzivnih božanskih bića u sekundi postajemo isprdci genetskih marifetluka nekih uobraženih i prgavih svemirskih migranata.

Trikom humanizacije su ljudi-vjernici-opijeni dobili ekskluzivno pravo na maltretiranje svih ostalih bića. Samo mi, ljudska bića, smo stvoreni po liku i naličju Boga, ostali nisu ili samo djelomično. Mi smo iznad svih, najbliži Bogu i stoga imamo pravo da odlučujemo o životu i smrti svih ostalih bića.

Trikom humanizacije su ljudi dobili krunu ekskluzivnosti i samovažnosti, koja je zarobila ili prognala njihovu magičnu prirodu. Taj trik nije moglo izmisliti neko ljudsko biće, već samo biće izvan sfere ljudskog, ali daleko lukavije i nadmoćnije. Ljudi su zagrizli udicu i ne puštaju mamac, iako je to bezvrijedna muha načinjena od plastike. Ta muha sada njima visi na ogrlici oko vrata i oni je ljube, pričaju sa njom, mole joj se i vjeruju u njezinu magičnu moć.

Trik humanizacije je od ljudskog roda napravio čudovista, koja nose masku svetaca. Oni čine nezamislive zločine, dok im ta maska prašta i govori da su ustvari učinili dobro djelo.

Trik humanizacije nije samo zarazio sve velike religije, već se danas prebacio i na jednu novu, zajedničku religiju, koju zovemo znanost.

Ideologija znanosti je izašla iz religijske kuhinje i ona je njen legitimni nasljednik. Znanost je poput njenog oca, također humanizirana do srži. Ako nešto ne možemo objasniti našim riječima i sintaksom, to onda niti ne postoji. Ako matematika ne paše, to nije istinito. Odakle nam tolika objest da sve ono sto ne paše u naše koncepte ili ignoriramo ili omalovažavamo?

Trik humanizacije je išao u paketu sa trikom patrijarhalizacije. Bog je uvijek muško. Muškarac je jači, pametniji, duhovniji. Žena je „ođavla“ i nema dušu. Trik humano-patrijarhalizacije je opsjeo muškarce i od žena napravio imitatore muškaraca. Lažna duhovnost humano-patrijarhalne (h-p) civilizacije je ženama-imitatorkama oduzela dostup do istinske, energetsko-svjesne duhovnosti i od njih napravila huškačke aveti u službi robovlasničke ideologije romantike.

Absurd je, da nas humanizacija zapravo lišila naše  prirodne apstraktne ljudskosti i nadomjestila je umjetno-plastičnom.

Trik humanizacije je od nas napravio ignorante, uobražene i ograničene idiote, koji sebe nazivaju svecima, sudcima i naučnicima.

Od nas je napravio bogalje koji su svoju moć slobode i kretanja zamjenili za štake. Svi smo postali hefestovci, prognani sa Olimpa te prezreni i omraženi od svih ostalih stanovnika ove prelijepe zemlje.

“Naša”  humano-patrijarhalna civilizacija imala je i još posjeduje božansko pravo nametnuti onim primitivnim civilizacijama svoje “vrijednosti” i satrti one njihove ne-humane. Ipak, iza te kulture i civiliziranisti krije se samo jedna nedorasla i izopačena pseudokultura bahatih pubertetlija.

Najbolji i nadrastičniji lijek protiv humano-patrijarhalnog (h-p) ludila je razgovaranje sa biljkom. Drugi je zamišljanje boga stvoritelja ne kao  bradatog djedice već kao divovskog orla, mačke ili bika. Što manje ljudskog u tom bogu zamislimo, to ćemo biti bliže istini i dalje od zamozavaravanja. Dokle god jedan živi čovjek sanja svoju humano-patrijarhalnu noćnu moru, to se više udaljava i od svoje živosti i od svoje istinske, apstraktne i nehumane čovječnosti. Recept je jeftin, ali lijek protiv h-p bolesti je skup. Svim čitateljima želim skori oporavak od h-p zaraze, brz i bezbolan gubitak svog ljudskog oblika, te uranjanje u prirodno stanje nehumane i apstraktne unutrašnje tišine. Dehumanizacija je imperativ svakog ljudskog na putu od ropstva osobe ka magičnoj slobodi živog čovjeka. Da li se iza trika socijalizacije krije uzrok našeg pada?

 

Đavo i njegove sluge

Teško je danas pronaći čovjeka koji nije đavolji sluga. Smisao ovog videa je da ne tražite đavola u drugome, već da ga pokušate uočiti u sebi. Što radi i kako to radi, te se tako možete odhrvati njegovu dosadnom lajanju i nasrtljivosti. Mada mnogi govore da je dovoljno znati Boga i da se đavolom ne treba baviti, ne slažem se s time, ni pod razno. Kako ćeš doći do Boga ako ne izbjegneš prepreku sotone. A kako ćeš izbjeći prepreku sotone ako ne znaš kako i gdje on te prepreke postavlja. Upoznaj sebe u prvenstvenom smislu znači: “Upoznaj kako đavo djeluje kroz tebe!”

Mnogi također govore da ne treba kontemplirati i promatrati već da se samo oslonimo na Bibliju jer u njoj sve piše! Moš mislit! U bibliji ima više smeća nego li isitne. To je kompromitiran tekst i samo onaj koji zaista zna može odjeliti žito od kukolja. Tako ne preporučam bibliju kao jedini izvor informacija, Ljudi se oslanjaju na Bibliju zadnjih 500 godina i…?  Štoviše Igor Mihailovič Danilov, izvor ovog znanja i predvodnik grupe AllatRa kaže da je jedina religija ljubavi i najbliža bogu Islam i da u njoj ima najviše duhovnih sjemena istine. Toliko o tome.

Bavljenje Arimanom (sotonom) ne znači bavljenje jezuitima i masonima itd… Ti ljudi koji su, eto, duboko pali pod utjecaj životinjske prirode ni na koji način ne mogu utjecati na duhovno sazrijevanje čovjeka. Mogu utjecati na materijalno stanje! Stoga na njih nije potrebno trošiti mnogo riječi, ali valjda radi privlačnosti i marketinga ovaj naslov se nalazi u ovom videu. Pa neka, ima to i svoje valjda prednosti!

Interesantno je i slijedeće, a to je da sam prije par godina dok sam se isključivo bavio temom pravno svijeta istina povezanog sa magijom i duhom želio sam biti gost na Balkan Info jer je on bio utjecajan i imao jako mnogo pregleda. To se nije ostvarilo, a moja želja je vremenom ugasla da me nije bilo niti briga za Balkan info da ne govorim o “Na rubu znanosti”. Ipak tada se javlja Nemanja I kaže da mu se izuzetno sviđaju moja predavanja i da sam otišao mnogo dublje nego li ostali i da bi želio napraviti više videa o raznim temama. Pa neka….

Od živog dijeteta do živog čovjeka

Važno je shvatiti,  da fizika današnjice,  pojma nema što je zapravo energija“. Richard Feynman

Ostati živo dijete ili odrasti u živog čovjeka? Živo dijete je ono talentirano dijete, koje ima više izgleda da postane živi čovjek, od ostale djece, iako za to nema nikakvih garancija.

Tko je živi čovjek? Kako definirati pojam živog čovjeka? Živi čovjek je, sa fenomenološke točke gledišta, biće koje ima suverenitet nad cjelokupnošću svog bića i shodno tome posjeduje slobodu percepcije. Ali tu odmah počinju problemi, jer rijetki su oni koji imaju uvid u cjelokupnost čovjeka, kao magičnog bića i koji su iskusili kakvu takvu slobodu percepcije.  Zato, ostavimo se čorava posla i besmislenog debatiranja o kvantitetu i kvaliteti svakojakih tijela i perceptivnim mogućnostima koje navodno stoje čovjeku na raspolaganju, ako uloži trud da ih dosegne.

Koliko dugo je simpatično biti živo dijete? Nakon nekog vremena to, u beskonačnost, produženo djetinstvo postaje neumjesno. Ostati nedorastao, između dva svijeta, ni tamo ni amo. Niti može nazad, jer je intelektualno raskrstio sa starim svijetom, niti može naprijed, jer nema energije da dosegne vibraciju novog svijeta. Nije li slatko, to romantično koketiranje sa onostranim i intelektualno žongliranje pojmovima u vezi duhovnosti? Ne, to je daleko od intenziteta i učinkovitosti, bez koje živi čovjek ne može preživjeti u živom – stvarnom energetskom svijetu, kojem toliko teži.

Sve je energija, kaže znanost. Što ta činjenica znači za mene kao pojedinca u praktičnom smislu? Da li je dovoljno da sebe uvjeravam da sam prvenstveno energija, ukoliko želim iskusiti tu istinu. Znanost kaže da je energija neuništiva, vječna, stalno se transformirajući. Koliko vrsta energije ima? Električna, toplinska, bio, …? Iako sve to dobro izgleda na teoretskom nivou,  problem energije je u praksi osnovni problem naše civilizacije. Zašto onda plaćamo energiju za kretanje, grijanje i kuhanje? Zašto umiremo, nakon što potrošimo svoju životnu energije? Gdje ona odlazi? Zašto ratujemo zbog energetskih resursa? Zašto pijemo jedni drugima krv, bilo metaforički, bilo bukvalno? Na kraju ovog kratkog umovanja o energiji, logički se nameće nova definicija: svemir je energija i zakon svemira je rat za energijom (zakon grabežljivca).

Religije nam govore isto kao i moderna znanost, samo koristeći  drugačije pojmove. One nas (skupa sa ezoterijom) uče da je sve Bog. Mi, kao ljudska bića imamo ekskluzivnu privilegiju biti djeca Boga. Tako smo, poput njega, vječni i neuništivi poput energije. Koliko istine ima u svemu tom? Zašto sva bića vole život i boje se smrti, ako smo vječni? Zašto je osnaova svih strahopva strah od smrti? Što se krije iza romantiziranja smrti? Da li je to opravdano ili ne? Životinje ne čine saoubojstvo, kao što to čine socijalizirani ljudi.

Religije i znanost su tako u suštini istovjetne. Obje nam posredno mantraju o našoj besmrtnosti i većina im vjeruje. Kakvi su izgledi tih naivnih optimista da prežive smrt, koja im se svakodnevno nameće i koju oni svakodnevno ignoriraju? Definicija pojma romantike, koji koristim na ovim prostorima, najlakše je objasnit na temi smrti. Sve ideologije koje nam govore da smo vječni i besmrtni i ignoriraju smrt kao energetsku činjenicu su u suštini romantika, koje sentimentalnošću zamagljuju našu percepciju i opijaju našu pažnju. Religiozni pojam vječnosti ne postoji u Bibliji, kao ni pojam Bog (hvala Sv.Mauro B.!). Dakle imamo Bibliju, kao skup ne-romatičnih priča i romantičnu religiju koja se kvazi bazira na njoj. Rad „ Sv. Maura“ je konačno raskrstio sa svim ignorancijama, falsifikatima i greškama u odnosu na prijevode biblije i konačno se sklopila se slagalica oko religiozno-naučne “uspavanke”. Samo vi mirno nastavite spavati, mi garantiramo vasu vječnost i neuništivost.

Kao antipod svim tim umjetno romantičnim konceptima postoje i oni trezveni, bazirani na promatranju tj. čistoj percepciji. Oni nisu toliko omiljeni kao svi oni naučno – religiozno – popularni aksiomi. Kakav osjećaj proizvodi u vama „budilica“ tipa: „Ti si biće koje će umrijeti! Zalihe tvoje životne energije su konačne!“? Sigurno nimalo ugodan osjećaj  na prvi pogled. Ali postoji i onaj drugi osjećaj, malo dublji, iza maske socijalizacije, koja upravlja našim sistemom vrijednosti i tumačenja osjećaja. Taj osjećaj pali snagu naše volje i podupire intenzitet naših vremenski ograničenih prilika.

„Uspavanke“ o našoj božanskoj prirodi, vječnosti naše duše, uskrsnuću tijela itd. su sigurno puno slađe i ugodnije za probavu, naviknutu na ispraznu prefabriciranu hranu i polovnu informaciju.

Kome trebamo pokloniti svoje povjerenje? Onim tisućama godina starim iskustvima ili ovim novim, zašećerenim teoremima? Iako se, u zadnje vrijeme,  sve češće ponavlja fraza “sve je laž!” u kontekstu naše naučno-religiozne kulture, većina tih istih propovjednika to dosljedno ne primjenjuju na sve oblasti. Usprkos činjenici da ljudi oko nas umiru, mi uporno niječemo činjenice oka i nadomješćujemo ih parolama uma.

Sladak je i omamljujući osjećaj kad sebi kažemo da smo vječni i neuništivi. Nakon njega sljedi pasivizacija, tupost volje i svih čula. Ukratko adio svijest, adio budnost, adio evolucija! Mi ne živimo u svijetu djeda božićnjaka, već u predatorskom svijetu, u kojem je jedina moneta vrijedna spomena svijest i energija. Za svako proširenje i produženje svjesnosti, moramo se izboriti vlastitim snagama. Bajke o vječnosti i neuništivosti su rezervirane za usnule i samozaljubljene romantičare, koji ih mantraju produžujući tako svoju agoniju. Ako postoji vječnost i neuništivost, onda se to odnosti na našu tromost i glupost, koja se zaista može protegnuti u vječnost, ukoliko nastavimo konzumirati prefabricirane polu-istine i instant pomagala.

Jedino kao bića, koja su ponovno dosegnula svoju energetsku potpunost, možemo se uputiti dalje. Kakav je to živi čovjek, koji je energetski raspršen tj. živ samo na papiru. Energetska struktura čovjeka je poput tvrdog diska za pohranjivanje podataka. Ili ima raspršenu i shodno tome neupotrebljivu memoriju ili ju čini kompaktnom i upotebljivom. Za zrelog živog čovjeka je nadasve neprimjereno i nadasve neozbiljno, prepuštati se igri sa dječjim uspavankama. Naravno, to nije ilegalno, već poželjno i popularno.  Ali onda sami sebe trebamo zvati živo dijete ili barem živi pubertetlija, nebi li se izbjegli budući nesporazumi.

 

Dosta je bilo zajebancije

Ovo predavanje je točka prekretnica u mojem djelovanju u osvještavanju, tj. razumjevanju svijeta i samih sebe. Pravni  sistem je što  se mene tiče prilično dobro razotkriven da se ne bih morao baviti njime nadalje. On je jednostavan i funkcionira po principu ometanja i zavođenja. Svaka tzv. kontroverza postane takva tek kad je sistem počima žvakati, pa dodjeli svojim agentima uloge koje ovi kao zombiji prihvaćaju držeći da je to njihov vlastiti stav, mišljenje, ideja. A nije! Čovjek je tu samo figura na šahovskoj ploči, krava muzara sistema, ovca za šišanje, janje za klanje. A mogao bi postati mnogo više, samo kad bi znao.

Neznanje je, dakle, najveća nesreća ljudska, koja prouvodi ponos, nesreću, mizeriju. To više ne mora biti tako, znanje postoji, dostupno je samo ga treba prepoznati. Trebamo se uozbiljiti u potrazi. Dosta je bilo zajebancije! Kažu da sat otkucava. Čudi me da vremena za išta ikakvog još ima. Dokle god ga ima rad se treba usmjeravati isključivo u razumjevanje zatvora uma čije su rešetke imaginarne. Razotkrivanje svijesti kao agenta sistema koja nam prodaje bozu da bi se mogla nahgraniti životnom silom. U predatorskom materijanom svijetu stvari su tako namještene. Hranizbeni lanac postoji, ali čovjek nije na vrhu. Na vrhu hranidbenog lanca je Lucifer onaj koje je upravitelj i vlasnik ovog svijeta. Čovjek ipak nije nemoćan! Ali moć dolazi samo sa znanjem, nikako prije, stoga vrijeme je……