Stvaranje novog, umjetnog univerzuma ili zbogom pameti!

„Ako uspije eksperiment, koji je u planu da se izvrši u CERN Institutu u Genevi, morat će se mijenjati ne samo knjige iz fizike, već i one iz filozofije.“ Science Nature 2020/10

Ono što sa sobom donosi „legalizacija“ hipermoderne znanosti (ili ono što je Tesla smatrao pravom znanošću) i što je definitivno pozitivan trend, je ujedno i djelomično odstranjivanje izopačene dualnosti iz naše kulturne stvarnosti. U svjetlu te fenomenalne znanosti, gdje prvenstveno vladaju samo zakoni energije i koji je lišen svakog kontradiktornog dualizma materije i duhovnosti, nemoguće postaje moguće i bajke postaju stvarnost. Ne samo da se ljudi u svojoj potpunosti prebacuju u druge dimenzije i univerzume, već se stvaraju i čitave nove dimezije, stvarni i nadasve dostupni svjetovi.

Za stvaranje jednog novog univerzuma potrebne su ogromne količine energije. Nadam se da Švicarska, skupa sa pola Evrope, neće pritom ostati bez struje, kao što je prije više od sto godina, ostao bez struje gradić u Coloradu, kad je Tesla vršio svoje eksperimente. Pitanje je zašto i dan danas nitko ne želi ili ne može ponoviti većinu njegovih postignuća, iako su se svi bazirali na analognoj tehnologiji? Svijet kompjutera tada nije postojao i  Tesla je, usprkos tome, uspio dosegnuti srž tajni univerzuma, prostora i vremena, ne u teoretskom, već u sasvim praktičnom smislu.

Znanstvenici, koji trenutno pripremaju taj eksperiment, su se uvjerili da ne samo da gravitacija, što god da ona jeste, curi kroz „crne rupe“, već je moguće stvoriti i umjetne crne rupe, kroz koje je moguće komunicirati sa drugim univerzumom ili čak stvoriti novi univerzum. Ono što su drevni čarobnjaci radili kad su koristili postojeća „mjesta moći“, nebi li putovali avenijama svijesti, ili kad su sami, snagom svoje volje, stvarali svoje vlastite otvore-vrata u druge realnosti, danas to čini znanstvenici uz pomoć javnosti poznate tehnologije u Švicarskoj.

Jedna od karakteristika našeg Corona-vremena je popularizacija dosad tajne tehnologije i znanstvenih dostignuća, koji su do sada bili dostupni samo najvišim državnim krugovima. Naravno da je znanje uvijek „curilo“ iz Pentagona prema Hollywood-u, po principu „ruka ruku mije“. Do pred kratko vrijeme su to bile samo insinuacije, dok se nije utvrdilo da Hollywood stvarno plaća usluge koje dobiva od američke vojske, time što dozvoljava da Pentagon kontrolira i mijenja scenarije njegovih filmova.

Ono što sam pod pojmom popularizacija mislio, nije njeno bukvalno-vulgarno značenje (učiniti poznatim i voljenim). Pod popularizacijom smatram okretanje oštrice mača represivnih sila od vanjskih neprijatelja prema onom unutarnjem. Popularizacija vojne tehnologije doslovno znači njena primjena u borbi protiv vlastitog naroda. Vrijeme corone nije samo orgijanje medija i njihovo silovanje javnosti. Iza koprene, koja dijeli javno od tajnog, izvršava se pažljivo isplanirana vojna strategija, specijalnog i nadasve nevidljivog rata. Glavni gubitnik u tom ratu je do sada bio naivni puk, kojemu je preostala samo mogućnost da bira manje zlo: ili umrijeti od gušenja od posljedice razaranja pluća tj. corone ili umrijeti od gušenja ili samo-trovanja pod maskama.

I pored cijele ove globalno inducirane panike, znanstvenici iz Geneve nam poput religioznih proroka obećavaju kontakt sa drugim materijanim (!) univerzumom, ukoliko uspije spomenuti eksperiment. Pošto znamo da je potreban rok od najmanje 50 godina da neka vojna tajna procuri u javnost, ni ova tema nije iznimka. Kad je tokom drugog svjetskog rata, Tesla postavljen za tehničkog direktora projekta popularno nazvanog „Philadelphia experiment“, i kad je sa svojim primitivno-analognim uređajima uspijevao manipulirati prostor i vrijeme, doslovno dematerijalizirajući i ono živo i neživo, to je bila strogo čuvana tajna, zbog koje su padale glave. U osamdesetim godinama je Hollywood obradio tu temu kad je Carpenter snimio istoimeni film. Krajem prošlog stoljeća su izjave onih preživjelih učesnika u nastavku eksperimenta manipulacie prostor-vremena-energije (projekt „Montauk“), bacili svjetlo na raspon i doseg znanosti iz tog vremena.

Ako se sutra probudimo na ovoj istoj zemlji, ali u nekom drugom univerzumu, onda ćemo znati da je eksperiment uspio i da smo bez našeg dopuštenja translatirani u novu realnost, za koju naš hardware možda nije dorastao. I kao što je so sada najveći problem bio, da ljudi koji „putuju“ prostorno-vremenskim bespućima, gube razum jer ne pronalaze frekventno-referentnu točku u novoj realnosti u kojoj su se snašli, tako se može desiti i svima nama na kolektivnom nivou. On što su nekad uspijevale drevne civilizacije srednje amerike, kada su tehnikama bio-tehnologije ili čarobnjaštva, kolektivo nestajali sa zemlje, mijenjajući po volji ovaj naš svijet za neki drugi, nama se može desiti to isto, ali po našoj „ne-volji“ i sve nas baciti u još veću nevolju. Naša, na lijenost naviknuta civilizacija, ne može ni sekunde preživjeti u uslovima neke druge stvarnosti, dok se istovremeno nada vječnom životu u raju (druga realnost!“) i kune se svojom duhovnošću. Naša lažna i nadasve nepraktična duhovnost nam ubrzo može doći glave, kad najmodernija vojna tehnologija u potpunosti ovlada našom cjelokupnošću. Iako i u zadnjem trenutku možemo iskočiti iz vlaka koji juri u provaliju, ako pritom sakupimo svu snagu i volju, mi ćemo se, inercijom naše lijenosti i poslušnosti, radije survati zajedno sa tim vlakom, uživajući u udobnosti i brzom besplatnom internetu.

 

Webinar – Virtualni čovjek u virtualnom svijetu

Virtualan;

Definicija
1. a. koji postoji u prividu ili proizlazi iz privida, a ne iz realnosti; nestvaran, izmišljen b. fil. koji se nalazi ili koji je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti c. lingv. koji se odnosi na jezik kao sustav (langue) za razliku od govora koji pripada aktualnoj stvarnosti (F. de Saussure) d. potencijalna, moguć
2. inform. koji je računalno stvoren; umjetni, prividan, internetski

Iako smo mi sami ovu riječ uglavnom vezali za kompjuter i njihovo terminologija jasno je da je ona mnogo šireg značenja. Virtualno je ukratko nešto što je izmišljeno, što u biti ne postoji, prividno, privremeno, ovisno. Stoga koliko je vaše ime i prezime stvarnije od imena na kompjuteru, ili koliko je vaša adresa stvarnija od kompjutorske adrese. Prije virtalne pošte i virtualnih adresa imali smo običnu poštu (imamo je i sada) koja je također virtualna. Imena ljudi, gradova, ulica su također izmišljena sa određenom svrhom. Čovjek koji prebiva u tom izmišljenom svijetu i smatra ga stvarnim nije u dodiru sa stvarnošću pa se može smatrati virtualnim. Svijet papira nije nimalo stvarniji od svijeta digitale. Jedina razlika leži u mediju pohrane virtualnh podataka. Veliki duhovni učitelji nas uče da je i sam materijalni svijet iluzija, da njegov privid leži u umu pojedinca, što je djelomično uspjela potvrditi i znanost kroz kvantnu fiziku. Pitate li se zašto je kvantna fizika zaustavila svoj razvoj u posljednjih 100 godina. Tema o virtualnosti materijalnog svijeta prilično teška i nije samoevidentna pa ju je nezahvalno pokretati, ali sa druge strane koliko je teško uvidjeti da je pravno-administrativni svijet virtualan i u stvarnosti ne postoji!. Neka to bude početak istraživanja za sve ljubitelje sistema i konvncionalnosti konformističkog sna poznatijeg i kao američki san, jer kako je rekao George Carlin: “Američki san možete živjeti samo ako spavate!”

 

 

Fenomenologija psihodelije ili temelji bio-transhumanizma

Došlo je vrijeme da se znanost psihodelije izvede iz kućnog pritvora i postane javno dobro. Njena implantacija u kulturu našeg bolesnog post demokratskog društva, koje neminovno klizi ka totalitarnom režimu, je neophodna za opstanak vizije boljitka. Upravo nam znanost psihodelije može pomoći u onoj inicijalnoj fazi razvoja bio-transhumanizma, nebi li on postao privlačan i ozbiljan konkurent onom tehnološkom.

Ono što je danas neophodno potrebno je da se tematici upotrebe psihodeličnih sredstava pristupi otvoreno i trezveno, bez predrasuda, neutemeljenog straha i cinizma znanstveno-religioznog ega. Upravo taj ego, čija ispostava postoji u svima nama i biva instalirana procesom socijalizacije (školovanja-sazrijevanja), je zaslužan za onaj osjećaj odvojenosti od svega oko nas, dajući nam istovremeno osjećaj posebnosti, gotovo ekskluzivnosti. Ego je taj koji nam govori da smo mi kao ljudsko biće (prvenstveno pripadnik bijele rase; plava kosa i plave oči su dodatni bonus) jedino biće u univerzumu stvoreno po liku i naličju Boga. I naravno, on nam govori istinu, ukoliko smo identificirani sa njim. Ego jest stvoren po liku i naličju vrhovnog ega i naš je problem što jednu inteligenciju globalnog ega zovemo Bogom. Ako po jednoj strani tvrdimo da je Bog sveukupnost postojanja, onda je prosto uvredljivo tvrditi, da je jedan mikronski dio njegova stvaralaštva (čovjek), njegova savršena kopija.

Ego je destruktivni narativ koji se vremenom pretvara u tiranina. On je ono što zovemo “društveno biće” koje čini suštinu svijesti osobe. Sviješću odrasle osobe vlada ego. Svijest modernog čovjeka je zarobljenik ego-ideologija, poznatih kao znanstveni i religiozni koncepti (dogme). Osoba je tvorevina ega, tog karaktera koji tumara našom glavom.  Ego je onaj konstantni, uglavnom cinični glas koji sudi sa visine o svemu oko sebe. Definicija njegovog postojanja je odvojenost od okoline, što je energetski gledano, absurd. Ego je zid koji nas odvaja od duhovnosti, zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od stvarne magičnosti svijeta. Upravo psihodelične supstance imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Razbijanje barijere ega je razbijanje monopola znanstveno-religiozne dogme, razbijanje barijere koju našu percepciju drži prikovanu za ono dosadno, depresivno, poznato. Svijest djeteta nije ego svijest, već više svijest odraslog psihodelika privremeno oslobođenog terora ega. Ego je zid koji nas odvaja od spiritualnosti. To je zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od magičnosti svijeta. Psihodelici imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Njihova uloga je da otvore nove perspektive u ukažu na postojanje alernativog puta vrijednog daljeg istraživanja.

Po drugoj strani ego je temelj i suma svega što zovemo naša ličnost, osobnost, karakter, status, naša osobna povijest. Sa cijelom tom strukturom ega mi nismo bili rođeni. Sjetimo se kao smo kao dijete bili, slobodni, neustrašivi, kreativni, maštoviti, sretni i ispunjeni smislom životom. Bili smo ispunjeni osjećajem povezanosti sa svime oko nas. Biće djeteta je jedinstveno u onome što upravo čini. To je ono što znanstvenici psihodelije zovu stanje integralnosti mozga. Slika neuronskih veza našeg mozga je u djetinstvu bila drugačija nego je danas, kad smo važni, odrasli, pouzdani, agresivni ili pak depresivni. Slika neuronskih veza mozga odraslog,  čovjeka pod utjecajem psihodelika, je vrlo slična onoj djeteta.

Za rušenje negativno nabijenog mita o psihodeliji je potrebno iznijeti i više puta ponoviti nekoliko činjenica. Postoje nekoliko psihodelika koji nit stvaraju ovisnost, niti štete konzumentu, ukoliko se pravilno koriste. U tu grupu spadaju LSD, magična gljiva (Psilocybin) i Ayahuasca (DMT). Oni su zaslugom političko-medijske kampanje američke vlade tokom vijetnamskog rata, nepravedno svrstani u grupu sa ostalim opijatima (tipa Heroin, Kokain, …). Prinzip djelovanja ovih pozitivnih ili duhovnih psihodelika je isključivanje ega i stvaranje čitave mreže novih neuronskih veza u mozgu, koji za posljedicu imaju dugoročno ljekovito djelovanje (lječenje depresije i PTDS-a) ili pak otvaranje novih perceptivnih uvida principom ukidanja osjećaja odvojenosti, koji nam ego nameće. Utišavajući naš um- ego- unutrašnji dialog, ti duhovno-evolutivni psihodelici nas otvaraju prema stvarnom svijetu koji nas okružuje, svijetu kakav on zaista jest, bez koprene ideologija romantike.

U drevnim i današnjim šamanskim sistemima diljem  svijeta, se fenomenologija psihodelije isprepliće sa sistemom duhovne inicijacije. Cilj svakog istinskog duhovnog puta je spajanje i upravo psihodelici podstiču taj proces. Psihodelici to čine tako što isključuju mehanizam ega time što stvaraju drugačije i bogatije neuronske veze u mozgu. To se danas lako može vidjeti i potvrditi slikanjem aktivnosti mozga. Vrsta neuronskih veza u mozgu određuje kvalitetu i spektar naših razmišljanja. Upravo one bivaju fiksirane procesom našeg društvenog sazrijevanja. Shodno tome, sloboda mišljenja ne postoji izvan ograničenja neuronskih veza. Mi, kao odrasle osobe, zapravo smo izgubile hardware za slobodno, kreativno razmišljanje. Samo ona nekolicina slobodnih umjetnika, filozofa i ostalih heretika, je u stanju kritički-kreativno razmišljati.  Uloga psihodelika je upravo u servisiranju našeg hardware-a, da nam omogući prve korake u buđenju iz romantičnog sna ega. Oni su tu da nas resetiraju i inspiriraju.

Sve tradicionalne duhovne prakse imaju isti cilj kao i psihodelici: isključivanje ega kao mehanizma blokade i ograničenja naše percepcije. Što nam pak ostaje kad se isključi mehanizam ega? Zapravo tek tada pravi i nadasve bogatiji život počinje. Mi postajemo poput djeteta koji uživa u čudu života, svijesti i istraživanja. Nije li i Isus jednom rekao, da se u raj može ući samo ako ponovno postanemo dijete? Psihodelička znanost je upravo ukazala i dokazala postojanje tog evolutivnog portala. Čim se ego utiša, javlja se osjećaj da smo svi mi dio jedne velike ljudske porodice i kao takvi povezani sa ostalim biljnim i životinjskim porodicama. Duhovna terapija psihodelije se sastoji u tome da nam ukaže na naše potisnute traume iz života, koje su se pretvorile u fizička oštećenja mozga i pomogne nam zaliječiti ih. Ipak, bez trunke trezvenosti i sposobnosti fukusiranja pažnje, što skupa čini  jedan zdravi odmak od „naših“ misli i emocija, eksperiment psihodelije se pretvara u bijeg od života, tj. zabavu.

Zajedno sa komunizmom, LSD je proglašen američkim neprijateljem broj 1. Carlos Castaneda je, svojim knjigama sa područja fenomenološke antropologije, bio glavni promotor kulture psihodelije u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća.  Kad se politika vlasti promjenila (Nixon) i sam Castaneda je počašćen posjetom i jasnim upozorenjem onih „ljudi u crnom“ da prestane pisati na tu temu. Izvještaji o vlastitim iskustvima sa psihodeličnim biljkama, pod budnim okom njegovog  šamanskog učitelja, izostali su u njegovim budućim knjigama.

Danas stasava nova, trezvena kultura psihodelije, koja se direktno nadovezuje na iskustva fenomenološke antropologije. Sada je sasvim nedvojbeno, nakon toliko znanstvenih istraživanja na polju psihodelije, da stručna i kontrolirana upotreba psihodelika može pomoći cijeloj civilizaciji u prevazilaženju nedoumica i stvaranja novih vizija budućnosti, bez ikakvih štetnih posljedica.

Brigu na stranu jer sve ide po planu!

„Kad slon zbog straha od miša skoči u provaliju! …Više će ljudi umrijeti od gladi i depresije (samoubistava) kao posljedica ekonomske krize koja slijedi, nego od samog virusa.“

Ovo su riječi jednog uglednog liječnika kojima on opisuje stanje i reakciju državnih vlasti na aktualno zdravstveno stanje čovječanstva. Nažalost, sve je više slučajeva javnog ismijavanja onih medicinskih stručnjaka,koji misle drugačije, od strane medija. Nedavno se jedan pravnik, legalnim pravnim postupkom, pobunio protiv protuzakonitog ukidanja demokracije i ljudskih prava, i kao odgovor je dobio ekspresnu protu-optužnicu od strane državnog tužiteljstva. Za sve moderne heretike našeg globalnog kokošinjca nije predviđena javna lomača na središnjem trgu, kao u vrijeme inkvizicije. Njima je osiguran dostup u jedan ekskluzivni paralelni svijet, nešto kao “rajski vrt za za one koje misli svojom glavom”. Za sve klimatske i ove aktualne virusne heretike rezervirano je mjesto u najbližoj psihijatrijskoj instituciji, odakle neće više moći trovati svoju okolinu svojim griješnim razmišljanjem i gdje će ubrzo zaboraviti svoje vizije o slobodi živog čovjeka.

Naš svijet je u vrlo kratkom roku od svega nekoliko tjedana, iz jednog blagog izvanrednog stanja, zbog ugroženosti „terorizmom“, skliznuo u jedno globalno totalitarno izvanredno stanje, zbog ugroženosti od „virusa“. One prethodne prijetnje (svinjska, ptičja &co.)  nisu bile besmislene (dokazano je da je da su bile umjetno inscenirane!). To su bile generalne probe, na čijim se primjerima kovao zanat. Jesmo li toliko senilni da vjerujemo ovoj novoj prijetnji? Jesmo li toliko naivni da vjerujemo da je režiserima ovog stanja stalo za boljitak čovjeka, biljaka, životinja i same planete zemlje? Ako jeste, zašto se onda ne razglašavaju prirodne metode za jačanje otpornosti organizma prema virusima? Do sada su nas uvijek lagali i baš sada je došao trenutak da počnu govoriti istinu i busati se čovjekoljubljem.

Doba koje smo nazivali postdemokracijom je  zamjenjeno  diktaturom. Prava čovjeka nestala su preko noći. Ušli smo u totalitarizam bez puno vike i skike, bez prosvjeda i ratova i bez odobrenja birača. Sad je divno vrijeme da svi naivni birači i vjernici u (pseudo)demokraciju shvate da su uvijek birali između dva zla. Bira se samo između predstavnika elite, kojima nije ni na kraj pameti da reprezentiraju stvarne interese birača.

Za ovako radikalnu promjenu društvenog stanja mora se ponuditi neko opravdanje, jer bi se obespravljeni ljudi mogli u protivnom pobuniti. (Kontrola stanovništva represivnim aparatom je skupa i nedostatna, što je pokazao francuski slučaj sa „žutim prslucima“. Potrebno je naći jeftinije rješenje.) Opravdanje je uspješno nađeno u strahu od jednog sićušnog, ali zloćudnog ne-bića.

Koja je osnovna karakteristika aktualnog stanja? Globalni medijski inducirani strah od bolesti, patnje i smrti. Pošto smo svi potencijalno opasni za društvo-narod, moramo se samo-ekskomunicirati i to zovemo karantena ili dobrovoljni kućni pritvor. Nije li prisilna karantena najbolji način da se spriječe svi javni prosvjedi? Nije li napuhani strah od svog bližnjeg, najbolji i najjednostavniji način društvene kontrole? Danas ti ne treba puno policajaca kad susjed susjeda prijavljuje policiji za „smrtni grijeh“. Svaki prestrašeni vjernik je agent vladajućeg sistema. Uvijek je tako i bilo. Nisu li tokom inkvizicije i nacizma susjedi prijavljivali susjeda za herezu, iako je razlog bio sasvim nešto drugo (od duga do zavisti)? Nije li i tada vladao totalitarizam kao i danas? Koja je razlika? Danas vjerujemo u strah od virusa, kao što smo tada vjerovali u strah od Božje kazne. Da li je ikad itko vidio ili dokazao da postoji Bog, koji nema pametnijeg posla, nego da kažnjava neposlušne, tj. one koje misle drugačije, samostalno? Da li je itko vidio i dokazao da postoji virus? Da li je virusna ideologija uopće dokazana? Naravno da nije!

Medicinari su oni koji u ovom aktualnom izvanrednom stanju imaju zadnju riječ. Tako nam barem kažu političari (koji naravno nikad ne lažu!), ne bi li sa sebe skinuli breme odgovornosti za drastične odluke koje su donijeli. WHO (Who is behind WHO?) je zapravo onaj globalni medicinski mozak, koji ima prvu i zadnju  riječ, a kojeg nekim slučajem financira upravo slatka i čovjekoljubna porodica Gates, koja se opet onako slučajno bavi proizvodnjom i prodajom cjepiva.  WHO je proglasio pandemiju jer je navodno cjelokupno stanovništvo zemlje ugroženo. Od koga ugroženo? Od zlih vanzemaljaca? Ne, od bića koje nitko nije vidio svojim okom. Od bića za koje ne nezna jesu li živa ili nisu. To nešto što zovemo virusima, do dana današnjega još nema jasne definicije. Od tog nečega, što ne znam što je, mi smo u smrtnoj opasnosti i moramo vjerovati da je to istina i slušati one koji još nisu definirali uzrok našeg straha. Naravno, bit ćemo dobri i učiniti sve što nam naš veliki brat (TKO? Pa rekao sam ti: WHO!) „predloži“.

Kao i tokom (pseudo)religioznog totalitarizma, tako i danas, tokom (pseudo) znanstvenog totalitarizma, samo su pripadnici sekte znanstvenih mantijaša u stanju da vide, razumiju i tumače istinu. Običan pojedinac je dobar samo ukoliko konzumira te istine bez preispitivanja. Kao što su nas nekada uvjeravali da nema spasenja od pakla bez Crkve, kao „legalnog“ predstavnika Isusa, sina božjeg na zemlji, tako nas danas uvjeravaju da nema spasa od bolesti i smrti bez cjepiva koje nam nudi medicinska znanost. I danas, u doba znanstvenog ludila, isto kao i u doba religioznog ludila, naglasak je uvijek bio na principu stada ili ne individualnom pristupu do istine. Kao što tokom crkvene diktature nisi mogao biti vjernik u svoju individualnu religiju, a da te pritom ne proglase za heretika i javno linčuju, tako i danas nije dozvoljeno biti praktikant svoje individualne znanosti, a da te opet ne proglase za heretika, javno medijski  linčuju ili tajno likvidiraju. To se naime događa svim onim znanstvenicima koji posumljaju u „priznatu istinu“. Postoji li ijedan nezavisni laboratorij koji smije ispitati sastav cjepiva i taj podatak objaviti? Svi koji su to pokušali sada „odozdo gledaju travu“, a njih nije bilo malo. Tko danas posumlja u ispravnost mjera protiv pandemije, postaje opasan po društvo i meta gnjeva svih onih fanatičnih vjernika. Ima li boljeg načina da se uništi pokret protivnika u cjepljenje od izvanrednog stanja. Ima li boljeg načina da se spriječi otpor protiv sistematskog ignoriranja prava čovjeka od izvanrednog stanja tj. stanja rata protiv izmišljenog neprijatelja.

Stvarnu moć u nekoj državi ima upravo onaj koji vlada i donosi mjere tokom izvanrednog stanja i to zasigurno nisu oni političari koje poznajemo.  Jeli se netko sjeća da smo demokratski birali i izabrali kućni pritvor? Demokracija, kakva god da je bila, je ukinuta! Svaka čast, vrlo lukavo! Poslušno smo se odrekli svih naših prava zbog višeg cilja i dobrovoljno zaključali u kućni pritvor, iako bi oni pravnici najvjerovatnije rekli da je postupak bio protuzakonit. Naš pravi neprijatelj je sada naš bližnji, kojeg smo do jučer trebali ljubiti i voljeti. Da ne zvuči kao zatvor, pritvor nazivamo „kućni ured“. Pod svaku cijenu moramo zaštititi društvo od nas samih. Svatko od nas ponaosob je potencijalna opasnost za svoju  okolinu, jer sam mogući rasadnik tih virusa. Svi fizički kontakti su nepoželjni ili zabranjeni. Društvo zemlje se raspalo na svoje sastavne dijelove. Proces fragmentacija je došao do kraja. Sva druženja i sastajanja su zabranjena. Svakom trezvenom čovjeku je jasno da planirani kućnog pritvor od najmanje mjesec dana  prijeti uništiti cijeli ekonomski sistem male privrede. Dok velike korporacije ili zapošljavaju tisuće novih radnika (poput Amazona) ili dobijaju potpore države (živio korporativni socijalizam), oni mali su osuđeni na propast ili potpunu ovisnost od državne milostinje.

Kao direktna posljedica prisilne samo-izolacije svi se prosvjedi postali nazamislivi. Kome će uopće i pasti na pamet da prosvjeduje protiv službene medicine i svih onih koji u nju vjeruju? Postoji li uopće još ikakva legalna mogućnost prosvjeda i pobune? Na osnovu kojeg uvjerenja bi to uopće netko i radio? Pa oni su tu da nas spase od tih ne-bića. Kad su već stvorili i patentirali virus koji nas ugrožava, moraju osmisliti i patentirati lijek protiv njega, inače sve to ne bi imalo smisla. Oni su tu da nas cijepe, a cjepivo isporučuje industrija lijekova, kojoj je cilj da što više ljudi bude bolesno, jer će tako najviše zaraditi i uz to sve cijepljene digitalno “tetovirati”. Kod pandemije je situacija još bolja. Svi smo potencijalni bolesnici i svi se moramo cijepiti, po dekretu ili iz solidarnosti prema zajednici. Ipak za neke je ta solidarnost zapravo samo sudjelovanje u postepenom kolektivnom samoubistvu ili sistemu uspavljivanja iz kojeg nema buđenja.  Kako to da većina vjeruju u cjepivo, iako je tajna što se sve u njemu nalazi? Zašto postoje dvije vrste cjepiva, ono masovno i ono za elitu? Jesam li već spomenuo da svi nezavisni laboratoriji koji ispituju sadržaj cjepiva, nekim čudnim slučajem, onako spontano, bivaju likvidirani, skupa sa medicinskim osobljem? Jesam i vrijedno je ponavljanja!

Vizija uskrsnuća i transhumanizam

Ne treba biti nikakav prorok za predvidjeti svijet koji nadolazi. Budućnost ne postoji, samo tok intenziteta sadašnjosti. Dovoljno je samo trezveno i sveobuhvatno sagledati sve karakteristike aktualno stanja i bliska proročanstva se počinju manifestirati pred nama poput holograma kvantnih mogućnosti.

Besmisleno se boriti protiv vjetrenjača. Uzaludno je pokušati zaustaviti tok duha vremena. Ipak, lagano preusmjeravati njegov tok u već pripremljene kalupe ili kanale, je nadasve moguće i u domenu izvedivog. Taj majstorski podvig preusmjeravanja toka energije i karaktera duha vremena u željenom smjeru je umijeće onih čarobnjaka romantike, koji lijenu masu društvene ne-svijesti ili egregor svih društvenih bića (osoba, ega), vješto oblikuju u njima prikladnu formu i smještaju u adekvatni kokošinjac. Na kraju se obično ispostavi, da je konačni rezultat tog “laganog preusmjeravanja”, u potpunosti različit od prvobitnog cilja. Dugoročni projekti tog tipa, su nešto što nadaleko prevazilazi dosege uobičajenog principa linearnog razmišljanja, mogućnost njihovog razumijevanja i na koncu dekonstruiranja njihove manipulativne nakane.

Transhumanizam, u pozitivno-evolutivnom značenju tog pojma, je definitivno naredba aktualnog “duha vremena”, kao što je religija bila to isto za prethodno razdoblje. Odmah na početku je potrebno razdvojiti dvije osnovne vrste transhumanizma, onaj tehnološki i onaj biološki. Na raskrižju gdje se ta dva smjera razdvajaju stoji čovjekova lijenost. Upravo je ona presudna za odluku koju svaki pojedinac donosi. Razmotrimo situaciju tokom prethodnog eona religije. Lijenost individue je odredila hoće li on prihvatiti interpretaciju religije za mase ili će se potruditi i napraviti svoju vlastitu. Kratkoročno, prva solucija izgleda isplativija, dugoročno, ona je fatalna. Ista lijenost koja nas danas spriječava da investiramo naše vrijeme u vlastita istraživanja, u cilju spoznaje tko zapravo laže u našem informativnom svijetu, sudbonosno će utjecati na izbor smjera našeg budućeg razvoja. Cinizam kojim odbacujemo sve alternativne izvore informacija, nije naš cinizam, već onaj posuđeni. Iza njega stoji moćan egregor svih ljenivaca ovog svijeta, koje manipulira nekolicina lukavih marljivaca. Istraživači koji nam nude alternativnu verziju povijesti su marljive individue čiji probavni sistem odbija probavljati umjetnu hranu koju nam nude službeni mediji, kao jedinu zdravu alternativu.

Zamislimo si da stojimo na raskrižju na kojemu imamo dva smjera ka opciju. Jedan smjer je tehnološki transhumanizam, a drugi onaj biološki. Koji dio našeg bića će donijeti odluku? Onaj lijeni i preplašeni, koji bira sigurno i ugodno ili onaj hrabri i avanturistički dio nas? Najvjerovatnije će odlučiti inercija naše svakodnevnice. Ona određuje položaj našeg težišta i njen magnetizam će nas u slučaju “pogrešne” odluke vrlo brzo pravilno pozicionirati. To nije neka misaoni ili emocionalni postupak. Težište o kojem govorim se nalazi onstran tog nivoa iluzije dvojnosti, u polju gdje postoje samo vibracija i energija.

Uvjeren sam da je besmislen svaki otpor protiv transumanizma. Ako se osvrnemo na sudbinu onih koji su se nekad davno odvažili suprotstaviti širenju religija, usprkos njihovoj društvenoj moći (Dioklecijan), jasno je koliko je to uzaludan posao. Efikasnije je istu energiju iskoristiti u proces redefiniranja pojma i ciljeva transhumanizma, te oruđa za njihovo dosezanje. Da bi osoba postala živi čovjek, njoj je potreban transhumanizam u procesu nadilaženja osobe. Tu se podrazumjeva akcija, rad, učenje, osvještavanje, buđenje, oslobađanje, deidentifikacija. Pritom govorimo o individualnom bio-transhumanizmu. Bio-transhumanizam je naš put evolucije, mudrosti, naš put srca, jedinstven i unikatan. Takvu vrstu transhumanizma ne nude kao opciju ni institucije znanosti ni religije. Prva nudi osobi tehnološki transhumanizam i obećava joj se uskrsnuće u boljem tijelu, vječni život u stroju poput robota. Druga nudi obećanje o uskrsnuću tijela poslije smrti. Za obje spomenute verzije treba prvo umrijeti i tek onda uskrsnuti. Nije li sumljiva sličnost ta dva koncepta? Kao da dolaze iz istog izvora.  Nisu li se vjerski ciljevi samo preveli u znanstveni narativ? Tehnološki transhumanizam je konačno izgladio sve one bračne nesuglasice između znanosti i religije i stopio ih u jedinstveno tijelo NSP-a (NWO). Lažni dualizam njih dvoje nije više, ni kao pro-forma, potreban.

Prava opcija tehnološkom transhumanizmu, koji se sve agresivnije nameće, je onaj biološki. On zastupa mišljenje da čovjek, kao svjesno-energetsko biće, ima potencijal razviti se od osobe-roba u čovjeka, suvereno magično biće neograničenih (božanskih + nadnaravnih = čovjekovih) sposobnosti. Sve mističke tradicije čovječanstva (od yoge i šamanizma do alkemije i kvantne filozofije) nisu ništa drugo do sistemi bio-transhumanizma. Svi oni ne nude spas kao rezultat poklona, već kao rezultat vlastitih napora.

Dakle, sudbonosnu odluku u izboru transhumanizma donosi ukupna suma naše individualne moći. Nju sakupljamo, pored ostalog, donoseći naše individualne odluke i radeći ono što sami namjeravamo, a ne ono što nam se naredi. Nitko ne može simulirati snagu svoje čovječnosti. Njena znamenitost se uvijek ogledava u specifičnoj nježnosti prema fenomenu svijesti i života, te nemilosrdnost prema prepuštanju vlastitim slabostima (romantizmu). Odluku o izboru transhumanizma donosimo kontinuirano, čak i u ovom trenutku dok čitamo ovaj tekst, odobravajući ili raskrinkavajući karakter toka događaja kojima smo svjedoci.

Tokom srednjeg vijeka, nije mi poznat podatak, da su represivne sile tadašnje vlasti išle po selima i gradovima i prisiljavali ljude da postanu alkemičari. Suprotno je bilo u slučaju širenja kršćanstva i ostalih masovnih religija. Onaj tko nije htio milom, morao je vjeru prihvatiti silom. Bio-transhumanizam nam nitko neće niti nuditi, niti nas na njega prisiljavati. Tech-transhumanizam, po drugoj strani, nećemo morati ni birati. On će napraviti izbor umjesto nas, bilo dekretom, prevarom ili otvorenom prijetnjom i prisilom.  Ukoliko smo slijepi, gluhi i nadasve lijeni odgonetnuti dugoročne namjere te opcije, posljedice naše ne-odgovornosti će u jednom trenutku prevazići mogućnost reverzibilnosti. Svaka odluka je monumentalni, gotovo sveti čin svijesnosti i u svojoj suštini ne može biti pogrešna, ukoliko je zasnovana na njenom visočanstvu s(a)vjesti.