Filozofija ne-uma ili disciplina čiste percepcije

Zima je pogodno doba za sve prakse introspekcije. Ako tome dodamo i prisilno zatvaranje, onda ispada da je sada savršeno vrijeme za sve vrste meditacija ili tihovanja. Kako na tom putu nebi izgubili navigacijsko kormilo i izgubili se u bespućima svijesti i nesvijesti, dobro je odmah u startu, utvrditi mostobran ili odrediti metodu i strategiju našeg istraživanja. Fenomenologija se tu nudi kao vrlo pogodan filozofski metod, čiji je osnovni cilj da sami sebe ne zamantamo svojim vlastitim interpretacijama tj. da ne dozvolimo da nas naš „vlastiti“ um namagarči.

Iako je pojam fenomenologije u upotrebi još od 1700-te godine, tek je E.Husserl fenomenologiji dao moderni oblik i namjenu. Za njega je ona filozofski metod istraživanja bitka, esence svih stvari. On je bio uvjeren, da tek ako uspijemo odbaciti sve predrasude, sve ono dotad naučeno o predmetu kojeg promatramo, možemo spoznati njegovu skrivenu bit. Metodu čišćenja tih etiketa, koje lijepimo na sve predmete koje posmatramo, on je nazvao „redukcija“. Suština te metode je biti izuzetno pažljiv i budan tokom promatranja. Svaki sud koji se pojavi je nepoželjan, jer nas odvlači iz sadašnjeg trenutka. Dakle ili promatramo u istini ili stvarnosti, ili interpretiramo i zavaravamo se lažima i iluzijom.

Kad su učenici pitali Husserla kako da u praksi primjene metodu redukcije, on im je odgovorio: „Pa kako ja mogu to da znam, ja sam filozof!“. Kod praktične primjene redukcije i fenomenologije uopće, mogu nam pomoći znanja i iskustva sa područja šamanizma. Tek kad shvatimo temeljne postavke šamanizma, postaje nam jasniji i sam pojam fenomenologije i njenja praktična primjena. On nas uči, da metoda fenomenološke redukcije nije i ne može biti praksa isključivo intelekta. Šamanizam tvrdi da naša svijest nije transcendentalna, kako je mislio Husserl, već energetski, pa tako i materijalni fenomen. Čista percepcija nije postignuće uma, već našeg cjelovitog bića. Um ne promatra, on interpretira. Biće zauzvrat percipira i osjeća cijelim tijelom. Taj osjećaj, bez bremena interpretacije, je naš subjektivni dragulj, naše „viđenje“ stvari kakve one uistinu jesu.  Krajnji cilj fenomenološko-šamanske redukcije je direktno percipiranje energije, tj. istine, tj. svijeta kakav on uistinu jest.

Za čudo koje zovemo promatranje bez interpretiranja ili direktna percepcija, potrebno je dakle uključiti i cijelo naše biće, tijelo i pažnju, a ne samo oči. Ono što mi zovemo fizičko tijelo, zapravo nije plod promatranja, već interpretacije. Tradicija šamanizma ili čarobnjaštva nas uči da je fizičko tijelo naša interpretacija jednog energetskog fenomena. Svako od nas ima u sebi ugrađen interpretacijski sistem, koji oni zovu „ljudski oblik“ i koji energetski „input“ izvana prevodi u opis i sliku svijeta koji poznajemo. Direktno percipirati okolinu moguće je tek nakon isključenja tog interpretacijskog sistema, koji nam je ugrađen procesom socijalizacije. Za taj čin nam je potrebna volja, istrajnost i energija. Bez volje ne znamo kamo želimo ići, bez istrajnosti brzo odustajemo kad počnu neugode i iskrsnu prepreke, bez energije nema pokreta („Sranje, mobitel mi se ispraznio!“).

Trik uma (ili romantike uopće) se sastoji u tome da se biće prvo razdvoji na svijest i tijelo. Potom se svijest-pažnja zamjeni umom. Pošto je um nama strana i neprirodna stvar, on je po svojoj prirodi suprotstavljen tijelu i njegovom bratu blizancu, energetskom tijelu. Um, kao trojanski konj, je osnova na kojoj se bazira manipulacija i kontrola izvana. Nitko ne kontrolira naš um. On ionako nije naš i pod našom kontrolom. Fenomenologije/šamanizam nastoji disciplinom redukcije ušutkati um, aktivirati cijelo tijelo u procesu promatranja i omogućiti mu direktnu percepciju energije ili istine ili bitka stvari, kako je to Husserl nazivao.

Kako da dosegnemo svoju energetsku dušu, kad nismo dosegli ni našu fizičku dušu? Uvjeravajući nas da „mi nismo ovo fizičko tijelo“, um pobjeđuje u startu, ako mu naravno povjerujemo. Zato su intelektualci tako dosadni, a ludi umjetnici tako inspirativni. Tamo gdje je um, nema energije. Upravo to, umu omraženo, fizičko tijelo je ujedno i energetsko tijelo i ono je kao cjelina prirodno povezano sa svojim bratom blizancem: energetskim tijelom tj. dušom. Proces osvještavanja ili buđenja se svodi na razotkrivanje spomenutog trojanskog konja, koji nam je implantiran od ranog djetinstva. Drugim riječima, to je dekonstrukcija interpretacijskog sistema (uma) i buđenje „aparata“ za direktnu percepciju energije/istine. Zašto nam treba netko objašnjavati svijet, dok mi držimo naše oči zatvorene? Zašto ih ne otvoriti i pogledati istini u oči? Metafora otvaranja očiju je buđenje naše cjelovite tjelo-svijesti, tj. uključivanje svih naših unutrašnjih vitalnih organa u proces promatranja. Mi smo promatrači. Promatranje se vrši cijelim tijelom. Dakle, mi smo naše tijelo. Ono je svetinja, baza naše promatračke potencije.

Vojna strategija trećeg svjetskog rata

Koliko god nekima izgleda sumanuto nazivati ovu aktualnu Plandemiju trećim svjetskim ratom, tehnike koje se na globalnom planu koriste za navodno suzbijanje te iste plandemije, neodoljivo podsjećaju na tehnike koje su razvijene unutar vojnog sektora i koje se tamo marljivo primjenjuju. Ovaj put imamo sukob koji se ne odvija između dvije profesionalne vojske, već između profesionalaca i amatera (globalnog stanovništva), koji nemaju pojma u kakvoj se situaciji nalaze. Svo iskustvo grubog i mekog (suptilnog i nevidljivog) ratovanja, koji su vojni profesionalci stekli  tokom bogate ratne povijesti, slilo su u strategiju ovog neidljivog ali totalnog rata.  Slijedi tabela sa tehnikama i rezultatima primjene istih, koja bi trebala pojasniti stanje u kojem se nalazimo i navesti one naivne i dobroćudne sugrađane, da preispitaju stanje stvarnosti u kojoj se nalazimo.  Navedene su vojno-ispitivačke tehnike za slamanje volje  pojedinca i njegovu potpunu neutralizaciju. Kako je izvijestio New York Times, ova tablica iz 1957. godine je prikaz komunističkih prisilnih metoda Kine za postizanje individualnog uklapanja u kolektiv. Ovu tablicu je pripremio sociolog Albert Biderman kao sukus svog istraživanja metoda koje su koristili kineski komunisti za iznuđivanje informacija i lažnih priznanja američkih vojnika, zarobljenih tijekom rata u Koreji.  U jednoj ranijoj studiji,  Biderman je opisao ove metode kao “gnusan gnjev”, dodajući da “vjerojatno nijedan drugi aspekt komunizma temeljitije ne otkriva svoje nepoštivanje istine i pojedinaca, kao upotreba ovih tehnika”. Ljevičari tada nisu bili omiljeni od medija, kao što je to slučaj danas, kad se neoliberalizam kamuflirao u novoj ljevici. Kina i Amerika su tada bili smrtni neprijatelji. Što ako su u aktualnom ratu njih dvoje sada saveznici?  Bidermanova tabela metoda pokazuje  kako se pojedinac prisiljava na uklapanje u masu, kako da se slomi njegova individualna volja, u potpunosti počini u kolektivu i nestane u njegovoj besvijesti.

Osnovni metod Posljedice (Namjena) Variante
1. Izolacija Lišava žrtvu svake socijalne potpore i sposobnosti da se odupre. Razvija intenzivnu zabrinutost za sebe. Žrtvu čini ovisnu o ispitivaču. Potpuna samnica. Potpuna izolacija. Poluizolacija. Grupna izolacija.
2. Monopolizacija percepcije Učvršćuje pozornost na neposrednu situaciju. Potiče introspekciju. Eliminira nadražaje koji se natječu s onima pod nadzorom otmičara. Frustrira sve radnje koje nisu u skladu s uklapanjem-poslušnošću. Fizička izolacija. Tama i jako svijetlo. Jalovo okruženje. Ograničeno kretanje. Monotona hrana.
3. Inducirano oslabljivanje i iscrpljenost Slabi mentalne i fizičke sposobnosti otpora. Polugladovanje. Izlaganje. Eksploatacija rana. Inducirana bolest. Nedostatak sna. Dugotrajno ograničavanje. Dugotrajno ispitivanje. Prisilno pisanje. Pretjerani napor.
4. Prijetnje Gaji tjeskobu i očaj. Prijetnje smrću. Prijetnje ne povratkom? Prijetnje beskrajnim ispitivanjem i izolacijom. Prijetnje protiv obitelji. Nejasne prijetnje. Tajanstvene promjene liječenja.
5. Povremena popuštanja Pruža pozitivnu motivaciju za uklapanje. Ometa prilagodbu na uskraćenost. [Povremeno?] Kolebanje stavova ispitivača. Obećanja. Nagrade za djelomičnu usklađenost.
6. Demonstriranje “svemoći” i “sveznanja” Sugerira uzaludnost otpora. Sučeljavanje. Pretvarajući se da se suradnja podrazumijeva. Pokazujući potpunu kontrolu nad sudbinom žrtve.
7. Degradacija Troškove otpora čini štetnijim za samopoštovanje nego kapitulaciju. Svodi zabrinutost zatvorenika na “životinjsku razinu”. Spriječena osobna higijena. Prljava okolina. Kazne. Uvrede i poruge. Uskraćivanje privatnosti.
8. Naređivanje trivijalnih zahtjeva Razvija navike uklapanja Prisilno pisanje. Provođenje minutažnih pravila.

 

Trik humanizacije

Već nas dva milenija romantika maltretira sa nametnutom slikom humaniziranog Boga. Trend ka humanizaciji je u tom razdoblju bio toliko jak i dosljedan, da su pritom i sve prirodne sile humanizirane, dobivši ljudsko obličje u obličjima kršćanskih svetaca. Kakve veze na primjer sv. Ilija ima sa gromovima? Zašto je apstraktna prirodna sila, na ovim prostorima zvana Perun, prerušena u ljudsko obličje. Kakav je to trik? Koja se magija i kakva manipulacija krije iza tog procesa?

Sve ono prirodno-materijalno-energetsko prozvano đavoljim i prokletim, dok su te iste sile prevedene u ljudske oblike postojećih i nepostojećih ljudi. Tek u tako prerušenom obliku, bilo je moguće komunicirati sa prirodnim silama. Dakle, dozvoljen je samo indirektni kontakt, preko posrednika. Trik reprezentacije je romantika dosljedno i uspješno primjenila na svim važnim područjima života. Pro nekog prisilno odvojiš od nečega što mu po prirodnom pravu pripada i onda mu ponudiš posrednike, koji se naravno moraju platiti životnom energijom u nekom svom obliku.

Prisilnom odvojenošću od prirode, ljudima je oduzeta referentna točka, neophodna za normalan i potpun život. Njima tako nepotpunim, zbunjenim i preplašenim, bilo je potom lako manipulirati. Stara, ona prirodna, referentna točka je nadomještena onom umjetno stvorenom. Tako se vjernici već dva milenija, u svojoj opijenosti, ne obraćaju direktno prirodi i njenim silama, nego njenim „legitimnim“ reprezentantima u ljudskom obliku. Sve što je direktno je proglašeno herezom. Posrednost je postala nova vrlina. Indirektnost je postala dokaz uzvišenosti i čistoće.

U odnosu prema vrhovnom i zlovoljnom bogu, sveci su postali posrednici između njega i raje. Sveci su postali hibrid sačinjen od posthumno uzvišenih svećenika i kršćanskih mistika, te humaniziranog prijevoda apstraktnih prirodnih sila. Sveci su vjernicima u monoteističkom sistemu puno bliži, bliskiji i humaniji od onog biblijskog Boga (jednog od onih divovskih, dugovječnih, ratobornih i nadasve samovažnih vanzemaljaca – Elohima), koji nije baš na dobrom glasu i ne voli da ga se gnjavi za svaku sitnicu. Lakše se moliti svecima i bogorodici, nego direktno samom šefu. Kult Djevice Marije je fenomen ovih naših genetskih prostora, koji su prije silovanja humano-patrijarhalizacijom bili društva matrijarhalnog tipa.

Trikom humanizacije je cijeli univerzum preveden na ljudski jezik, dobivši ljudske etikete. Ljudi su se po jednoj strani počeli osjećati sigurnije, dok su po drugoj strani bili u potpunosti kastrirani, bivajući odvojeni od svojih korjena i životne energije, koja je apstraktna=nehumana prirodna sila.

Trik humanizacije se bazira na biblijskom aksiomu :”stvoreni po licu i naličju „Boga“ (Elohima)”. Ako taj isti aksiom lišimo falsifikatorskog duha romantike, dobivamo otriježnujuću činjenicu: ” Mi smo genetski preobraženi dodatkom strane genetike.” Tako od ekskluzivnih božanskih bića u sekundi postajemo isprdci genetskih marifetluka nekih uobraženih i prgavih svemirskih migranata.

Trikom humanizacije su ljudi-vjernici-opijeni dobili ekskluzivno pravo na maltretiranje svih ostalih bića. Samo mi, ljudska bića, smo stvoreni po liku i naličju Boga, ostali nisu ili samo djelomično. Mi smo iznad svih, najbliži Bogu i stoga imamo pravo da odlučujemo o životu i smrti svih ostalih bića.

Trikom humanizacije su ljudi dobili krunu ekskluzivnosti i samovažnosti, koja je zarobila ili prognala njihovu magičnu prirodu. Taj trik nije moglo izmisliti neko ljudsko biće, već samo biće izvan sfere ljudskog, ali daleko lukavije i nadmoćnije. Ljudi su zagrizli udicu i ne puštaju mamac, iako je to bezvrijedna muha načinjena od plastike. Ta muha sada njima visi na ogrlici oko vrata i oni je ljube, pričaju sa njom, mole joj se i vjeruju u njezinu magičnu moć.

Trik humanizacije je od ljudskog roda napravio čudovista, koja nose masku svetaca. Oni čine nezamislive zločine, dok im ta maska prašta i govori da su ustvari učinili dobro djelo.

Trik humanizacije nije samo zarazio sve velike religije, već se danas prebacio i na jednu novu, zajedničku religiju, koju zovemo znanost.

Ideologija znanosti je izašla iz religijske kuhinje i ona je njen legitimni nasljednik. Znanost je poput njenog oca, također humanizirana do srži. Ako nešto ne možemo objasniti našim riječima i sintaksom, to onda niti ne postoji. Ako matematika ne paše, to nije istinito. Odakle nam tolika objest da sve ono sto ne paše u naše koncepte ili ignoriramo ili omalovažavamo?

Trik humanizacije je išao u paketu sa trikom patrijarhalizacije. Bog je uvijek muško. Muškarac je jači, pametniji, duhovniji. Žena je „ođavla“ i nema dušu. Trik humano-patrijarhalizacije je opsjeo muškarce i od žena napravio imitatore muškaraca. Lažna duhovnost humano-patrijarhalne (h-p) civilizacije je ženama-imitatorkama oduzela dostup do istinske, energetsko-svjesne duhovnosti i od njih napravila huškačke aveti u službi robovlasničke ideologije romantike.

Absurd je, da nas humanizacija zapravo lišila naše  prirodne apstraktne ljudskosti i nadomjestila je umjetno-plastičnom.

Trik humanizacije je od nas napravio ignorante, uobražene i ograničene idiote, koji sebe nazivaju svecima, sudcima i naučnicima.

Od nas je napravio bogalje koji su svoju moć slobode i kretanja zamjenili za štake. Svi smo postali hefestovci, prognani sa Olimpa te prezreni i omraženi od svih ostalih stanovnika ove prelijepe zemlje.

“Naša”  humano-patrijarhalna civilizacija imala je i još posjeduje božansko pravo nametnuti onim primitivnim civilizacijama svoje “vrijednosti” i satrti one njihove ne-humane. Ipak, iza te kulture i civiliziranisti krije se samo jedna nedorasla i izopačena pseudokultura bahatih pubertetlija.

Najbolji i nadrastičniji lijek protiv humano-patrijarhalnog (h-p) ludila je razgovaranje sa biljkom. Drugi je zamišljanje boga stvoritelja ne kao  bradatog djedice već kao divovskog orla, mačke ili bika. Što manje ljudskog u tom bogu zamislimo, to ćemo biti bliže istini i dalje od zamozavaravanja. Dokle god jedan živi čovjek sanja svoju humano-patrijarhalnu noćnu moru, to se više udaljava i od svoje živosti i od svoje istinske, apstraktne i nehumane čovječnosti. Recept je jeftin, ali lijek protiv h-p bolesti je skup. Svim čitateljima želim skori oporavak od h-p zaraze, brz i bezbolan gubitak svog ljudskog oblika, te uranjanje u prirodno stanje nehumane i apstraktne unutrašnje tišine. Dehumanizacija je imperativ svakog ljudskog na putu od ropstva osobe ka magičnoj slobodi živog čovjeka. Da li se iza trika socijalizacije krije uzrok našeg pada?

 

Đavo i njegove sluge

Teško je danas pronaći čovjeka koji nije đavolji sluga. Smisao ovog videa je da ne tražite đavola u drugome, već da ga pokušate uočiti u sebi. Što radi i kako to radi, te se tako možete odhrvati njegovu dosadnom lajanju i nasrtljivosti. Mada mnogi govore da je dovoljno znati Boga i da se đavolom ne treba baviti, ne slažem se s time, ni pod razno. Kako ćeš doći do Boga ako ne izbjegneš prepreku sotone. A kako ćeš izbjeći prepreku sotone ako ne znaš kako i gdje on te prepreke postavlja. Upoznaj sebe u prvenstvenom smislu znači: “Upoznaj kako đavo djeluje kroz tebe!”

Mnogi također govore da ne treba kontemplirati i promatrati već da se samo oslonimo na Bibliju jer u njoj sve piše! Moš mislit! U bibliji ima više smeća nego li isitne. To je kompromitiran tekst i samo onaj koji zaista zna može odjeliti žito od kukolja. Tako ne preporučam bibliju kao jedini izvor informacija, Ljudi se oslanjaju na Bibliju zadnjih 500 godina i…?  Štoviše Igor Mihailovič Danilov, izvor ovog znanja i predvodnik grupe AllatRa kaže da je jedina religija ljubavi i najbliža bogu Islam i da u njoj ima najviše duhovnih sjemena istine. Toliko o tome.

Bavljenje Arimanom (sotonom) ne znači bavljenje jezuitima i masonima itd… Ti ljudi koji su, eto, duboko pali pod utjecaj životinjske prirode ni na koji način ne mogu utjecati na duhovno sazrijevanje čovjeka. Mogu utjecati na materijalno stanje! Stoga na njih nije potrebno trošiti mnogo riječi, ali valjda radi privlačnosti i marketinga ovaj naslov se nalazi u ovom videu. Pa neka, ima to i svoje valjda prednosti!

Interesantno je i slijedeće, a to je da sam prije par godina dok sam se isključivo bavio temom pravno svijeta istina povezanog sa magijom i duhom želio sam biti gost na Balkan Info jer je on bio utjecajan i imao jako mnogo pregleda. To se nije ostvarilo, a moja želja je vremenom ugasla da me nije bilo niti briga za Balkan info da ne govorim o “Na rubu znanosti”. Ipak tada se javlja Nemanja I kaže da mu se izuzetno sviđaju moja predavanja i da sam otišao mnogo dublje nego li ostali i da bi želio napraviti više videa o raznim temama. Pa neka….

Prvobitni grijeh

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

Splitski „Blitzkrieg“

Počelo je u suton 27.10.2020. Potmuli odjeci eksplozija su se polako približavali i budili onaj osjećaj jeze i neizvjesnosti. Probudilo se ono tjelesno sjećanje na rat, na osjećaj izvjesne ili neizvjesne smrti, koja dolazi poput udara vjetra, koji zviždi kroz pore starih drvenih prozora bez trake za brtvljenje i igra se sa roletnama, poput medvjeda sa svojom novootkrivenom igračkom.

Danima, gotovo tjednima prije te ratne večeri, stanovnici ovog “najluđeg grada na svitu” su primjetili da neki čudni likovi (borci) vješaju nekakve zastavice po semaforima i uličnoj rasvjeti. Zar se ove godine već krajem listopada kite ulice za predstojeći Božić? Tko je mogao naslutiti da su te lepršajuće zastavice zapravo nagovještaj nadolazećeg “Blitzkrieg”-a, koji će za samo nekoliko sati poharati cijeli gradom, terorizirati cjelokupno stanovništvo i ostaviti gomilu pirotehničkog smeća za sobom? Tko se usudio u tih nekoliko sati prošetati gradom, izaći nakratko iz stana ili uopće dignuti roletne sa prozora, iz straha od hira “Atilinih Avara”, koji je pratila nezamislivu buka i vika.

Nekom trezvenom pravniku je palo na pamet da se zapita, da li je ovaj rat legalan? Tko je odobrio da horda huligana slobodno krstari gradom i terorizira ostatak stanovništva? Tko financira svu tu halabuku, odrađenu od strane profesionalnih besposličara, koji su privremeno zagospodarili gradom, poput procesije linča?

Neki trezveni profesor je tokom te ne-elementarne  nepogode dobio napad tuge, spoznavši potpuni poraz školskog sistema pred interesima klera i kleropolitičara-nacionalista-kriminalaca. Kakva suluda rastrošnost u razbacivanju sve te seksualne bio-energije u ekploziji ludila i bezmisla. Koliko bi se samo projekata za javno dobro moglo izvesti sa tom količinom kapitala, samo da je školstvo uspjelo razmrsiti gordijski čvor raskola, lijenosti, nediscipline i gluposti?

Neka se trezvena zdrastvena radnica te ratne večeri u posljednji tren suzdržala da ne pozove policiju, nebi li represivne sile, zadužene za javni red, uvele taj očekivani red i mir barem tokom noći. Kad će se naspavati i odmoriti kad mora ustati prije pet ujutro, nebi li na vrijeme pristigla na prvu smjenu u bolnici na Firulama? Pošto su se stravične eksplozije produžile do kasno iza ponoći, počela se brinuti, hoće li sutra biti na nivou zadatka ili će onako nenaspavana i shodno tome nekoncentrirana, bez zle namjere nauditi pacijentima.

Kad je nekolicina preživjelih sutradan ujutro pokušala nadoknaditi manjak sna, opet su bili iznenađeni ranim napadom u zoru, kad je horda čistača sa vrištećim prijenosnim usisivašima prokrstarila gradom, kako bi počistila tragove sinoćnjih orgija besmisla. Tako je toj nekolicini preostalo samo da nekako, kako tako, prežive dan, sa praznim zalihama pažnje, koja život znači.

Svi smo redom  bili zatečeni silinom ovog Blitzkrieg-a. Odakle nam uopće snage za organizirani otpor protiv planske tiranije uskraćivanja sna? Ionako kronično prestrašeni medijskim linčom, koji traje već  više od šest mjeseci, radije biramo soluciju uvlačenja glave u pijesak, nego soluciju smišljenog i organiziranog otpora protiv terora, utiho podržanog od strane državnih institucija. Svi znaju, da je ta iracionalna ne-elementarna nepogoda odobrena i podržana od strane vlasti. Kojoj to čovjekoljubivoj i dobronamjernoj vlasti odgovara postojanje jedne takve frakcije društva, čije štete mora snositi društvo u cjelini? Postoji li adekvatniji naziv za te sluge neoliberalne ideologije od one “totalna šteta”?

Svaki šutljivi individualac platit će račun za popravak nanesene štete. Nije to samo trošak dodatnog čišćenja grada dan poslije, već onaj nenaplativi trošak za ukradeni mirni san i neophodan noćni odmor, koji potrebuje svako dijete,  svaki radni i umirovljeni pojedinac. Hoćemo li sutra kriviti samo i isključivo onog vozača kamiona, koji je nakon neprospavane noći nehotice, onako iz manjka pažnje, izazvao nesreću i usmrtio nedužna seljaka i krdo njegovih ovaca na cesti blizu prominske granice? Hoćemo li kriviti muža pekara, koji je sutradan navečer, na smrt izmlatio ženu, prethodno dobivši otkaz, jer je onako nenaspavan,  zaboravio posoliti kruh? Duga je lista svih individualnih malih sudbina i nesreća, koju su sve redom posljedica društva ustrojenog na sado-mazo principima i bez imalo suosjećaja za važnost mirnog sna svojih sugrađana. Kako može prosperirati jedna duštvena zajednica, koja se primarno ne zalaže za uzgajanje efikasne dnevne pažnje, čiji  korjeni počivaju u kvalitetnom noćnom odmoru?

 

Strah – javno predavanje

Materijalna stvarnost se, kažu, sastoji od paketića sile/energije i informacije koja određenom elementu daje svojstva. Stoga informacija kreira raznoliku stvarnost kakvu je vidimo. Međutim informacija kao i svaki software mora imati nositelja i energetsku pozadinu kojom bi se manifestirala. Sama po sebi je nevidljiva i bez utjecaja. Stoga ako strah promatramo kao informaciju onda je potrebno detektirati i tko je nositelj te informacije i tko joj daje energiju. U psihološkom smislu strah je emocija koja se aktivira pozornošću na određenu od prije usvojenu informaciju. Strah se uvijek manifestira kroz svijest odnosno tijelo, što znači da u duhovnom svijetu (različitom od materijalnog i svijesti kao interfejsom materijalne stvarnosti) strah ne postoji. Budući da čovjek svjesno ne može utjecati na informaciju/misao može izabrati da joj ne pridaje pozornost (da u nju ne vjeruje) te se materijalizacija straha ne može dogoditi. Stoga se u psihološkom smislu sa strahom ne bi trebalo raditi već sa nositeljem straha – onim koji u njega vjeruje. Kad on umre strah nestaje!

 

Pojedinac kontra kolektiv  ili “Tko koga, njemu sve!”

Temeljno pitanje svake nove zajednice, koje je do sada u povijesti uvijek bilo zanemareno ili omalovažavano ili namjerno ignorirano, je jasna definicija hijerarhijskog odnosa između pojedinca i kolektiva. Trenutna situacija je pokazala da kapitalistički ustrojeno društvo nije u stanju garantirati slobodu i prava čovjeka, iako se trsi svojim poveljama. Trenutna situacija je također pokazala svu lažnu humanost sistema baziranog na imaginarno-dogovorenim vrijednostima kolektiva, potpuno oprečnim onim vrijednostima prirode. Pojedinac je ključna karika u vezi sa prirodom i istinom i svaki sistem vrijednosti koji zapostavlja njegovo prvenstvo nad kolektivom je umjetan, neprirodan i neistinit. Zato su svi sistemi bazirani na vrijednostima novca-profita ili moralnim vrijednostima kolektivnih religija u svojoj srži anti-čovječne i anti-prirodne. Kolektiv je uvijek ideja, umjetno stvoren pojam, koji ne generira energiju, dok je čovjek energetsko biće, dio sveukupnog energetskog svemira.

Kako zaštititi pojednica od nasilja od strane kolektiva? Koja sila može zagarantirati i odbraniti prava pojedinca-čovjeka, nasuprot svoj toj vojno-policijskoj sili kolektiva, poput države? Kao što reče Todor na zadnjoj Konvenciji u Visokom, ukoliko se sile kolektiva usmjere protiv skupa pojedinaca (i pošalju specijalce), uzalud su sve povelje i potvrde. Zakon jačeg je onaj nepisani, vječni zakon iznad svih ostalih. Upravo nam je sada potrebna nekakva nova, revidirana povelja (zakonska osnova) za zaštitu prava pojedinca. Nasuprot tome politika ide u potpuno supronom smjeru:  pooštravanje zakonske zaštite kolektiva od pojednica. Zakon uglavnom štiti kolektiv od “opasnih” pojedinaca, iako je upravo kolektiv taj koji je naredio i počinio najveće zločine u povijesti.  Zanimljivo da kolektiv nema tu auru zloćudnosti kao pojedinac. On je uvijek a priori dobar. Osim toga, odgovornost se kod pojedinca lako može utvrditi, dok se kod kolektiva ona gubi u pravnim zavrzlamama. Pravo i njegov temelj, kao rimsko pravo, ima svoje težište u zaštiti grupe od prozivke na odgovornost. Neoliberalizam je taj trend doveo do krajnosti. U njemu je odgovornost grupe-firme-kolektiva, pogotovo onih velikih, koji upravljaju čitavim državama i svjetskim trendovima, u potpunosti suspendirana. Samo tako se veliki zločini na privrednom ili ratnom polju mogu opravdati i brzo baciti u zaborav.

Svim grupama i kolektivima vlada jedna vrsta nematerijane inteligencije, koju ne možemo uhvatiti niti za glavu ni za rep, a kamoli kazniti. Kako možete nekoga kazniti kad ne postoji u fizičkom svijetu? Ne možete ga niti zatvoriti u pržun, niti javno bičevati. Ne samo čovjek kao pojedinac, već i sve ostalo na zemlji, kao i Zemlja sama, je stalno cilj zločinačkih udara te nematerijane inteligencije, koja se krije iza onog čuvenog pojma “pravna osoba”.

Svjedoci smo koliko je malo potrebno da se prava čovjeka, zagarantirana poveljom UN-a o pravima čovjeka, u potpunosti suspendiraju. Bilo da je to novi zakon, izvanredno stanje ili pritisak preplašene okoline, tematika sloboda pojedinca je u potpunoj defenzivi. Gotovo da je više i nema. Iz slobodnog demokratskog društva smo se brzinom  prdeka našli u diktaturi kolektiva nad pojedincom. I da situacija bude još bizarnija, sve se to dogodilo u doba “nove slobode” neoliberalizma. Izmjene zakona koje su nedavno predložene i usvojene u redom svim zemljama razvijenog zapadnog svijeta, na mala vrata nas uvode u stanje medicinskog fašizma u kojem ministar za zdrastvo ima sva prava i moć, a parlement nikakva. Iako je novi zakon kritiziran i od strane pravnih stručnjaka i privatnih osoba, izglasano je njegovo uvođenje. Kakva je to demokracija u kojoj svu sve stranke kupljene od strane “štampača novca” i u kojoj nema istinske opozicije? Čemu još uopće parlament, ako imamo jedan jednostranački sistem ili sistem bez stranaka u kojem faktički vlada jedno ministarstvo?

Čovjek u kapitalizmu ne postoji ni pravno ni fizički. Njegova sloboda i prava su farsa, kao i demokracija uopće. Demokracija je od kolektiva legalizirana diktatura kolektiva nad pojedincem. Čovjek u toj situaciji ima tri izbora na raspolaganju: da se asimiliira i izgubi u kolektivu, da pobjegne u samotništvo divljine ili da da ostane u kolektivu bez da u njemu žrtvuje svoju individualnost. Ova treća varijanta je najelegantnija i tehnički najzahtjevnija. Šamanske tradicije nazivaju tu vještinu, koja omogućuje tu treću varijantu, umjeće traganja ili vrebanja. Njen cilj je zadržati individualnu svijest i ne postati energetski rob kolektiva. U današnje doba agresivnog transhumanizma su izazovi treće varijante još veći. Kako zadržati čistoću individualne svijesti ako je kolektiv pronašao način da tu svijest manipulira i blokira preko manipulacije fizičko-energetskog tijela? Kolektivno silovanje, koje danas nazivamo “obavezno cijepljenje”, je čisti akt tjelesne povrede. Koža pojedinca, njegova materijalna barijera, se probija i ubrizgavaju se supstance čiji je sastav i dugotrajni učinak tajan i nedovoljno istražen.

Naša temeljna svijest jest tjelesna svijest, naša prva pažnja. Disciplinom uzgoja naše tjelesne energije dobivamo priliku da dosegnemo  svijest našeg čisto-energetskog tijela, tj. drugu pažnju. Dostup do nje je zablokiran procesom socijalizacije (učenja i odrastanja u kolektivu) i čarobnjačkim marifetlucima inteligencije koja upravlja kolektivima (romantika). Imobilizacijom tjelesne svijesti, putem npr. trovanjem cijepljenjem, pojedincu se oduzima mogućnost dosezanja energetske svijesti (ili kako je romantičari zovu: duhovnost), jer se uništava hardware potreban za nju. Strategija kolektiva je uvijek implicirala upotrebu ideologije izopačene dualnosti. Čim duhovnost odvojiš i suprostaviš tjelesnom, na vrlo lukav način je već u startu spriječena mogućnost dosezanja energetske sfere (duhovnog, spiritualnog) široj populaciji. Slučajna postignuća onda zovemo čudima, a te čudake se onda proziva ili luđacima ili svecima.

Bez sveobuhvatne zaštite pojedinca od represija od strane kolektiva, nije moguće ostvariti nikakvo alternativno društvo zajednice živih ljudi, kojima će biti zagarantirano preživljavanje na duži rok. Iluzija raja, koju imaju živi ljudi ili negatori državnog sistema na području Balkana i nekih južnoevropskih zemalja, može se zahvaliti samo sreći što u tim područjima pravni i represivni aparat države pati od kronične lijenosti i nedosljednosti.

 

5. konvencija u Visokom – “O Živom čovjeku i imaginarnim svjetovima”

Obzirom da je život stvaran/ono što jest/vječno/sveprisutno onda je i živi čovjek isti takav. Njegovo obilježje jest da ne okreće enrgiju/životnu silu u imaginarne svjetove, ili barem minimalno koliko je potrebno u tim svjetovima. Mnogi danas nemaju ikakvu ideju ili informaciju o tome što je stvarnost kako se ona percipira i da li je čovjek uopće živ tj. živi li u stvarnom ili imaginarnom svijetu. Nažalost većina je u potpunosti upala u takve svjetove i nemogu iz njega izići jednostavno jer ne znaju niti da se u njemu nalaze. Tako su zamjenili živo neživim pa možemo reći da samo preživljavaju u takvim svjetovima. Kao i uvijek rješenje se nalazi u znanju o tome tko/što je čovjek i što je i kako se manifestira svijet u kojem se on nalazi.

Jadan kratki, ali sveobuhvatni presjek stvarnosti i imaginarnih svjetova napravio sam na uvodnom predavanju 5 konvencije živih ljudi koja se održala u Visokom od 18-20.9.2020. U njemu sam se obraćao ljudima koji se po prvi puta susreću s ovom temom kako bi im bilo jasnije da živi čovjek nije onaj koji ima papire, nego onaj koji razumije ove stvari.

Izopačeni dualizam romantike

Postoji li dualizam bez antagonizma, bez onog naboja koji tjera na upotrebu sile? Antagonizam dolazi tek kad se uvede ideja vrijednosti i hijerarhije. Öim eliminiramo te dvije ideje, nestaje i osnove za antagonizam. Tko je unio virus-ideju hijerarhije? Muškarac i žena nisu stvoreni da se međusobno dokrajče u borbi za „zadnju riječ“. Oni su tu, da sjedinjenjem stvore novo čudo života, novu samostalnu jednotu. Prirodni dualizam je onaj koji jača i podržava jednotu. Skladan par je mnogo više od zboja njihovih individualnih moći. Kako može doći do sjedinjenja skladnog para, ako se sistem vrijednosti bazira na:

  • ja sam duhovan,
  • ja sam muškarac,
  • ja sam um (mislim dakle postojim),
  • ja sam najvrijednije biće u univerzumu,
  • ja (osoba) sam stvoren po licu i naličju Boga („Osobus Maximus“).

Odakle ideja da se suprotnosti moraju sukobljavati? Što je sa međusobnim usklađivanjem? Usklađivanje zahtijeva strpljenje i umijeće. Sukobljavanje je najbrži način energetskog pražnjenja. Ekplozija emocija i fizički sukob u kratkom roku nas rješavaju našeg životodajnog energetskog potencijala. Sukob je uvijek sjeme novog sukoba. Rat je uvijek klica novog rata. Tko je prvi raskolio balkanski rod na kleronacionalne zajednice i nahuškao prvi sukob, kreirao trakavicu ratova na ovim prostorima? Tko je unio virus raskola u bračne krevete? Kome je u interesu da se rađaju frustrirana i energetski oštećena djeca? Kome smetaju moćna djeca, budući revolucionari, vođe, narodni heroji?

Kako je antagonizam imeđu čovjeka, kao prirodne materijalno-energetske tvorevine, i osobe, kao umjetne nematerijalno-neenergetske tvorevine, prebačen unutar čovjeka samog? Kad je čovjek poludio i koncept građanskog rata ili šizofrenog sado-mazohizma postavio kao svoj sveti životni postulat? Jesu li naše pretke opili ili hipnotizirali da bi to realizirali? Jesu li naši pretci bili toliko naivni, dobroćudni i glupi, da su pri zdravoj svijesti kupili „mačka u vreći“ i pošteno ga platili kao svetu relikviju?

Odakle ideja o antagonizmu materije i duha? Tko je zamjenio sinonim svijesti za sinonim uma? Um je suštinski protiv materije i protiv svijesti. Um je antagonističan i energetskom tijelu. Um je strano tijelu u meterijalno-energetskoj cjelovitosti. Um je u vidljivom i nevidljivom ratu sa svim. Um je umjetna inteligencija koja ne pripada porodici živih bića. Vratimo se pažnji (čistoj svijesti) i tijelu (materiji) i nestat će i uma i antagonizma. Nestat će želja za prevlašću, porobljavanjem, hijerarhijom, izrabljivanjem. Nestat će onaj nekonstruktivni i rušilački dualizam, ustupivši mjesto stvaralaštvu i suradnji.

Zašto je upravo u eonu znaka riba antagonistički dualizam toliko popularan, sveprisutan i nadasve uspješan? Pogledajmo pažljivije njegove simbole: dvije ribe i astrološki simbol )-(. Vesica piscis () (kao geometrijski prikaz otvora, prolaza, vagine) je raskoljena na dva segmenta kruga i razmještena na suprotne strane. Kao rezultat imamo antagonistički dualizam na svim nivoima društvene stvarnosti, od religije, znanosti, filozofije, morala… Dualistički antagonizam posvuda. Individualizam kontra kolektivizma, politička desnica i ljevica, idealizam kontra materijalizma u filozofiji.  Sve teorije i prakse koje vode sjedinjenju (yoga naprimjer znači sjediniti, religija također, a ipak su jedna drugoj antagonistične) su tabuizirane. Sve mističko-individualne prakse su tabu. Seks je tabu.

Izopačena duhovnost riba podcijenjuje i prezire izopačeni materijalizam djevice. Obe izopačenosti su zasnovane na odvojenosti i negaciji prirode i obožavanju spekulativnog uma, koji je prozvan duhovnošću. Lukavost uma je zbog svoje lukrativnosti u hijerarhijskom socijalnom miljeu podignut na najviši pijedestal. On daje moć i bogatstvo, te garantira povlašteni društveni položaj. Suštinu ribe ne simbolizira filozofska dogmu (ideologija), kao što djevica nije mešetarenje na burzi i zelenarenje. U doba riba sijemo, u djevici žanjemo. Voda oplođuje i hrani zemlju. Umjesto sistema navodnjavanja imamo poplave i suše. Umjesto izobilja imamo glad. Umjesto blagostanja (well-being) proživljavamo strah. Izopačenost ribe je prepuštanje emocionalno nabijenoj i nadasve nepraktičnoj intelektualizaciji. Izopačenost djevice je omamljenost lukavom pohlepom. Sveprisutni nam simbol križa, koji nas nadgleda već dva tisućljeća, niti sjedinjuje, niti stvara, niti otvara nove puteve.

„Prekrižio sam to, raskrstio sam sa tim!“

Dualizam može biti centrifugalnog i centripetalnog tipa. Svastika je pokušaj centrifugalizacije križa i smišljeno je devastirana projektom nacizma. Moramo li se sramiti što taj simbol nalazimo na tisućama godina starim artefaktima naših balkanskih prostora? „Odbaci svoje i prihvati tuđe!“, je mantra koja je utetovirana u gene balkanskih domorodaca, zajedno sa nametnutim mitom o njihovoj migrantskoj prošlosti. Kad je počelo i koliko je trajalo to nasilno „pranje mozgova“?

Zašto je prezicna analiza našeg kolektivnog sna toliko važna? Svi mi spavamo i sanjamo ovaj globalni, izvana inducirani san. Naći otvor u novi suvereni san, novo doba, novu realnost, ne možemo ukoliko ne postanemo svijesti trenutne situacije. Kako pripremiti zdravu okolinu za živog čovjeka, ako ne shvatimo i počistimo izopačenosti trenutnog stanja, koje je i u nama? Prava duhovnost nije ni kolektivizam reprezentativnih vjera, niti je pravi materijalizam špekuliranje na burzi. Istinska duhovnost i materijalizam se sjedinjuju u jedno, kao što nas uče stare šamanske kulture i moderna kvantna fizika. Materija je misterija energije i energija je misterija materije. Koncept energije uništava koncept neminovne antagonističke kontradiktornosti dualizma, koji nas je dva milenijuma raskoljavao. Sve je jedna misterija, čudo života, koje čeka da bude doživljeno.

Kako spriječiti da se trakavica romantizma ne prenese i na novo doba? Sjetimo se kako je vojni državizam i hijerarhiju rimskog carsta zamjenila rimska crkva sa svojim konceptom imperijalne religije, kojom upravlja vojno-hijerarhijska struktura zatvorenog apsolutističkog tipa. Ista takva struktura danas upravlja modernim demokratskim društvom i njegovom novom religijom – znanošću.

Kvantna fizika ima potencijal da bude smrtni udarac jezuitsko-romantičarskom konceptu znanosti. Fenomenologija ima potencijal da bude smrtni udarac filozofijama i religijama. Rad Castanede ima potencijal da postane smrtni udarac terminologiji romantike i sve poveže u jedan individualno-transsubjektivni šamanizam modernog doba. Bez tog direkta, krošea i aperkata nema nokauta romantike. Bez radikalnog čišćenja pojmova, nema nade za izlazak iz kaosa i konfuzije u koju nas naš gospodar – um uvijek satjera. Kome trebaju pojmovi poput duhovnost, ljubav, Bog, itd.? Zašto čuvati nepotrebne stvari pune pljesni i bakterija? Koja je to vrsta ugode koju osjećamo kad koristimo te pojmove? Kakve emocije one izazivaju? Tko se hrani energijom koju te emocije iz pojedinca raspršuju?Zašto napuhivanje ega stvara osjećaj lažne tj. lijene ugode? Koja je cijena te ugode? Tko stoji iza tih kupoprodajnih ugovora i energetskih transakcija?

Antagonistički dualizam između duha (energije) i tijela nema osnovu u prirodi. On postoji samo u umu osobe (ne-energetskog bića). Ili smo sljedbenik uma tj. osoba, ili smo biće svijesti koje opaža tj. čovjek. Proces dezinfekcije u cilju oksidacije virusa romantike je primaran i sveobuhvatan poduhvat, koji se mora provesti savjesno i do u detalje precizno. U protivnom, opet ćemo se probuditi u noćnoj mori, kojs će postati naša nova stvarnost. Umjeće čarobnjaka romantike odgleda se u pretvaranju našeg svjesnog sna u nesvjesnu noćnu moru. To je umijeće manipulacije kolektivnog sna. Fenomenolozi to zovu umijeće intencije, umijeće namjeravanja:

„Deliberately intentionaly act of reality constitution.“