Fenomen zvan bijes

Bijes nastaje kao reakcija na uskraćivanje naših osnovnih prava i potreba.

Bijes je pokazatelj da postoji neravnoteža između pojedinca i njegove okoline.

Fenomen kolektivnog bijesa, koji je aktualna „pandemija“ izbacila na obalu društvene svijesti, je jedan posve novi fenomen. On je nastao je kao reakcija na nelogične, ali vrlo stroge restriktivne mjere, pod izgovorom učinkovitog suzbijanja te iste nelogične pandemije. Nakon godinu dana higijenske dikatature, sustavnog zastrašivanja i maltretiranja na svim nivoima, sve su glasniji oni znanstvenici, koji su današnje stanje društva pogledali kroz povećalo oštre pažnje i bez a priori predrasuda. Postalo je jasno kao dan, da mi kao kolektiv, imamo problem sa iracionalnim faktorom bijesa, kojeg se ne da jednostavno pospremiti ispod tepiha, izbrisati sa delete tipkom, vratiti cijeli proces unazad ili jednostavno sve zaboraviti.

Norme društvenog ponašanja nam nalažu da se bijes, ljutnja i mržnja moraju potisnuti, jer su neprihvatljivi kao način komuniciranja i izražavanja unutar socijalne sredine. Zbog njihove nepoželjnosti i odbojnosti je ispoljavanje tih osjećaja doslovno zabranjeno. Ipak nitko se nije pobrinuo da se pojedinci nauče kako se odnositi prema tim „negativnim“ emocijama. Jeste li na primjer uopće znali razliku između ljutnje i bijesa? Ljutnja navodno ima usmjerenje na nešto konkretno. Bijes je nasuprot ljutnji jedna difuzna sila, koju je teže izolirati, komprimirati i svrsishodno usmjeriti.

Umjesto da nas poduči kako se suočiti sa našim strahovima, porazima i bolovima, našli smo se na udaru jedne pretjerano brižne države i njenih institucija, koja je čak i definiciju imuniteta prilagodila aktualnoj situaciji. Tako se danas pojam imuniteta smije isključivo vezati samo uz direktnu posljedicu cjepljenja. Imunitet kao posljedica zdravog načina života, tabuiziran je  i prognan iz medicinskog diskursa.

Zapadna kultura je odučila ljude kako se odnositi sa bijesom. Ipak on nije nešto a priori negativno. Ako mu posvetimo svu našu nepodjeljenju pažnju, bijes se može pretvoriti u nešto pozitivno, konstruktivno. Bijes nije ništa strano. To je naša energija, koja može postati  inicijator procesa buđenja i promjene kod onih discipliniranih i samosvjesnih pojedinaca. Bijes treba sagledati kao neutralnu i kreativnu sila.

Kako se strateški postaviti prema bijesu? Bijes je dio našeg intimiteta i stoga prvenstveno zahtijeva pažnju, vrijeme i posvećenost, dakle samoću. Svaki drugi stav prema njenu osim strahopoštovanja je pogrešan i ne vodi ka rastu svijesti i životne energije. Ono što mi danas moramo naučiti je kako se postaviti u odnosu na bijes i kako tu vitalnu silu uključiti u transformacijski proces ili proces obnove i lječenja. Tako bijes može postati osnova našeg eliksira dugovječnosti.

Odgojeni smo da kretanje može ići samo naprijed, da sve mora samo rasti i da sve mora biti bezbolno. Odučeni smo od mogučnosti da si dozvolimo doživjeti poraz i iz njega više naučiti i napredovati, nego od pobjede. Odrasli smo u romantičnom svijetu anđela čuvara i djeda božičnjaka koji daruje samo one poslušne. Unutrašnji konflikti ne smiju izaći na površinu javnosti. Bijes nema šta tražiti u  krugu porodice i zajednice. On mora ostati „inside job“. Kako onda izbjeći njegovo ispoljavanje u auto-agresivnom smislu? Što govore podaci o ekponencijalnom porastu alergijskih reakcija i auto-imunskih bolesti.

Bijes je aktivna reaktivna energije koja zahtjeva promjene, ruši blokade, ostvaruje dotad nepojmljivo. Bijes ne možemo jednostavno pohraniti u ladicu i zaboraviti, jer će kad tad tamo izbiti „požar“.
Naše društvo je prognalo bijes u podzemlje i ilegalu. Samo necivilizirani ljudi su bijesni. On je dozvoljen samo na kolektivnom planu. To je onaj izmanipuliri bijes koji koristi individualnu frustraciju za društveno-političke ciljeve.  Taj hakirani bijes se onda koristi u svrhu izazivanja i vođenja ratova.

Bez bijesa nema transformacije, skoka u novu fazu postojanja. Demokracija, osobito neoliberalna, je bijes kontrolirano izolirala na sportske terene i protestne skupove. Atualnom zabranom demostriranja i odgodom svih sportskih manifestacija se društvo našlo u situaciji pretis lonca kojem prijeti eksplozija. Nasuprot bijesa rezidira rezignacija. Ona je doslovce ugovor o kapituaciji, iako naizgled liči samo kao pakt o primirju. Rezignacija je drugo ime poslušnog građanina sadašnjice.

Bijes postoji nebi li rastjerao maglušinu oko naših glava i rastrgao koprenu matrix-a sa naših očiju. Ono što je sada prijeko potrebno, je trezveno razotkrivanje svih činjenica, nepravilnosti, manipulacija i laži. Vrijeme je da se sva istina iznese u javnost. Vrijeme  je za full disclosure!

 

Što biramo, filozofiju ili kult?

Kako još tokom djetinstva izvršiti prevenciju kasnijeg nastanka jednog poklonika kulta?

Nijedna disciplina individualističke prirode ne stvara poslušne vjernike niti vojnike spremne žrtvovati svoje svete živote za isprazne ideje jednog kulta. Zato nijedno, od državnih institucija, odobreno školstvo na svijetu ne podržava te metode. Zato ne čudi trenutna situacija u kojoj se masovno odobravaju očigledne nelogičnosti. Svi pričaju o “radu na sebi”, a onda čuješ i svece i gurue koji propagiraju poslušnost na putu za ponor. Poznajem nekolicinu ljudi, koje je 2020-ta godina, ili godina zauzimanja stava i preuzimanja odgovornosti, ostavila potpuno ravnodušnim. Zar nije humanije organizirati maraton kao protestnu ceremoniju za slobodu od nošenja maski, nego to isto kao podršku bolnici, koja šuruje sa nazi-farma mafijom i truje pacijente kemoterapijom i ostalim otrovima?

Da li se ova katastrofalna situacija, ova totalna kapitulacija trezvenosti i zdravog razuma naspram kulta, mogla spriječiti? Ako da, kada? Da li se možemo vratiti u prošlost i još jednom proživiti trenutak te sudbonosne odluke, kad je naše društvo potpisalo ugovor sa kultom, a nas lišilo slobode misli i djelovanja?

Ova plandemija je jasno pokazala stav svih institucija, od vladinih do nevladinih, od onih „profit“ do onih „non-profit. Nije ni čudo, jer su sve već odavno korumpirane. Zato se ispravnije zapitati, koje su to institucije društva tada zakazale, kad je bilo moguće nešto promjeniti? Tko je u odsutnom trenutku zaspao na straži i omogućio ulaz kulta kao trojanskog konja u jednom novom obliku? Tko je pustio uljeze, koji su nam potom uzeli slobodu života? Da li je već bilo kasno, kad je Husserl vrištao o krizi znanosti i razapinjanju filozofije? Da bi uopće došli do ovako nezavidne situacije, bilo je potrebno mnogo ranije izorati polje i posijati sjeme jednog novog uređenja čovječanstva. Oranje je podrazumijevalo i čišćenje oranice od svih smetnji. Filozofija je bila jedan takav suvišan korov. Ona je ili morala nestati ili joj se morao oduzeti primat u strukturi inteligencije društva i sistema donošenja odluka. Onaj prostor za debate i sukob dva različita mišljenja, koji nam danas toliko posvuda nedostaje, nestao je još davno prije. Kult Corone koji danas svjedočimo, omogućen je smišljenim koracimo prije nekoliko desetljeća. Da li je tada itko primjetio da se nešto čudno događa?

Filozofija u krizi evropskog čovječanstva je serija  spisa nastalih na osnovu predavanja, koje je Husserl održao 1935 u Beču na poziv bečkog kulturnog kruga. Prvi put su štampani u Beogradu 1936. godine u prvom broju časopisa Filozofija. Umjesto sjedinjenja znanosti i filozofije, kako je to predlagao Husserl, došlo je do uništenja filozofije i „kultivizacija“ znanosti, koja je postala temelj novog svjetskog poretka. Znanost je pod svaku cijenu morala postati jedani neprikosnoveni vladar društvene svijesti. Individualnost, promatrač ili transcendentalni subjekt je sistematski prognan ne samo iz znanstvenih debata, već i iz znanstvenog narativa uopće. Stvorena je atmosfera straha, pod prijetnjom automatske diskvalifikacije iz znanstvenih krugova pri samoj pomisli na zabranjeni tabu. Ni eksperimenti kvantne fizike nisu uspjeli ništa promjeniti u tom nametnutom globalističkom mind-set-u.

Istovremeno je iz znanosti izbačen i pojma etera, koji je do tada bio prisutan i uvriježen kod mnogih znanstvenika, među njima i Tesle. Čistka je imala za cilj stvaranje mentalne osnove za stvaranje jedne nove rigidne znanosti, bazirane na strogom protokolu. Stvorena je globalna umjetna inteligencija autoritativnog i dogmatskog karaktera, koja je trebala postati osnova nove civilizacije, bazirane na hladnom umu, znanosti i racionalizmu. Time je trebalo dokrajčiti vladavinu one prethodne umjetne inteligencije, koja je vladala prethodna dva milenija: religija.Tako je stvoren temelj za NWO, novi svjetski poredak, o kojem se danas toliko govori, ali samo u ekonomsko-političkom smislu. Pritom se zboravlja da je za stvaranje jedne nove civilizacije potrebno prvo napraviti i stabilizirati novi mind-set ili strukturu uma, okvir ili formu  dozvoljenog razmišljanja.

Jedna od žrtava tog procesa je filozofija, koja je izgubila svu moć i pozicije u društvu, čak više i od samih religijskih institucija. Filozofija je naravno bila prva na udaru, jer od nje uvijek postoji opasnost od raskrinkavanja prijevare. Husserl je jasno vidio kamo vodi trend postavljenja znanosti na vrh vidljive društvene piramide vrijednosti. Vakuum koji je nastao istjerivanjem filozofa sa društvene scene, nadoknađen je gotovo religioznim obožavanjem teoretske znanosti. Teoretičari fizike su preko noći postali i filozofi i biskupi i pop zvijezde. Oni su postali vladari i kontrolori onih portala u svemiru, koji spajaju čovjeka i boga.

Dok su ideolozi NWO-a ili čarobnjaci romantike javnosti prodavali besmislene narkotike teoretske znanosti, istovremeno su tajno dalje razmišljali poput Husserla i razvijali praktičnu znanost i ostavštinu Tesle. Smeće je samo za mase, poput ove aktualne medicinske ideologije. Nakon sto godina ispiranja mozga i kontrole uma, prosječni pojedinac ne samo da ne moze kritički razmišljati, nego nema ni osnovu za to, fokusiranu pažnju. Krađom pažnje je ukradena inteligencija i čovječanstvo je pretvoreno u gomilu poslušnih fantoma. Naši preci bi rekli, ukrali su nam dušu!

Ono što se danas događa cijelom svijetu, a ne samo Evropi, je posljedica uništenja jedne civilizacijske osnove, koja se zove filozofija, a koja se bazira na inteligenciji promatranja transcendentalnig subjekta. Samo jednom takvom smišljenom strategijom sistematske devastacije individualne infeligencije i njeno guranje u ilegalu, naspram jedne nove kolektivno-umjetne inteligencije, bilo je moguće stvoriti ono što imamo danas: potpuna globalna prevara i mirni ulazak u jednu novu, potpuno automatiziranu fašističku diktaturu znanosti, bez subjekta i bez svijesti. Ako nekome danas i padne na pamet da se usprotivi, ponukan nekim čudnim osjećajem iz dubine njegovog bića, često ostaje zbunjen, jer mu zapravo nije ni jasno protiv koga mora protestirati. Protiv vlasti ili protiv svog susjeda ili protiv oboje? Najčešće se taj revolt na kraju izlije prema unutra i pojedinac uništi samog sebe, uništavajući time ono najvrijednije, svoje analogno biće i svoju prirodnu, samostalnu inteligenciju.

Dakle odgovor na pitanje sa početka ovog priloga može glasiti:

Stimulacijom umjetničnog izražavanja i slobodnog, kritičkog razmišljanja tj. filozofiranja.

 

Velika laž

Dobra strana ove pandemije jest što nas je prisilila da razotkrijemo njenu lažnu prirodu. Onda smo silom inercije bili ponukani da raskrinkamo i lažnost cijelog jednog svjetonazora, koji je ovu pandemiju učinio mogućom, sveprisutnom i nadasve intimnim iskustvom. Potom smo spoznali da je sve ono u što smo do sada vjerovali ideologija ili umjetno stvoreni konstrukt. Ima li išta ljepše od prizora u kojem gledate svog sugovornika dok vam razgoračenih očiju saopćava: „Jebote, sve je laž! Sve što smo učili je laž, od povijesti, preko ekonomije i medicine do znanosti i religije!“? Velika laž je posvuda oko nas!

Neki među nama ipak nisu osjetili potrebu da dekonstruiraju svoj mikro-svjetonazor kao preciznu kopiju makro-svjetonazora. Na to ih nije ponukala niti činjenica, da su u tom društvenom svjetonazoru nastale ogromne pukotine. Evo jedan očiti primjer. Kako nazvati jednu državu nego ludarom, u kojoj vrhovni sud donese jednu odluku, a vlast uporno naređuje suprotno? Da li je to šizofrenija na kolektivnom nivou?

Takva situacija države-ludare imamo trenutno u BiH i Austriji. U njima postoji odluka Vrhovnog  Suda koja je suprotna naredbama vlasti ili kriznog stožera. Jedina razlika između te dve ludare je dosljednost egzekutive u odnosu na svoje nadređene. Pošto BiH nije država policijskog tipa i u kojoj narod ne vjeruje da je vlast došla direktno od Boga, te se istovremeno  smrtno boji božje kazne u obliku pendreka, situacije se rješila spontan, sama od sebe.  Nakon što je ciklično razdoblje gripe prošlo, narod se jednostavno vratio normalnom životu. Tako je zdravi narod pobjedio ludu državu.

Upravo suprotna situacije vlada u državi  sa relativno bogatom kolonijalnom tradicijom. Nažalost, u njoj narod nije toliko zdrav i uz to ima opasne sklonosti ka sado-mazo ponašanju. Ono što je nekad bio nedodirljivi sjaj i ugled carske monarhije, sada je ugled države i njene vlasti. Kako pak održati taj ugled danas, kad činjenice jasno govore o raskolu državne strukture? Svaki stanovnik „carevine“ se sad mora pitati koga mora slušati? Da li se povinuti odluci vrhovnog suda ili pak odlukama vlasti i njenim slugama-plaćenicima? Ako slušaš uredbe vlasti, izbjeći ćeš neugodnosti sa njenom egzekutivom ili živom silom. Ako si pak neposlušan, onda će te u najgoru ruku maltretirati zombiji egzekutive, pa onda prosljediti prekršajnu prijavu sudu. Ovaj će te onda, shodno odluci vrhovnog suda, morati osloboditi svake krivice.

Kako funkcionira sistem države u kojoj postoji „dvovlašće“ predjednika i kancelara? Nakon demokratskih izbora državni aparat (zajedno sa sudstvom) sklapa ugovor sa novoizabranom vladom. Taj državni aparat predstavlja lik predsjednika, koji toj vladi odobrava mandat. Time se svi stanovnici te zemlje, indirektno preko svog predsjednika, koji ih reprezentira, zavjetuju da će poštovati odluke i izvršavati naredbe vlade. Uloga predsjednika države je da kontrolira rad vlade i ukoliko uvidi zastranjenje i zloupotrebu u njenoj politici, oduzme joj mandat. Sve to zvuči vrlo razumno. U praksi je situacija ipak drugačija. Predsjednik je sa vremenom postao samo figura za promocije, čista forma bez moći i odgovornosti.

Vratimo se opet našoj carskoj državi-ludari.  Činjenica je da se jedan dio državnog aparata usprotivio odluci vlasti i proglasio njene uredbe neustavnim, protuzakonitim i time ilegalnim. Na prvi pogled bi trebala nastati vrlo nestabilna situacija. Poznato je da je  nestabilnost uvijek simptom nadolazećih  promjena. Pokušajmo onda na našem primjeru proreći mogućnosti daljeg toka događaja.

Velika većina ljudi, pogotovo onih starije dobi, uglavnom konzumira medije, koji su pod kontrolom vlasti, te za njih postoji samo jedna istina, istina državnih medija. Odluka suda o suspenziji uredaba vlade  sustavno se ignorirana od strane tih istih medija tj. vlasti i dopire samo do malog broja konzumenata onih slobodnih ili alternativnih medija.

Koliko dugo može opstati brak u kojem supružnici ne samo da ne spavaju u istom krevetu, ne jedu za istim stolom, ne žive u istom stanu i što je najgore ne dijele isti svjetonazor? Vratimo se u prošlost, kada je prije nešto više od 80 godina vladala slična situacija. Vlast je tada snagom egzekutive, a ne argumenata, likvidirala one djelove državnog aparata, koji nisu djelili njeno mišljenje, te nakon te početne čistke, promjenila zakone i cijeli sudski sistem. Tada se radilo o dolasku nacista na vlast i početku njihove diktature, koja je svojom naknadnom legalizacijom, postala legitimni monstrum na  vlasti, ali tek nakon što je rješila problem početne šizofrenije ili državnog ludila.

Danas te sile, koje ignoriraju odluke suda, sebe zovu anti-fašističkim, anti-nacionalnim. One sebe zovu globalnim spasiocima svjeta.  Što ako su  iste sile, koje su nekad osmislile ideologiju nacionalnog zla, danas stvorile ideologiju globalnog dobra? Što ako iste sile koje su nekoć stajale iza Adolfa, danas stoje iza Billa? Prvi je bio strašan, ali je mila majka u usporedbi sa onim što nastoji napraviti njegov nasljednik.

Mi se danas nalazimo u vremenu čistki svih neistomišljenika ili onih slobodno mislećih ljudi. Svi heretičari zaposleni u državnim službama redom dobivaju otkaze. Sljedeći korak je ekskomunikacija  svih onim koji su se „zaboravili“ cijepiti. Ukoliko se zaposlenici u zdravstvu ne ujedine i usprotive, te nakon njih cijeli narod (barem 10% je neophodno da se paralizira egzekutiva) ne ustane protiv nadolazeće dikatature, ne gine nam isti scenario koji se jednom već dogodio. Cijeli projekt UN-a je pokrenut sa ciljem da se spriječi jedna buduća katastrofa, nakon one koju zovemo drugi svjetski rat. Prije UN-a je postojala Liga naroda , koja je „uspješno“ spriječila nastajanje drugog svjetskog rata. Ironijom sudbine, upravo sve svjetske organizacije (od medicinskih do financijskih) danas složno rade na realizaciji jedne nove globalne katastrofe, ovaj put u obliku digitalne diktature i diktature tehnološkog transhumanizama. Nekoć  su osudili nacionalizam kao uzrok zla. Danas nam zelenaši-globalisti nude jedan novi globalni fašizam zamaskiran u uniformama bijelih mantija i pod parolama univerzalnog dobra i sveopćeg spasa. Sve laži su sada postale jedna velika, „zdrava“ laž.

Hamletovo pitanje danas glasi: „Da li se isplati vjerovati u laž i lagati samog sebe?“ . Odgovor na to pitanje ne postoji, je pojam isplativosti ne postoji izvan zelenaškog razmišljanja jedne osobe, jednog fantoma ili projekcije globalnog lažova.  Kad jednom odustaneš od slobode, odustao si od svog zdravlja i od svoje svijesti. Vidimo se uskoro ili u zombi državi poslušnika  ili u zajednici slobodnih pojedinaca!

Prosvjedujem – dakle jesam

U vremenima promjena i ključnih odluka kako i invidividualnom tako i u kolektivnom smislu postoje različiti ljudi i različite svijesti. Uglavnom najviše je onih koji uopće ne primjećuju vlastitu točku preokreta kao niti točku preokreta čovječanstva. Njih nazivamo tzv. spavačima, onima koje ništa nije briga osim za svoju plaću, egzistenciju i udobnost. Spavači imaju svoje igračke, zabavu, i dokle god se oni mogu neometani zabavljati sve im je ravno. Sa druge strane postoje i oni koji vide prekretnicu u globalnom smislu, vide nakaradu sistema i njenu namjeru da čovječanstvo gurne niz liticu novog normalnog. Ti ljudi koji se nazivaju tzv. probuđeni shvaćaju da znaju i vide više od običnih spavača i glasno pozivaju ove druge na buđenje.

Ti su ljudi hrabri, beskompromisni, načitani, samouvjereni, pravedni, preuzimaju akcije, rade, govore, pišu, prosvjeduju…. Aktivni su na društvenim mrežama i svakodnevno šalju poruke i dokaze o korumpiranosti sistema, i ljudi koji za sistem rade. Svaka im čast.

Međutim jasno je da je u i prošlosti uvijek bilo probuđenih ljudi koji su radili isto što rade i ovi danas, ali u globalnom smislu promjene na bolje nisu se dogodile ili su se dogodile samo u konformističkom, materijalnom smislu. Imamo bolji standard, ali mnogo više radimo, i pod većim smo opterećenjem. U biti stvari se nisu promijenile, čovjek je i dalje rob sustava. Zašto?

Ja osjećam da problem leži u tome što se tzv. probuđeni nisu probudili unutra, već samo izvana. Oni vide neprijatelja vani, vide kvarni svijet, ali ne vide kvarnost unutar sebe. Ali znano je da sistem ne postoji bez ljudi, pa je on samo odraz čovjekove svijesti. Ako je ona kvarna i sistem je kvaran. On je samo ogledalo, a razbijanjem ogledala ili protestiranjem protiv njega ništa se u izvoru ne mijenja.

U prošlu subotu kad sam bio na prosvjedu u Splitu bilo mi je vidljivo kao nikada do sada da ljudi koji prosvjeduju u biti ne znaju točno što hoće. Doli maske, nećemo da djeca nose maske u školama, nećemo koronu, vratite nam gripu, i slično. Nisam se mogao oteti dojmu da ljudi samo hoće svoje igračke natrag. Oće na utakmicu, u restoran, oće putovati, oće u kafić, u teretanu i sl. Vjerojatno je i broj prosvjednika narastao, jer je ljudima biznis ugrožen, nemaju love, ili su im uskraćene njihove igračke, pa se probuđenima pridružio i veći broj spavača koje netko remeti u njihovu snu. U BITI KAKVU PROMJENU ONI TRAŽE – KOZMETIČKU! Čak i kad su zapjevali pjesmu “Moja Domovina” ona je izgledala tako mlako da se je osjetilo da nikome u srcu ta domovina nije! Je li se čuditi tome? Nikako! Ipak domovina su ljudi a ne neka bezoblična ideološka tvrevina, pa kad ljudi shvate i osjete svoju povezanost pjesma zajedništva će biti zaista nabijena silom ljubavi i ljudi će u to vjerovati. Ovako…….teško!

Nema tu nikakvih fundamentalnih promjena jer nitko od prosvjednika nije shvatio gdje se nalazi problem pa samim time nije moguće išta promjeniti. Drugo čega mnogi nisu svjesni jest pravna pozicija čovjeka/naroda i kako bi trebalo postupati.

Npr: Riječ prosvjed znači:

1. dipl. jednostrani čin kojim se izražava jasno neslaganje s određenim postupcima ili zahtjevima druge strane

2. a. odlučno otvoreno izraženo nezadovoljstvo čime; protest, demonstracija b. skup nezadovoljnih osoba radi zajedničkog djelovanja u cilju poboljšavanja vlastite egzistencije, statusa ili u vezi s nekim pitanjem [prosvjed na trgu; prosvjed radnika]

Zamislite jednu kuću u kojoj živi jedna obitelj. Tko u toj kući može biti nezadovoljan, pa shodno tome i može protestirati. Onaj koji ne donosi pravila, tj. onaj koji nije gazda. U porodičnom smislu djeca su ta koja su nezadovoljna roditeljskom upravom i protestiraju. Roditelji nemaju što biti nezadovoljni jer nemaju na koga obzirom da imaju potpunu upravu nad kućom pa ako nešto ne funkcionira oni imaju moć da to nešto promjene.

Dakle, tko protestira?

Zamislite hipotetsku situaciju da cijela obitelj uzme sluge koje vode kućanstvo i kad dođe do nekog nezadovoljstva ili neslaganja roditelji/gazde počnu protestirati protiv slugu da promjene stvari. Nećemo to za doručak nego nešto drugo. Sluge odbijaju jer su protesti sporadični, nema jedinstva među ukućanima, nemože se mjenjeti doručak radi jednog ili par njih. Ali ako se svi ukućani dogovore – sluge rade doručak kakav im se reče ili lete. Dakle protest je oznaka da nemate moć i doslovno molite drugog da u tvojoj kući promjeni stvari.

Sjećam se one priče o turskom Agi kad je pitao savjetnike što ljudi govore. A savjetnici kažu: „Ljudi se bune!” Aga odgovori: „Stežite još, veće poreze nametnite!” Tako bijaše i dalje dok jednom kad je Aga pitao kakvo je stanje u narodu savjetnici ne rekoše: „Ništa ne znamo, narod šuti kao zaliven!” Aga promjeni boju u licu i kaže: „Popuštaj!”

Možda je ova priča politički spin vlasti kako se ljudi ne bi bunili, ali ona definitivno govori da sluga razumije da gazde ne znaju koje je njihovo pravo mjesto. Oni i dalje misle da su oni sluge, a da su sluge gazde jer inače ne bi prosvjedovali. Jeste li ikada vidjeli da je direktor i vlasnik poduzeća štrajkao. Protiv koga da štrajka!

Protiv koga narod prosvjeduje – protiv slugu! Kakvu moć imaju sluge? Nikakvu! Moć slugu leži u nejedinstvu ljudi. Zato stalno potiču razlike, sukobe, mržnju, strah. Taj se strah manifestira u svijesti individualca i prenosi se na okolinu. Mnogi probuđeni ne razumiju da svojim djelovanjem i akcijama i dalje potenciraju sukobe, podjele, strah i koliko god bili protiv sistema njegovi su vjerni agenti a da to uopće niti ne znaju.

Prava promjena i pravo buđenje je on u kojem razumiješ kako sistem igra igrice sa tobom i kako ti šalje misli i slike koje slijediš kao magarac mrkvu. Tada vidiš i da je sistem ogromna energije koja se brani od bilo koji drugih utjecaja i da će napraviti sve da opstane. Nemoguće ju je probiti njenim vlastitim alatima. Ljudi bi se trebali zaista probuditi i početi djelovati van sistemskim alatima: ljubavlju, istinom, neuvjetovano, bez razlike ili mržnje i podjele prema ikome. Kad počnu ujedinjavati a ne raditi podjele. Kad ne budu kritizirali, napadali, vrijeđali. Kad shvate da nijedan čovjek nije neprijatelj. Kad shvate da se sistem nalazi u svima i da će sluga otići tek kad se narod ujedini. Stoga protestiraju oni koji nemaju moć, a probuđeni shvaća svoju moć, shvaća koliko je samo jedan čovjek moćan. Ujedinjeni takvi ljudi preuzimaju odgovornost za sebe i svoje živote kao i za život zajednice. Protesti nestaju, jer gazda ne može protestirati protiv sebe.

Postoji projekt koji radi upravo to. Taj projekt su pokrenuli ljudi na globalnoj razini koji točno razumiju sve ovo iznad napisano. I sam sam od njih naučio. Projekt se zove „Kreativno Društvo”. U njemu nema razlike među ljudima, svi su isti bez obzira kakvu ulogu igrali. Kad se ujedinimo u zajedničku većinu tada se i defacto i dejure preuzima od slugu moć a njima se daje otkaz, ili ne daje kako gazda odluči. Ali ono što se definitivno od tada zna i što se više nikada ne bi trebalo izmjeniti jest tko je gazda a tko sluga. Čak će i sluge to jedva dočekati, i njih se spašava od zuluma sistema!

UJEDINIMO SE!

Dva antipoda: umjetnost i kult

Što razlikuje vjeru od kulta? Kult u sebi nema ni trunke trezvenosti, ljubavi, strpljenja, niti mudrosti. Kult je vjera koja je sama sebi postala cilj i time faktički prestala biti vjera. Kult je  ljubav zamjenio za strah. Ljudskost je maknuta iz prvog plana i nju je zamjenio ritual, ceremonija, procedura, protokol, umjetna inteligencija. Vjernik je postao broj, baterija, topovsko meso, žrtveno janje. Kult uvijek u potpunosti zatire individualizam i kreativnost. Kult je potpuna negacija umjetnosti, inspiracije, intuicije i individualnog kontakta sa izvorom ili istinom. Kult je hladna mašina umjetne inteligencije, egregor otuđen od ljudi i rukovođen neljudskom inteligencijom.

Postavši institucionalizirana, vjera je neminovno prestala bit vjera i postala kult. U primjeru krsćanstva se kao kultni simbol uzima mrtvi božji sin, osuđen od vlasti, države, društva. Krsćanstvo nije vjera. Da je vjera nebi veličala patos žrtve, kazne, smrti i straha, već mudrost, pažnju i kritičnost indvidualca naspram kolektiva. Da je kršćanstvo vjera, nestao bi i novac i bankarski sistem, što je zapravo i bila Isusova namjera. Ali nažalost, nije. Kršćanstvo je jedan dobar primjer kulta, u kojem se pojedinac žrtvuje ideji, koju je kult prethodno umjetno stvorio.

Kršćanstvo je u drugoj fazi svog postojanja stvorilo sistem obrazovanja, koji se bazira na inteligenciji uma, a ne na inteligenciji srca. Bog i istina se mogu doseći samo razumom. Ta ideja je kasnije postala kamen temeljac jedne nove vjere, nazvane naukom, koja se sa vremenom također pretvorila u kult.

Kult je uvijek apsolutistički nastrojen. On uvijek ima apsolutno pravo. Kao što je crkva imala ekskluzivno pravo za dostup do istine, sada si to isto prisvaja znanost. Stari kult izumire i stvara novi kult. Sjeme ne pada daleko od drveta. Kult je apsolutno pravo kolektiva da linčuje neposlušnog pojedinca, heretičara.

Kult se uvijek zasniva na jednoumlju. Kult u pojedincu, koji je sa njim identificiran,  stvara osjećaj ekskluzivnosti i moći. Ja sam dio kulta i automatski sam izabran, svet, povlašten. Kult je uvijek nasilje, silovanje slobodne volje pojedinca. Kult nije nikad spreman na diskusiju i ne podnosi kritiku. On na sve ostale gleda sa visoka, smješka se dok istovremeno planira cenzure i čistke. Kult uvijek zahtijeva da odustanemo od sebe i potpuno mu se podamo.

Slobodan izbor pojedinca se uvijek svodi na izbor između kulta i umjetnosti. Umjetnost je disciplina koja zaštićuje pojedinca od manipulacije izvana.  Zaštićuje ga od jednoumlja i ispiranja mozga. Umjetnost je garant suvereniteta pojedinca. Umjetnik ne može biti osoba. On je uvijek zivi čovjek, jer samo kao takav može bit kreativan. Umjetnost služi da on kao takav prezivi, a ne da u trenutku malodušnosti poklekne i izgubi se u bespuću samosažaljenja. Umjetnost je sidro, referentna točka, bez koje nema preživljavanja duha, pogotovo u aktualnim nevremenima.

Nasilje, zastrašivanja i ograničavanja su uvijek siguran pokazatelj da se radi o kultu koji ima moć vlasti. On se njima štiti prikrivajući svoju ispraznost, svoje laži, svoje lažno pravo na superiornost.

Kult ili Umjetnost? Znanost/religija ili umjetnost? To je bazična životna odluka svakog od nas.

Mi ne živimo u demokratskom društvu. Mi živimo u kultokratskom društvu. Demokracija je kult uobraženog i izmanipuliranog kolektivizma. Kult je strateški napor za lišavanje pojedinca njegove slobodne volje, slobode mišljenja i djelovanja. Do kada će čovjek tolerirati diktature  kulta koji se skriva iza parola javnog dobra? Danas se to ulimativno javno dobro naziva briga za javno zdravlje i u njeno ime vlast ima apsolutno pravo da donese bilo koju odluku. Aureola svetosti kojom se diči ta floskula je lik i djelo AI (umjetne inteligencije), sile koja sanja našu stvarnost, jer smo mi od toga odustali. Izgubivši svoje snove, izgubili smo pravo na život u ovom divnom fizičko-energetskom tijelu i time priliku da dosegnemo slobodu. Tim pravom se koristi transhumanizam i time opravdava svoja nastojanju da preuzme naša tijela od kojih smo mi odrekli preko „narodnih novina“, postavši digitalni pseudo-duhovnjaci.

Umjetniku ne treba kult kolektivizma. On je sam sebi i bog i kult, a njegovo djelo najbolja zaštita od svih manipulacija i obmana onih naših omiljenih čarobnjaka romantike. Vrijeme je da počnemo sami sanjati i namjeravati našu stvarnost. Vrijeme je da svi odreda postanemo sanjači i umjetnici ili umjetnici sanjanja stvarnosti.

Provjera zabranjena ili vjera kao teorija i praksa obmane

“Jesi ti vjernik? Jel` viruješ?”

Ono što je nekad bio Bog kao ideja u koju se vjeruje, danas je to “nevidljivi neprijatelj”. Sistem se zapravo njie promjenio, samo objekt ili bolje rečeno ideja u koju je vjera projecirana. Strah i nada u spas, kao dvije suštine konstrukta vjere, su također i dvije osnovne metode da se zadobije poslušnost, bez puno muke i izdataka, pogotovo kod malodobnih.

Usporedimo kako koncept vjere, ili bolje rečeno, sistem duhovne manipulacije, funkcionira na primjeru dvije vrste vjere, vjere u svemogućeg antropomorfnog Boga i vjere u postojanje neživog i nevidljivog ubice – virusa.

Tko je sklon vjeri? Tko je sklon manipulaciji koja dolazi izvana, od strane društvene okoline? Tko je sklon odustajanju od svoje individualnosti, tj. onih informacija koje dolaze iznutra. Varate se ako mislite da su znanstvenici nevjernici. Oni nisu ništa bolji, niti gori, niti pametniji od onih religioznih ljudi. Obje grupe preferiraju dogovor ili društveni konsenzus, ispred vlastitog iskustva. Oni samo vjeruju u apsolutnu istinitost različitih vrsta uma, ili različitih sistema interpretacija. Oba tipa ljudi su zadrti kolektivisti i još zadrtiji anti-individualisti. Sve to dokazuje aktualna situacija. Papa se cijepi, dok se znanstvenici klanjaju ideji, kojoj nitko zbog straha, ne smije pogledati u oči. Tko se usudio preispitati koncept Boga? Tko se usudio istražiti porijeklo i vjerodostojnost koncepta virusa?

Koncept Boga je star najmanje 2000 godina. Danas se on uzima zdravo za gotovo i nitko se ne usuđuje nekom vjerniku reći da je praznovjeran, ograničen ili mentalno lijen. Vjera u koncept Boga je danas priznata od države, zakonski poštovana i financijski poduprta (ukoliko se radi o velikim institucijama vjere).

Koncept virusa je također star preko 2000 godina, iako je reanimiran tek prije šezdesetak godina u političko-znanstveno-medicinske svrhe. Što će se dogoditi sa našom civilizacijom ako u ovoj ranoj fazi ne uspijemo dekonstruirati ideju virusa na društvenom planu? Pošto danas ne možete zastrašiti većinu stanovništva parolama o grijehu i kazni gnjevnog Boga, ideja o virusu se ponudila kao genijalna zamjena, koja obećava jednu novu kolektivnu obmanu.

U antička vremena je pojam virusa nastao kao oznaka za sve one uzroke bolesti, čiji se uzroci nisu mogli objasniti. Autoritet znanja ne poznaje ispriku tipa: „Neznam! Nemam pojma!“. Pod svaku cijenu se mora naći neki razuman odgovor, koji će uvjeriti i umiriti vjernika-laika. Pošto u tim vremenima nije bilo mikroskopa, filozofi su se upuštali na putovanja u unutrašnje svijetove i vraćali se nazad sa idejama o atomima i virusima.

Danas imamo elektronske mikroskope, ali usprkos tome je teorija virusa i dalje labava znanstvena teza. Nekolicini je poznato, da ona još nije dokazana i kao ideologija sama sebe proturječi. Kako nešto može biti neživa tvar, bez izmjene tvari i istovremeno se može razmnožavati, te na kraju umrijeti? To je jedna od onih teza, idejni konstrukt bez uporišta u logici, te stoga čista ideologija. Vjerska ideologija je puna onih „svetih laži“, koje danas možemo trezveno raskrinkati i odbaciti kao obmane, jer je doba religijske diktature i njene propagande straha prošlo. Danas je ideologija virusa također ogrnuta koprenom straha te poduprta jakom medijskom propagandom i izjavama onih „novih medicinsko-znanstvenih svetaca“. Ne udaraju se time temelji jedne nove diktature. Koncept zapadne medicine, po kojem je bolest uvijek posljedica napada sićušnih „terorista“ izvana, potpuno je strana mnogim tradicionalnim konceptima očuvanja zdravlja. Ne podjeća li vas ta medicinska ideologija na političku strategiju globalnog neoliberalizma i njegovog rata protiv terorizma? Ona je onako slučajno, preskočila iz medicine u politiku.

„Nitko ne sumlja u postojanje virusa, mi smo samo protiv mjera za suzbijanje širenja virusa!“ 

Znanstevna ideologija virusa  nimalo se ne razlikuje od vjerske ideologije Boga. Obje teze su bez dokaza. Ova prva je zapravo još nebuloznija, iako potječe iz navodnih znanstvenih krugova. Teoretska znanost, od Einsteina naovamao (posebno nakon ekskomunikacije Etera iz znanstvenog diskursa), zapravo je poduhovna ili metafizička kuga, koju je mnogo teže izlječiti i iskorijeniti od one vjerske. Naime, ako izostavimo institucionaliziranu religiju i ograničimo se samo na religijsko iskustvo, kao čisti individualni fenomen sa mističnim karakterom, već smo uplovili u zdrave fenomenološke vode i doslovno smo sjedinili vjeru i znanost u jednu individualnu vještinu. Nasuprot tome, na nivou dogmatsko-ograničene egzaktne znanosti, individualno svjesno iskustvo ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona ne priznaje ni postojanje svijesti, ni vrijednost subjektivnog iskustva. Individua i njeno subjektivno iskustvo je bezvrijedno, ukoliko nije ušuškano u kontekst onog ominoznog objektivnog. Kao da postoji neko iskustvo od onog subjektivnog, da to je „osobno iskustvo odobreno od kolektiva“. Zato je danas znanstvenicima tako teško razotkriti obmane u vlastitoj kući, bivajući prethodno pažljivo raspršeni u atome usko-stručnih stručnjaka-idiota. Oni koji to uspiju prevazići, bivaju ignorirani, ismijavani, cenzurirani i, ako odu predaleko, utiho neutralizirani.

Svaki subjekt danas ima potpuno pravo  (pa bila to i jedna obična čistačica ili radnik u škveru) reći nekom korumpiranom pseudo-stručnjaku sa polja medicine-politike da je zelenaš i veleizdajnik. Ona ili on posjeduje to pravo jer osjeća da je dotični đikan neiskren, nedosljedan, nesiguran i pored svega “podmazan”. Svatko tko je čist od kolektivnih misli i njihove interpretacije u pojedincu, koje nazivamo emocije, može direktno osjetiti istinu ili pravo stanje stvari. Takvi pojednici mogu donijeti vlastite odluke i preuzeti potpunu odgovornost za svoja djela. Tko od fantoma državnih službenika ili onih procijepljuju ljude poput stoke, može preuzeti odgovornost za svoja djela? Oni sve rade po proceduri, po prethodno dogovorenom protokolu. Oni se ništa ne pitaju. Oni su bio-roboti, umjetne inteligencije u ljudskom tijelu, koji samo rade svoj posao, nebi li „nahranili“ svoju porodicu i pod svaku cijenu.

 

U banani smo!

U banana-republikama, poput Hrvatske i njenog carskog uzora Austrije, je tradicija slobodarskog duha renesanse i tolerancije na vrlo žalosnom nivou, pa se shodno tome i političari obično ponašaju poput zlovoljnih roditelja, koji rado prijete i kažnjavaju svoju vlastitu djecu.

“Razočarali ste me, niste bili poslušni!”
“Ajmo svi brzo kući i ne izlazite odatle!“

„Stavi tu brnjicu i da te ne čujem više!“
„Moram vas kazniti, za vaše dobro!“
„Ja sve ovo radim, jer vas jako volim!“

Glavni politički nosilac akualnog fašizma na globalnom planu nisu nikakvi zločesti desni ekstremisti, ultranacionalisti i patrioti, već oni na koje nitko nebi posumljao: zeleni. Taj pokret je hakiran još u ranim sedamdesetim od korporativnih proroka i danas nitko ne može, niti se usuđuje poljuljati njihovu auerolu humanosti, dobrote i svetosti. Zeleni su Marija Tereza političke scene i svi mediji koji kontroliraju javno mijenje ih podržavaju i štite.. Dovesti ih u pitanje, isto je kao i optužiti gore navedenu sveticu za zločin trgovine djecom i prodaju njihove, u krv materijalizirane pažnje. Aktualni globalni fašizam i njegov teror i maltretiranje naroda, danas dolazi iz „lijevo-humanog“ tabora, gdje cvjeta „tolerancija, suosjećanje, znanost, ljubav i istina“.

Najbolja karikatura despotske ljevice je trenutno stopljena u liku i djelu aktualnog ministra zdravstva u Austriji. On dolazi iz legla zelenih i nitko se od intelektualaca ne usuđuje dovesti u pitanje njegov humanizan, iza kojeg se krije puki neoliberalni fašizam obojen lijepim bojama i  upakiran kao božični poklon. Zeleni su u sebi uspjeli pomiriti radikalnu ljevicu sa neoliberalizmom. Pomirili su svoj humanizam sa brutalnim korporatizmom, stavivši zelenu etiketu sa natpisom bio, organski i bez GMO-a,  na bojni otrov za masovnu neutralizaciju.

Druga karikatura je sama austrijska vlada, kao simbioza “umjerene” konzervativne desnice tipa HDZ i radikalne ljevice bez samosvijesti i trezvenosti, kupljene od krajnje globalne desnice. U Hrvatskoj je HDZ prodao naivnoj i usplahirenoj biračkoj masi, predhodno podgrijanu vatikanskom propagandom,  “tortu od govana”, obljepivši je etiketom sa natpisom “klero-patriotizam”. Vjernici su dobili nacionalnu crkvu po ortodoksnom principu, koja je ne samo stvorila njihovu umjetnu samovjest, kreirajući hibridnu naciju, već ih je odmah potom kao roblje prodala globalnom korporatizmu i njegovoj agendi.

Kao što je veliki tata za austrijance nekad bio car, a sada premijer i politička vrhuška, tako je za hrvate, lišene svoje stvarne povijesti i identiteta, veliki tata sada fratar, biskup i vatikanski papa, jer svog vođu, odvojenog od kontrole vatikana, ne smiju imati. Inače bi se moglo opet desiti da ih jedan takav „hochstapler“ povede u zajednicu sa svojom ilirskom braćom, umjesto da robuju zapadnim kolonizatorima.

Upravo ti kolonizatori, koji su stoljećima pljačkali i izrabljivali kolonije po cijelom svijetu, danas nas uče dobroti i prodaju nam svoju verziju humanosti, koja je onoliko humana kao što je  humana nivea krema namazana na topovsku cijev tenka. Taj licemjerni humanizam je samo jedno vrlo učinkovito i nadasve jeftino robovlašnistvo, kao što je i ovaj aktualni treći svjetski rat, najjeftiniji, nejperfidnini i najnevidljiviji rat u povijesti (ujedno i najglobalniji).

Zar nisu i onima koji su odlazili u gasne komore govorili da idu na tuširanje i dezinfekciju?

Zar nisu one, koji su u vlakovima za Auschwitz govorili da ih vode u smrt, proglašavali budalastim teoretičarima zavjera. Kakva dobrota, kakva humana briga za higijenu i zdravlje, prije nego li ih njihov rad odvede u slobodu!

Kakve veze ima banana-republika sa renesansom? Upravo je u renesansi uništen korjen individualizma, što danas vidimo u aktualnim prisilama i osjećamo na svojoj koži. Zapravo je svjejedno živimo li u državi koja svoju društvenu svijest i zakone bazira na znanosti ili na religiji. Razlika je samo u nijansama boja ili u varijaciji smrada. I vjera i znanost su produkti uma. Svi poznati sistemi organizacije zajednice ljudi se zasnivaju na umu ili kolektivnoj svijesti, projeciranoj na nivo pojedinca. Um funkcionira preko sistema vjere tj. projekcije u budućnost ili u prošlost. On je u konstantnom konfliktu sa sadašnjošću i time sa sviješću, koja može biti samo individualna. Um se boji svijesti, kao što se kolektiv boji pojedinca. Zato je kolektiv uvijek protiv individualca, koji je samostalan i suveren.

Nebi li se malo uravnotežio i popunio vakuum individualizma, za kojim žudi svaki pojedinac, kolektiv traži jakog i karizmatičnog pojedinca za vođu. To je i razlog što postoje pape, carevi i predsjednici. Oni su tu da zamagle stvarnu sliku i tako ponude ispraznu masku individualizma, nebi li tu iskonsku glad za suverenitetom svakog pojednica nadomjestili njegovom identifikacijom sa vođom. Taj trik fake-individualizma funkcionira od pamtivijeka. Svejedno je imamo li u učionici križ ili sliku maršala. Smisao je da naša percepcija prođe kroz filter, koji u sebi sadrži interpretacijski kod, koji će izvrnuti naš prirodni sistem vrijednosti i zamijeniti ga umjetnim, javnim, kolektivnim. Vjerovati znači koristiti taj kod i odustati od sebe, svojih vlastitih očiju, vlastite pameti i vlastitog bića. Svaki vjernik je tako mentalna prostituka, koja vara svoje sopstvo kurvajući se sa tom stranom projekcijom u sebi.

Radikalnost fenomenološke paradigme se sastoji u zamjeni implantiranog uma našom sviješću na mikrokozmičkom planu i zamjeni banana-republike zajednicom autentičnih individualaca na makrokozmičkom planu. Upravo je to bila suština duha renesanse, koja se izrazila kroz djela nekolicine umjetnika i čarobnjaka. Pet stotina godina kasnije, isti se duh materijalizirao kroz Husserlovu filozofiju fenomenalizma, koja je zapravo nova paradigma za izgradnju kako pojedinca tako i nove multi-individualne zajednice.

Dolazak velikog spasioca

„Samo nas moderna znanost može spasiti od virusa. Vjera nas ne može spasiti. Samo znanje i vrhunska tehnologija nas može spasiti.“ – moj, tvoj, njegov i naš Um

Kako razlikovati pravog od lažnog spasioca? Onaj lažni nas prisiljava da budemo dobri, poslušni i da se podčinimo većini. Onaj pravi nas podsjeća da ostanemo iskreni i odgovorni prema svojoj individualnosti, prema svom srcu. Poslušno podčinjavanje kolektivu vodi u uniformnost, atrofiju i propast. Poslušno podčinjavanje svojoj suštini, svom srcu, svojoj svjesnosti, nas oživljava.

Iza globalnog pokreta „zelenih spasilaca“ ponosno stoji cijela moderna znanost, koja u suštini nije onakva kavom se predstavlja: transparentna, humana, otvorena i nadasve egzaktna znanost. To je, u potpunosti od čovjeka otuđena, tehnicistička znanost sa jasnim transhumanističkim ciljevima.

„Zeleni spasioci“ (ZS) su „rano-kršćani“ našeg vremena. Oni su vrlo važni u svojoj navodnoj dobroti, suosjećajni, milosrdni. Važnost i maska neupitne dobrote su uvijek siguran znak obmane, znak da je čitav egregor pokreta hakiran od neke druge sile koja im upravlja i ima posve drugačije ciljeve. Religija „ZS-a“ je transhumanistička znanost. Nije to nikakva egzaktna znanost, nego ona prevrtljiva, mutna i prevarantska znanost. To je znanost neptunovskog tipa. Znanost obmane, prevare, hipnoze i zaluđivanja ljudi. Znanost hakirana od psihopata ili čarobnajka romantike, bez ikakvog osjećaja samilosti i poštovanja prema bilo kome i bilo čemu.

„ZS-i“ su novo kršćanstvo. Sada nam još samo fali novi Mesija, novi Isus. Pošto su sve pristalice pokreta „ZS-a“ redom napredno-demokratski orijentirane osobe, tako će vjerovatno i novi Isus biti izabran demokratskim putem. Birati će smjeti samo dobri i poslušni, dakle oni koji imaju potvrdu o redovitoj genetskoj manipulaciji cjepljenjem. Ozbiljnih kandidata za to prestižno mjesto ima dovoljno. Ako se novi spasilac i pojavi, bit će to jedan super-autist, vrstan programer i vješt sa kompjuterima. Možda je već tu, samo ga nismo prepoznali. Možda je to Bill, Veliki Bill?

Što ako se novi Isus ovaj put ipak odlučio inkarnirati u tijelu žene. Propaganda nas je već desetljećima pripremala za taj „gender skok“ svojim projektima feminizma, jednakosti žena, proporcionanoj zastupljenosti u institucijama… Možda je to slatka glavom i grudima mala Gretica? I ona je tu sa ciljem da spasi planetu, pa makar time poubijala sve živo na njoj. Čak će i biljke poumirati nakon što im se zabrani da konzumiraju ugljični dioksid. Ona je tu da nas spasi od nas samih, kao što nas je navodno Isus spasio od naših grijeha, koje smo „zaboravili“. Ona će nas vjerovatno spasiti time što će nam zabraniti disanje, netom nakon što smo se isprdili. „Heroji zelenih“ su prestali i disati i prditi. I vi ćete postati vrlo važni heroji ukoliko postanete veganci. Svatko tko podržava agendu ZS-a i nije pristalica te religije je magarac, idiot, heretik, terorist…

Papa je izjavio da se namjerava cjepiti i u međuvremenu je navodno to i učinio, vjerovatno sa svetom vodicom. Preporučio je i svim vjernicima da se cijepe. Crkva je time priznala primat znanosti tj. Bog je kapitulirao u sukobu sa virusom, tim nevidljivim neprijateljem, čije postojanje nitko ne može ili ne želi dokazati. Dvoboj nevidljivih revolveraša je okončan! „Nevidljivi neprijatelj“ je pobijedio „nevidljivog prijatelja“! Nije li to strašna „nevidljiva činjenica“? Znači li to da su nam dani odbrojani i da će nam posljedice tog „nevidljivog obračuna“ doći glave. Jesmo li spremni prihvatiti sve posljedice koje nam primjena te „nevidljive istine“ u svakodnevnom životu donosi?

Religija je viša oktava od znanosti. Vjera-uvjerenje-iskustvo pripada sferi direktnog znanja, koji je viša frekvencija od indirektnog znanja – teorije bez iskustva  tj. skupine podataka, koje zovemo znanje uma. Zato je religija bila u mogućnosti da stvori znanost.  Pošto je religija institucija, stvorila je i znanost kao instituciju. Institucija funkcionira po sistemu protokola i birokracije. Tako su institucije religije i znanosti zapravo gigantske tvorevine umjetne inteligencije. Tako je i unutar same znanosti. Vjerska znanost je moćnija od one egzaktne. Potvrda za to je trenutna situacija u svijetu, koja ima malo veze sa zdravom i trezvenom pameću. Znanost i religija su se danas spojile u jednu silu, religijsku znanost, vrhunsku i sveobuhvatnu obmanu.

Nitko osim vrhunskih znastvenika, koji opet imaju dostup do vrhunske tehnologije, ne može provjeriti znanstvene istine ili dogme. Vrhunska tehnologija je skupa i nju dobijaju samo oni dobri i poslušni znanstvenici. A novac ima onaj tko ima pravo da ga stvara njegovu vrijednost, onako iz ničega. Nije li to vrhunska magija? Nije li to vrhunska vjerska dogma?

Ta neprovjerljiva znanost vlada cijelim svijetom i nitko se ne usuđuje dovesti u pitanje njen autoritet i posumljati u njenu istinost. Tako je bilo i prije 500-tinjak godina kad je neprovjerljiva religija vladala svijetom i svatko tko se usudio da posumlja u njenu vjerodostojnost, prozvan je heretikom i završio na lomači. Znanost je danas jedini autorizirani predstavnik Boga-Istine na zemlji, a njom upravljaju čarobnjaci koji stvaraju novac. Cijeli svijet je prekriven koprenom laži i obmane, koprenom Neptuna. Iluzija je misliti kako će Uranovska energija osloboditi svijet u eri vodenjaka onako sama od sebe. Ta „slobodarska“ energija je već hakirana i već sada u sebi sadrži virus obmane, virus Neptuna. Danas ne možemo ubijediti sve ljude u jednu veliku laž vjerskog tipa. Ipak mnogo malih raspršenih uranovskih laži (virusi) zajedno daje jednu veliku laž (plandemija). U nju svi vjeruju, jer svatko osjeća strah od male laži u sebi. Svatko je danas dobio jednu pojedinačnu porciju laži, skrojenu baš na osnovu njegove osobnosti. Svatko dobiva svoju osobnu porodicu virusa i svoju osobnu porciju cjepiva. Nikad do sada nismo bili u tako direktnom i pojedinačnom kontaktu sa velikim Spasiocem.

Kako su uspjeli da obmane cijeli svijet? Za razotkrivanje obmane potrebna je specifična vrsta inteligencije, ona osjećajna (ne emocionalna!), koju je bolje nazvati intuicijom ili direktnim kontaktom sa istinom ili znanjem. Fenomenologija je prva filozofsko-znanstvena disciplina koja je priznala vrijednost subjektivnog iskustva te ponudila praktične korake za ovladavanje te, nazovimo je, vještine percipiranja istine. Samo zajednica koja se zasnovana na fenomenološkim vrijedostima, može zaista zagarantirati čovjeku njegova individualna prava. Sve ostalo je farsa.

 

Nova struktura društva

Što vam prvo pada na pamet kad vidite ovu skizu? Ima li još psihički zdravog ili nesilovanog pojedinca među nama, koji će odgovoriti nešto drugo osim „portret ili prerez nevidljivog neprijatelja“? Nažalost nema. Kad sam crtao gornju skizu, nisam imao namjeru portretirati našeg „zajedničkog prijatelja“. Sve je zapravo nastalo procesom „obrnutog inženjeringa“. Pokušao sam na praznom (u originalu je papir bijel!) slikovno prikazati strukturu društva, kojom trenutne vlasti širom svijeta teže. Male kuglice predstavljaju pojedice, veliki krug u sredini društvenu svijest, a niti između su digitalna veza pojedinca i kolektiva. Tako je nastao portret strukture atomiziranog društva.

Dva modela društva mogu prozaći nakon ovog globalnog rata protiv čovjekovog bića:

  1. onaj baziran na individui
  2. onaj baziran na atomiziranoj osobi.

Atomizacija društva je projekt društvenog inženjeringa, koji ide, ruku pod ruku, sa projektom digitalitacije čovjeka i njegovo premještanje u virtualnu stvarnost. Taj društveni eksperiment nije bezazlen i ne može se jednostavnoopozvati. To je let bez povratne karte, skok u nepoznato. Malo onih koji su svjesni činjenice da je put kojim naša civilizacija sada juri jedan jednosmjerni auto-put. Naša je slobodna volja hoćemo li se uputiti tim putem, bez obzira na koji način bivamo na to uvjeravani ili prisiljeni. Svaki put kad planiramo neki put, obično planiramo i povratak. U ovom slučaju ta opcija nije moguća, jer auto-put koji vodi od tamo nazad, ne samo da nije izgrađen, nego nije u planu da se ikada izgradi.

Razbijanje strukture društva kojeg poznajemo, odvija se na nekoliko frontova. Nametnuta fizička razdaljina i shodno tome zabrana fizičkog kontakta, ima kao posljedicu prekid toka informacija podsvjesne naravi, koje se prenose fizičkim dodirom. Ne trebamo ni spominjati što za jednog pojedinca znaći izostanak već dokazanih  dobrobiti za psihičko i fizičko zdravlje, koje stvaraju ti kontakti. Čak i oni neugodni kontakti, poput fizičkih sukoba, su čak zdraviji od izolacije ili potpune deprivacije čula opipa.

Sjetimo se filma „Fight Club“, gdje nekolicina muškaraca pronalazi alternativni put do samosvijesti i smisla života, upravo preko ekstremnog naglašavanja čula opipa. Tko može probuditi uspavanog zaposlenika u jednom osiguravajućem zavodu, uljuljkanog u savršenstvo svog života, osim brutalna šok terapija. Da li je režiser tog filma prorok ili mesija, koji nas uči nekom novom, muškom tipu joge? Svi tečajevi joge na zapadu su prebukirani ženama, dok ih se muškarci klone kao kuge. Govorim to iz vlastitog iskustva. Jednom sam posjetio kurs power-yoge.  Bio sam samcat sa 30-40 žena. Iako sam se tim posjetom uštedio krvarenje iz nosa, kao standardnu posljedicu „muške joge“, nisam si uštedio krvarenje iz drugog dijela tijela, nakon maltretiranja istezanjem. Ne, pišanje krvi definitivno nije znak prosvjetljenja i mnogo zlokobnije od onog ponosnog krvarenja iz nosa.

Vratimo se opet onim škrabotinama na papiru. Dakle nitko do sada nije izolirao „nevidljivog neprijatelja“. Kako to da onda od samog početka projekta pandemije kruže propagandne grafike i foto-montaže sa vrlo prepoznatljivim izgledom? Dakle tu se radi o amblemu ili znaku, a ne o znanstvenom dokazu. Tako je svima nama usađena slika čega se moramo bojati, dok se na makro-planu paralelno odvijao projekt društvene reorganizacije. Strah (bolest, materijalna neizvjesnost ili kazna za neposlušnost), gušenje vlastitim ugljičnim dioksidom i zašivanje ustiju, te zabrana svih spontanih (a sada i organiziranih) druženja, te cenzura slobodnih medija i slobodnog toka informacija, dovela je do ekspresne transformacije društva u atomizirani kolektiv. Pojedincima tog kolektiva nije dopušteno direktno kontaktirati, već samo preko društvenih digitalnih medija, koji su kontrolirani i cenzurirani od same vlasti. Pritom je najveća lakrdija ta, da se ta ista vlast kiti ordenima junaka  „borca za obranu demokracije“.

Taj atomizirani kolektiv ili jedna gigantska umjetna inteligencija, danas svaku slobodno-misleću  jedinku automatski proglašava teroristom  i fašistom. Te iste pojedince su prije nekog vremena ismijavali kao teoretičare zavjere. Onoga tko danas na demokratski način protestira protiv fašisoidne valsti i njenih mjera, proganja se poput najvećeg kriminalca. Istovremen se oni „dobri protesti“ za podršku vladi i mjerama oduzimanja sloboda, koju organiziraju oni od vlasti podržani i „lijevo“ orijentirani NGO-i, ne samo toleriraju, iako krše iste mjere zabrana, već se financiraju i štite.

Već smo na ovim prostorima spominjali kako je i kada stvoren projekt „zeleni“ i sa kojim ciljem. Danas već druga i treća generacija tih političara pojma nema tko zapravo stoji iza njihove stranke i kamo vode njihove „dobre namjere“ . Taj lukavi i strogo tajni neoliberalni projekt,  je utiho razbio političku ljevicu zapadnog svijeta i iskoristio ih kao roblje sa svoje nove, krajnje nebulozne, transhumanističke ciljeve. Uništavanjem tradicije, koja se bazira na nacionaloj svijesti, jeziku, religiji, porodici, selu, zemlji, porijeklu i predcima,  stvoren je temelj za materijalizaciju jednog novog društva, sačinjenog od digitalnih osoba bez pedigrea i bez međusobnog direktnog kontakta.

Drugi model društva se bazira na slobodi i individualnosti. Takav kolektiv  je samo spontana posljedica nakupine individualaca. Nikakva institucija nije potrebna, a kamoli da se ona učini primarnom u odnosu na pojedinca. Trend ili inercija neumitno ide ka tome da se ostvari vizija atomiziranog društva, digitalnog fašizma i tehničkog transhumanizma. Za društvo slobodnog čovjeka kao individualca, potrebno je da se dogodi čudo, bilo intervencijom izvana, od strane neke razvijenije sile, ili se mora nekim čudom dogoditi „bottom up“ revolucija. Ona je ostvarljiva samo ukoliko je to masovno buđenje na individualnom planu, te da svaki pojedinac ponaosob uvidi zavjeru i prevaru buđenjem svog trezvenog razuma (Sve ovo nema nikakvog smisla!) i osjetila njuha (Ova laž smrdi na kilometre!).

Koja struktura će se ostvariti kao model novog društva? Na stari model definitivno nema povratka. Izgled tog novog društva ovisi o odluci svakog pojedinca.  Hoće li se on prikloniti svojoj analognoj tjelesnosti ili će se opredijeliti za digitalnu osobnost, zamaskiranu u oblik jedne nove „lijeve-dobre duhovnosti“, ovisi o svakom od nas ponaosob.

 

Intencijalnost

Jedna od najvećih lukavština naše kulture, koja zapravo graniči sa zločinom, je krađa individualne namjere. Cijeli proces sazrijevanja ili socijalizacije je usmjeren ka uvjeravanju pojedinca u njegovu individualnu beskorisnost, besciljnost i ovisnost o zajednici. Dok nas znanost uvjerava u proces evolucije koji ne vodi nikakvom cilju, religije nas uvjeravaju da je cilj izvan nas i ovisi o našoj poslušnosti i milosti Boga. Treće solucije nema i ne smije biti, a ako se kojim slučajem pojavi, mora se satrti bez milosti. Sjetimo se samo inkvizicije. Svaka individualna namjera koja se ne uklapa u kontekst strukture zajednice je tabu, hereza, nešto đavolje. Pod svaku cijenu se pojedinac mora uvjeriti da odustane od sebe, svoje individualnosti i time od svog individualnog kontakta sa energijom, namjerom ili istinskim Bogom.

Znanost i Religija su dva projekta čarobnjaka romantike, u cilju nijekanja postojanja intencijalnosti. Drugim riječima, pažnje pojednica se mora translatirati od svijesti ka umu. Ta dva projekta su projekcije dvije varijacije uma. Religija gaji saturnovski tip uma. To je onaj ograničavajući, teški, važni, dogmatski, moralni um, koji straši i traži apsolutnu poslušnost. Znanost obožava onaj merkurovski, dječji tip um. On je radoznao, blebetav, neposlušan, drzak, lukav , ne poštuje starije (tradiciju) i sklon korupciji (sve bi dao za kocku čokolade). Između razdoblja djetinstva i starosti se nalazi razdoblje zrele trezvenosti, razdoblje čovjeka. On je prerastao pubertetski um (uvjeren u suludu ideju besmrtnosti i nepresušnost svoje energije), a još nije postao onaj sterilan, starački krut i dementi um, paraliziran strahom od smrti. Hijerarhijski  gledano, saturnovski um je nadređen onom merkurovskom. Zato je religija i sudstvo iznad znanosti, koja rado koketira sa ekonomijom. Znanost je klonirano dijete religije (saturna), nakon što je on pojeo (inkvizicija) ono prvorođeno i prirodno rođeno dijete (renesansa, alkemija i cijela hereza). Savršeno prilagođena duhu vremena, čarobnjaci znano-religije su uspjeli napraviti kopiju i tako zavarati cijeli svijet.

Osmotrite pažljivo znanstvene i religiozne vjernike. Nisu li u suštini isti? Poput djece koja vjeruju u dolazak „djeda Mraza“, dolazak  Mesije ili otkrića savršenog lijeka ili cjepiva. Oboje nam treba donijeti spasenje, vječni život u nebeskom  ili transhumanističnom raju. Gdje su nestali svi ljudi, koji gaje svoju pažnju i vjeruju samo u svoju čistu percepciju i svoje jako tijelo?

Intencijalnost je fenomen tijelo-svijesti, a ne uma  i mora se pod svaku cijenu spriječiti njeno dosezanje. Ako se tokom puberteta i studija slučajno pojavi, odmah se sistematski ubija u krutoj strukturi jedne kompanije u koju se završeni student zaposli. Ako on slučajno ostane u okrilju akademije i nastavi doktorski studij, „kiriju“ mora platiti odustajanjem od svoje „neznanstvene“ teorije. Nitko tko nije podmitljiv ne može opstati i uspijeti u koruptnoj strukturi institucija znanosti i religije.

Gdje su onda zreli ljudi naše zajednice? Ja vidim samo djecu i starce. Prvi jedva čekaju da postanu osobe, dobiju osobnu kartu i punoljetnost, nebi li  konačno položili vozački ispit i time postali „slobodne osobe“. Kad dobiju i novac, koji su zaradili svojim trudom, „sloboda“ osobe je zapečećena i ostaje tako zabetonirana do smrti. Zato se poneke zrele osobe u kriznim srednjim godinama i starci u trenutcima lucidnosti pitaju, kamo je nestala njihova životnost i čovječnost, koju su imali tokom mladih dana. Nekim čudom je sva ta čarolija nestala, čim su dobili potvrde o svom zvanju, postale odgovorne osobe i dobile položaj u strukturi društva.

Sjetimo se trenutka kad smo odustali od svoje namjere, odustali od trezvenosti i postajanja čovjekom. Osoba nema namjeru, ona se samo priključuje na aktualni program zajednice. Osoba nije individualno biće, već klon društvenog bića, forma pojedinačnog bio-robota.

Tema intencijalnosti ili namjernosti je toliko teška za shvaćanje i probavljanje, kolika je velika njena praktična važnost. To je, kao i fenomenološka redukcija, koncept koji  šamanizam i čarobnjaštvo dijeli sa filozofijom fenomenologije.

Intent (ili namjera) je za šamane sila koja prožima cijeli svemir, koja je svjesna sama sebe i koja može slušati naredbe čarobnjaka. Ne, to nije ono što se smatra Bogom, koji uslišava molitve ljudi. Namjeri se besmisleno moliti. Njoj se možemo samo prepustiti, kad se odreknemo našeg mentalno-duhovnog ega i utemeljimo u unutrašnjoj tišini. Dakle um nam nimalo ne koristi u tom procesu otvaranja prema namjeri, ali naše tijelo, naše energetsko biće svakako. Kao što je i slušaj sa tišinom, otvaranje namjeri može preživjeti samo energetski kompaktno biće snažnog tijela. Samo u takvoj „poziciji moći“ čarobnjak može prizvati namjeru i aktivno učestvovati u činu namjeravanja. Mi zapravo na nesvjesnom nivou namjeravamo sve što se događa u našem životu. Razlika između prosječnog čovjeka ili osobe i čarobnjaka ili živog čovjeka je, što ovaj posljednji nastoji da to radi svjesno i namjerno. Primjera radi možemo navesti stanje u kojem se svijet nalazi danas. Milioni ljudi nesvjesno učestvuju u stvaranju ove stvarnosti koja nije u njihovom interesu, time što nesvjesno daju pristanak i podržavajući iracionalne mjere svojih podmićenih vladara, prepuštajući se strahu ili ignoranciji netflix-a.

Intencijalnost se u zapadnom svijetu, kao koncept, prvo pojavljuje kod skolastika. Brentano je prvi koji je taj pojam uveo u filozofska razmatranja i kao učitelj Husserla, snažno je utjecao u njegovoj preobrazbi iz matematičara u kreativnog filozofa. . U fenomenologiji je intencijalnost postala suštinom svjesne pažnje, koja se usmjerava na neki objekt. Čak i mi danas upotrebljavamo izraz „intenzivna pažnja“, kad želimo opisati stanje svijesti neophodno za razrješavanje nekog konkretnog problema, pronicanje u neke nove sfere iskustva ili sticanje novih znanja. Sjetimo se trenutka kad nekome želimo nešto pojasniti (na primjer koncept živog čovjeka u pravnom smislu) i pritom uviđamo poteškoće teindividue da to shvati. „Trebam tvoju potpunu pažnju!“, viknut ćemo, nebi li zalutalog slušaoca povratili iz njegovih mentalno-duhovnih svjetova.

Snaga naše pažnje je direktan odraz vitaliteta našeg bića i to je energetska,  a ne mentalno-duhovna činjenica. Nije rijetkost da jedan neuki  praktičar brže shvati kompleksne činjenice našeg svijeta, nego teoretičar nakićen akademskim titulama, koji je isključivo fokusiran na slaganje lijepih riječi, bombastičnih teorija i larpurlatističkih formula.

Pažnja se mora namjeravati u njenoj potpunosti, cjelinom našeg bića, nebi li postala intenzivna-namjerna pažnja sposobna za proširenje i oslobođenje naše percepcije. Upravo takva pažnja je potrebna, kako za izvođenje fenomenološke redukcije, tako i za pronicanje u bit stvari koje promatramo, njihove energetske srži. Intencijalnost je tako karakter, osobina ili vrlina svjesne pažnje, koja joj omogućuje aktivno sudjelovanje u kreiranju materijalno-energetskog svijeta koji nas okružuje. Intencijalnost do te mjere energetizira pažnju, da je doslovno materijalizira. Sjetite se kad ste na nekom dijelu svog tijela osjetili pritisak intenzivne tuđe pažnje. Obično se to često događa onim privlačnim ženama, koje su se naučile hraniti pažnjom svojih obožavatelja. Zato je seksualnost tako omiljena. Ona polumrtvu osobu pretvara u aktivnog promatrača, spajajući pažnju i našu iskonsku energiju u jedno cjelovito biće. Zato je ljubav, kao stanje bića u kojem ono traži seksualno zadovoljenje, toliko opjevano. To nije stanje uma, već stanje fokusirane tjelo-pažnje. Upravo takva cjelovitost bića je potrebna i praktičaru fenomenološke redukcije u procesu raskrinkavanja obmana koje nas svakodnevno zatrpavaju.

Intencijalnost čini pažnju  aktivnom, postepeno je pretvarajući iz pasivnog konzumatora interpretacijskog sistema u  aktivnog posmatrača stvarnog svijeta, onakvog kakav on uistinu jest, bez etiketa našeg društvenog konsenzusa.   Samo takva svijest obitava u živom čovjeku. Samo takvu svijest on uzgaja, neprestano se boreći protiv navike ljenosti i propadanja u besvijest i malodušnost osobe. Upravo je manjak namjere ono što karakterizira osobe koje nazivamo malodušnim. Namjera je sila koja naše cjelokupno biće drži na okupu, unatoč nastojanjima uma, tog lukavog stranog implantata, da nas podjeli, zavadi i porobi. Istinska duhovnost nije bavljenje mentalno teoretskim zavrzlamama, već aktivno namjeravanje naše cjelovitosti, kao jedinog garanta naše slobode, tj. slobode naše percepcije.