Umijeće življenja nasuprot stihiji životarenja

Škola je priprema djeteta za budući život. Ja se ne sjećam da smo u školi ikad učili ili razmatrali temu smrti, a kamoli da smo se na bilo kakav način pripremali za taj događaj, bilo za nas same, bilo za ljude iz naše okoline.  Pisanje oporuke je uvijek bila tema nekog drugog, scena iz filma ili neke knjige. U školi smo učili koja je prosječna životna dob čovjeka i to nas je nekako odvraćalo od daljeg razmišljanja o smrti. Kao da nam statistika može na neki magični način garantirati „rok valjanosti  tijela“ od tih 70-ak godina.

Priprema za smrt se ne radi poslje smrti, već za života. Iako zvuči banalno, činjenjica je da velika većina ljudi tematiku smrti pozicioniraju izvan skupa svojih životnih preokupacija. Um ne poznaje smrt i uporno je nastoji ignorirati. Um sebe smatra transcendentalnim, vječnim, svetim. On nam te laži neumorno ponavlja, dok mi u njih ne povjerujemo, premda je istina pred našim očima sasvim drugačija. Zatvorimo oči i otvorimo um je parola materijalista i idealista (romantičara). Zatvorite um i otvorite oči je naredba fenomenalista. Kome vjerovati? Koju ideologiju pratiti? Hoćemo li se udati za ne-naš um ili naše oči, odlučit će naše romantično ili naturalistično srce. Jedno je umjetno-plastično, dok je drugo krvavo-masno-mišićno. Jedno je „lijepo“-duhovno, a drugo je „ružno“-materijalno. Jedno je isprazno, a drugo moćno.

Smrt je zabranjena u prostoru i vremenu uma osobe. Smrt nije i ne smije biti dio mog života, samo nečijeg drugoga. Smrt se ne smije dogoditi u mom vremenu, jedinom vremenu koji stvarno posjedujem, sadašnjosti.  Ona se u umu osobe uvijek događa u budućnosti. Bijeg osobe u  imaginarno vrijeme prošlosti i budućnosti je zapravo bijeg od prisutnosti sadašnjeg trenutka, koji  je za um i osobu opasan po život. Smrt je dio sadašnjosti, tog  jedinog stvarnog kontinuiranog trenutka ili vremena. Onaj tko ne živi u sadašnjosti, živi u iluziji uma i njegovim iluzornim vremenima, prošlosti i budućnosti. Samo um osobe može preživjeti u tim iluzornim svjetovima, čista svijest čovjeka ne.

Nakon smrti,tj. prestanka funkcioniranja fizičkog tijela i tjelesne svijesti, osoba nastavlja živjeti u pravnom svijetu. Vjerovatno bi u tom svijetu iluzije mogla živjeti vječno, ukoliko se pravnim aktom smrtovnice smrt nebi utvrdila i potvrdila društveno važećim dokumentom. Život kao i smrt, potvrđuje i dokumentira za to zaduženo, medicinsko osoblje. Ukoliko se smrtovnica nebi izdala, osoba bi nastavila živjeti dalje, a njen um bi vjerovatno i dalje mislio i tumarao svojim iluzornim svjetovima. Trik vječnog života je jednostavan. Samo treba spriječiti izdavanje dokumenta smrtovnice i osoba će nastaviti živjeti u umovima kolektivne svijesti i umova svojih bližnjih.

Sve počinje i završava sa medicinom.  Medicina je alfa i omega naše civilizacije. Danas, u vremenima totalitarizma i terora, baziranog na politički podobnoj i poslušnoj medicini, je to već svima jasno. Nijedna druga profesija nije tako zaštićena naspram ostatka društva, nijedna druga komora nije tako moćna i nedodirljiva. Oštećenja i smrtnosti nastale greškama ili manjkom higijene u bolnicama, gotovo je nemoguće razotkriti i dokazati, a kamoli dobiti kakva takva dostojna obeštećenja. Nedavno je jednom „gušteru“ ponuđena svota od 50 tisuća eura za „šutnju“, nakon što je nakon obaveznog cijepljenja ostao paraliziran, tokom služenja vojnog roka  u jednoj naprednoj evropskoj državi. Naravno da je ponudu odbio. Kako će se suđenje završiti, sigurno nećete saznati iz poslušnih medija.

Da li snagu živog čovjeka garantira zaobilaženje „velikog medicinskog brata“? Ostavlja li kućni porod i ignoriranje uradka dokumenta o rođenju ili nastanku osobe više prostora i energije za život i rast budućeg živog čovjeka? Koja je stvarna energetska cijena koju plaćamo za učlanjivanje u registar osoba?

Do prije koju godinu nisam ni znao da je čin „depersonalizacije“  ilegalan, dakle kažnjiv po važećem  zakonu. Sve to spada u skup zločina pod zajedničkim nazivnikom „ignoriranje ili negiranje države“.  U birokratski pedantnim državama, je tako u posljednjih par godina, nastala nova grupa političkih zatvorenika. Izgleda da je Goli Otok doživio renesansu u modernoj kapitalističkoj „Jugoslaviji“,  koju danas zovemo zajednica evropskih država. Na negiranje države se doslovce gleda kao na „uvredu protiv Boga“ i njegovi ignoranti ili državo-ateisti se tretiraju kao najgori i najopasniji zločinci.

Propast katoličke crkve

O ovome sam već pisao OVDJE, a sad se polako pokazuje da religije neće imati mjesta u slobodnim društvima sutrašnjice.

Kako li je samo simbolično izgledalo rušenje tornja zagrebačke katedrale, ako znamo da je toranj preslika moći (dužine muškog spolnog organa) i čiji je već taj vlada. Toranj se srušio, najprije prirodnim, neki kažu i umjetnim, potresom, pa onda kontroliranom detonacijom. Sada izgledaju krnjavi.

Korona je možda i bogomdana da se neke stvari iščiste. Močvara organizirane poslovno – religijske elite jedna je od predmeta istog pročišćenja. Svećenstvo već i javno izlazi sa prozivkama „velikodostojnika“ da su prodali dušu đavolu i prakticiraju sotonizam na dnevnoj bazi, pa je raskol unutar vatikanskog poslovnog carstva veći možda nego ikada.

RKC je za vrijeme tzv. pandemije zatvorila vrata crkava i onemogućila vjernicima da svetkuju dan gospodnji kako je Bog zapovjedio u Bibliji, a povinovala se svjetovnim autoritetima izjavljujući tako čiji je autoritet veći u Vatikanskim očima. Bog je propao, a lokalne vlade i vlastodršci su preuzeli autoritet i svakom smislu, a  crkva se odrekla Boga i vjere u istog. Čestitam, pokazali ste svoje pravo lice. Vjera je nestala, a zamijenjena je sigurnosno-političko-epidemiološkim besmislicama u režiji nevažnih birokrate koji ispunjavaju svaku smjernicu u nadi da će ih netko potapšati po glavi i reći: „Bili ste dobri, zaslužujete pohvalu!“

Šteta u neku ruku. U Crkvama je uvijek bilo izuzetnih ljudi , ali nije bilo hrabrosti, srčanosti! Tako još više cijenim svećenika, mojeg susjeda sa Barutane, Josipa Delaša, koji je, koliko god grez i nesuptilan bio, ipak hrabar i odvažan, nije izgubio vjeru. Kapa dolje!

Sada kad organizirana religija propada, da li to znači i da vjera u Isusa nema više smisla? Nikako! Sad je to aktualnije nego ikada. Isus i jest zakovan na križ od strane svećenstva, kako onda tako i danas, pa je nestanak ovakvih, korak naprijed u shvaćanju i prakticiranju Isusovog nauka. Stoga nemojte trčati odmah u drugu crkvu ili religiju koja se pomoli iza ćoše nakon raspada ove, stanite koji godinu, možda i desetljeće da malo razmislite i provarite ovo 13-stoljetno organizirano pranje mozga.

Vizija uskrsnuća i transhumanizam

Ne treba biti nikakav prorok za predvidjeti svijet koji nadolazi. Budućnost ne postoji, samo tok intenziteta sadašnjosti. Dovoljno je samo trezveno i sveobuhvatno sagledati sve karakteristike aktualno stanja i bliska proročanstva se počinju manifestirati pred nama poput holograma kvantnih mogućnosti.

Besmisleno se boriti protiv vjetrenjača. Uzaludno je pokušati zaustaviti tok duha vremena. Ipak, lagano preusmjeravati njegov tok u već pripremljene kalupe ili kanale, je nadasve moguće i u domenu izvedivog. Taj majstorski podvig preusmjeravanja toka energije i karaktera duha vremena u željenom smjeru je umijeće onih čarobnjaka romantike, koji lijenu masu društvene ne-svijesti ili egregor svih društvenih bića (osoba, ega), vješto oblikuju u njima prikladnu formu i smještaju u adekvatni kokošinjac. Na kraju se obično ispostavi, da je konačni rezultat tog “laganog preusmjeravanja”, u potpunosti različit od prvobitnog cilja. Dugoročni projekti tog tipa, su nešto što nadaleko prevazilazi dosege uobičajenog principa linearnog razmišljanja, mogućnost njihovog razumijevanja i na koncu dekonstruiranja njihove manipulativne nakane.

Transhumanizam, u pozitivno-evolutivnom značenju tog pojma, je definitivno naredba aktualnog “duha vremena”, kao što je religija bila to isto za prethodno razdoblje. Odmah na početku je potrebno razdvojiti dvije osnovne vrste transhumanizma, onaj tehnološki i onaj biološki. Na raskrižju gdje se ta dva smjera razdvajaju stoji čovjekova lijenost. Upravo je ona presudna za odluku koju svaki pojedinac donosi. Razmotrimo situaciju tokom prethodnog eona religije. Lijenost individue je odredila hoće li on prihvatiti interpretaciju religije za mase ili će se potruditi i napraviti svoju vlastitu. Kratkoročno, prva solucija izgleda isplativija, dugoročno, ona je fatalna. Ista lijenost koja nas danas spriječava da investiramo naše vrijeme u vlastita istraživanja, u cilju spoznaje tko zapravo laže u našem informativnom svijetu, sudbonosno će utjecati na izbor smjera našeg budućeg razvoja. Cinizam kojim odbacujemo sve alternativne izvore informacija, nije naš cinizam, već onaj posuđeni. Iza njega stoji moćan egregor svih ljenivaca ovog svijeta, koje manipulira nekolicina lukavih marljivaca. Istraživači koji nam nude alternativnu verziju povijesti su marljive individue čiji probavni sistem odbija probavljati umjetnu hranu koju nam nude službeni mediji, kao jedinu zdravu alternativu.

Zamislimo si da stojimo na raskrižju na kojemu imamo dva smjera ka opciju. Jedan smjer je tehnološki transhumanizam, a drugi onaj biološki. Koji dio našeg bića će donijeti odluku? Onaj lijeni i preplašeni, koji bira sigurno i ugodno ili onaj hrabri i avanturistički dio nas? Najvjerovatnije će odlučiti inercija naše svakodnevnice. Ona određuje položaj našeg težišta i njen magnetizam će nas u slučaju “pogrešne” odluke vrlo brzo pravilno pozicionirati. To nije neka misaoni ili emocionalni postupak. Težište o kojem govorim se nalazi onstran tog nivoa iluzije dvojnosti, u polju gdje postoje samo vibracija i energija.

Uvjeren sam da je besmislen svaki otpor protiv transumanizma. Ako se osvrnemo na sudbinu onih koji su se nekad davno odvažili suprotstaviti širenju religija, usprkos njihovoj društvenoj moći (Dioklecijan), jasno je koliko je to uzaludan posao. Efikasnije je istu energiju iskoristiti u proces redefiniranja pojma i ciljeva transhumanizma, te oruđa za njihovo dosezanje. Da bi osoba postala živi čovjek, njoj je potreban transhumanizam u procesu nadilaženja osobe. Tu se podrazumjeva akcija, rad, učenje, osvještavanje, buđenje, oslobađanje, deidentifikacija. Pritom govorimo o individualnom bio-transhumanizmu. Bio-transhumanizam je naš put evolucije, mudrosti, naš put srca, jedinstven i unikatan. Takvu vrstu transhumanizma ne nude kao opciju ni institucije znanosti ni religije. Prva nudi osobi tehnološki transhumanizam i obećava joj se uskrsnuće u boljem tijelu, vječni život u stroju poput robota. Druga nudi obećanje o uskrsnuću tijela poslije smrti. Za obje spomenute verzije treba prvo umrijeti i tek onda uskrsnuti. Nije li sumljiva sličnost ta dva koncepta? Kao da dolaze iz istog izvora.  Nisu li se vjerski ciljevi samo preveli u znanstveni narativ? Tehnološki transhumanizam je konačno izgladio sve one bračne nesuglasice između znanosti i religije i stopio ih u jedinstveno tijelo NSP-a (NWO). Lažni dualizam njih dvoje nije više, ni kao pro-forma, potreban.

Prava opcija tehnološkom transhumanizmu, koji se sve agresivnije nameće, je onaj biološki. On zastupa mišljenje da čovjek, kao svjesno-energetsko biće, ima potencijal razviti se od osobe-roba u čovjeka, suvereno magično biće neograničenih (božanskih + nadnaravnih = čovjekovih) sposobnosti. Sve mističke tradicije čovječanstva (od yoge i šamanizma do alkemije i kvantne filozofije) nisu ništa drugo do sistemi bio-transhumanizma. Svi oni ne nude spas kao rezultat poklona, već kao rezultat vlastitih napora.

Dakle, sudbonosnu odluku u izboru transhumanizma donosi ukupna suma naše individualne moći. Nju sakupljamo, pored ostalog, donoseći naše individualne odluke i radeći ono što sami namjeravamo, a ne ono što nam se naredi. Nitko ne može simulirati snagu svoje čovječnosti. Njena znamenitost se uvijek ogledava u specifičnoj nježnosti prema fenomenu svijesti i života, te nemilosrdnost prema prepuštanju vlastitim slabostima (romantizmu). Odluku o izboru transhumanizma donosimo kontinuirano, čak i u ovom trenutku dok čitamo ovaj tekst, odobravajući ili raskrinkavajući karakter toka događaja kojima smo svjedoci.

Tokom srednjeg vijeka, nije mi poznat podatak, da su represivne sile tadašnje vlasti išle po selima i gradovima i prisiljavali ljude da postanu alkemičari. Suprotno je bilo u slučaju širenja kršćanstva i ostalih masovnih religija. Onaj tko nije htio milom, morao je vjeru prihvatiti silom. Bio-transhumanizam nam nitko neće niti nuditi, niti nas na njega prisiljavati. Tech-transhumanizam, po drugoj strani, nećemo morati ni birati. On će napraviti izbor umjesto nas, bilo dekretom, prevarom ili otvorenom prijetnjom i prisilom.  Ukoliko smo slijepi, gluhi i nadasve lijeni odgonetnuti dugoročne namjere te opcije, posljedice naše ne-odgovornosti će u jednom trenutku prevazići mogućnost reverzibilnosti. Svaka odluka je monumentalni, gotovo sveti čin svijesnosti i u svojoj suštini ne može biti pogrešna, ukoliko je zasnovana na njenom visočanstvu s(a)vjesti.