Sekta

Majmun radi što majmun vidi i majmun govori što majmun čuje. Je li majmun glup? Naravno da nije, on je jako pametan u okviru svojih ograničenja, ali on jednostavno nema mogućnost da promišlja i donosi zaključke već samo ponavlja rečeno ili viđeno, i to radi vrlo dobro. Na žalost, danas postoji ogroman broj ljudi koji se ponašaju na isti način. Govore o nečemu bez da su uopće pokušali ući dublje u to o čemu govore ili istražili išta u vezi toga. Samo bez razumijevanja ponavljaju.

Kontrolorima svijeta nema ništa ljepše i draže nego da hrpa majmuna ponavalja ono što čuje i radi ono što vidi jer ako bi počeli promišljati to nikako za kontrolore ne bi bilo dobro.

Jedan od najboljih primjera leži u činjenici da danas od ljudi često čujem „optužbe” da je AllatRa sekta i da oni ne žele imati nikakve veze s time. Ili čim vide neka videa ili događaje počnu pljuštati priče o sektašenju i svijest gubi interes. Međutim što je to uopće sekta? Zna li tiko od tih? Majmun nema kapacitet za shvaćanje tog pojma dok čovjek ima pa ne bi bilo loše da ga počne koristiti. Stoga probajmo odgovoriti na to pitanje.

Hrvatski jezični portal:

1.rel. skupina ljudi koju ujedinjuju zajednička vjerska uvjerenja, različita od općeprihvaćenih u široj zajednici; sljedba

2.pren. općenito, uža ili manjinska skupina unutar veće organizacije ili šireg pokreta koja zastupa odvojena mišljenja i programe te se suprotstavlja većini

https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search

Sama riječ sekta etimološki znači

secte, sete “sekta, vjerska zajednica” ili izravno iz kasnolatinskog secta “religijska skupina, sekta u filozofiji ili religiji”, iz latinskog secta “način, način, slijeđenje, škola mišljenja,” doslovno “put, put, utabani put, “od fem. sectusa, varijanta prošli particip sequi “slijediti”, iz korijena PIE * sekw- (1) “slijediti”. Zbunjen u tom smislu s latinskim secta, fem. prošli particip secare “rezati” (od korijena PIE * sek- “rezati”). Značenje “odvojeno organizirano vjersko tijelo” zabilježeno je iz 1570-ih.

*sek-

Proto-Indo-European root meaning “to cut.” It forms all or part of: bisect; dissect; hacksaw; insect; intersect; resect; saw (n.1) “cutting tool;” Saxon; scythe; secant; secateurs; sect; section; sector; sedge; segment; skin; skinflint; skinny; transect.

To je hipotetički izvor / dokaze za njegovo postojanje pružaju: hetitski shakk- “znati, obratiti pažnju;” Latinski secare “rezati,” sectio “rezanje, odsijecanje, dijeljenje;” Starocrkvenoslavenski seko, sešti “sjeći, sjekira” sečivo “, sjekira,” ruski seč ‘”rezati na komade;” Litvanski įsėkti “gravirati, urezati;” Albanski šate “mattock;” Starosaksonska segasna, staroengleski sigðe “kosa;” Staroengleski secg “mač,” seax “nož, kratki mač;” Staroirski izraz “izrezao sam”.

etymonline.com

Wikipedija kaže nešto više o tome

Sekta (lat. secta i lat. sequi i pod uticajem lat. secare) je izdvojena ili zatvorena grupa ljudi koja čvrsto sledi svoja načela. Najčešće se sekta formira nasuprot osnovnoj grupi iz koje je potekla, razvijajući učenje, koje je po uverenju članova sekte, ispravnije u odnosu na učenje osnovne grupe. Za sve članove sekte karakteristično je da imaju čvrstu organizaciju i jedinstvene obavezne rituale. U jednom broju monoteističkih religija svako odstupanje od proklamovanih dogmi, proglašava se sektom[1].

U početku sekta je bila neutralan pojam za jednu manjinsku grupu koja bi dolazila u konflikt sa većinom. Taj pojam se najčešće koristio u antičkim filozofskim krugovima, opisujući manje filozofske grupe. U tom smislu i rano kršćanstvo može da se razume kao sekta unutar judaizma. U srednjem vijeku pojmom sekte su opisivane heretičke grupe koje su se odvajale od većinske Crkve. U moderno doba se pod sektama najčešće podrazumijevaju zatvorene vjerske grupe, odnosno kultovi.

* * * *

Dakle sekta je fragment određene cjeline, odsječeni dio nečega koji gleda ne cjelinu na drugačiji način. Sekta je isključivo religiozni pojam jer se sekcija nekog drugog ideološkog ili znanstvenog djelovanja ne naziva sektom. Recimo, kvantne fizičare koji imaju drugačiji pogled na cjelinu fizike kao znanosti ne zovemo sektašima.

Religija plaši ljude izrazom sekta, jer odmah postoji ideja da je tamo sve izvrnuto, da ćeš u njoj ostati bez imovine i da se od takvih „fanatika” nikada više nećeš moći odvojiti pa je moguće da ćeš čak i glavu izgubiti. Majmuni stvari uzimaju točno tako.

U novije doba postoji i riječ kult koja opisuje zatvorene sekte koje u tajnosti prakticiraju što li već prakticiraju. To je isto dio nekakve cjeline, ali su njena učenja nedostupna, zatvorena za javnost. Da li takve stvari postoje i treba li biti oprezan? Naravno da postoje i treba biti oprezan, ali to ne znači da bježiš od sjene konopa jer imaš dojam da je zmija. Trebaš promisliti, odvagati, osjetiti, koristiti resurse koje kao čovjek imaš.

Sekta je nešto što se odvojilo od izvornog učenja, kao, na primjer, kršćanstvo od Isusovog učenja. U tom smislu svaka religija nekad je bila sekta, ali je valjda postavši brojnija izišla iz definicije sekte. Po ovoj je definiciji kršćanstvo sekta odijeljena od Judaizma, a katoličanstvo je sekta odijeljena od kršćanstva, ali to nitko ne smije reći naglas jer registriranih katolika ima ogroman broj. Mada to nigdje ne piše, sekta se podrazumijeva manjinom, a kad im broj poraste onda to oni više nisu! Naravno, ovo je glupo objašnjenje jer sekta je po definiciji uvijek sekta bez obzira na broj sljedbenika.

AllatRa ni u kojem slučaju nije, niti može biti sekta jer predstavlja jedinstveno, cjelovito, sveobuhvatno i istinito učenje. Članovi AllatRa pokreta su ljudi svih rasa, religija, nacionalnosti i ideoloških određenja. U AllatRi postoji velik broj ateista. Kako bi se onda ona mogla nazvati dijelom? Dijelom čega? Ona uopće nije niti religija. Danas majmuni kažu da ako pričaš o Bogu i Duši i duhovnosti da si član neke religije. To uopće nije istina jer su Duša, Bog, duhovnost osnovni dio svakog čovjeka i svatko ima pravo govoriti i kontemplirati o tome bez da ga se etiketira religioznim. Religiija nema monopol na duhovnost, to samo majmuni tako misle.

Proroci su na zemlju donosili znanje i istinu. Istina je jedna i ona se ne može podijeliti. Istina je za sve! Ali postojali su neki koji su pokušali monopolizirati istinu i od učenja proroka napravili organizaciju tj. sektu. Sekta tumači učenja proroka na razini svijesti govoreći da treba poštovati određene formule i rituale da bi se do istine došlo, kao i da treba postaviti hijerarhijsku strukturu unutar sekte i da postoje vidokodostojnici koji su posrednici između čovjeka i istine, a što je sve u potpunosti suprotno istini koju je donio prorok. Organizacija (sekta) razvija se kao određeni biznis, jer svaka organizacija ima svoje potrebe i zakonitosti. Bez ikakve uvrede prema ikome ovdje se samo navodi istina o tome što su u biti sekte. Kad odvojite ljude od sekte, što ostaje? Ostaje mnogo nekretnina i zaposlenika tog biznisa koji žive na račun ljudi. Mnoge današnje religije su samo biznis i to vrlo ozbiljan biznis kojeg kontroliraju uposlenici, a rad ide na račun župljana. Ako odstranimo župljane… što ostaje? Poduzeće, nekretnine i uposlenici. Ispada da ustanovljavanjem sekte, tj odsijecanjem fragmenta od istinskog znanja ljudi su u svoje vrijeme uspostavili posao na račun malog djelića znanja kojeg su unijeli u svoju organizaciju (sektu). Ono što je trebalo biti otvoreno, slobodno i dostupno za sve postalo je zatvoreno u izrazito rigidnu strukturu, hijerarhiju, a zna se kome pripada hijeARCHija.

AllatRa stoga ne može biti sekta, ona ujedinjuje, dok sekte dijele. U sektama se govori „mi smo u pravu, a oni drugi nisu“, jer dijelovi su uvijek u suprotnosti s drugim djelovima. Uostalom nitko nikada nije obuhvatio cjelinu, osim proroka, da bi imao monopol na nju, a kako bi svi ostali bili samo sekta ili kako ih u crkvi nazivaju otpadnici od vjere. (otpad; smeće). Ali otpadnici od čega? Od njihove organizirane strukture i doktrine na koju imaju monopol.

AllatRa je pokrenula projekt o formiranju društva u kojem je ljudski život najveća vrijednost i koji nema nikakva religiozna ili bilo kakva ograničenja za sve ljude dobre volje. Ne traži od tebe nikakve pare, sve znanje u njoj dobiješ besplatno. Svi ljudi tu rade kao volonteri bez ikakve naknade. Sve je transparentno i otvoreno, nema skrivenih detalja kako bi eventualno dobila obilježje kulta. AllatRa niti nema organiziranu hijerarhijsku strukturu ili nekakve rituale koji su po definiciji obavezni unutar sekte.

Stoga, dragi ljudi, prestanite biti majmuni koji ponavljaju što dreseri kažu. Uključite malo mozak, jer je to jako bitno obilježje čovjeka. Kako čovjek može napredovati ako se ograniči strahovima od nepoznatog, onog što je drugačije od klasičnog narativa i doktrine? Nije li nas taj narativ i doktrina dovela do točke u kojoj se nalazimo? AllatRa nije nepoznato, ni u kom slučaju već samo strano! Strano umu koji je 6000 godina treniran da ne misli i sad se odjednom otvara mogućnost promišljanja i razumijevanja van okvira.

Majmun to ne može razumjeti sve i da hoće, čovjek i te kako može, naravno, samo ako hoće!

Sretan  1. rođendan „bijele diktature“!

Krajem 2019-te godine sam u jednom prilogu za ovu stranicu, bacio oko na nadolazeću 2020-u godinu i iskreno opisao svoje vrlo čudne predosjećaje u vezi nje. Bit će to jedna teška godina, puna izazova na koje nismo pripremljeni. Tko je tada mogao naslutiti da će se cijeli svijet pretvoriti u fašističku diktaturu? Točno nakon godinu dana od objave ove pravno frizirane pandemije, vrijeme je da se  osvrnemo unazad i irekapituliramo proživljeno, nebi li jači i iskusniji preživjeti ovu 2021-u godinu.

Tokom prošle godine smo doživjeli, a većina nas i preživjela, sve one restriktivne mjere državnog aparata kao izgovor za opasnost od navodne smrtonosne zaraze. Jedan mali, prilično jednostavni virus, koji u međuvremenu još nije izoliran, uspio je paralizirati cijelu našu, tehnološki visoko razvi- jenu, civilizaciju. Vlasti diljem svijeta su iskoristile potencijalnu opasnost od zaraze kao paravan za dosezanje nekih drugih ciljeva, koje sa zdravljem i blagostanjem stanovništva nemaju nikakve veze.

Sada, nakon godinu dana, možemo sa sigurnošću ustanoviti da su zakazale sve javne institucije društva i sve mjere koje su one donosile. Činjenice jasno pokazuju da se nije radilo o nikakvoj smrtnoj pandemiji, već o dobro organiziranoj i globalno koordiniranoj akciji u cilju stvaranju novog kulta, nove pseudo-religije, baziranog na strahu i dezinformacijama. Ogromno pukotina u društvu koja je nastala u proteklih godinu dana, ušla je u intimu mnogih ljudi i razbila mnoga prijateljstva i veze.

Ako neće milom, onda ćemo silom!

Iskustva tokom prethodnih fake-pandemija zadnjih 20-tak godina, su od početka implantirani u strategiju ove zadnje „šišmišovske“, te su vlasti vrlo brzo prisegnule  autoritativnim mjerama, odmah po proglašenju pandemije. Za to je bilo potrebno ekspresno promjeniti definiciju pandemije, nebi li se dobila pravna osnova. Onda su mediji započeli ofenzivu dezinformacija i indoktrinacije strahom, dok je novorođena institucija cenzure alternativnih medija svim snagama nastojala spriječiti širenje činjenica. Uvjeravali su nas da je zdravstvo pred kolapsom i da su bolnice prepune bolesnih i umirućih. Ipak naknadne analize su pokazale, da podaci o smrtnosti, popunjenosti bolnica i broju oboljelih, ni izdaleka nisu bili tako kritični, kako je to koordinirana akcija stožera i njima poslušnih medija propagirala. Oficijelne statistike su se morale redovito falsificirati. Izmišljen je onaj fantomski „zaraženi“,  bez simptoma bolesti, ali vrlo opasan po okolinu. PCR-test je zbog svoje „fleksibilnosti“, uvijek postao miljenik kurve-statistike. Pritom su svi mediji slučajno zaboravili, da je autor (i u međuvremeni milijarder) tog za pandemiju apliciranog testa, zapravo osoba, koja se već obrukala tokom prethodne lažne pandemije „životinjske“ gripe i time izgubila svaki kreditibilitet.

Političari, kao profesionalni glumci, su odradili ulogu mučenika, koji krajnjim naporima drže teško stanje pod kakvom takvom kontrolom, dok je težina situacije umjetno napuhana medijskim trikovima. Prošla godina je pokazala, kamo nas stvarno vodi sistem neoliberalne demokracije i koliko je eliti na vlasti i njenim političkim marionetama stvarno stalo do dobrobiti čovječanstva. Da kojim slučajem u nekoj od evropskih zemalja postoji ministarstvo za sreću, vjerovatno bi bilo smjenjeno u najkraćem roku i javno linčovano za suradnju sa „okupatorima“. U svom svojem licemjerstvu su političari ipak objavili i pokoju istinu, naravno u pogrešnom kontekstu. Svi su od početka govorili da smo u stanju rata, najvećoj krizi od završetka drugog svjetskog rata. Da istina je, ali nisu spomenuli tko i protiv koga zapravo vodi taj rat  i sa kojim ciljem. Radi se o ratu između iskusnih profesionalaca i zbunjenih amatera.

Ne samo da je „pandemija“ pokazala koiliko je lomljiv naš osjećaj sigurnosti i samopouzdanja, već i naše samo postojanje. Vrijednost života je pala na niske grane, a smrt je postala svakodnevnica ili nova normalnost. Mantranje parola „čuvanja i uskraćivanja svega što nije neophodno za puko preživljavanje“,  devalviralo  je vrijednost svih onih svakodnevnih životnih vrijednosti koje su nam do sada bile svete. Konstantno stanje straha je iscrpilo sve rezerve energije bubrega prosječnog čovjeka ili naivnog amatera. Bubrezi su se u panici obratili susjednoj jetri i zamolili za pomoć. Ona je kolegijalno uključila alarm i proglasila izvanredno stanje kao pokret otpora za okončavanje ove neizdržive situacije. Bijes je emocija jetre,  a jetra je ta koja čisti organizam od nepotrebnih stvari. Kolektivni bijes je tu da očisti svijet od laži i da ovu nenormalnu nestvarnost pretvori u trezvenu realnost. Bijes budi i tko se danas ne probudi iz ove noćne more, neće skoro imati tako idealnu priliku.

Nakon skoro pola stoljeća utopijskog obilja i pomahnitalog  konzuma, dovedeni smo pred zid za streljanje, spoznavši koliko smo zapravo ranjivi kao biološka svjesna bića. Ošinula nas je spoznaja da je život unikatni fenomen, svetinja, a ne samo jedan od kuglica u nizu inkarnacijske trakavice. Ošinula nas je spoznaja da ne postoji dualizam uma i tijela, već da postoji samo svijest, ali ne kao nešto transcedentalno, već kao nešto masivno. Naše tijelo jest svijest.

Najbolji opis trenutne rođendanske atmosfere je globalni osjećaj nesvjestice i bijesa. Nitko od jadnog puka ili te amorfne mase amatera nema know-how kao se odnositi sa tim stanjima bića, sa tim osjećajima. Postoji li izlaz iz ove situacije u kojem je društvo opasno podjeljeno na bijesno-neposlušne i rezignirano-poslušne i uziljno prijeti da rođendasko slavlje pretvori u rođendanski masakr? Na kraju ove plandemije, ukoliko se ona ikada i završi, svi ćemo redom biti traumatizirani na ovaj ili onaj način, tj. na samo nama specifičan način. Morat ćemo naučiti živjeti sa novim ograničenjima, koje su nam posljedice tih traumatskih ozljeda donijele.

Slavimo tako ovaj rođendan i ne vjerujemo svojim očima, kamo smo dospjeli za samo godinu dana. Da nam je netko prije godinu dana rekao kakvo nas magarčenje čeka, nitko mu nebi povjerovao.

Happy birthday!

Prevencija kajanja

Naučili smo da je bijes vitalna reakcija našeg bića na situaciju u okolini. Naučili smo da treba spriječiti da bijes postane  inner job i da nas pojede iznutra. Uzmimo kao primjer da smo donijeli odluku koja se pokazala neekonomičnom ili štetnom po zdravlje. Što učiniti? Kako se postaviti? Dali se prepustiti našem intimnom građanskom ratu i ekploziji bijesa ili trezveno sve staviti na papir i sagledati situaciju. Na kraju krajeva, još smo živi. To nam daje priliku da koliko toliko popravimo situaciju.

Situacija je uvijek teža ukoliko odluku nismo donijeli samostalno. Netko nas je gurao i nagovarao i mi smo pod pritiskom pristali. Takva situacija se dogodila i trebamo je probaviti. Najveća pouka koju možemo izvući iz jednog takvog iskustva je da se ubuduće više ne smijemo dozvoljavati „lukzus“ da se netko drugi upliće u donošenje naših odluka.

Proces donošenja odluka je svetinja. Svaka odluka može biti ona zadnja u našem životu. Zato nema ni malih ni velikih odluka. To je čista kvantna fizika, čisto čarobnjaštvo. Mi odlučivanjem sudjelujemo u oblikovanju stvarnosti. Važnost tog akta se nikako ne može precijeniti. Duhovno-energetski aspekt donošenja odluka jest i mora ostati primaran onom ekonomsko-materijanom. Energija uvijek vidi dalje u budućnost, ima širu sliku i bolje razumjevanje kompleksnih situacija. Sve mogućnosti se moraju trezveno sagledati i vrlo ozbiljno razmotriti.

Vremenski pritisak u vrijeme donošenja odluka nije pozeljan, ali je ponekad neminovan. Zato je poželjno stvoriti svoj ritual centriranja, par pokreta i disanja kojima fokusiramo svu našu paznju u sadašnji trenutak. Potrebno nam je doeseći stanje da odluku donese naše kompletno biće, a ne jedan njegov fragmenti ili nekoliko njih. Jedan od primjera je da samo računamo moguću kratkotrajnu dobit ili se potpuno prepuštamo osjećajima.

Trezvenost i cjelovitost su dva stupa na kojima počiva svaka odluka zbog koje se nećemo naknadno žaliti. Taj naknadni proces samokažnjavanja je ono sto doslovno ruinira naše vitalno biće. Stvara se raskol u vremenu i prostoru naseg energetskog bića. Pokušavamo vratiti vrijeme unazad i otjerati onaj dio sebe koji je učinio grešku. Greške u suštini niti ne postoje. Postoje samo odluke i iskustvo na osnovu lojeg učimo i rastemo u svjesnosti. Jedino što se moće smatrati greškom je bijes prema samom sebi, koji se može manifestirati kao kajanje, žaljenje, mržnja ili čak i euforija.

Studij ratnih strategija i školovanja vojnika može se pokazati kao vrlo koristan u cilju jačanja integracije svog duha. Život vojnika je sveden samo na ono najosnovnije. Nema viška odjeće, obuće, vremena ili hrane. Nema vremena za žaljenje, samo za donošenje odluka- nareženja i njihovo kasnije bezpogovorno izvršavanje. Razlka između vojnika i duhovnog ratnika je samo u tome tko donosi naređenja. Ratnik nema nadređenog osim apstrakne sile namjere, koju možemo zvati duh svemira.

Dobra vojna škola je poput dobre obuke vrhunskih sportaša. Mentalni trening je kod sportaša važniji, jer je kod njih naglašeniji ego i sloboda kretanja. Kod vojnika je mentalni trening uplementiran u ritual svakodnevnice.

Čarobnjaci drevnih civilacija su odavno primjetili koliko je važan naš stav i ponašanje u svakodnevnici. Oni su doslovno vidjeli da društveno uređenje oko nas srše svu našu raspoloživu energiju. Prosječnom čovjeku na kraju dana ne preostane ni trunke energije za sječanje snova ili svjesno sanjanje. Bilo kakav duhovni napredak ili rast njegove energije je onemogućen samom činjenicom da smo društveno biće.

Kako skovati adekvatnu vojnu strategiju za preživljavanje i napredak u doba ovog aktualnog totalnog ali nevidljivog rata? Ignoriranje činjenica i romantiziranje situacije je pogubno i poražava nas već u startu. Ogromna većina ljudi je do kraja 2020-te godine tiho odlučila podržati nametnutu agendu ili zločin potiv čovječanstva. Njihova taktika je priznati svoju nemoć i prepustiti se toku događaja. Osjećaj bespomoćnosti i zbunjenosti je lako prizvati. Svi smo nekad bili djeca ili smo bili bolesni, jako umorni ili pospani. Da li se ti bio-roboti kojibespogovorno slijede i podržavaju sile koje su u ratu sa čovjecanstvom sjećaju kad su potpisali svoje ugovore o suradnji?

Izmedu stanja pasivne bespomoćnosti i stanja moći, prvo se javlja bijes. On nas podsjeća da smo živi i da imamo energiju za borbu, za donošenje vlastitih odlukai da imamo snage za neposlušnost naspram institucija društvene zajednice. Neposluh prema kolektivu jedan od osnovnih karakteristika suverenog čovjeka. Stari čarobnjaci su slobodu definirali kao slobodu od kandži društvenog sistema. Bili su u pravu! Danas se protiv čovjecanstva vodi vojno-magijski rat. Obrambena strategija mora biti uskladena sa onom napadačkom, dakle individualac se takoder brani vojno-magijskim metodama.

Nije li slučajno da je prvi korak u učenju čarobnjaštva (ili subjetivne kvantne fizike) pastajanje ratnikom? Samo kao ratnik, čovjek može opstatii u ovom svijetu grabežljivaca. Do 2020-te godine smo se lako mogli zavaravati da živimo u svijetu humanosti. Danas je to moguće samo osobama ili bićima zamagljena uma. Razotkrivanje malih i velikih laži koje nas okružuju i truju,  je poput rastjerivanja magle u našim glavama, otrovne magle.

Očekivati skori kraj ovog rata je kontraproduktivno. On zapravo nikad ne smije prestati, jer će nas to lišiti onih dragocjenih mučitelja, koji nas iz dana u dan, iz minute u minutu, podsjećaju da ukoliko ne uzmemo naše živote u svoje ruke, oni ne vrijede ni pišljiva boba. Najveći poklon koji nam je darovala ova neugodna situacija globalnih razmjera je upravo taj globalni mučitelj u obliku zakona, normi, ograničenja, prijetnji, neizvjesnosti i još štošta drugog.

Prevencija kajanja je prevencija fragmentacije bića.

Fenomen zvan bijes

Bijes nastaje kao reakcija na uskraćivanje naših osnovnih prava i potreba.

Bijes je pokazatelj da postoji neravnoteža između pojedinca i njegove okoline.

Fenomen kolektivnog bijesa, koji je aktualna „pandemija“ izbacila na obalu društvene svijesti, je jedan posve novi fenomen. On je nastao je kao reakcija na nelogične, ali vrlo stroge restriktivne mjere, pod izgovorom učinkovitog suzbijanja te iste nelogične pandemije. Nakon godinu dana higijenske dikatature, sustavnog zastrašivanja i maltretiranja na svim nivoima, sve su glasniji oni znanstvenici, koji su današnje stanje društva pogledali kroz povećalo oštre pažnje i bez a priori predrasuda. Postalo je jasno kao dan, da mi kao kolektiv, imamo problem sa iracionalnim faktorom bijesa, kojeg se ne da jednostavno pospremiti ispod tepiha, izbrisati sa delete tipkom, vratiti cijeli proces unazad ili jednostavno sve zaboraviti.

Norme društvenog ponašanja nam nalažu da se bijes, ljutnja i mržnja moraju potisnuti, jer su neprihvatljivi kao način komuniciranja i izražavanja unutar socijalne sredine. Zbog njihove nepoželjnosti i odbojnosti je ispoljavanje tih osjećaja doslovno zabranjeno. Ipak nitko se nije pobrinuo da se pojedinci nauče kako se odnositi prema tim „negativnim“ emocijama. Jeste li na primjer uopće znali razliku između ljutnje i bijesa? Ljutnja navodno ima usmjerenje na nešto konkretno. Bijes je nasuprot ljutnji jedna difuzna sila, koju je teže izolirati, komprimirati i svrsishodno usmjeriti.

Umjesto da nas poduči kako se suočiti sa našim strahovima, porazima i bolovima, našli smo se na udaru jedne pretjerano brižne države i njenih institucija, koja je čak i definiciju imuniteta prilagodila aktualnoj situaciji. Tako se danas pojam imuniteta smije isključivo vezati samo uz direktnu posljedicu cjepljenja. Imunitet kao posljedica zdravog načina života, tabuiziran je  i prognan iz medicinskog diskursa.

Zapadna kultura je odučila ljude kako se odnositi sa bijesom. Ipak on nije nešto a priori negativno. Ako mu posvetimo svu našu nepodjeljenju pažnju, bijes se može pretvoriti u nešto pozitivno, konstruktivno. Bijes nije ništa strano. To je naša energija, koja može postati  inicijator procesa buđenja i promjene kod onih discipliniranih i samosvjesnih pojedinaca. Bijes treba sagledati kao neutralnu i kreativnu sila.

Kako se strateški postaviti prema bijesu? Bijes je dio našeg intimiteta i stoga prvenstveno zahtijeva pažnju, vrijeme i posvećenost, dakle samoću. Svaki drugi stav prema njenu osim strahopoštovanja je pogrešan i ne vodi ka rastu svijesti i životne energije. Ono što mi danas moramo naučiti je kako se postaviti u odnosu na bijes i kako tu vitalnu silu uključiti u transformacijski proces ili proces obnove i lječenja. Tako bijes može postati osnova našeg eliksira dugovječnosti.

Odgojeni smo da kretanje može ići samo naprijed, da sve mora samo rasti i da sve mora biti bezbolno. Odučeni smo od mogučnosti da si dozvolimo doživjeti poraz i iz njega više naučiti i napredovati, nego od pobjede. Odrasli smo u romantičnom svijetu anđela čuvara i djeda božičnjaka koji daruje samo one poslušne. Unutrašnji konflikti ne smiju izaći na površinu javnosti. Bijes nema šta tražiti u  krugu porodice i zajednice. On mora ostati „inside job“. Kako onda izbjeći njegovo ispoljavanje u auto-agresivnom smislu? Što govore podaci o ekponencijalnom porastu alergijskih reakcija i auto-imunskih bolesti.

Bijes je aktivna reaktivna energije koja zahtjeva promjene, ruši blokade, ostvaruje dotad nepojmljivo. Bijes ne možemo jednostavno pohraniti u ladicu i zaboraviti, jer će kad tad tamo izbiti „požar“.
Naše društvo je prognalo bijes u podzemlje i ilegalu. Samo necivilizirani ljudi su bijesni. On je dozvoljen samo na kolektivnom planu. To je onaj izmanipuliri bijes koji koristi individualnu frustraciju za društveno-političke ciljeve.  Taj hakirani bijes se onda koristi u svrhu izazivanja i vođenja ratova.

Bez bijesa nema transformacije, skoka u novu fazu postojanja. Demokracija, osobito neoliberalna, je bijes kontrolirano izolirala na sportske terene i protestne skupove. Atualnom zabranom demostriranja i odgodom svih sportskih manifestacija se društvo našlo u situaciji pretis lonca kojem prijeti eksplozija. Nasuprot bijesa rezidira rezignacija. Ona je doslovce ugovor o kapituaciji, iako naizgled liči samo kao pakt o primirju. Rezignacija je drugo ime poslušnog građanina sadašnjice.

Bijes postoji nebi li rastjerao maglušinu oko naših glava i rastrgao koprenu matrix-a sa naših očiju. Ono što je sada prijeko potrebno, je trezveno razotkrivanje svih činjenica, nepravilnosti, manipulacija i laži. Vrijeme je da se sva istina iznese u javnost. Vrijeme  je za full disclosure!

 

Što biramo, filozofiju ili kult?

Kako još tokom djetinstva izvršiti prevenciju kasnijeg nastanka jednog poklonika kulta?

Nijedna disciplina individualističke prirode ne stvara poslušne vjernike niti vojnike spremne žrtvovati svoje svete živote za isprazne ideje jednog kulta. Zato nijedno, od državnih institucija, odobreno školstvo na svijetu ne podržava te metode. Zato ne čudi trenutna situacija u kojoj se masovno odobravaju očigledne nelogičnosti. Svi pričaju o “radu na sebi”, a onda čuješ i svece i gurue koji propagiraju poslušnost na putu za ponor. Poznajem nekolicinu ljudi, koje je 2020-ta godina, ili godina zauzimanja stava i preuzimanja odgovornosti, ostavila potpuno ravnodušnim. Zar nije humanije organizirati maraton kao protestnu ceremoniju za slobodu od nošenja maski, nego to isto kao podršku bolnici, koja šuruje sa nazi-farma mafijom i truje pacijente kemoterapijom i ostalim otrovima?

Da li se ova katastrofalna situacija, ova totalna kapitulacija trezvenosti i zdravog razuma naspram kulta, mogla spriječiti? Ako da, kada? Da li se možemo vratiti u prošlost i još jednom proživiti trenutak te sudbonosne odluke, kad je naše društvo potpisalo ugovor sa kultom, a nas lišilo slobode misli i djelovanja?

Ova plandemija je jasno pokazala stav svih institucija, od vladinih do nevladinih, od onih „profit“ do onih „non-profit. Nije ni čudo, jer su sve već odavno korumpirane. Zato se ispravnije zapitati, koje su to institucije društva tada zakazale, kad je bilo moguće nešto promjeniti? Tko je u odsutnom trenutku zaspao na straži i omogućio ulaz kulta kao trojanskog konja u jednom novom obliku? Tko je pustio uljeze, koji su nam potom uzeli slobodu života? Da li je već bilo kasno, kad je Husserl vrištao o krizi znanosti i razapinjanju filozofije? Da bi uopće došli do ovako nezavidne situacije, bilo je potrebno mnogo ranije izorati polje i posijati sjeme jednog novog uređenja čovječanstva. Oranje je podrazumijevalo i čišćenje oranice od svih smetnji. Filozofija je bila jedan takav suvišan korov. Ona je ili morala nestati ili joj se morao oduzeti primat u strukturi inteligencije društva i sistema donošenja odluka. Onaj prostor za debate i sukob dva različita mišljenja, koji nam danas toliko posvuda nedostaje, nestao je još davno prije. Kult Corone koji danas svjedočimo, omogućen je smišljenim koracimo prije nekoliko desetljeća. Da li je tada itko primjetio da se nešto čudno događa?

Filozofija u krizi evropskog čovječanstva je serija  spisa nastalih na osnovu predavanja, koje je Husserl održao 1935 u Beču na poziv bečkog kulturnog kruga. Prvi put su štampani u Beogradu 1936. godine u prvom broju časopisa Filozofija. Umjesto sjedinjenja znanosti i filozofije, kako je to predlagao Husserl, došlo je do uništenja filozofije i „kultivizacija“ znanosti, koja je postala temelj novog svjetskog poretka. Znanost je pod svaku cijenu morala postati jedani neprikosnoveni vladar društvene svijesti. Individualnost, promatrač ili transcendentalni subjekt je sistematski prognan ne samo iz znanstvenih debata, već i iz znanstvenog narativa uopće. Stvorena je atmosfera straha, pod prijetnjom automatske diskvalifikacije iz znanstvenih krugova pri samoj pomisli na zabranjeni tabu. Ni eksperimenti kvantne fizike nisu uspjeli ništa promjeniti u tom nametnutom globalističkom mind-set-u.

Istovremeno je iz znanosti izbačen i pojma etera, koji je do tada bio prisutan i uvriježen kod mnogih znanstvenika, među njima i Tesle. Čistka je imala za cilj stvaranje mentalne osnove za stvaranje jedne nove rigidne znanosti, bazirane na strogom protokolu. Stvorena je globalna umjetna inteligencija autoritativnog i dogmatskog karaktera, koja je trebala postati osnova nove civilizacije, bazirane na hladnom umu, znanosti i racionalizmu. Time je trebalo dokrajčiti vladavinu one prethodne umjetne inteligencije, koja je vladala prethodna dva milenija: religija.Tako je stvoren temelj za NWO, novi svjetski poredak, o kojem se danas toliko govori, ali samo u ekonomsko-političkom smislu. Pritom se zboravlja da je za stvaranje jedne nove civilizacije potrebno prvo napraviti i stabilizirati novi mind-set ili strukturu uma, okvir ili formu  dozvoljenog razmišljanja.

Jedna od žrtava tog procesa je filozofija, koja je izgubila svu moć i pozicije u društvu, čak više i od samih religijskih institucija. Filozofija je naravno bila prva na udaru, jer od nje uvijek postoji opasnost od raskrinkavanja prijevare. Husserl je jasno vidio kamo vodi trend postavljenja znanosti na vrh vidljive društvene piramide vrijednosti. Vakuum koji je nastao istjerivanjem filozofa sa društvene scene, nadoknađen je gotovo religioznim obožavanjem teoretske znanosti. Teoretičari fizike su preko noći postali i filozofi i biskupi i pop zvijezde. Oni su postali vladari i kontrolori onih portala u svemiru, koji spajaju čovjeka i boga.

Dok su ideolozi NWO-a ili čarobnjaci romantike javnosti prodavali besmislene narkotike teoretske znanosti, istovremeno su tajno dalje razmišljali poput Husserla i razvijali praktičnu znanost i ostavštinu Tesle. Smeće je samo za mase, poput ove aktualne medicinske ideologije. Nakon sto godina ispiranja mozga i kontrole uma, prosječni pojedinac ne samo da ne moze kritički razmišljati, nego nema ni osnovu za to, fokusiranu pažnju. Krađom pažnje je ukradena inteligencija i čovječanstvo je pretvoreno u gomilu poslušnih fantoma. Naši preci bi rekli, ukrali su nam dušu!

Ono što se danas događa cijelom svijetu, a ne samo Evropi, je posljedica uništenja jedne civilizacijske osnove, koja se zove filozofija, a koja se bazira na inteligenciji promatranja transcendentalnig subjekta. Samo jednom takvom smišljenom strategijom sistematske devastacije individualne infeligencije i njeno guranje u ilegalu, naspram jedne nove kolektivno-umjetne inteligencije, bilo je moguće stvoriti ono što imamo danas: potpuna globalna prevara i mirni ulazak u jednu novu, potpuno automatiziranu fašističku diktaturu znanosti, bez subjekta i bez svijesti. Ako nekome danas i padne na pamet da se usprotivi, ponukan nekim čudnim osjećajem iz dubine njegovog bića, često ostaje zbunjen, jer mu zapravo nije ni jasno protiv koga mora protestirati. Protiv vlasti ili protiv svog susjeda ili protiv oboje? Najčešće se taj revolt na kraju izlije prema unutra i pojedinac uništi samog sebe, uništavajući time ono najvrijednije, svoje analogno biće i svoju prirodnu, samostalnu inteligenciju.

Dakle odgovor na pitanje sa početka ovog priloga može glasiti:

Stimulacijom umjetničnog izražavanja i slobodnog, kritičkog razmišljanja tj. filozofiranja.

 

Velika laž

Dobra strana ove pandemije jest što nas je prisilila da razotkrijemo njenu lažnu prirodu. Onda smo silom inercije bili ponukani da raskrinkamo i lažnost cijelog jednog svjetonazora, koji je ovu pandemiju učinio mogućom, sveprisutnom i nadasve intimnim iskustvom. Potom smo spoznali da je sve ono u što smo do sada vjerovali ideologija ili umjetno stvoreni konstrukt. Ima li išta ljepše od prizora u kojem gledate svog sugovornika dok vam razgoračenih očiju saopćava: „Jebote, sve je laž! Sve što smo učili je laž, od povijesti, preko ekonomije i medicine do znanosti i religije!“? Velika laž je posvuda oko nas!

Neki među nama ipak nisu osjetili potrebu da dekonstruiraju svoj mikro-svjetonazor kao preciznu kopiju makro-svjetonazora. Na to ih nije ponukala niti činjenica, da su u tom društvenom svjetonazoru nastale ogromne pukotine. Evo jedan očiti primjer. Kako nazvati jednu državu nego ludarom, u kojoj vrhovni sud donese jednu odluku, a vlast uporno naređuje suprotno? Da li je to šizofrenija na kolektivnom nivou?

Takva situacija države-ludare imamo trenutno u BiH i Austriji. U njima postoji odluka Vrhovnog  Suda koja je suprotna naredbama vlasti ili kriznog stožera. Jedina razlika između te dve ludare je dosljednost egzekutive u odnosu na svoje nadređene. Pošto BiH nije država policijskog tipa i u kojoj narod ne vjeruje da je vlast došla direktno od Boga, te se istovremeno  smrtno boji božje kazne u obliku pendreka, situacije se rješila spontan, sama od sebe.  Nakon što je ciklično razdoblje gripe prošlo, narod se jednostavno vratio normalnom životu. Tako je zdravi narod pobjedio ludu državu.

Upravo suprotna situacije vlada u državi  sa relativno bogatom kolonijalnom tradicijom. Nažalost, u njoj narod nije toliko zdrav i uz to ima opasne sklonosti ka sado-mazo ponašanju. Ono što je nekad bio nedodirljivi sjaj i ugled carske monarhije, sada je ugled države i njene vlasti. Kako pak održati taj ugled danas, kad činjenice jasno govore o raskolu državne strukture? Svaki stanovnik „carevine“ se sad mora pitati koga mora slušati? Da li se povinuti odluci vrhovnog suda ili pak odlukama vlasti i njenim slugama-plaćenicima? Ako slušaš uredbe vlasti, izbjeći ćeš neugodnosti sa njenom egzekutivom ili živom silom. Ako si pak neposlušan, onda će te u najgoru ruku maltretirati zombiji egzekutive, pa onda prosljediti prekršajnu prijavu sudu. Ovaj će te onda, shodno odluci vrhovnog suda, morati osloboditi svake krivice.

Kako funkcionira sistem države u kojoj postoji „dvovlašće“ predjednika i kancelara? Nakon demokratskih izbora državni aparat (zajedno sa sudstvom) sklapa ugovor sa novoizabranom vladom. Taj državni aparat predstavlja lik predsjednika, koji toj vladi odobrava mandat. Time se svi stanovnici te zemlje, indirektno preko svog predsjednika, koji ih reprezentira, zavjetuju da će poštovati odluke i izvršavati naredbe vlade. Uloga predsjednika države je da kontrolira rad vlade i ukoliko uvidi zastranjenje i zloupotrebu u njenoj politici, oduzme joj mandat. Sve to zvuči vrlo razumno. U praksi je situacija ipak drugačija. Predsjednik je sa vremenom postao samo figura za promocije, čista forma bez moći i odgovornosti.

Vratimo se opet našoj carskoj državi-ludari.  Činjenica je da se jedan dio državnog aparata usprotivio odluci vlasti i proglasio njene uredbe neustavnim, protuzakonitim i time ilegalnim. Na prvi pogled bi trebala nastati vrlo nestabilna situacija. Poznato je da je  nestabilnost uvijek simptom nadolazećih  promjena. Pokušajmo onda na našem primjeru proreći mogućnosti daljeg toka događaja.

Velika većina ljudi, pogotovo onih starije dobi, uglavnom konzumira medije, koji su pod kontrolom vlasti, te za njih postoji samo jedna istina, istina državnih medija. Odluka suda o suspenziji uredaba vlade  sustavno se ignorirana od strane tih istih medija tj. vlasti i dopire samo do malog broja konzumenata onih slobodnih ili alternativnih medija.

Koliko dugo može opstati brak u kojem supružnici ne samo da ne spavaju u istom krevetu, ne jedu za istim stolom, ne žive u istom stanu i što je najgore ne dijele isti svjetonazor? Vratimo se u prošlost, kada je prije nešto više od 80 godina vladala slična situacija. Vlast je tada snagom egzekutive, a ne argumenata, likvidirala one djelove državnog aparata, koji nisu djelili njeno mišljenje, te nakon te početne čistke, promjenila zakone i cijeli sudski sistem. Tada se radilo o dolasku nacista na vlast i početku njihove diktature, koja je svojom naknadnom legalizacijom, postala legitimni monstrum na  vlasti, ali tek nakon što je rješila problem početne šizofrenije ili državnog ludila.

Danas te sile, koje ignoriraju odluke suda, sebe zovu anti-fašističkim, anti-nacionalnim. One sebe zovu globalnim spasiocima svjeta.  Što ako su  iste sile, koje su nekad osmislile ideologiju nacionalnog zla, danas stvorile ideologiju globalnog dobra? Što ako iste sile koje su nekoć stajale iza Adolfa, danas stoje iza Billa? Prvi je bio strašan, ali je mila majka u usporedbi sa onim što nastoji napraviti njegov nasljednik.

Mi se danas nalazimo u vremenu čistki svih neistomišljenika ili onih slobodno mislećih ljudi. Svi heretičari zaposleni u državnim službama redom dobivaju otkaze. Sljedeći korak je ekskomunikacija  svih onim koji su se „zaboravili“ cijepiti. Ukoliko se zaposlenici u zdravstvu ne ujedine i usprotive, te nakon njih cijeli narod (barem 10% je neophodno da se paralizira egzekutiva) ne ustane protiv nadolazeće dikatature, ne gine nam isti scenario koji se jednom već dogodio. Cijeli projekt UN-a je pokrenut sa ciljem da se spriječi jedna buduća katastrofa, nakon one koju zovemo drugi svjetski rat. Prije UN-a je postojala Liga naroda , koja je „uspješno“ spriječila nastajanje drugog svjetskog rata. Ironijom sudbine, upravo sve svjetske organizacije (od medicinskih do financijskih) danas složno rade na realizaciji jedne nove globalne katastrofe, ovaj put u obliku digitalne diktature i diktature tehnološkog transhumanizama. Nekoć  su osudili nacionalizam kao uzrok zla. Danas nam zelenaši-globalisti nude jedan novi globalni fašizam zamaskiran u uniformama bijelih mantija i pod parolama univerzalnog dobra i sveopćeg spasa. Sve laži su sada postale jedna velika, „zdrava“ laž.

Hamletovo pitanje danas glasi: „Da li se isplati vjerovati u laž i lagati samog sebe?“ . Odgovor na to pitanje ne postoji, je pojam isplativosti ne postoji izvan zelenaškog razmišljanja jedne osobe, jednog fantoma ili projekcije globalnog lažova.  Kad jednom odustaneš od slobode, odustao si od svog zdravlja i od svoje svijesti. Vidimo se uskoro ili u zombi državi poslušnika  ili u zajednici slobodnih pojedinaca!

Prosvjedujem – dakle jesam

U vremenima promjena i ključnih odluka kako i invidividualnom tako i u kolektivnom smislu postoje različiti ljudi i različite svijesti. Uglavnom najviše je onih koji uopće ne primjećuju vlastitu točku preokreta kao niti točku preokreta čovječanstva. Njih nazivamo tzv. spavačima, onima koje ništa nije briga osim za svoju plaću, egzistenciju i udobnost. Spavači imaju svoje igračke, zabavu, i dokle god se oni mogu neometani zabavljati sve im je ravno. Sa druge strane postoje i oni koji vide prekretnicu u globalnom smislu, vide nakaradu sistema i njenu namjeru da čovječanstvo gurne niz liticu novog normalnog. Ti ljudi koji se nazivaju tzv. probuđeni shvaćaju da znaju i vide više od običnih spavača i glasno pozivaju ove druge na buđenje.

Ti su ljudi hrabri, beskompromisni, načitani, samouvjereni, pravedni, preuzimaju akcije, rade, govore, pišu, prosvjeduju…. Aktivni su na društvenim mrežama i svakodnevno šalju poruke i dokaze o korumpiranosti sistema, i ljudi koji za sistem rade. Svaka im čast.

Međutim jasno je da je u i prošlosti uvijek bilo probuđenih ljudi koji su radili isto što rade i ovi danas, ali u globalnom smislu promjene na bolje nisu se dogodile ili su se dogodile samo u konformističkom, materijalnom smislu. Imamo bolji standard, ali mnogo više radimo, i pod većim smo opterećenjem. U biti stvari se nisu promijenile, čovjek je i dalje rob sustava. Zašto?

Ja osjećam da problem leži u tome što se tzv. probuđeni nisu probudili unutra, već samo izvana. Oni vide neprijatelja vani, vide kvarni svijet, ali ne vide kvarnost unutar sebe. Ali znano je da sistem ne postoji bez ljudi, pa je on samo odraz čovjekove svijesti. Ako je ona kvarna i sistem je kvaran. On je samo ogledalo, a razbijanjem ogledala ili protestiranjem protiv njega ništa se u izvoru ne mijenja.

U prošlu subotu kad sam bio na prosvjedu u Splitu bilo mi je vidljivo kao nikada do sada da ljudi koji prosvjeduju u biti ne znaju točno što hoće. Doli maske, nećemo da djeca nose maske u školama, nećemo koronu, vratite nam gripu, i slično. Nisam se mogao oteti dojmu da ljudi samo hoće svoje igračke natrag. Oće na utakmicu, u restoran, oće putovati, oće u kafić, u teretanu i sl. Vjerojatno je i broj prosvjednika narastao, jer je ljudima biznis ugrožen, nemaju love, ili su im uskraćene njihove igračke, pa se probuđenima pridružio i veći broj spavača koje netko remeti u njihovu snu. U BITI KAKVU PROMJENU ONI TRAŽE – KOZMETIČKU! Čak i kad su zapjevali pjesmu “Moja Domovina” ona je izgledala tako mlako da se je osjetilo da nikome u srcu ta domovina nije! Je li se čuditi tome? Nikako! Ipak domovina su ljudi a ne neka bezoblična ideološka tvrevina, pa kad ljudi shvate i osjete svoju povezanost pjesma zajedništva će biti zaista nabijena silom ljubavi i ljudi će u to vjerovati. Ovako…….teško!

Nema tu nikakvih fundamentalnih promjena jer nitko od prosvjednika nije shvatio gdje se nalazi problem pa samim time nije moguće išta promjeniti. Drugo čega mnogi nisu svjesni jest pravna pozicija čovjeka/naroda i kako bi trebalo postupati.

Npr: Riječ prosvjed znači:

1. dipl. jednostrani čin kojim se izražava jasno neslaganje s određenim postupcima ili zahtjevima druge strane

2. a. odlučno otvoreno izraženo nezadovoljstvo čime; protest, demonstracija b. skup nezadovoljnih osoba radi zajedničkog djelovanja u cilju poboljšavanja vlastite egzistencije, statusa ili u vezi s nekim pitanjem [prosvjed na trgu; prosvjed radnika]

Zamislite jednu kuću u kojoj živi jedna obitelj. Tko u toj kući može biti nezadovoljan, pa shodno tome i može protestirati. Onaj koji ne donosi pravila, tj. onaj koji nije gazda. U porodičnom smislu djeca su ta koja su nezadovoljna roditeljskom upravom i protestiraju. Roditelji nemaju što biti nezadovoljni jer nemaju na koga obzirom da imaju potpunu upravu nad kućom pa ako nešto ne funkcionira oni imaju moć da to nešto promjene.

Dakle, tko protestira?

Zamislite hipotetsku situaciju da cijela obitelj uzme sluge koje vode kućanstvo i kad dođe do nekog nezadovoljstva ili neslaganja roditelji/gazde počnu protestirati protiv slugu da promjene stvari. Nećemo to za doručak nego nešto drugo. Sluge odbijaju jer su protesti sporadični, nema jedinstva među ukućanima, nemože se mjenjeti doručak radi jednog ili par njih. Ali ako se svi ukućani dogovore – sluge rade doručak kakav im se reče ili lete. Dakle protest je oznaka da nemate moć i doslovno molite drugog da u tvojoj kući promjeni stvari.

Sjećam se one priče o turskom Agi kad je pitao savjetnike što ljudi govore. A savjetnici kažu: „Ljudi se bune!” Aga odgovori: „Stežite još, veće poreze nametnite!” Tako bijaše i dalje dok jednom kad je Aga pitao kakvo je stanje u narodu savjetnici ne rekoše: „Ništa ne znamo, narod šuti kao zaliven!” Aga promjeni boju u licu i kaže: „Popuštaj!”

Možda je ova priča politički spin vlasti kako se ljudi ne bi bunili, ali ona definitivno govori da sluga razumije da gazde ne znaju koje je njihovo pravo mjesto. Oni i dalje misle da su oni sluge, a da su sluge gazde jer inače ne bi prosvjedovali. Jeste li ikada vidjeli da je direktor i vlasnik poduzeća štrajkao. Protiv koga da štrajka!

Protiv koga narod prosvjeduje – protiv slugu! Kakvu moć imaju sluge? Nikakvu! Moć slugu leži u nejedinstvu ljudi. Zato stalno potiču razlike, sukobe, mržnju, strah. Taj se strah manifestira u svijesti individualca i prenosi se na okolinu. Mnogi probuđeni ne razumiju da svojim djelovanjem i akcijama i dalje potenciraju sukobe, podjele, strah i koliko god bili protiv sistema njegovi su vjerni agenti a da to uopće niti ne znaju.

Prava promjena i pravo buđenje je on u kojem razumiješ kako sistem igra igrice sa tobom i kako ti šalje misli i slike koje slijediš kao magarac mrkvu. Tada vidiš i da je sistem ogromna energije koja se brani od bilo koji drugih utjecaja i da će napraviti sve da opstane. Nemoguće ju je probiti njenim vlastitim alatima. Ljudi bi se trebali zaista probuditi i početi djelovati van sistemskim alatima: ljubavlju, istinom, neuvjetovano, bez razlike ili mržnje i podjele prema ikome. Kad počnu ujedinjavati a ne raditi podjele. Kad ne budu kritizirali, napadali, vrijeđali. Kad shvate da nijedan čovjek nije neprijatelj. Kad shvate da se sistem nalazi u svima i da će sluga otići tek kad se narod ujedini. Stoga protestiraju oni koji nemaju moć, a probuđeni shvaća svoju moć, shvaća koliko je samo jedan čovjek moćan. Ujedinjeni takvi ljudi preuzimaju odgovornost za sebe i svoje živote kao i za život zajednice. Protesti nestaju, jer gazda ne može protestirati protiv sebe.

Postoji projekt koji radi upravo to. Taj projekt su pokrenuli ljudi na globalnoj razini koji točno razumiju sve ovo iznad napisano. I sam sam od njih naučio. Projekt se zove „Kreativno Društvo”. U njemu nema razlike među ljudima, svi su isti bez obzira kakvu ulogu igrali. Kad se ujedinimo u zajedničku većinu tada se i defacto i dejure preuzima od slugu moć a njima se daje otkaz, ili ne daje kako gazda odluči. Ali ono što se definitivno od tada zna i što se više nikada ne bi trebalo izmjeniti jest tko je gazda a tko sluga. Čak će i sluge to jedva dočekati, i njih se spašava od zuluma sistema!

UJEDINIMO SE!

Dva antipoda: umjetnost i kult

Što razlikuje vjeru od kulta? Kult u sebi nema ni trunke trezvenosti, ljubavi, strpljenja, niti mudrosti. Kult je vjera koja je sama sebi postala cilj i time faktički prestala biti vjera. Kult je  ljubav zamjenio za strah. Ljudskost je maknuta iz prvog plana i nju je zamjenio ritual, ceremonija, procedura, protokol, umjetna inteligencija. Vjernik je postao broj, baterija, topovsko meso, žrtveno janje. Kult uvijek u potpunosti zatire individualizam i kreativnost. Kult je potpuna negacija umjetnosti, inspiracije, intuicije i individualnog kontakta sa izvorom ili istinom. Kult je hladna mašina umjetne inteligencije, egregor otuđen od ljudi i rukovođen neljudskom inteligencijom.

Postavši institucionalizirana, vjera je neminovno prestala bit vjera i postala kult. U primjeru krsćanstva se kao kultni simbol uzima mrtvi božji sin, osuđen od vlasti, države, društva. Krsćanstvo nije vjera. Da je vjera nebi veličala patos žrtve, kazne, smrti i straha, već mudrost, pažnju i kritičnost indvidualca naspram kolektiva. Da je kršćanstvo vjera, nestao bi i novac i bankarski sistem, što je zapravo i bila Isusova namjera. Ali nažalost, nije. Kršćanstvo je jedan dobar primjer kulta, u kojem se pojedinac žrtvuje ideji, koju je kult prethodno umjetno stvorio.

Kršćanstvo je u drugoj fazi svog postojanja stvorilo sistem obrazovanja, koji se bazira na inteligenciji uma, a ne na inteligenciji srca. Bog i istina se mogu doseći samo razumom. Ta ideja je kasnije postala kamen temeljac jedne nove vjere, nazvane naukom, koja se sa vremenom također pretvorila u kult.

Kult je uvijek apsolutistički nastrojen. On uvijek ima apsolutno pravo. Kao što je crkva imala ekskluzivno pravo za dostup do istine, sada si to isto prisvaja znanost. Stari kult izumire i stvara novi kult. Sjeme ne pada daleko od drveta. Kult je apsolutno pravo kolektiva da linčuje neposlušnog pojedinca, heretičara.

Kult se uvijek zasniva na jednoumlju. Kult u pojedincu, koji je sa njim identificiran,  stvara osjećaj ekskluzivnosti i moći. Ja sam dio kulta i automatski sam izabran, svet, povlašten. Kult je uvijek nasilje, silovanje slobodne volje pojedinca. Kult nije nikad spreman na diskusiju i ne podnosi kritiku. On na sve ostale gleda sa visoka, smješka se dok istovremeno planira cenzure i čistke. Kult uvijek zahtijeva da odustanemo od sebe i potpuno mu se podamo.

Slobodan izbor pojedinca se uvijek svodi na izbor između kulta i umjetnosti. Umjetnost je disciplina koja zaštićuje pojedinca od manipulacije izvana.  Zaštićuje ga od jednoumlja i ispiranja mozga. Umjetnost je garant suvereniteta pojedinca. Umjetnik ne može biti osoba. On je uvijek zivi čovjek, jer samo kao takav može bit kreativan. Umjetnost služi da on kao takav prezivi, a ne da u trenutku malodušnosti poklekne i izgubi se u bespuću samosažaljenja. Umjetnost je sidro, referentna točka, bez koje nema preživljavanja duha, pogotovo u aktualnim nevremenima.

Nasilje, zastrašivanja i ograničavanja su uvijek siguran pokazatelj da se radi o kultu koji ima moć vlasti. On se njima štiti prikrivajući svoju ispraznost, svoje laži, svoje lažno pravo na superiornost.

Kult ili Umjetnost? Znanost/religija ili umjetnost? To je bazična životna odluka svakog od nas.

Mi ne živimo u demokratskom društvu. Mi živimo u kultokratskom društvu. Demokracija je kult uobraženog i izmanipuliranog kolektivizma. Kult je strateški napor za lišavanje pojedinca njegove slobodne volje, slobode mišljenja i djelovanja. Do kada će čovjek tolerirati diktature  kulta koji se skriva iza parola javnog dobra? Danas se to ulimativno javno dobro naziva briga za javno zdravlje i u njeno ime vlast ima apsolutno pravo da donese bilo koju odluku. Aureola svetosti kojom se diči ta floskula je lik i djelo AI (umjetne inteligencije), sile koja sanja našu stvarnost, jer smo mi od toga odustali. Izgubivši svoje snove, izgubili smo pravo na život u ovom divnom fizičko-energetskom tijelu i time priliku da dosegnemo slobodu. Tim pravom se koristi transhumanizam i time opravdava svoja nastojanju da preuzme naša tijela od kojih smo mi odrekli preko „narodnih novina“, postavši digitalni pseudo-duhovnjaci.

Umjetniku ne treba kult kolektivizma. On je sam sebi i bog i kult, a njegovo djelo najbolja zaštita od svih manipulacija i obmana onih naših omiljenih čarobnjaka romantike. Vrijeme je da počnemo sami sanjati i namjeravati našu stvarnost. Vrijeme je da svi odreda postanemo sanjači i umjetnici ili umjetnici sanjanja stvarnosti.

Provjera zabranjena ili vjera kao teorija i praksa obmane

“Jesi ti vjernik? Jel` viruješ?”

Ono što je nekad bio Bog kao ideja u koju se vjeruje, danas je to “nevidljivi neprijatelj”. Sistem se zapravo njie promjenio, samo objekt ili bolje rečeno ideja u koju je vjera projecirana. Strah i nada u spas, kao dvije suštine konstrukta vjere, su također i dvije osnovne metode da se zadobije poslušnost, bez puno muke i izdataka, pogotovo kod malodobnih.

Usporedimo kako koncept vjere, ili bolje rečeno, sistem duhovne manipulacije, funkcionira na primjeru dvije vrste vjere, vjere u svemogućeg antropomorfnog Boga i vjere u postojanje neživog i nevidljivog ubice – virusa.

Tko je sklon vjeri? Tko je sklon manipulaciji koja dolazi izvana, od strane društvene okoline? Tko je sklon odustajanju od svoje individualnosti, tj. onih informacija koje dolaze iznutra. Varate se ako mislite da su znanstvenici nevjernici. Oni nisu ništa bolji, niti gori, niti pametniji od onih religioznih ljudi. Obje grupe preferiraju dogovor ili društveni konsenzus, ispred vlastitog iskustva. Oni samo vjeruju u apsolutnu istinitost različitih vrsta uma, ili različitih sistema interpretacija. Oba tipa ljudi su zadrti kolektivisti i još zadrtiji anti-individualisti. Sve to dokazuje aktualna situacija. Papa se cijepi, dok se znanstvenici klanjaju ideji, kojoj nitko zbog straha, ne smije pogledati u oči. Tko se usudio preispitati koncept Boga? Tko se usudio istražiti porijeklo i vjerodostojnost koncepta virusa?

Koncept Boga je star najmanje 2000 godina. Danas se on uzima zdravo za gotovo i nitko se ne usuđuje nekom vjerniku reći da je praznovjeran, ograničen ili mentalno lijen. Vjera u koncept Boga je danas priznata od države, zakonski poštovana i financijski poduprta (ukoliko se radi o velikim institucijama vjere).

Koncept virusa je također star preko 2000 godina, iako je reanimiran tek prije šezdesetak godina u političko-znanstveno-medicinske svrhe. Što će se dogoditi sa našom civilizacijom ako u ovoj ranoj fazi ne uspijemo dekonstruirati ideju virusa na društvenom planu? Pošto danas ne možete zastrašiti većinu stanovništva parolama o grijehu i kazni gnjevnog Boga, ideja o virusu se ponudila kao genijalna zamjena, koja obećava jednu novu kolektivnu obmanu.

U antička vremena je pojam virusa nastao kao oznaka za sve one uzroke bolesti, čiji se uzroci nisu mogli objasniti. Autoritet znanja ne poznaje ispriku tipa: „Neznam! Nemam pojma!“. Pod svaku cijenu se mora naći neki razuman odgovor, koji će uvjeriti i umiriti vjernika-laika. Pošto u tim vremenima nije bilo mikroskopa, filozofi su se upuštali na putovanja u unutrašnje svijetove i vraćali se nazad sa idejama o atomima i virusima.

Danas imamo elektronske mikroskope, ali usprkos tome je teorija virusa i dalje labava znanstvena teza. Nekolicini je poznato, da ona još nije dokazana i kao ideologija sama sebe proturječi. Kako nešto može biti neživa tvar, bez izmjene tvari i istovremeno se može razmnožavati, te na kraju umrijeti? To je jedna od onih teza, idejni konstrukt bez uporišta u logici, te stoga čista ideologija. Vjerska ideologija je puna onih „svetih laži“, koje danas možemo trezveno raskrinkati i odbaciti kao obmane, jer je doba religijske diktature i njene propagande straha prošlo. Danas je ideologija virusa također ogrnuta koprenom straha te poduprta jakom medijskom propagandom i izjavama onih „novih medicinsko-znanstvenih svetaca“. Ne udaraju se time temelji jedne nove diktature. Koncept zapadne medicine, po kojem je bolest uvijek posljedica napada sićušnih „terorista“ izvana, potpuno je strana mnogim tradicionalnim konceptima očuvanja zdravlja. Ne podjeća li vas ta medicinska ideologija na političku strategiju globalnog neoliberalizma i njegovog rata protiv terorizma? Ona je onako slučajno, preskočila iz medicine u politiku.

„Nitko ne sumlja u postojanje virusa, mi smo samo protiv mjera za suzbijanje širenja virusa!“ 

Znanstevna ideologija virusa  nimalo se ne razlikuje od vjerske ideologije Boga. Obje teze su bez dokaza. Ova prva je zapravo još nebuloznija, iako potječe iz navodnih znanstvenih krugova. Teoretska znanost, od Einsteina naovamao (posebno nakon ekskomunikacije Etera iz znanstvenog diskursa), zapravo je poduhovna ili metafizička kuga, koju je mnogo teže izlječiti i iskorijeniti od one vjerske. Naime, ako izostavimo institucionaliziranu religiju i ograničimo se samo na religijsko iskustvo, kao čisti individualni fenomen sa mističnim karakterom, već smo uplovili u zdrave fenomenološke vode i doslovno smo sjedinili vjeru i znanost u jednu individualnu vještinu. Nasuprot tome, na nivou dogmatsko-ograničene egzaktne znanosti, individualno svjesno iskustvo ne vrijedi ni pišljiva boba. Ona ne priznaje ni postojanje svijesti, ni vrijednost subjektivnog iskustva. Individua i njeno subjektivno iskustvo je bezvrijedno, ukoliko nije ušuškano u kontekst onog ominoznog objektivnog. Kao da postoji neko iskustvo od onog subjektivnog, da to je „osobno iskustvo odobreno od kolektiva“. Zato je danas znanstvenicima tako teško razotkriti obmane u vlastitoj kući, bivajući prethodno pažljivo raspršeni u atome usko-stručnih stručnjaka-idiota. Oni koji to uspiju prevazići, bivaju ignorirani, ismijavani, cenzurirani i, ako odu predaleko, utiho neutralizirani.

Svaki subjekt danas ima potpuno pravo  (pa bila to i jedna obična čistačica ili radnik u škveru) reći nekom korumpiranom pseudo-stručnjaku sa polja medicine-politike da je zelenaš i veleizdajnik. Ona ili on posjeduje to pravo jer osjeća da je dotični đikan neiskren, nedosljedan, nesiguran i pored svega “podmazan”. Svatko tko je čist od kolektivnih misli i njihove interpretacije u pojedincu, koje nazivamo emocije, može direktno osjetiti istinu ili pravo stanje stvari. Takvi pojednici mogu donijeti vlastite odluke i preuzeti potpunu odgovornost za svoja djela. Tko od fantoma državnih službenika ili onih procijepljuju ljude poput stoke, može preuzeti odgovornost za svoja djela? Oni sve rade po proceduri, po prethodno dogovorenom protokolu. Oni se ništa ne pitaju. Oni su bio-roboti, umjetne inteligencije u ljudskom tijelu, koji samo rade svoj posao, nebi li „nahranili“ svoju porodicu i pod svaku cijenu.

 

U banani smo!

U banana-republikama, poput Hrvatske i njenog carskog uzora Austrije, je tradicija slobodarskog duha renesanse i tolerancije na vrlo žalosnom nivou, pa se shodno tome i političari obično ponašaju poput zlovoljnih roditelja, koji rado prijete i kažnjavaju svoju vlastitu djecu.

“Razočarali ste me, niste bili poslušni!”
“Ajmo svi brzo kući i ne izlazite odatle!“

„Stavi tu brnjicu i da te ne čujem više!“
„Moram vas kazniti, za vaše dobro!“
„Ja sve ovo radim, jer vas jako volim!“

Glavni politički nosilac akualnog fašizma na globalnom planu nisu nikakvi zločesti desni ekstremisti, ultranacionalisti i patrioti, već oni na koje nitko nebi posumljao: zeleni. Taj pokret je hakiran još u ranim sedamdesetim od korporativnih proroka i danas nitko ne može, niti se usuđuje poljuljati njihovu auerolu humanosti, dobrote i svetosti. Zeleni su Marija Tereza političke scene i svi mediji koji kontroliraju javno mijenje ih podržavaju i štite.. Dovesti ih u pitanje, isto je kao i optužiti gore navedenu sveticu za zločin trgovine djecom i prodaju njihove, u krv materijalizirane pažnje. Aktualni globalni fašizam i njegov teror i maltretiranje naroda, danas dolazi iz „lijevo-humanog“ tabora, gdje cvjeta „tolerancija, suosjećanje, znanost, ljubav i istina“.

Najbolja karikatura despotske ljevice je trenutno stopljena u liku i djelu aktualnog ministra zdravstva u Austriji. On dolazi iz legla zelenih i nitko se od intelektualaca ne usuđuje dovesti u pitanje njegov humanizan, iza kojeg se krije puki neoliberalni fašizam obojen lijepim bojama i  upakiran kao božični poklon. Zeleni su u sebi uspjeli pomiriti radikalnu ljevicu sa neoliberalizmom. Pomirili su svoj humanizam sa brutalnim korporatizmom, stavivši zelenu etiketu sa natpisom bio, organski i bez GMO-a,  na bojni otrov za masovnu neutralizaciju.

Druga karikatura je sama austrijska vlada, kao simbioza “umjerene” konzervativne desnice tipa HDZ i radikalne ljevice bez samosvijesti i trezvenosti, kupljene od krajnje globalne desnice. U Hrvatskoj je HDZ prodao naivnoj i usplahirenoj biračkoj masi, predhodno podgrijanu vatikanskom propagandom,  “tortu od govana”, obljepivši je etiketom sa natpisom “klero-patriotizam”. Vjernici su dobili nacionalnu crkvu po ortodoksnom principu, koja je ne samo stvorila njihovu umjetnu samovjest, kreirajući hibridnu naciju, već ih je odmah potom kao roblje prodala globalnom korporatizmu i njegovoj agendi.

Kao što je veliki tata za austrijance nekad bio car, a sada premijer i politička vrhuška, tako je za hrvate, lišene svoje stvarne povijesti i identiteta, veliki tata sada fratar, biskup i vatikanski papa, jer svog vođu, odvojenog od kontrole vatikana, ne smiju imati. Inače bi se moglo opet desiti da ih jedan takav „hochstapler“ povede u zajednicu sa svojom ilirskom braćom, umjesto da robuju zapadnim kolonizatorima.

Upravo ti kolonizatori, koji su stoljećima pljačkali i izrabljivali kolonije po cijelom svijetu, danas nas uče dobroti i prodaju nam svoju verziju humanosti, koja je onoliko humana kao što je  humana nivea krema namazana na topovsku cijev tenka. Taj licemjerni humanizam je samo jedno vrlo učinkovito i nadasve jeftino robovlašnistvo, kao što je i ovaj aktualni treći svjetski rat, najjeftiniji, nejperfidnini i najnevidljiviji rat u povijesti (ujedno i najglobalniji).

Zar nisu i onima koji su odlazili u gasne komore govorili da idu na tuširanje i dezinfekciju?

Zar nisu one, koji su u vlakovima za Auschwitz govorili da ih vode u smrt, proglašavali budalastim teoretičarima zavjera. Kakva dobrota, kakva humana briga za higijenu i zdravlje, prije nego li ih njihov rad odvede u slobodu!

Kakve veze ima banana-republika sa renesansom? Upravo je u renesansi uništen korjen individualizma, što danas vidimo u aktualnim prisilama i osjećamo na svojoj koži. Zapravo je svjejedno živimo li u državi koja svoju društvenu svijest i zakone bazira na znanosti ili na religiji. Razlika je samo u nijansama boja ili u varijaciji smrada. I vjera i znanost su produkti uma. Svi poznati sistemi organizacije zajednice ljudi se zasnivaju na umu ili kolektivnoj svijesti, projeciranoj na nivo pojedinca. Um funkcionira preko sistema vjere tj. projekcije u budućnost ili u prošlost. On je u konstantnom konfliktu sa sadašnjošću i time sa sviješću, koja može biti samo individualna. Um se boji svijesti, kao što se kolektiv boji pojedinca. Zato je kolektiv uvijek protiv individualca, koji je samostalan i suveren.

Nebi li se malo uravnotežio i popunio vakuum individualizma, za kojim žudi svaki pojedinac, kolektiv traži jakog i karizmatičnog pojedinca za vođu. To je i razlog što postoje pape, carevi i predsjednici. Oni su tu da zamagle stvarnu sliku i tako ponude ispraznu masku individualizma, nebi li tu iskonsku glad za suverenitetom svakog pojednica nadomjestili njegovom identifikacijom sa vođom. Taj trik fake-individualizma funkcionira od pamtivijeka. Svejedno je imamo li u učionici križ ili sliku maršala. Smisao je da naša percepcija prođe kroz filter, koji u sebi sadrži interpretacijski kod, koji će izvrnuti naš prirodni sistem vrijednosti i zamijeniti ga umjetnim, javnim, kolektivnim. Vjerovati znači koristiti taj kod i odustati od sebe, svojih vlastitih očiju, vlastite pameti i vlastitog bića. Svaki vjernik je tako mentalna prostituka, koja vara svoje sopstvo kurvajući se sa tom stranom projekcijom u sebi.

Radikalnost fenomenološke paradigme se sastoji u zamjeni implantiranog uma našom sviješću na mikrokozmičkom planu i zamjeni banana-republike zajednicom autentičnih individualaca na makrokozmičkom planu. Upravo je to bila suština duha renesanse, koja se izrazila kroz djela nekolicine umjetnika i čarobnjaka. Pet stotina godina kasnije, isti se duh materijalizirao kroz Husserlovu filozofiju fenomenalizma, koja je zapravo nova paradigma za izgradnju kako pojedinca tako i nove multi-individualne zajednice.