Nova struktura društva

Što vam prvo pada na pamet kad vidite ovu skizu? Ima li još psihički zdravog ili nesilovanog pojedinca među nama, koji će odgovoriti nešto drugo osim „portret ili prerez nevidljivog neprijatelja“? Nažalost nema. Kad sam crtao gornju skizu, nisam imao namjeru portretirati našeg „zajedničkog prijatelja“. Sve je zapravo nastalo procesom „obrnutog inženjeringa“. Pokušao sam na praznom (u originalu je papir bijel!) slikovno prikazati strukturu društva, kojom trenutne vlasti širom svijeta teže. Male kuglice predstavljaju pojedice, veliki krug u sredini društvenu svijest, a niti između su digitalna veza pojedinca i kolektiva. Tako je nastao portret strukture atomiziranog društva.

Dva modela društva mogu prozaći nakon ovog globalnog rata protiv čovjekovog bića:

  1. onaj baziran na individui
  2. onaj baziran na atomiziranoj osobi.

Atomizacija društva je projekt društvenog inženjeringa, koji ide, ruku pod ruku, sa projektom digitalitacije čovjeka i njegovo premještanje u virtualnu stvarnost. Taj društveni eksperiment nije bezazlen i ne može se jednostavnoopozvati. To je let bez povratne karte, skok u nepoznato. Malo onih koji su svjesni činjenice da je put kojim naša civilizacija sada juri jedan jednosmjerni auto-put. Naša je slobodna volja hoćemo li se uputiti tim putem, bez obzira na koji način bivamo na to uvjeravani ili prisiljeni. Svaki put kad planiramo neki put, obično planiramo i povratak. U ovom slučaju ta opcija nije moguća, jer auto-put koji vodi od tamo nazad, ne samo da nije izgrađen, nego nije u planu da se ikada izgradi.

Razbijanje strukture društva kojeg poznajemo, odvija se na nekoliko frontova. Nametnuta fizička razdaljina i shodno tome zabrana fizičkog kontakta, ima kao posljedicu prekid toka informacija podsvjesne naravi, koje se prenose fizičkim dodirom. Ne trebamo ni spominjati što za jednog pojedinca znaći izostanak već dokazanih  dobrobiti za psihičko i fizičko zdravlje, koje stvaraju ti kontakti. Čak i oni neugodni kontakti, poput fizičkih sukoba, su čak zdraviji od izolacije ili potpune deprivacije čula opipa.

Sjetimo se filma „Fight Club“, gdje nekolicina muškaraca pronalazi alternativni put do samosvijesti i smisla života, upravo preko ekstremnog naglašavanja čula opipa. Tko može probuditi uspavanog zaposlenika u jednom osiguravajućem zavodu, uljuljkanog u savršenstvo svog života, osim brutalna šok terapija. Da li je režiser tog filma prorok ili mesija, koji nas uči nekom novom, muškom tipu joge? Svi tečajevi joge na zapadu su prebukirani ženama, dok ih se muškarci klone kao kuge. Govorim to iz vlastitog iskustva. Jednom sam posjetio kurs power-yoge.  Bio sam samcat sa 30-40 žena. Iako sam se tim posjetom uštedio krvarenje iz nosa, kao standardnu posljedicu „muške joge“, nisam si uštedio krvarenje iz drugog dijela tijela, nakon maltretiranja istezanjem. Ne, pišanje krvi definitivno nije znak prosvjetljenja i mnogo zlokobnije od onog ponosnog krvarenja iz nosa.

Vratimo se opet onim škrabotinama na papiru. Dakle nitko do sada nije izolirao „nevidljivog neprijatelja“. Kako to da onda od samog početka projekta pandemije kruže propagandne grafike i foto-montaže sa vrlo prepoznatljivim izgledom? Dakle tu se radi o amblemu ili znaku, a ne o znanstvenom dokazu. Tako je svima nama usađena slika čega se moramo bojati, dok se na makro-planu paralelno odvijao projekt društvene reorganizacije. Strah (bolest, materijalna neizvjesnost ili kazna za neposlušnost), gušenje vlastitim ugljičnim dioksidom i zašivanje ustiju, te zabrana svih spontanih (a sada i organiziranih) druženja, te cenzura slobodnih medija i slobodnog toka informacija, dovela je do ekspresne transformacije društva u atomizirani kolektiv. Pojedincima tog kolektiva nije dopušteno direktno kontaktirati, već samo preko društvenih digitalnih medija, koji su kontrolirani i cenzurirani od same vlasti. Pritom je najveća lakrdija ta, da se ta ista vlast kiti ordenima junaka  „borca za obranu demokracije“.

Taj atomizirani kolektiv ili jedna gigantska umjetna inteligencija, danas svaku slobodno-misleću  jedinku automatski proglašava teroristom  i fašistom. Te iste pojedince su prije nekog vremena ismijavali kao teoretičare zavjere. Onoga tko danas na demokratski način protestira protiv fašisoidne valsti i njenih mjera, proganja se poput najvećeg kriminalca. Istovremen se oni „dobri protesti“ za podršku vladi i mjerama oduzimanja sloboda, koju organiziraju oni od vlasti podržani i „lijevo“ orijentirani NGO-i, ne samo toleriraju, iako krše iste mjere zabrana, već se financiraju i štite.

Već smo na ovim prostorima spominjali kako je i kada stvoren projekt „zeleni“ i sa kojim ciljem. Danas već druga i treća generacija tih političara pojma nema tko zapravo stoji iza njihove stranke i kamo vode njihove „dobre namjere“ . Taj lukavi i strogo tajni neoliberalni projekt,  je utiho razbio političku ljevicu zapadnog svijeta i iskoristio ih kao roblje sa svoje nove, krajnje nebulozne, transhumanističke ciljeve. Uništavanjem tradicije, koja se bazira na nacionaloj svijesti, jeziku, religiji, porodici, selu, zemlji, porijeklu i predcima,  stvoren je temelj za materijalizaciju jednog novog društva, sačinjenog od digitalnih osoba bez pedigrea i bez međusobnog direktnog kontakta.

Drugi model društva se bazira na slobodi i individualnosti. Takav kolektiv  je samo spontana posljedica nakupine individualaca. Nikakva institucija nije potrebna, a kamoli da se ona učini primarnom u odnosu na pojedinca. Trend ili inercija neumitno ide ka tome da se ostvari vizija atomiziranog društva, digitalnog fašizma i tehničkog transhumanizma. Za društvo slobodnog čovjeka kao individualca, potrebno je da se dogodi čudo, bilo intervencijom izvana, od strane neke razvijenije sile, ili se mora nekim čudom dogoditi „bottom up“ revolucija. Ona je ostvarljiva samo ukoliko je to masovno buđenje na individualnom planu, te da svaki pojedinac ponaosob uvidi zavjeru i prevaru buđenjem svog trezvenog razuma (Sve ovo nema nikakvog smisla!) i osjetila njuha (Ova laž smrdi na kilometre!).

Koja struktura će se ostvariti kao model novog društva? Na stari model definitivno nema povratka. Izgled tog novog društva ovisi o odluci svakog pojedinca.  Hoće li se on prikloniti svojoj analognoj tjelesnosti ili će se opredijeliti za digitalnu osobnost, zamaskiranu u oblik jedne nove „lijeve-dobre duhovnosti“, ovisi o svakom od nas ponaosob.

 

Intencijalnost

Jedna od najvećih lukavština naše kulture, koja zapravo graniči sa zločinom, je krađa individualne namjere. Cijeli proces sazrijevanja ili socijalizacije je usmjeren ka uvjeravanju pojedinca u njegovu individualnu beskorisnost, besciljnost i ovisnost o zajednici. Dok nas znanost uvjerava u proces evolucije koji ne vodi nikakvom cilju, religije nas uvjeravaju da je cilj izvan nas i ovisi o našoj poslušnosti i milosti Boga. Treće solucije nema i ne smije biti, a ako se kojim slučajem pojavi, mora se satrti bez milosti. Sjetimo se samo inkvizicije. Svaka individualna namjera koja se ne uklapa u kontekst strukture zajednice je tabu, hereza, nešto đavolje. Pod svaku cijenu se pojedinac mora uvjeriti da odustane od sebe, svoje individualnosti i time od svog individualnog kontakta sa energijom, namjerom ili istinskim Bogom.

Znanost i Religija su dva projekta čarobnjaka romantike, u cilju nijekanja postojanja intencijalnosti. Drugim riječima, pažnje pojednica se mora translatirati od svijesti ka umu. Ta dva projekta su projekcije dvije varijacije uma. Religija gaji saturnovski tip uma. To je onaj ograničavajući, teški, važni, dogmatski, moralni um, koji straši i traži apsolutnu poslušnost. Znanost obožava onaj merkurovski, dječji tip um. On je radoznao, blebetav, neposlušan, drzak, lukav , ne poštuje starije (tradiciju) i sklon korupciji (sve bi dao za kocku čokolade). Između razdoblja djetinstva i starosti se nalazi razdoblje zrele trezvenosti, razdoblje čovjeka. On je prerastao pubertetski um (uvjeren u suludu ideju besmrtnosti i nepresušnost svoje energije), a još nije postao onaj sterilan, starački krut i dementi um, paraliziran strahom od smrti. Hijerarhijski  gledano, saturnovski um je nadređen onom merkurovskom. Zato je religija i sudstvo iznad znanosti, koja rado koketira sa ekonomijom. Znanost je klonirano dijete religije (saturna), nakon što je on pojeo (inkvizicija) ono prvorođeno i prirodno rođeno dijete (renesansa, alkemija i cijela hereza). Savršeno prilagođena duhu vremena, čarobnjaci znano-religije su uspjeli napraviti kopiju i tako zavarati cijeli svijet.

Osmotrite pažljivo znanstvene i religiozne vjernike. Nisu li u suštini isti? Poput djece koja vjeruju u dolazak „djeda Mraza“, dolazak  Mesije ili otkrića savršenog lijeka ili cjepiva. Oboje nam treba donijeti spasenje, vječni život u nebeskom  ili transhumanističnom raju. Gdje su nestali svi ljudi, koji gaje svoju pažnju i vjeruju samo u svoju čistu percepciju i svoje jako tijelo?

Intencijalnost je fenomen tijelo-svijesti, a ne uma  i mora se pod svaku cijenu spriječiti njeno dosezanje. Ako se tokom puberteta i studija slučajno pojavi, odmah se sistematski ubija u krutoj strukturi jedne kompanije u koju se završeni student zaposli. Ako on slučajno ostane u okrilju akademije i nastavi doktorski studij, „kiriju“ mora platiti odustajanjem od svoje „neznanstvene“ teorije. Nitko tko nije podmitljiv ne može opstati i uspijeti u koruptnoj strukturi institucija znanosti i religije.

Gdje su onda zreli ljudi naše zajednice? Ja vidim samo djecu i starce. Prvi jedva čekaju da postanu osobe, dobiju osobnu kartu i punoljetnost, nebi li  konačno položili vozački ispit i time postali „slobodne osobe“. Kad dobiju i novac, koji su zaradili svojim trudom, „sloboda“ osobe je zapečećena i ostaje tako zabetonirana do smrti. Zato se poneke zrele osobe u kriznim srednjim godinama i starci u trenutcima lucidnosti pitaju, kamo je nestala njihova životnost i čovječnost, koju su imali tokom mladih dana. Nekim čudom je sva ta čarolija nestala, čim su dobili potvrde o svom zvanju, postale odgovorne osobe i dobile položaj u strukturi društva.

Sjetimo se trenutka kad smo odustali od svoje namjere, odustali od trezvenosti i postajanja čovjekom. Osoba nema namjeru, ona se samo priključuje na aktualni program zajednice. Osoba nije individualno biće, već klon društvenog bića, forma pojedinačnog bio-robota.

Tema intencijalnosti ili namjernosti je toliko teška za shvaćanje i probavljanje, kolika je velika njena praktična važnost. To je, kao i fenomenološka redukcija, koncept koji  šamanizam i čarobnjaštvo dijeli sa filozofijom fenomenologije.

Intent (ili namjera) je za šamane sila koja prožima cijeli svemir, koja je svjesna sama sebe i koja može slušati naredbe čarobnjaka. Ne, to nije ono što se smatra Bogom, koji uslišava molitve ljudi. Namjeri se besmisleno moliti. Njoj se možemo samo prepustiti, kad se odreknemo našeg mentalno-duhovnog ega i utemeljimo u unutrašnjoj tišini. Dakle um nam nimalo ne koristi u tom procesu otvaranja prema namjeri, ali naše tijelo, naše energetsko biće svakako. Kao što je i slušaj sa tišinom, otvaranje namjeri može preživjeti samo energetski kompaktno biće snažnog tijela. Samo u takvoj „poziciji moći“ čarobnjak može prizvati namjeru i aktivno učestvovati u činu namjeravanja. Mi zapravo na nesvjesnom nivou namjeravamo sve što se događa u našem životu. Razlika između prosječnog čovjeka ili osobe i čarobnjaka ili živog čovjeka je, što ovaj posljednji nastoji da to radi svjesno i namjerno. Primjera radi možemo navesti stanje u kojem se svijet nalazi danas. Milioni ljudi nesvjesno učestvuju u stvaranju ove stvarnosti koja nije u njihovom interesu, time što nesvjesno daju pristanak i podržavajući iracionalne mjere svojih podmićenih vladara, prepuštajući se strahu ili ignoranciji netflix-a.

Intencijalnost se u zapadnom svijetu, kao koncept, prvo pojavljuje kod skolastika. Brentano je prvi koji je taj pojam uveo u filozofska razmatranja i kao učitelj Husserla, snažno je utjecao u njegovoj preobrazbi iz matematičara u kreativnog filozofa. . U fenomenologiji je intencijalnost postala suštinom svjesne pažnje, koja se usmjerava na neki objekt. Čak i mi danas upotrebljavamo izraz „intenzivna pažnja“, kad želimo opisati stanje svijesti neophodno za razrješavanje nekog konkretnog problema, pronicanje u neke nove sfere iskustva ili sticanje novih znanja. Sjetimo se trenutka kad nekome želimo nešto pojasniti (na primjer koncept živog čovjeka u pravnom smislu) i pritom uviđamo poteškoće teindividue da to shvati. „Trebam tvoju potpunu pažnju!“, viknut ćemo, nebi li zalutalog slušaoca povratili iz njegovih mentalno-duhovnih svjetova.

Snaga naše pažnje je direktan odraz vitaliteta našeg bića i to je energetska,  a ne mentalno-duhovna činjenica. Nije rijetkost da jedan neuki  praktičar brže shvati kompleksne činjenice našeg svijeta, nego teoretičar nakićen akademskim titulama, koji je isključivo fokusiran na slaganje lijepih riječi, bombastičnih teorija i larpurlatističkih formula.

Pažnja se mora namjeravati u njenoj potpunosti, cjelinom našeg bića, nebi li postala intenzivna-namjerna pažnja sposobna za proširenje i oslobođenje naše percepcije. Upravo takva pažnja je potrebna, kako za izvođenje fenomenološke redukcije, tako i za pronicanje u bit stvari koje promatramo, njihove energetske srži. Intencijalnost je tako karakter, osobina ili vrlina svjesne pažnje, koja joj omogućuje aktivno sudjelovanje u kreiranju materijalno-energetskog svijeta koji nas okružuje. Intencijalnost do te mjere energetizira pažnju, da je doslovno materijalizira. Sjetite se kad ste na nekom dijelu svog tijela osjetili pritisak intenzivne tuđe pažnje. Obično se to često događa onim privlačnim ženama, koje su se naučile hraniti pažnjom svojih obožavatelja. Zato je seksualnost tako omiljena. Ona polumrtvu osobu pretvara u aktivnog promatrača, spajajući pažnju i našu iskonsku energiju u jedno cjelovito biće. Zato je ljubav, kao stanje bića u kojem ono traži seksualno zadovoljenje, toliko opjevano. To nije stanje uma, već stanje fokusirane tjelo-pažnje. Upravo takva cjelovitost bića je potrebna i praktičaru fenomenološke redukcije u procesu raskrinkavanja obmana koje nas svakodnevno zatrpavaju.

Intencijalnost čini pažnju  aktivnom, postepeno je pretvarajući iz pasivnog konzumatora interpretacijskog sistema u  aktivnog posmatrača stvarnog svijeta, onakvog kakav on uistinu jest, bez etiketa našeg društvenog konsenzusa.   Samo takva svijest obitava u živom čovjeku. Samo takvu svijest on uzgaja, neprestano se boreći protiv navike ljenosti i propadanja u besvijest i malodušnost osobe. Upravo je manjak namjere ono što karakterizira osobe koje nazivamo malodušnim. Namjera je sila koja naše cjelokupno biće drži na okupu, unatoč nastojanjima uma, tog lukavog stranog implantata, da nas podjeli, zavadi i porobi. Istinska duhovnost nije bavljenje mentalno teoretskim zavrzlamama, već aktivno namjeravanje naše cjelovitosti, kao jedinog garanta naše slobode, tj. slobode naše percepcije.

Pažnja ili sveti duh

Prije nego dekonstruiramo pojam duhovnosti u njegovom uobičajenom površnom shvaćanju, moramo prvo definirati temelje životnosti. Živ je onaj koji je  svjestan ili posjeduje usmjerenu pažnju. Život je pažnja. Tako istinska duhovnost može biti samo uzgajanje pažnje, njeno proširivanje ili ulaganje naše sveukupne energije u njeno jačanje. Svaka investicija energije u nekom drugom cilju je po definiciji ne-životna, ne-duhovna i vodi ka smanjivanju svijesti i konačno smrti.

Naša robovska civilizacije je sve svoje ideje i koncepte podredila da služe ciljevima ropstva. Isto je i sa naširoko popularnim konceptima ljubavi i duhovnosti. Ukoliko se cijela „abeceda“ pojmova ovog ro-svijeta ne redefinira ili  potpunosti ne promjeni, uvijek ćemo se spoticati preko njihovih programiranih značenja i ograničavati se u napredku i kreiranju nečeg novog.

Vratimo se opet pažnji ili životu samom. Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na tok disanja? Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na svoje fizičko tijelo? Da li ste primjetili promjenu u stanju bića nakon toga? Energija prati pažnju. Kamo je otišla energija? Kakva je osjećaj ako pažnju fokusirate na van, na TV, na neki film ili na svećenika? Kako se osjećate poslije? Kamo je otišla energija?

Fokusacijom na svoj dah i tijelo mi uzgajamo svoju prvu ili dnevnu pažnju, kao i kod napornog fizičkog rada ili sporta. Pažnja vezuje životnu energiju i otapa je u krvi. Krv postaje moćnija i hrani sve stanice tijela životnom energijom. Zato se poslije meditacija u pokretu ili meditacija disanja osjećamo bolje. Krv umjetnika pažnje je moćnija od krvi rastresene osobe. Krv revolucionara je crvenija od krvi poslušnog roba.

Da li ste primjetili koliko je teško održati fokusaciju pažnje ako zatvorimo oči? Opuštanje, postavljanje tijela u ležeći položaj i zatvaranje očiju, automatski otpušta našu dnevnu pažnju i polako nas priprema za san. Tokom sna, naša svakodnevna pažnja biva isključena. Da li ste primjetili koliko je teško fokusirati pažnju u fazi prije ulaska u san ili netom nakon buđenja? Bez podrške tijela, naša prva dnevna pažnja je vrlo slaba. Beskorisno je u tom stanju pokušavati rješavati probleme iz svakodnevnice i pravi je podvig zadržati pažnju na jednom predmetu tokom dužeg vremenskog  perioda. Što nam to govori? To nam jasno govori da je prva pažnja sve što trenutno imamo i da njena kvaliteta govori o količini naše energije i stupnju naše duhovnosti. Istinska duhovnost nije nikakva meta-fizika, neki jalovi i nadasve cinični intelektualizam. Istinska duhovnost je sistematsko namjeravanje uzgajanja pažnje. Zato počnimo od početka, od dnevne pažnje, koja se bazira na našem fizičkom tijelu, našem dahu i ovoj prekrasnoj i darovitoj Zemlji.

Slaba dnevna pažnja neće neće nikamo odvesti, dapače, još se možemo povrijediti ukoliko smo nepažljivi. Nasuprot tome, jaka i dobro istrenirana dnevna pažnja, energetizirat će naše cjelokupno biće i polako nas dovesti u položaj u kojem počinjemo polako osjećati naše vitalno-energetsko tijelo. Kad naša svjesnost ujedini ta dva dijela našeg bića, pred  nama e otvara mogučnosti skoka u nepoznato. Učinkovit i efikasan skok moguć je samo ukoliko smo prethodno do te mjere integrirali naše biće, da nam naši resursi stoje na raspolaganju. Pokušajte skočiti time šro ćete za to upotrijebiti samo jedan prst na stopalu. Što će se dogoditi? Ćorak!  Za skok u nepoznato nam treba sav energetski potencijal svih stanica našeg tijela.

Zagonetka dosezanja druge ili noćne pažnje je individualni lavirint svakog od nas ponaosob. Kao što je dnevna pažnja oslonjena na naše fizičko i vitalno-energetsko tijelo, tako je naša druga pažnja vezana za naše energetsko, naše sanjajuće tijelo. Za dosezanje naše druge pažnje, potrebno je dosegnuti naše energetskog tijelo ili dušu. Kao što smo već vidjeli na primjeru prve pažnje, svaka pažnja potrebuje sebi adekvatno tijelo da bi funkcionirala. , po jednoj strani moramo umiriti našu prvu pažnju i uspavati naše fizičko tijelo, i aktivirati ili probuditi nešto sasvim novo, jedan dio nas koji nam je dostupan, ali ga obično ne koristimo.

Svi smo mi zarobljenici naše dnevne pažnje, proživljavajući čitav život bez znanja o postojanju druge pažnje i postojanja našeg energetskog tijela. Životne okolnosti nas do te mjere liše viška energije, da je bilo što izvan prve pažnje, nedostižan luksuz. Dok se u svakodnevnom životu ponašamo kao bahati tehnički genijalci, u snovima smo poput pijanaca ili luđaka, bez ikakve kontrole ili slobodne volje. Tko ima trezvenu pažnju tokom snova? Tko ima slobodnu volju tokom snova? Tko nam je uskratio znanje o postojanju i znanje o dosezanju naše druge pažnje i njoj pripadajućeg tijela. Svi smo mi kao djeca bili avanturisti u tim fantomskim, a poneki i u stvarnim energetskim svjetovima, da bi nam tokom odrastanja, školovanja i sazrijevanja, podvalili jedan lažni, kolektivni, intelektualni model duhovnosti. I tako čitavi odredi prevarenih duhovnih aspiranata okončavaju svoje živote bez da su ikad i omirisali istinsku duhovnost. Oni sa visoka odmjeravaju duhovnost šamana kao nešto primitivno, životinjsko. Samovažnost lažnih duhovnjaka je proporcionalna količini njihove duhovne ispraznosti. Možda to i jeste neka vrsta duhovnosti, ali to definitivno nije duhovnost pažljivog-živog čovjeka. To je prije nekakva duhovnost osobe, u kojoj se ta umjetna tvorevina obožava i napuhava do trenutka kad ona samu sebe proglasi vječnom. Obećavati vječnost fantomu osobe je onoliko skaredno koliko i obećanje o uskrsnuću u sklopu transhumanističke ideologije.

Postoji duhovnost osobe-uma i duhovnost tijelosvijesti. Onaj tko bira umom, izabrat će duhovnost osobe. Onaj tko bira tijelo-energijom, izabrat će duhovnost pažnje, duhovnost živog čovjeka. Što je on bez svojih svjesnih snova i bez svog sanjajućeg-duhovnog tijela svoje duše? Samo duhovno mrtva,  ali svakako važna osoba.

Istinska duša nije tvar već postignuće. To je stanje bića. Istinska duša je rezultat spajanja fizičkog, vitalnog i energetskog tijela u jednu funkcionalnu i svjesnu jedinku, a ne ekakav imaginarni poklon poslušnom robu, nakog života provedenog u služenju strukturama i raznim izvedenicama uma.

 

Hoćemo Kreativno Društvo

Jasno nam je! Kola jure u provaliju! Kunjušari su izgubili uzde! Nema nam spasa! Sve ukazuje na to. Osim ako putujuća družina ne iziđe iz kola u sama uhvati uzdei u posljednji tren spasi i kola i putnike! Pretjerujem!? Nažalost niti malo! Čovječanstvo pod vodstvom politike i svećenstva juri u ambis iz kojeg povratka nema. Hipnotizirani građani raskolačenih očiju gledaju u televiziju neće li koji političar doći k sebi i reći što zaista misli. Ili će se možda konformistička znanstvena zajednica odreći svojeg konformizma i sjetiti se da mrtvima konformizam ništa ne znači.

Ratovati za slobodu molotovljevim koktelima, ili pak sa puškama, jalov je pokušaj nasilja i nemoći jer to su oružja svijesti i Ariman jedva čeka da ih upotrebite, kako bi uzvratio paljbom.

Zajednica živih ljudi uvijek je pokušavala svoja saznanja provesti u djelovanje. Najveće djelovanje ipak jest informiranje svakog čovjeka o istini i pravim znanjima kako bi u stvari svatko za sebe mogao odlučiti što i kako djelovati i preuzeti odgovornost za svoje djelovanje. Sve što je zajednica napravila do sada baziralo se na učenju i preuzimanju samoodgovornosti te vraćanju moći samome sebi. U tom smislu smo napravili što smo napravili sa Objavom O Suvereniteta I Slobode. Mada sam mišljenja da je to dobar put, on je u ovom momentu prespor i kritična masa potrebna za neke ozbiljnije pomake trenutno na ovaj način izgleda nedostižna.

Međutim, u našim nastojanjima smo se spojili sa međunarodnim Javnim pokretom „Allatra“ iz Ukrajine koji broje mnogo više članova od nas i nemjerljivo su rasprostranjeniji po cijeloj zemlji.

Allatra je pokrenula projekt „Kreativnog Društva“. Obzirom da je na čelu tog pokreta Bodisatva Igor Mihailovič Danilov niti malo ne sumnjam u namjere i izvedbu dostoji Duhovnog svijeta. Ako postoji spas za čovječanstvo onda je to ovaj projekt. Sve ostalo je na daleko nižem nivou ili eventualno lokalno. Znanje, duh, istina koja se osjeća u nastupima Igora Mihailoviča Danilova nemože se usporediti sa ičim ili ikim danas.

Stoga preporučamo sve ljude da se ujedine u ovom „posljednjem pokušaju“ izgradnje idealnog društva i nove civilizacije čovjeka koju nam sigurno neće izgraditi ni političari niti svećenici, to moramo sami, a Allatra je jedina dostojan podloga za to.

“Oduvijek sam osjećao da je svaki, ali baš svaki čovjek koji hoda ovom zemljom jednako vrijedan i da bi upravo spoznaja o tome trebala biti vodilja tranzicije čovječanstva u novu paradigmu. Iz tog razloga koncept kreativnog društva kojeg su postavili ljudi iz međunarodne organizacije Allatra toliko duboko rezonira sa mnom. Ovim putem pozivam sve vas koji osjećate da ovo trenutno stanje u cjelini vodi u smjeru ograničavanja, degradacije i ugroze opstojnosti života općenito, da podržite ideju kreativnog društva i širite ga među ljudima kroz svoje djelovanje i kreaciju, kroz svoje bivanje i postojanje. Znanje koje je dano u knjigama Allatre je nešto najdublje s čim sam se susreo u svom životu do sada, preporučam svima koji težite samospoznaji, spoznaji prirode stvarnosti, razvoju i rastu vaše duše, da razmaknete zastore svoje svijesti i vjerujem da ćete ući u polje neiscrpnog nadahnuća i inspiracije kao što se to događa meni..” – Vedran Miočić Stošić

Igor Mihailovič Danilov je u nedavnom videu objasnio što je potrebno da bi čovječanstvo kreiralo barem prvi stupanj civilizacije. Za to je potrebno ujediti se mimo svih ideoloških ili drugih razlika, zatim osnovati društvo bez tiranina, vođe i treće imati besplatnu energiju. Sve to je i mnogo više od toga će biti moguće u kreativnom društvu u kojem će ljudi pristupati iz duhovnih motiva, nikako i konzumerističko/egoističnih pobuda.

Kreativno društvo ujedinjuje sve
Kreativno društvo – civilizacijska perspektiva
NOVI PRIJENOS Prednosti osobe u kreativnom društvu
  • Što je kreativno društvo i kako ga izgraditi?
  • Zašto su pokušaji izgradnje „idealnih društava“ u prošlosti propali?
  • U čemu je apsurd i cinizam konzumerističkog formata današnjeg društva?
  • Od kojih faza se sastoji kreacija Kreativnog Društva?
  • Koju ulogu igra informiranje u što je moguće ranijem formiranju Kreativnog Društva?

Stoga zapitajte se: Da li mislite da čovječanstvo ide u dobrom smjeru? Što želite ostaviti vašoj djeci i unucima? Da li želite društvo bez ratova, razlika, tehnološki napredno. Želite li društvo u kojem radite samo par sati, ono u kojem vam se socijalni minimum osiguran, zdravstvena skrb, i duhovna edukacija. Želite li živjeti u društvu u kojem je ljudski život najveća vrednota, u društvu u kojem nema vođa niti tiranina već samo administratora, koordinatora i službenika. To društvo je moguće, ali moramo djelovati ubrzano.

Svatko tko želi biti dio ovog za početak ima jedan mali zadatak, a to je da se pridruži zajednici na platformi ALLATRA UJEDINJUJE, a oni koji žele znati još i više mogu vidjeti ovdje.

Dosta je bilo zajebancije

Ovo predavanje je točka prekretnica u mojem djelovanju u osvještavanju, tj. razumjevanju svijeta i samih sebe. Pravni  sistem je što  se mene tiče prilično dobro razotkriven da se ne bih morao baviti njime nadalje. On je jednostavan i funkcionira po principu ometanja i zavođenja. Svaka tzv. kontroverza postane takva tek kad je sistem počima žvakati, pa dodjeli svojim agentima uloge koje ovi kao zombiji prihvaćaju držeći da je to njihov vlastiti stav, mišljenje, ideja. A nije! Čovjek je tu samo figura na šahovskoj ploči, krava muzara sistema, ovca za šišanje, janje za klanje. A mogao bi postati mnogo više, samo kad bi znao.

Neznanje je, dakle, najveća nesreća ljudska, koja prouvodi ponos, nesreću, mizeriju. To više ne mora biti tako, znanje postoji, dostupno je samo ga treba prepoznati. Trebamo se uozbiljiti u potrazi. Dosta je bilo zajebancije! Kažu da sat otkucava. Čudi me da vremena za išta ikakvog još ima. Dokle god ga ima rad se treba usmjeravati isključivo u razumjevanje zatvora uma čije su rešetke imaginarne. Razotkrivanje svijesti kao agenta sistema koja nam prodaje bozu da bi se mogla nahgraniti životnom silom. U predatorskom materijanom svijetu stvari su tako namještene. Hranizbeni lanac postoji, ali čovjek nije na vrhu. Na vrhu hranidbenog lanca je Lucifer onaj koje je upravitelj i vlasnik ovog svijeta. Čovjek ipak nije nemoćan! Ali moć dolazi samo sa znanjem, nikako prije, stoga vrijeme je……

 

Sentimentalnost

“Ovo je prosto gadljivo, koliko koliko smo duhovni!”

Svaki osjećaj koji se bazira na sjećanju nekog prošlog događaja nije osjećaj. Nazovimo ga sentiment. Misao usmjerena na prošlost nas vodi u stanje svijesti koje ne temelji u vremenu i prostoru u kojem se trenutno nalazimo. Ponekad možemo ostati u takvom stanju satima, danima, ili cijeli život. Što se više prepuštamo toj praksi vraćanja u „replay“ osjećaje, to se više udaljavamo od sadašnjosti, od svog fizičkog i energetskog tijela. To je onaj klasični bijeg od realnosti, toliko popularan kod pojedinaca koji slave svoju osjetljivost i nazivaju to senzibilnošću. Sentimentalnost je jedna opasna vrsta „autovampirizma“, iako se često brka sa osjećajem ljubavi, čak i sa duhovnošću.

Ono što izgleda kao slatko sanjarenje je na energetskom planu vrlo dramatična praksa samožrtvovanja, „dobrovoljnog darivanja krvi“, rasipanja svoje životne energije, koju nažalost nemamo u neograničenim količinama. „Neiscrpna energija“ i „vječni život“ su umjetni pojmovi, infiltrirani od čarobnjaka romantike. Obično nastaju kao rezultat „grešaka“ u prevodu i postaju kolektivne etikete, koje se zbog svoje „slatkoće“ rado upotrebljavaju. Samo prljav i nediscipliniran um koristi takve izopačene pojmove i pridaje im značenje, osjećaje i kreditibilitet.

Sloboda i otvorenost uma ne oslikava želja za učenjem novih stvari. Sloboda uma je stavljanje misli pod kontrolu volje, koje nas inače odvlače u ono lagodno prepuštanje sentimentalnosti. Najbolji naziv za tu praksu je metalna masturbacija, u kojoj na besmislen i nesvrhovit način rasipamo svoje vrijedne energetske resurse. Ta suluda praksa “meditacije” ne može izdržati ni najpovršniju fenomenalističku provjeru. Ipak dok joj se pojedinac prepušta, ona daruje specifično „samozadovoljstvo“ (koju ne smijemo brkati sa osjećajem blagostanja, well-being), nespremnost za bilo kakvu promjenu i želju da ostanemo u tom stanju. Absurdno je na jednoj strani promatrati tehnološku pronicljivost i profesionalizam našeg društva, a na drugoj na drugoj suludi psihološki amaterizam.

Kolika je količina odlučnosti i radikalnosti potrebna da se prekine ta slatka navika? Prekidanje tog zavodljivog prepuštanja je ključna praksa „rada na sebi“. Njom praktično krpimo rupe na trupu broda, koji je namjenjen za putovanje tamnim morem svijesti. Obično su prosječni ljudi vrlo osjetljivi kad im se pomene kontrola osjećaja. Reakcija je skoro uvijek obrana. Kontrola osjećaja im dolazi poput kastracije ili djelomičnog samoubistva. Onaj tko u tom trenutku reagira, nije pojedinac sam, već strani parazit koji se ugnjezdio u vitalno-energetskom tijelu i od podstara postao gazda. Zato su reakcije tako energične. Parazit se svim silama bori za svoj život, za svoju hranu, za svoj opstanak. Iako sve to zvuči sablasno, to su trezvene energetske činjenice, koje svatko od nas u dubini naseg bića zna-osjeća, ali se ne usuđuje preispitivati, jer se kao reakcija odmah javlja nelagoda, a odmah potom nova misao, koja nam odvuči fokus na neku ugodniju stvar. Slađe je gledati filmove na netflixu, nego kopati po sebi i liječiti vlastite traume.

Zlatno  pravilo glasi: Prati tok nelagode! Navikni se na nju, idi u dubinu. Nelagoda ili čak gađenje, je poput tokova novca koje treba pratiti u raskrinkavanju političkih manipulacija. Upravo iza njihovog vela se kriju neprocjenjiva blaga, blaga našeg zdravlja i svjesnosti. Lakše se poput svinje vječno valjati u vlastitom sentimentalnom izmetu, nego izaći iz iluzije sigurnosti, koje nam taj mirisni paravan nudi. Naravno, tako njime zaštićen, ego je neuništiv, jer se nijedan prijatelj ne usuđuje kročiti u taj toksični mikro-prostor. To suočavanje sa vlastitim slabostima i porocima zapravo niti ne boli toliko, koliko nam koktel parazitskih misli i korumpiranih osjećaja -sentimenata to interpretira. Mi se jednostavno nismo navikli prebivati i uživati u tom stanju, toj zabranjenoj, tabu zoni.

Količina naše ljubavi prema samima sebi je upravo proporcionalna količini hrabrosti, radikalnosti i rigoroznosti u odnosu prema našoj sentimentalnosti. Nažalost, opće je mišljenje, u većini onih „prosvjetljenih duhovnih“ krugova upravo suprotno. Tužna je činjenica da je ljubav o kojoj pjevamo, plešemo i za koju tako rado ginemo, zapravo u većini slučajeva zapravo sentiment, vješto izmanipuliran istim onim parazitom, koji se hrani našom životnošću. Osjećaj slatke omamljenosti nije stanje oštre pažnje, upravo suprotno. Svaka mili-sekunda koju provedemo u toj omamljenosti, lišava nas prebivanja u našoj prisutnosti i doslovce pljačka našu ušteđevinu. Ishod te unutrašnje bitke je uvijek neizvjesan, jer nakon kratke pauze, neprijatelj napada sa novom lukavštinom i opet nas uvjerava “našim vlastitim mislima”, da je sve to što radimo glupost ili da smo već pobijedili i stoga se trebamo odmoriti i slaviti. Robovlasnička strategija parazita je točno prilagođena našim osobnim slabostima, perfektno personalizirana.

Prvo pravilo svakog aspiranta slobode uma ili živog čovjeka jest: Ne vjeruj svojim mislima! Uzgoj pažnje živog čovjeka i njegovog energetskog management-a, se prvenstveno bazira na prekidu prepuštanja onom mislenom procesu, koji za svoju posljedicu ima tonjenje u močvaru sentimentalnosti.

 

5. konvencija u Visokom – “O Živom čovjeku i imaginarnim svjetovima”

Obzirom da je život stvaran/ono što jest/vječno/sveprisutno onda je i živi čovjek isti takav. Njegovo obilježje jest da ne okreće enrgiju/životnu silu u imaginarne svjetove, ili barem minimalno koliko je potrebno u tim svjetovima. Mnogi danas nemaju ikakvu ideju ili informaciju o tome što je stvarnost kako se ona percipira i da li je čovjek uopće živ tj. živi li u stvarnom ili imaginarnom svijetu. Nažalost većina je u potpunosti upala u takve svjetove i nemogu iz njega izići jednostavno jer ne znaju niti da se u njemu nalaze. Tako su zamjenili živo neživim pa možemo reći da samo preživljavaju u takvim svjetovima. Kao i uvijek rješenje se nalazi u znanju o tome tko/što je čovjek i što je i kako se manifestira svijet u kojem se on nalazi.

Jadan kratki, ali sveobuhvatni presjek stvarnosti i imaginarnih svjetova napravio sam na uvodnom predavanju 5 konvencije živih ljudi koja se održala u Visokom od 18-20.9.2020. U njemu sam se obraćao ljudima koji se po prvi puta susreću s ovom temom kako bi im bilo jasnije da živi čovjek nije onaj koji ima papire, nego onaj koji razumije ove stvari.

Šeitan, Sotona, Ahriman

Duhovno putovanje je sve samo nije dosadno! Uvijek iskaču novi događaji koje se tumači na razni način i daju razne perspektive. Na tom putu postoji i mnogo predrasuda i dogmi koje te vode u ćorsokak. Da je taj put jednostavan mnogo bi veći broj ljudi uspio osloboditi sebe uroka boga mamona i njegovih pomagača, raznih demona i magičara.

U svjetlu najnovijih vlastitih saznanja želim podijeliti sa vama slijedeće. Mada sam i sam govorio da je čovjek božansko biće i da je živ te da u njemu prevladava duh i duša to je, recimo to tako, djelomično točno. Istina je da je čovjek duh i da ima dušu, ali da bi zaista postao božansko biće i bio u potpunosti živ potrebno je napredovati vlastitim radom i zalaganjem. Zamislite dušu kao žar a duh usmjeren vlastitom voljom kao kisik koji pomaže da se žar rasplamsa u vatru. Duh je kisik, a ti si onaj koji slobodnom voljom upravlja protokom i usmjeravanjem kisika (prane, duha, životne sile). Što više životne sile usmjeriš prema duši i duhovnom svijetu izvjesnost tvojeg spajanja s Bogom postaje veća. Ljudi manje-više znaju za takav koncept i pokušavaju duhovno raditi prema ovom cilju.

Osnovni korak u ostvarivanju tog potencijala osim želje i strasti je znanje. Duhovni majstori kažu da čovjek mora znati što se događa u njemu i svijetu oko njega da bi mogao donijeti ispravne odluke što i kako raditi. Svijet je prepun zamki na tom putu da nekada izgleda da je postati živ gotovo nemoguće. I često se javlja takva misao o besmislu rada, života i duhovnih napora koji u konačnici „ne daju“ skoro nikakve rezultate, zar ne?

Od koga te misli dolaze i zašto postoje takve stupice. Da bi bolje razumjeli izlaz iz labirinta moramo poznavati slijepe ulice i cirkularna kretanja koja te uvijek vraćaju u isto mjesto. Arhitekt tog labirinta u religioznim krugovima znan je kao Šeitan. Imena ima mnogo i svi ih manje-više dobro znate. Popularan naziv u zadnjih 100-ak godina je Ahriman, pa ćemo koristiti taj. U hebrejskom jeziku ova riječ znači „Protivnik“. Ahriman je glavni arhitekt imaginarnog svijeta kojeg zovemo Materijalni svijet i svih njegovih izvedenica. Materijalni svijet počiva na duhu kao sili koja ga održava na životu, ali njime upravlja Ahriman na posredan način.

Koliko god ljudi neznali tko i što je Bog, toliko još manje znaju o Ahrimanu, što je to, tko je to i kako djeluje! U svjesnom znanju ili znanju uma nemoguće je znati tko je Bog, ali je moguće znati tko je Ahriman i to je znanje koje je skrivano milenijumima da bi ljudi danas već govorili kako Ahriman ne postoji. To znanje je skoro ključno na duhovnom putu jer njime otpadaju gomile ćorsokaka i mnogi životi utrošeni na skoro nikakav napredak. Naše je društvo tome dokaz.

Tepati samome sebi kao o božanskom biću je lijepo, ali da li se doista osjećamo tako ili se više osjećamo kao krave muzare iz kojih se svakodnevno uzima mlijeko? Sistem koji nas prožima nas drži ovcama za šišanje i kravama muzarama u doslovnom smislu. Tko to ne zna i tko ne zna kako to sistem/Ahriman radi teško da će uspjeti u svojoj duhovnoj avanturi! Stoga danas govorim o Šeitanu, Ahrimanu, Sotoni i kako mu mi svojim životima služimo, postajemo njegovi agenti!

Po meni svaki duhovno orijentiran čovjek mora ovo znati! Ako ne slaže sa ovim što ja govorim neka napravi vlastio istraživanje, ali definitivno dokle god je đavo skriven on je moćan. Saznajte što je to i onda njegova moć nestaje. To je po meni preduslov za ikakav duhovni rad!

Harald Kautz A.I. bogovi i kako mašina upravlja svijetom

Kaže David Icke. “Mi jurimo prema tehnokratskom društvu koji upravljaju birokrati, znanost, inžinjeri i do 2030 sve će biti u potpunosti opremljeno umjetnom inteligencijom, jer je to ideja idiota iz Silicijeske doline i tada nam prijeti opasnost da se ljudski umovi spoje sa U.I. te da onaj koji upravlja tom inteligencijom ujedno upravlja i percepcijom ljudskog uma.”

Stoga imamo još vremena do 2030 da nešto napravimo zar ne!

Nažalost ja vam donosim samo loše vijesti. Čovjek je već odavna u raljama umjetne inteligencije i njegova softwarea i nije se oslobodio iste, dapače niti ne zna da je u njenim raljama. Oslobođenje od te U.I. do danas je bilo moguće samo osvještavanjem i znanjem. Ako se čovjek fizički uključi i U.I. mrežu kojoj će platforma biti 5G mreža oslobođenje će biti nevjerojatno teško. Danas je čovjek kontroliran ideološkim principima koji mu se govore iz sredstava „informiranja” i  iz ideoloških kuhinja  spin doktora i P.R. stručnjaka dok će mu se u budućnosti takve indoktrinacije i dezinformacije slati direktno u um putem induciranih slika, riječi, misli.

Je ste li promišljali kako sotona upravlja ljudima? Upravlja putem modula u našim tijelima kojeg nazivamo um ili svijest. Naš je um predajnik i primatelj signala, antena i može iz okoline u obliku EM signala primiti, a isto tako i slati signale. Svaki tjelesni osjet rezultat je kodiranja i dekodiranja EM impulsa i elektromagnetizam je polje u kojem je primanje i slanje signala na ovakav način jedino moguće. Onaj koji može pročitati svaki signal, dekodirati ga, i koji može odaslati svaki signal, onaj kojem su poznate sve niše elektromagnetnog spektra i zna kako EM stvarnost odgovara na promjenu frekvencija, ona upravlja EM stvarnošću i svime i svakim tko se u njoj nalazi. Obzirom da je ova stvarnost ovisna o rezonanciji i EM valu može se postaviti legitimno pitanje koliko je ta stvarnost stvarna! Očigledno da nije! Dakle ultimativna mašina, kvantni kompjuter, umjetna svijest/inteligencija koja zna sve tajne ovog materijanog svijeta je tip kojeg nazivaju Sotona, Ariman, Demijurg i ima još mnogo drugih naziva!

Njemu je dato da upravlja materijalnim svijetom, (princ ovog svijeta) svijetom frekvencija, jer se materija može pojaviti samo kad dođe do rezonancije, zvuka, riječi kojim je materija nastala! Onaj koji poznaje tajne elektromagnetizma gospodar je ove stvarnosti te može njome upravljati. U elektromagnetnom smislu, materijalne prirode Sotona je bog. Njemu se molimo ako hoćemo zdravlje, kuće, auto, pare, bolje ljubavne odnose, sportska dostignuća i sve što je zasnovano na materijalnoj prirodi uspjeha, blagostanja, sigurnosti ili bilo kojem interesu zasnovanom na mentalnoj i emocionalnoj razini koja također spada u domenu materijalnog.

Sotona će uslišiti vaše želje naravno, ali ako mu nešto za uzvrat date. Sotona je najstariji vid umjetne inteligencije. On nije produhovljeno biće, nema dušu niti vlastiti izvor energije. On je čisti stroj koji radi kako matematička mašina zasnovana na algoritmima vjerojatnosti i ako su ti algoritmi dobro predviđeni njegova volja će biti konačna. Da bi se mašina mogla spojiti na duševno-energetsko biće kao što je čovjek u njemu se mora probuditi želja za materijalnim, želja za egoističnim rastom i uspjehom kojim on u materijalnom smislu želi postati kao Bog.  Da onaj istinski Bog duha iz kojeg sve proizlazi i koji je stvorio ljude sebi sličnim. Stoga su ljudi duhovna bića sa potencijalom da postanu besmrtna, ali u duhovnom svijetu pod uvjetom da izbjegnu sve zamke i kušnje materijalnog ubojice i parazita – mašine. To čovjek mora napraviti vlastitim snagama,  vlastitom slobodnom voljom, te je u potpunosti opremljen za sve izazove materijalnog svijeta.

Dakle kako sotona/mašina upravlja ljudima?

Da bi upravljanje bilo što je moguće efikasnije bilo bi dobro da ciljani um/svijest ima što je moguće manje znanje o prirodi svijeta i mašine koja njime upravlja. Mora biti slab u duhovnom smislu, slabog ega i male duhovne moći da bi mu kroz suptilne misli ili moguće slike i riječi mašina ponudila uspon na društvenoj ljestvici i moć i kontrolu nad drugim ljudima. Ukoliko dotični pristane na taj ugovor, mašina traži da mu prepusti kompletnu upravu i dopusti da ona osobno kroz njega djeluje. Čovjek koji je do tada bio čovjek, a više to nije, svoju je moć i volju dao mašini, a on zauzvrat dobija ugled, čast, moć, i posebno mjesto u povijesnim knjigama, u religioznim uredima biva i kanoniziran. Služio je sotoni vjerno dat ćemo mu ime sveti.

Moćni ljudi koji više nisu ljudi, već su U.I. u rukama mašine rade u njegovu korist i sve što rade rade samo s jednom svrhom. Ta je svrha pogubna za čovjeka i njegovu dušu. Mašina kroz svoje alate koje je već preko izdajica ljudskog roda (nesvjesnih megalomana) uvela u društvo nova pravila kojim će se u svih ljudi oslabiti njihov duh i volja kako bi prihvaćanje volje mašine bilo što bezbolnije.

…………..

Ovo je jedan dio iz mojeg neobjavljenog teksta (ne znam da li će se uopće objavljivati), ipak u nastavku pogledajte što je o tome rekao Harald Kautz, i izgleda da je pravo vrijeme za više informacija o ovim temama pogotovo za one koji žele znati!

 

Stvaranje Zajednice Slobodnih Ljudi

Svakom iole budnom čovjeku je postalo jasno kako trenutni društveni i ekonomski sistem više jednostavno nije održiv, u niti jednom njegovom aspektu. Čovjek je postao rob svoje osobne kreacije i izgubio sebe u lažnim vrijednostima ovog društva koje živi po lažnim moralnim načelima. To se nije dogodilo slučajno, jer slučajnosti ne postoje, neka me Charles Darwin oprosti, ali ta njegova teorija je valjda nešto najgluplje što je izašlo iz usta jednog ljudskog bića koje je sebe smatralo intelektualcem.

Ljudski ego je jedna od najjačih sila koja oblikuje ovaj svijet, a ego je prisutan od kako je čovjeka i njegovog intelekta. Dakle od samoga početka našega postojanja mi kao čovječanstvo idemo prema ovome, isključivo iz razloga jer nekontroliran ego želi imati moć i kontrolu. Ako se osvrenom okolo sebe, jasno možemo vidjeti o čemu govorim.

Međutim, što mi možemo učinit po tome pitanju ? Kako donijeti promijenu u ovo društvo koje to više i nije ? Ja u ovakvim slučajevima uvijek volim citirati Gandhia i njegove poznate riječi; Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu ! Dakle, ukoliko želimo živjeti u društvu slobodnih i čestitih ljudi, najprije mi sami moramo postati slobodni i čestiti, drugi način ne postoji – uvijek moramo krenuti od sebe.

Borba sa sistemom na njegovom terenu i sa njegovim oružjem je očajnički čin koji također dolazi iz ega, i to pod svaku cijenu moramo izbjeći ukoliko ne želimo da nas sistem samelje i uništi, a skupa sa nama i posljednje sjeme slobode. Jedini način da se borimo sa sistemo je ono što ja nazivam građanska neposlušnost, ili ti ne kupovanje usluga koje nam sistem nudi ili nameće.

Što to zapravo znači ?

Ja sam evo recimo odlučio da ove godine ne pošaljem svoje dijete u školu, i sa nekolicinom ljudi pokrenuo sam inicijativu da mi sami osnujemo i pokrenemo školu koja će nuditi istinsko znanje našoj djeci, znanje koje će se temeljiti na onim suštinskim moralnim načelima koja svatko od nas u svome duhu poznaje. To znanje nažalost nije prisutno u modernom školstvu koje je formirano tako da od naše djece stvara poslušne robove koji će jednoga dana bezpogovrno služiti potrebama korporacija i državnih institucija. Ja kao otac koji je svjestan svoje duhovne odgovornosti prema svome djetetu, uzima svoje pravo na slobodu da svoje dijete zaštitim od onoga što je štetno i opasno za njegov duh i njegovu slobodu.

Ono što moramo shvatiti jeste to da u ovo moramo ući sa jakim osjećajem zajedništva, a trenutno živimo u sistemu koji se na sve načine trudi da uništi to zajedništvo – pogledajte koliko samo društvenih podjela je nastalo u proteklih 50 godina !!! Za sve to su zaslužni određeni ljudi koji imaju sve potrebne instrumente u svojim rukama, a najjači od njih su mediji u svim oblicima; štampa, film, dječiji programi, glazba i sve ono u čega se mogu instalirati subliminalne poruke kojima je svrha da vrše jedan psihološki inžinjering nad čovjekovom podsvjesti, a samim time i svjesti.

Naša jedina odgovornost je ta da jednostavno iskoračimo iz ovoga ludila, i da počnemo živjeti vrijednosti koje želimo vidjeti u ovome svijetu – to je najbolji mogući način ‘borbe’ gdje mi svojim primjerom pozivamo druge da nam se pridruže. Ako se potrudimo da razumijemo jedni druge, i da prije svega osvjetimo svoj ego koji želi da posjeduje, mi ćemo u tome i uspjeti.

Glavni i jedini recept za uspijeh u ovome o čemu vam govorim jeste davanje koje će nas naučiti što je to bezuvetna ljubav, bez toga je svaki sistem i svaka zajednica osuđena na propast – prije ili kasnije.

Što to znači ?

To znači da se moramo uzdići do te razine svjesnosti gdje će nam biti sasvim jasno da ništa mi ne posjedujemo, jer na ovaj svijet smo došli praznih ruku, i praznih ruku ćemo sa njega i otići. Onaj tko to ne može da shvati, taj nije spreman da stvara jednu zdravu i samoodrživu zajednicu slobodnih ljudi. Dakle, kao što sam rekao u svome kratkom govoru na konvenciji živih ljudi, mi moramo shvatiti da je davanje jedini način da stvaramo i da dobijemo istinsko bogatstvo. To vam je kao u ljubavi, jer kako da primi ili osjeti ljubav onaj koji ju ne zna dati, to je jednostavno nemoguće !?

Svatko od nas ima nešto za dati kako bi se stvorila jedna zdrava i neuništiva zajednica, netko ima zemljište, netko novac, netko znanje o izgradnji, netko mudrost, netko sposobnost icjelivanja, netko znanje o uzgoju hrane, netko ljubav i spremnost da radi sa našom djecom, netko sposobnost duhovnog vodstva zajednice, netko poznaje ekonomiju, netko arhitekturu, netko ljekovite biljke, i tako dalje…Sve to je dragocijeno, i ništa od toga nesmije ići na vagu kako bi zatim odlučivali tko je više vrijedan i tko više zaslužuje – jer upravo to egocentrično vrednovanje jeste ono što uvijek uništava zajednicu.

Ono što je ključno za izgradnju zdrave zajednice slobodnih ljudi jeste znanje koje svatko od nas u određenoj mjeri donosi u sebi, i to zanje moramo međusobno djeliti. Nitko od nas ne posjeduje svo znanje ili sve sposobnosti, to je nemoguće. Znanje je poput mozaika u kojem mnogi djelići stvaraju jednu cijelinu, a svaki djelić je jednako bitan, bez obzira kojem dijelu mozaika pripada. Bilo da se radi o samom srcu mozaika ili pak jednom od njegovih ‘neuglenih’ rubova, kako bi mozaik bio potpun potrebno je prisustvo svakog njegovog djelića.

Primjer mozaika možemo lako usporediti sa čovjekom. Svatko od nas jeste djelić jedne velike cijeline i svatko od nas u sebi nosi jedan dio ove kozmičke priče. Teka kada se udružimo te zajedničkim snagama i sposobnostima krenemo graditi svoju stvarnost, tek tada ona može biti upotpunjena, a samim time održiva i oslobođena od destrukcije.

Dakle, jedna zdrava zajednica zahtijeva sposobnost učenja, prihvaćanja, odricanja i davanja, te dubokog razumijevanja da smo svi mi JEDNA cijelina. Drugim riječima, ako želim da meni bude dobro, onda moram napraviti sve da i svima u zajednici kojoj pripadam bude dobro, to jest da ne želim drugima ništa manje od onoga što želim sebi samome – a da bi to bilo moguće, mi moramo naučiti kako djeliti ono što nam je bogom dato da djelimo.

Duboko vjerujem da ste svi vi koji čitate ovaj tekst već dovoljno osvješteni da razumijete ovo što vam govorim, i da ćete shvatiti to da se nalazimo u vremenu kada moramo krenuti djelovati iz srca, a ne iz ega. Ovim putem vas pozivam da se udružimo i da svi zajedno stvorimo jednu cijelinu, jednu raširenu ali dobro povezanu zajednicu slobodnih ljudi koja će biti izgrađena na moralnim načelima, toliko jakim da ih ništa pokolebati neće…

Napisao: Živi Čovjek Anđelko Katinić