Uvod u fenomenologiju srama

“Kad se jednom naučimo sramiti, to nas prati cijeli život.” Meluzzi

Osjećaj srama i krivice su naša ulaznica u društveni sistem, tj. pokazatelj da smo dovoljno zreli da bi postati sastavni dio kolektiva. Dijete se ne rađa sa sramom, već se ono uči sramiti, oponašajući one starije. Tko je ismislio ideju srama, Tko propovjeda ideologiju srama i krivice? Nije li priča iz rajskog vrta utopljena u ta dva osjećaja? Nismo li svi mi po definiciji rođeni sa bremenom tog nepojmljivog i neobjaünjivog prvobitnog grijeha, zbog kojeg osjećamo krivicu i sramimo se cijeli život? Sistem odgoja i edukacije je glavni čimbenik koji je zaslužan da se u djetetu razvije umjeren osjećaj krivnje i srama.

Sram se na poseban način pojačava u jednom od glavnih stadija razvoja ljudskog bića: pubertetu. Rast u tom periodu je često nemiran i neharmoničan. On prisiljava adolescenta da doslovno obitava u osjećaju neprimjerenosti u odnosu na druge, konstantno se uspoređujući sa vršnjacima. Osjećaj podređenosti i negativna slika o sebi, koja se kao posljedica toga razvija, posebno se vezuje uz tjelesni izgled.

Popis “upaljača” našeg srama je dugačak i krajnje individualan. Kako izgleda moj popis, moja zbirka trenutaka srama i stida? Svako od nas je dužan napraviti ovaj popis i odvrtiti film ispred svojih unutrašnjih očiju, ako iz nikojeg drugog razloga, onda iz ljubavi prema samome sebi. U tim momentima srama je ostala zakočena ogromna količina naše životne energije. Tko se nije sramio tokom puberteta? Tko nije mrzio samog sebe tj. svoje tijelo, jer nije sličio nekom idolu generacije? Da li je negativan odnos prema vlastitom tijelu u zrelim godinama rezultat neprobavljenih trauma iz puberteta? Što se u nama dogodilo kad nas je netko tada javno posramio? Jesmo li sve prihvatili  kao šalu, povukli se postiđeni i pali u depresiju ili smo smrtni ozbiljni spremali osvetu mrzeći osobu koja nas je osramotila?

„Pazi na sestru, da nebi osramotila familiju!“

Kad smo posramljeni, mi automatski osjećamo da ne zaslužujemo potpunost života. Jak osjećaj srama nerijetko vodi i do samoubistva. Osoba jednostavno ne može podnijeti one tihe ali ubojite poglede posramljivanja. Društvo, kao egregor na daljinsko upravljanje je vrlo nemilosrdan i netolerantan na sve koji se ne pridržavaju njegovih normi ponašanja i moralnih pravila. Dok smo u stanju srama, on nam uvjerava da nismo dostojni onoga što uživaju oni društveno priznati i ugledni. Sram nas je pretvorio u građane drugog reda. Oduzeo nam je pravo na društvenu podršku našeg dostojanstva, pogazio je naš ugled i našu čast. Gubljenje ugleda ne mora automatski značiti i gubljenje dostojanstva, koje je naš intimni osjećaj naspram nas samih.

Sram se poput klina zabija u područje između naše svijesti i našeg tijela. To je područje gdje prebivaju naša čula. Jedan od njih, onaj šesti, je um ili interpretacijski sistem. Bez njega invazija i implantacija srama u naše biće nije moguća. Bez petokolonaša se napad straha odbija o rubove naše tvrđave tijelo-svijesti.

Možemo li sada sram sagledati u jednom drugom svjetlu. Postalo je jasno kao dan, da je sram magijsko-psihološka  tehnika manipulacije i programiranja ljudskog bića. Učeći se sramiti mi ne postajemo fini, moralni i civilizirani građani. To je laž koja nam je podmetnuta da se navučemo, a poslije je kasno. Nepoželjna nuspojava srama je pretvaranje jednog dijela naše životne energije u onu nemilosrdnu i vrlo nasilnu. Sram od nas postepeno pravi agresivna čudovišta, koja onda čekaju pogodan trenutak svoje realizacije. Kad god primjetimo da smo neuravnoteženi, agresivni ili čak nasilni, zastanimo na trenutak i zapitajmo se tko nas je nedavno uvrijedio, posramio, nasrnuo na naše dostojanstvo i ugled.

Cijeli sistem našeg moralnog društva drži u šahu sve pojedince putem prijetnje javnog sramoćenja. I najveće karijere se survavaju u bezdan brzinom svjetlosti, kao posljedica medijskog napada na moralnu nepodobnost pojednica. Nema ništa surovije od javnog linča u kojem je osoba razapeta na stub moralnog srama. Jedna društveno neprihvatljiva seksualna afera i godine rada nestaju u pepelu. Sram je vrlo staro i vrlo moćno oruđe manipulacije programiranja ljudi.

  1. Posrami ga uzevši mu njegovo dostojanstvo, pogazi njegov ugled i čast.
  2. Oblikuj ga po želji.

Socijalna sredina ne podnosi odstupanja izvan određenog, prethodno dogovornog okvira. Društvo tako štiti svoju homogenost. Pojedinac se štiti ili skrivanjem, bijegom u samoću ili autizmom. Samo vrhunski čarobnjaci mogu se kontrolirano sramiti i onda u trenutku sve promjeniti.

Sretan  1. rođendan „bijele diktature“!

Krajem 2019-te godine sam u jednom prilogu za ovu stranicu, bacio oko na nadolazeću 2020-u godinu i iskreno opisao svoje vrlo čudne predosjećaje u vezi nje. Bit će to jedna teška godina, puna izazova na koje nismo pripremljeni. Tko je tada mogao naslutiti da će se cijeli svijet pretvoriti u fašističku diktaturu? Točno nakon godinu dana od objave ove pravno frizirane pandemije, vrijeme je da se  osvrnemo unazad i irekapituliramo proživljeno, nebi li jači i iskusniji preživjeti ovu 2021-u godinu.

Tokom prošle godine smo doživjeli, a većina nas i preživjela, sve one restriktivne mjere državnog aparata kao izgovor za opasnost od navodne smrtonosne zaraze. Jedan mali, prilično jednostavni virus, koji u međuvremenu još nije izoliran, uspio je paralizirati cijelu našu, tehnološki visoko razvi- jenu, civilizaciju. Vlasti diljem svijeta su iskoristile potencijalnu opasnost od zaraze kao paravan za dosezanje nekih drugih ciljeva, koje sa zdravljem i blagostanjem stanovništva nemaju nikakve veze.

Sada, nakon godinu dana, možemo sa sigurnošću ustanoviti da su zakazale sve javne institucije društva i sve mjere koje su one donosile. Činjenice jasno pokazuju da se nije radilo o nikakvoj smrtnoj pandemiji, već o dobro organiziranoj i globalno koordiniranoj akciji u cilju stvaranju novog kulta, nove pseudo-religije, baziranog na strahu i dezinformacijama. Ogromno pukotina u društvu koja je nastala u proteklih godinu dana, ušla je u intimu mnogih ljudi i razbila mnoga prijateljstva i veze.

Ako neće milom, onda ćemo silom!

Iskustva tokom prethodnih fake-pandemija zadnjih 20-tak godina, su od početka implantirani u strategiju ove zadnje „šišmišovske“, te su vlasti vrlo brzo prisegnule  autoritativnim mjerama, odmah po proglašenju pandemije. Za to je bilo potrebno ekspresno promjeniti definiciju pandemije, nebi li se dobila pravna osnova. Onda su mediji započeli ofenzivu dezinformacija i indoktrinacije strahom, dok je novorođena institucija cenzure alternativnih medija svim snagama nastojala spriječiti širenje činjenica. Uvjeravali su nas da je zdravstvo pred kolapsom i da su bolnice prepune bolesnih i umirućih. Ipak naknadne analize su pokazale, da podaci o smrtnosti, popunjenosti bolnica i broju oboljelih, ni izdaleka nisu bili tako kritični, kako je to koordinirana akcija stožera i njima poslušnih medija propagirala. Oficijelne statistike su se morale redovito falsificirati. Izmišljen je onaj fantomski „zaraženi“,  bez simptoma bolesti, ali vrlo opasan po okolinu. PCR-test je zbog svoje „fleksibilnosti“, uvijek postao miljenik kurve-statistike. Pritom su svi mediji slučajno zaboravili, da je autor (i u međuvremeni milijarder) tog za pandemiju apliciranog testa, zapravo osoba, koja se već obrukala tokom prethodne lažne pandemije „životinjske“ gripe i time izgubila svaki kreditibilitet.

Političari, kao profesionalni glumci, su odradili ulogu mučenika, koji krajnjim naporima drže teško stanje pod kakvom takvom kontrolom, dok je težina situacije umjetno napuhana medijskim trikovima. Prošla godina je pokazala, kamo nas stvarno vodi sistem neoliberalne demokracije i koliko je eliti na vlasti i njenim političkim marionetama stvarno stalo do dobrobiti čovječanstva. Da kojim slučajem u nekoj od evropskih zemalja postoji ministarstvo za sreću, vjerovatno bi bilo smjenjeno u najkraćem roku i javno linčovano za suradnju sa „okupatorima“. U svom svojem licemjerstvu su političari ipak objavili i pokoju istinu, naravno u pogrešnom kontekstu. Svi su od početka govorili da smo u stanju rata, najvećoj krizi od završetka drugog svjetskog rata. Da istina je, ali nisu spomenuli tko i protiv koga zapravo vodi taj rat  i sa kojim ciljem. Radi se o ratu između iskusnih profesionalaca i zbunjenih amatera.

Ne samo da je „pandemija“ pokazala koiliko je lomljiv naš osjećaj sigurnosti i samopouzdanja, već i naše samo postojanje. Vrijednost života je pala na niske grane, a smrt je postala svakodnevnica ili nova normalnost. Mantranje parola „čuvanja i uskraćivanja svega što nije neophodno za puko preživljavanje“,  devalviralo  je vrijednost svih onih svakodnevnih životnih vrijednosti koje su nam do sada bile svete. Konstantno stanje straha je iscrpilo sve rezerve energije bubrega prosječnog čovjeka ili naivnog amatera. Bubrezi su se u panici obratili susjednoj jetri i zamolili za pomoć. Ona je kolegijalno uključila alarm i proglasila izvanredno stanje kao pokret otpora za okončavanje ove neizdržive situacije. Bijes je emocija jetre,  a jetra je ta koja čisti organizam od nepotrebnih stvari. Kolektivni bijes je tu da očisti svijet od laži i da ovu nenormalnu nestvarnost pretvori u trezvenu realnost. Bijes budi i tko se danas ne probudi iz ove noćne more, neće skoro imati tako idealnu priliku.

Nakon skoro pola stoljeća utopijskog obilja i pomahnitalog  konzuma, dovedeni smo pred zid za streljanje, spoznavši koliko smo zapravo ranjivi kao biološka svjesna bića. Ošinula nas je spoznaja da je život unikatni fenomen, svetinja, a ne samo jedan od kuglica u nizu inkarnacijske trakavice. Ošinula nas je spoznaja da ne postoji dualizam uma i tijela, već da postoji samo svijest, ali ne kao nešto transcedentalno, već kao nešto masivno. Naše tijelo jest svijest.

Najbolji opis trenutne rođendanske atmosfere je globalni osjećaj nesvjestice i bijesa. Nitko od jadnog puka ili te amorfne mase amatera nema know-how kao se odnositi sa tim stanjima bića, sa tim osjećajima. Postoji li izlaz iz ove situacije u kojem je društvo opasno podjeljeno na bijesno-neposlušne i rezignirano-poslušne i uziljno prijeti da rođendasko slavlje pretvori u rođendanski masakr? Na kraju ove plandemije, ukoliko se ona ikada i završi, svi ćemo redom biti traumatizirani na ovaj ili onaj način, tj. na samo nama specifičan način. Morat ćemo naučiti živjeti sa novim ograničenjima, koje su nam posljedice tih traumatskih ozljeda donijele.

Slavimo tako ovaj rođendan i ne vjerujemo svojim očima, kamo smo dospjeli za samo godinu dana. Da nam je netko prije godinu dana rekao kakvo nas magarčenje čeka, nitko mu nebi povjerovao.

Happy birthday!

Prevencija kajanja

Naučili smo da je bijes vitalna reakcija našeg bića na situaciju u okolini. Naučili smo da treba spriječiti da bijes postane  inner job i da nas pojede iznutra. Uzmimo kao primjer da smo donijeli odluku koja se pokazala neekonomičnom ili štetnom po zdravlje. Što učiniti? Kako se postaviti? Dali se prepustiti našem intimnom građanskom ratu i ekploziji bijesa ili trezveno sve staviti na papir i sagledati situaciju. Na kraju krajeva, još smo živi. To nam daje priliku da koliko toliko popravimo situaciju.

Situacija je uvijek teža ukoliko odluku nismo donijeli samostalno. Netko nas je gurao i nagovarao i mi smo pod pritiskom pristali. Takva situacija se dogodila i trebamo je probaviti. Najveća pouka koju možemo izvući iz jednog takvog iskustva je da se ubuduće više ne smijemo dozvoljavati „lukzus“ da se netko drugi upliće u donošenje naših odluka.

Proces donošenja odluka je svetinja. Svaka odluka može biti ona zadnja u našem životu. Zato nema ni malih ni velikih odluka. To je čista kvantna fizika, čisto čarobnjaštvo. Mi odlučivanjem sudjelujemo u oblikovanju stvarnosti. Važnost tog akta se nikako ne može precijeniti. Duhovno-energetski aspekt donošenja odluka jest i mora ostati primaran onom ekonomsko-materijanom. Energija uvijek vidi dalje u budućnost, ima širu sliku i bolje razumjevanje kompleksnih situacija. Sve mogućnosti se moraju trezveno sagledati i vrlo ozbiljno razmotriti.

Vremenski pritisak u vrijeme donošenja odluka nije pozeljan, ali je ponekad neminovan. Zato je poželjno stvoriti svoj ritual centriranja, par pokreta i disanja kojima fokusiramo svu našu paznju u sadašnji trenutak. Potrebno nam je doeseći stanje da odluku donese naše kompletno biće, a ne jedan njegov fragmenti ili nekoliko njih. Jedan od primjera je da samo računamo moguću kratkotrajnu dobit ili se potpuno prepuštamo osjećajima.

Trezvenost i cjelovitost su dva stupa na kojima počiva svaka odluka zbog koje se nećemo naknadno žaliti. Taj naknadni proces samokažnjavanja je ono sto doslovno ruinira naše vitalno biće. Stvara se raskol u vremenu i prostoru naseg energetskog bića. Pokušavamo vratiti vrijeme unazad i otjerati onaj dio sebe koji je učinio grešku. Greške u suštini niti ne postoje. Postoje samo odluke i iskustvo na osnovu lojeg učimo i rastemo u svjesnosti. Jedino što se moće smatrati greškom je bijes prema samom sebi, koji se može manifestirati kao kajanje, žaljenje, mržnja ili čak i euforija.

Studij ratnih strategija i školovanja vojnika može se pokazati kao vrlo koristan u cilju jačanja integracije svog duha. Život vojnika je sveden samo na ono najosnovnije. Nema viška odjeće, obuće, vremena ili hrane. Nema vremena za žaljenje, samo za donošenje odluka- nareženja i njihovo kasnije bezpogovorno izvršavanje. Razlka između vojnika i duhovnog ratnika je samo u tome tko donosi naređenja. Ratnik nema nadređenog osim apstrakne sile namjere, koju možemo zvati duh svemira.

Dobra vojna škola je poput dobre obuke vrhunskih sportaša. Mentalni trening je kod sportaša važniji, jer je kod njih naglašeniji ego i sloboda kretanja. Kod vojnika je mentalni trening uplementiran u ritual svakodnevnice.

Čarobnjaci drevnih civilacija su odavno primjetili koliko je važan naš stav i ponašanje u svakodnevnici. Oni su doslovno vidjeli da društveno uređenje oko nas srše svu našu raspoloživu energiju. Prosječnom čovjeku na kraju dana ne preostane ni trunke energije za sječanje snova ili svjesno sanjanje. Bilo kakav duhovni napredak ili rast njegove energije je onemogućen samom činjenicom da smo društveno biće.

Kako skovati adekvatnu vojnu strategiju za preživljavanje i napredak u doba ovog aktualnog totalnog ali nevidljivog rata? Ignoriranje činjenica i romantiziranje situacije je pogubno i poražava nas već u startu. Ogromna većina ljudi je do kraja 2020-te godine tiho odlučila podržati nametnutu agendu ili zločin potiv čovječanstva. Njihova taktika je priznati svoju nemoć i prepustiti se toku događaja. Osjećaj bespomoćnosti i zbunjenosti je lako prizvati. Svi smo nekad bili djeca ili smo bili bolesni, jako umorni ili pospani. Da li se ti bio-roboti kojibespogovorno slijede i podržavaju sile koje su u ratu sa čovjecanstvom sjećaju kad su potpisali svoje ugovore o suradnji?

Izmedu stanja pasivne bespomoćnosti i stanja moći, prvo se javlja bijes. On nas podsjeća da smo živi i da imamo energiju za borbu, za donošenje vlastitih odlukai da imamo snage za neposlušnost naspram institucija društvene zajednice. Neposluh prema kolektivu jedan od osnovnih karakteristika suverenog čovjeka. Stari čarobnjaci su slobodu definirali kao slobodu od kandži društvenog sistema. Bili su u pravu! Danas se protiv čovjecanstva vodi vojno-magijski rat. Obrambena strategija mora biti uskladena sa onom napadačkom, dakle individualac se takoder brani vojno-magijskim metodama.

Nije li slučajno da je prvi korak u učenju čarobnjaštva (ili subjetivne kvantne fizike) pastajanje ratnikom? Samo kao ratnik, čovjek može opstatii u ovom svijetu grabežljivaca. Do 2020-te godine smo se lako mogli zavaravati da živimo u svijetu humanosti. Danas je to moguće samo osobama ili bićima zamagljena uma. Razotkrivanje malih i velikih laži koje nas okružuju i truju,  je poput rastjerivanja magle u našim glavama, otrovne magle.

Očekivati skori kraj ovog rata je kontraproduktivno. On zapravo nikad ne smije prestati, jer će nas to lišiti onih dragocjenih mučitelja, koji nas iz dana u dan, iz minute u minutu, podsjećaju da ukoliko ne uzmemo naše živote u svoje ruke, oni ne vrijede ni pišljiva boba. Najveći poklon koji nam je darovala ova neugodna situacija globalnih razmjera je upravo taj globalni mučitelj u obliku zakona, normi, ograničenja, prijetnji, neizvjesnosti i još štošta drugog.

Prevencija kajanja je prevencija fragmentacije bića.

Filozofija ne-uma ili disciplina čiste percepcije

Zima je pogodno doba za sve prakse introspekcije. Ako tome dodamo i prisilno zatvaranje, onda ispada da je sada savršeno vrijeme za sve vrste meditacija ili tihovanja. Kako na tom putu nebi izgubili navigacijsko kormilo i izgubili se u bespućima svijesti i nesvijesti, dobro je odmah u startu, utvrditi mostobran ili odrediti metodu i strategiju našeg istraživanja. Fenomenologija se tu nudi kao vrlo pogodan filozofski metod, čiji je osnovni cilj da sami sebe ne zamantamo svojim vlastitim interpretacijama tj. da ne dozvolimo da nas naš „vlastiti“ um namagarči.

Iako je pojam fenomenologije u upotrebi još od 1700-te godine, tek je E.Husserl fenomenologiji dao moderni oblik i namjenu. Za njega je ona filozofski metod istraživanja bitka, esence svih stvari. On je bio uvjeren, da tek ako uspijemo odbaciti sve predrasude, sve ono dotad naučeno o predmetu kojeg promatramo, možemo spoznati njegovu skrivenu bit. Metodu čišćenja tih etiketa, koje lijepimo na sve predmete koje posmatramo, on je nazvao „redukcija“. Suština te metode je biti izuzetno pažljiv i budan tokom promatranja. Svaki sud koji se pojavi je nepoželjan, jer nas odvlači iz sadašnjeg trenutka. Dakle ili promatramo u istini ili stvarnosti, ili interpretiramo i zavaravamo se lažima i iluzijom.

Kad su učenici pitali Husserla kako da u praksi primjene metodu redukcije, on im je odgovorio: „Pa kako ja mogu to da znam, ja sam filozof!“. Kod praktične primjene redukcije i fenomenologije uopće, mogu nam pomoći znanja i iskustva sa područja šamanizma. Tek kad shvatimo temeljne postavke šamanizma, postaje nam jasniji i sam pojam fenomenologije i njenja praktična primjena. On nas uči, da metoda fenomenološke redukcije nije i ne može biti praksa isključivo intelekta. Šamanizam tvrdi da naša svijest nije transcendentalna, kako je mislio Husserl, već energetski, pa tako i materijalni fenomen. Čista percepcija nije postignuće uma, već našeg cjelovitog bića. Um ne promatra, on interpretira. Biće zauzvrat percipira i osjeća cijelim tijelom. Taj osjećaj, bez bremena interpretacije, je naš subjektivni dragulj, naše „viđenje“ stvari kakve one uistinu jesu.  Krajnji cilj fenomenološko-šamanske redukcije je direktno percipiranje energije, tj. istine, tj. svijeta kakav on uistinu jest.

Za čudo koje zovemo promatranje bez interpretiranja ili direktna percepcija, potrebno je dakle uključiti i cijelo naše biće, tijelo i pažnju, a ne samo oči. Ono što mi zovemo fizičko tijelo, zapravo nije plod promatranja, već interpretacije. Tradicija šamanizma ili čarobnjaštva nas uči da je fizičko tijelo naša interpretacija jednog energetskog fenomena. Svako od nas ima u sebi ugrađen interpretacijski sistem, koji oni zovu „ljudski oblik“ i koji energetski „input“ izvana prevodi u opis i sliku svijeta koji poznajemo. Direktno percipirati okolinu moguće je tek nakon isključenja tog interpretacijskog sistema, koji nam je ugrađen procesom socijalizacije. Za taj čin nam je potrebna volja, istrajnost i energija. Bez volje ne znamo kamo želimo ići, bez istrajnosti brzo odustajemo kad počnu neugode i iskrsnu prepreke, bez energije nema pokreta („Sranje, mobitel mi se ispraznio!“).

Trik uma (ili romantike uopće) se sastoji u tome da se biće prvo razdvoji na svijest i tijelo. Potom se svijest-pažnja zamjeni umom. Pošto je um nama strana i neprirodna stvar, on je po svojoj prirodi suprotstavljen tijelu i njegovom bratu blizancu, energetskom tijelu. Um, kao trojanski konj, je osnova na kojoj se bazira manipulacija i kontrola izvana. Nitko ne kontrolira naš um. On ionako nije naš i pod našom kontrolom. Fenomenologije/šamanizam nastoji disciplinom redukcije ušutkati um, aktivirati cijelo tijelo u procesu promatranja i omogućiti mu direktnu percepciju energije ili istine ili bitka stvari, kako je to Husserl nazivao.

Kako da dosegnemo svoju energetsku dušu, kad nismo dosegli ni našu fizičku dušu? Uvjeravajući nas da „mi nismo ovo fizičko tijelo“, um pobjeđuje u startu, ako mu naravno povjerujemo. Zato su intelektualci tako dosadni, a ludi umjetnici tako inspirativni. Tamo gdje je um, nema energije. Upravo to, umu omraženo, fizičko tijelo je ujedno i energetsko tijelo i ono je kao cjelina prirodno povezano sa svojim bratom blizancem: energetskim tijelom tj. dušom. Proces osvještavanja ili buđenja se svodi na razotkrivanje spomenutog trojanskog konja, koji nam je implantiran od ranog djetinstva. Drugim riječima, to je dekonstrukcija interpretacijskog sistema (uma) i buđenje „aparata“ za direktnu percepciju energije/istine. Zašto nam treba netko objašnjavati svijet, dok mi držimo naše oči zatvorene? Zašto ih ne otvoriti i pogledati istini u oči? Metafora otvaranja očiju je buđenje naše cjelovite tjelo-svijesti, tj. uključivanje svih naših unutrašnjih vitalnih organa u proces promatranja. Mi smo promatrači. Promatranje se vrši cijelim tijelom. Dakle, mi smo naše tijelo. Ono je svetinja, baza naše promatračke potencije.

Vojna strategija trećeg svjetskog rata

Koliko god nekima izgleda sumanuto nazivati ovu aktualnu Plandemiju trećim svjetskim ratom, tehnike koje se na globalnom planu koriste za navodno suzbijanje te iste plandemije, neodoljivo podsjećaju na tehnike koje su razvijene unutar vojnog sektora i koje se tamo marljivo primjenjuju. Ovaj put imamo sukob koji se ne odvija između dvije profesionalne vojske, već između profesionalaca i amatera (globalnog stanovništva), koji nemaju pojma u kakvoj se situaciji nalaze. Svo iskustvo grubog i mekog (suptilnog i nevidljivog) ratovanja, koji su vojni profesionalci stekli  tokom bogate ratne povijesti, slilo su u strategiju ovog neidljivog ali totalnog rata.  Slijedi tabela sa tehnikama i rezultatima primjene istih, koja bi trebala pojasniti stanje u kojem se nalazimo i navesti one naivne i dobroćudne sugrađane, da preispitaju stanje stvarnosti u kojoj se nalazimo.  Navedene su vojno-ispitivačke tehnike za slamanje volje  pojedinca i njegovu potpunu neutralizaciju. Kako je izvijestio New York Times, ova tablica iz 1957. godine je prikaz komunističkih prisilnih metoda Kine za postizanje individualnog uklapanja u kolektiv. Ovu tablicu je pripremio sociolog Albert Biderman kao sukus svog istraživanja metoda koje su koristili kineski komunisti za iznuđivanje informacija i lažnih priznanja američkih vojnika, zarobljenih tijekom rata u Koreji.  U jednoj ranijoj studiji,  Biderman je opisao ove metode kao “gnusan gnjev”, dodajući da “vjerojatno nijedan drugi aspekt komunizma temeljitije ne otkriva svoje nepoštivanje istine i pojedinaca, kao upotreba ovih tehnika”. Ljevičari tada nisu bili omiljeni od medija, kao što je to slučaj danas, kad se neoliberalizam kamuflirao u novoj ljevici. Kina i Amerika su tada bili smrtni neprijatelji. Što ako su u aktualnom ratu njih dvoje sada saveznici?  Bidermanova tabela metoda pokazuje  kako se pojedinac prisiljava na uklapanje u masu, kako da se slomi njegova individualna volja, u potpunosti počini u kolektivu i nestane u njegovoj besvijesti.

Osnovni metodPosljedice (Namjena)Variante
1. IzolacijaLišava žrtvu svake socijalne potpore i sposobnosti da se odupre. Razvija intenzivnu zabrinutost za sebe. Žrtvu čini ovisnu o ispitivaču.Potpuna samnica. Potpuna izolacija. Poluizolacija. Grupna izolacija.
2. Monopolizacija percepcijeUčvršćuje pozornost na neposrednu situaciju. Potiče introspekciju. Eliminira nadražaje koji se natječu s onima pod nadzorom otmičara. Frustrira sve radnje koje nisu u skladu s uklapanjem-poslušnošću.Fizička izolacija. Tama i jako svijetlo. Jalovo okruženje. Ograničeno kretanje. Monotona hrana.
3. Inducirano oslabljivanje i iscrpljenostSlabi mentalne i fizičke sposobnosti otpora.Polugladovanje. Izlaganje. Eksploatacija rana. Inducirana bolest. Nedostatak sna. Dugotrajno ograničavanje. Dugotrajno ispitivanje. Prisilno pisanje. Pretjerani napor.
4. PrijetnjeGaji tjeskobu i očaj.Prijetnje smrću. Prijetnje ne povratkom? Prijetnje beskrajnim ispitivanjem i izolacijom. Prijetnje protiv obitelji. Nejasne prijetnje. Tajanstvene promjene liječenja.
5. Povremena popuštanjaPruža pozitivnu motivaciju za uklapanje. Ometa prilagodbu na uskraćenost.[Povremeno?] Kolebanje stavova ispitivača. Obećanja. Nagrade za djelomičnu usklađenost.
6. Demonstriranje “svemoći” i “sveznanja”Sugerira uzaludnost otpora.Sučeljavanje. Pretvarajući se da se suradnja podrazumijeva. Pokazujući potpunu kontrolu nad sudbinom žrtve.
7. DegradacijaTroškove otpora čini štetnijim za samopoštovanje nego kapitulaciju. Svodi zabrinutost zatvorenika na “životinjsku razinu”.Spriječena osobna higijena. Prljava okolina. Kazne. Uvrede i poruge. Uskraćivanje privatnosti.
8. Naređivanje trivijalnih zahtjevaRazvija navike uklapanjaPrisilno pisanje. Provođenje minutažnih pravila.

 

Trik humanizacije

Već nas dva milenija romantika maltretira sa nametnutom slikom humaniziranog Boga. Trend ka humanizaciji je u tom razdoblju bio toliko jak i dosljedan, da su pritom i sve prirodne sile humanizirane, dobivši ljudsko obličje u obličjima kršćanskih svetaca. Kakve veze na primjer sv. Ilija ima sa gromovima? Zašto je apstraktna prirodna sila, na ovim prostorima zvana Perun, prerušena u ljudsko obličje. Kakav je to trik? Koja se magija i kakva manipulacija krije iza tog procesa?

Sve ono prirodno-materijalno-energetsko prozvano đavoljim i prokletim, dok su te iste sile prevedene u ljudske oblike postojećih i nepostojećih ljudi. Tek u tako prerušenom obliku, bilo je moguće komunicirati sa prirodnim silama. Dakle, dozvoljen je samo indirektni kontakt, preko posrednika. Trik reprezentacije je romantika dosljedno i uspješno primjenila na svim važnim područjima života. Pro nekog prisilno odvojiš od nečega što mu po prirodnom pravu pripada i onda mu ponudiš posrednike, koji se naravno moraju platiti životnom energijom u nekom svom obliku.

Prisilnom odvojenošću od prirode, ljudima je oduzeta referentna točka, neophodna za normalan i potpun život. Njima tako nepotpunim, zbunjenim i preplašenim, bilo je potom lako manipulirati. Stara, ona prirodna, referentna točka je nadomještena onom umjetno stvorenom. Tako se vjernici već dva milenija, u svojoj opijenosti, ne obraćaju direktno prirodi i njenim silama, nego njenim „legitimnim“ reprezentantima u ljudskom obliku. Sve što je direktno je proglašeno herezom. Posrednost je postala nova vrlina. Indirektnost je postala dokaz uzvišenosti i čistoće.

U odnosu prema vrhovnom i zlovoljnom bogu, sveci su postali posrednici između njega i raje. Sveci su postali hibrid sačinjen od posthumno uzvišenih svećenika i kršćanskih mistika, te humaniziranog prijevoda apstraktnih prirodnih sila. Sveci su vjernicima u monoteističkom sistemu puno bliži, bliskiji i humaniji od onog biblijskog Boga (jednog od onih divovskih, dugovječnih, ratobornih i nadasve samovažnih vanzemaljaca – Elohima), koji nije baš na dobrom glasu i ne voli da ga se gnjavi za svaku sitnicu. Lakše se moliti svecima i bogorodici, nego direktno samom šefu. Kult Djevice Marije je fenomen ovih naših genetskih prostora, koji su prije silovanja humano-patrijarhalizacijom bili društva matrijarhalnog tipa.

Trikom humanizacije je cijeli univerzum preveden na ljudski jezik, dobivši ljudske etikete. Ljudi su se po jednoj strani počeli osjećati sigurnije, dok su po drugoj strani bili u potpunosti kastrirani, bivajući odvojeni od svojih korjena i životne energije, koja je apstraktna=nehumana prirodna sila.

Trik humanizacije se bazira na biblijskom aksiomu :”stvoreni po licu i naličju „Boga“ (Elohima)”. Ako taj isti aksiom lišimo falsifikatorskog duha romantike, dobivamo otriježnujuću činjenicu: ” Mi smo genetski preobraženi dodatkom strane genetike.” Tako od ekskluzivnih božanskih bića u sekundi postajemo isprdci genetskih marifetluka nekih uobraženih i prgavih svemirskih migranata.

Trikom humanizacije su ljudi-vjernici-opijeni dobili ekskluzivno pravo na maltretiranje svih ostalih bića. Samo mi, ljudska bića, smo stvoreni po liku i naličju Boga, ostali nisu ili samo djelomično. Mi smo iznad svih, najbliži Bogu i stoga imamo pravo da odlučujemo o životu i smrti svih ostalih bića.

Trikom humanizacije su ljudi dobili krunu ekskluzivnosti i samovažnosti, koja je zarobila ili prognala njihovu magičnu prirodu. Taj trik nije moglo izmisliti neko ljudsko biće, već samo biće izvan sfere ljudskog, ali daleko lukavije i nadmoćnije. Ljudi su zagrizli udicu i ne puštaju mamac, iako je to bezvrijedna muha načinjena od plastike. Ta muha sada njima visi na ogrlici oko vrata i oni je ljube, pričaju sa njom, mole joj se i vjeruju u njezinu magičnu moć.

Trik humanizacije je od ljudskog roda napravio čudovista, koja nose masku svetaca. Oni čine nezamislive zločine, dok im ta maska prašta i govori da su ustvari učinili dobro djelo.

Trik humanizacije nije samo zarazio sve velike religije, već se danas prebacio i na jednu novu, zajedničku religiju, koju zovemo znanost.

Ideologija znanosti je izašla iz religijske kuhinje i ona je njen legitimni nasljednik. Znanost je poput njenog oca, također humanizirana do srži. Ako nešto ne možemo objasniti našim riječima i sintaksom, to onda niti ne postoji. Ako matematika ne paše, to nije istinito. Odakle nam tolika objest da sve ono sto ne paše u naše koncepte ili ignoriramo ili omalovažavamo?

Trik humanizacije je išao u paketu sa trikom patrijarhalizacije. Bog je uvijek muško. Muškarac je jači, pametniji, duhovniji. Žena je „ođavla“ i nema dušu. Trik humano-patrijarhalizacije je opsjeo muškarce i od žena napravio imitatore muškaraca. Lažna duhovnost humano-patrijarhalne (h-p) civilizacije je ženama-imitatorkama oduzela dostup do istinske, energetsko-svjesne duhovnosti i od njih napravila huškačke aveti u službi robovlasničke ideologije romantike.

Absurd je, da nas humanizacija zapravo lišila naše  prirodne apstraktne ljudskosti i nadomjestila je umjetno-plastičnom.

Trik humanizacije je od nas napravio ignorante, uobražene i ograničene idiote, koji sebe nazivaju svecima, sudcima i naučnicima.

Od nas je napravio bogalje koji su svoju moć slobode i kretanja zamjenili za štake. Svi smo postali hefestovci, prognani sa Olimpa te prezreni i omraženi od svih ostalih stanovnika ove prelijepe zemlje.

“Naša”  humano-patrijarhalna civilizacija imala je i još posjeduje božansko pravo nametnuti onim primitivnim civilizacijama svoje “vrijednosti” i satrti one njihove ne-humane. Ipak, iza te kulture i civiliziranisti krije se samo jedna nedorasla i izopačena pseudokultura bahatih pubertetlija.

Najbolji i nadrastičniji lijek protiv humano-patrijarhalnog (h-p) ludila je razgovaranje sa biljkom. Drugi je zamišljanje boga stvoritelja ne kao  bradatog djedice već kao divovskog orla, mačke ili bika. Što manje ljudskog u tom bogu zamislimo, to ćemo biti bliže istini i dalje od zamozavaravanja. Dokle god jedan živi čovjek sanja svoju humano-patrijarhalnu noćnu moru, to se više udaljava i od svoje živosti i od svoje istinske, apstraktne i nehumane čovječnosti. Recept je jeftin, ali lijek protiv h-p bolesti je skup. Svim čitateljima želim skori oporavak od h-p zaraze, brz i bezbolan gubitak svog ljudskog oblika, te uranjanje u prirodno stanje nehumane i apstraktne unutrašnje tišine. Dehumanizacija je imperativ svakog ljudskog na putu od ropstva osobe ka magičnoj slobodi živog čovjeka. Da li se iza trika socijalizacije krije uzrok našeg pada?

 

Đavo i njegove sluge

Teško je danas pronaći čovjeka koji nije đavolji sluga. Smisao ovog videa je da ne tražite đavola u drugome, već da ga pokušate uočiti u sebi. Što radi i kako to radi, te se tako možete odhrvati njegovu dosadnom lajanju i nasrtljivosti. Mada mnogi govore da je dovoljno znati Boga i da se đavolom ne treba baviti, ne slažem se s time, ni pod razno. Kako ćeš doći do Boga ako ne izbjegneš prepreku sotone. A kako ćeš izbjeći prepreku sotone ako ne znaš kako i gdje on te prepreke postavlja. Upoznaj sebe u prvenstvenom smislu znači: “Upoznaj kako đavo djeluje kroz tebe!”

Mnogi također govore da ne treba kontemplirati i promatrati već da se samo oslonimo na Bibliju jer u njoj sve piše! Moš mislit! U bibliji ima više smeća nego li isitne. To je kompromitiran tekst i samo onaj koji zaista zna može odjeliti žito od kukolja. Tako ne preporučam bibliju kao jedini izvor informacija, Ljudi se oslanjaju na Bibliju zadnjih 500 godina i…?  Štoviše Igor Mihailovič Danilov, izvor ovog znanja i predvodnik grupe AllatRa kaže da je jedina religija ljubavi i najbliža bogu Islam i da u njoj ima najviše duhovnih sjemena istine. Toliko o tome.

Bavljenje Arimanom (sotonom) ne znači bavljenje jezuitima i masonima itd… Ti ljudi koji su, eto, duboko pali pod utjecaj životinjske prirode ni na koji način ne mogu utjecati na duhovno sazrijevanje čovjeka. Mogu utjecati na materijalno stanje! Stoga na njih nije potrebno trošiti mnogo riječi, ali valjda radi privlačnosti i marketinga ovaj naslov se nalazi u ovom videu. Pa neka, ima to i svoje valjda prednosti!

Interesantno je i slijedeće, a to je da sam prije par godina dok sam se isključivo bavio temom pravno svijeta istina povezanog sa magijom i duhom želio sam biti gost na Balkan Info jer je on bio utjecajan i imao jako mnogo pregleda. To se nije ostvarilo, a moja želja je vremenom ugasla da me nije bilo niti briga za Balkan info da ne govorim o “Na rubu znanosti”. Ipak tada se javlja Nemanja I kaže da mu se izuzetno sviđaju moja predavanja i da sam otišao mnogo dublje nego li ostali i da bi želio napraviti više videa o raznim temama. Pa neka….

Prvobitni grijeh

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

Splitski „Blitzkrieg“

Počelo je u suton 27.10.2020. Potmuli odjeci eksplozija su se polako približavali i budili onaj osjećaj jeze i neizvjesnosti. Probudilo se ono tjelesno sjećanje na rat, na osjećaj izvjesne ili neizvjesne smrti, koja dolazi poput udara vjetra, koji zviždi kroz pore starih drvenih prozora bez trake za brtvljenje i igra se sa roletnama, poput medvjeda sa svojom novootkrivenom igračkom.

Danima, gotovo tjednima prije te ratne večeri, stanovnici ovog “najluđeg grada na svitu” su primjetili da neki čudni likovi (borci) vješaju nekakve zastavice po semaforima i uličnoj rasvjeti. Zar se ove godine već krajem listopada kite ulice za predstojeći Božić? Tko je mogao naslutiti da su te lepršajuće zastavice zapravo nagovještaj nadolazećeg “Blitzkrieg”-a, koji će za samo nekoliko sati poharati cijeli gradom, terorizirati cjelokupno stanovništvo i ostaviti gomilu pirotehničkog smeća za sobom? Tko se usudio u tih nekoliko sati prošetati gradom, izaći nakratko iz stana ili uopće dignuti roletne sa prozora, iz straha od hira “Atilinih Avara”, koji je pratila nezamislivu buka i vika.

Nekom trezvenom pravniku je palo na pamet da se zapita, da li je ovaj rat legalan? Tko je odobrio da horda huligana slobodno krstari gradom i terorizira ostatak stanovništva? Tko financira svu tu halabuku, odrađenu od strane profesionalnih besposličara, koji su privremeno zagospodarili gradom, poput procesije linča?

Neki trezveni profesor je tokom te ne-elementarne  nepogode dobio napad tuge, spoznavši potpuni poraz školskog sistema pred interesima klera i kleropolitičara-nacionalista-kriminalaca. Kakva suluda rastrošnost u razbacivanju sve te seksualne bio-energije u ekploziji ludila i bezmisla. Koliko bi se samo projekata za javno dobro moglo izvesti sa tom količinom kapitala, samo da je školstvo uspjelo razmrsiti gordijski čvor raskola, lijenosti, nediscipline i gluposti?

Neka se trezvena zdrastvena radnica te ratne večeri u posljednji tren suzdržala da ne pozove policiju, nebi li represivne sile, zadužene za javni red, uvele taj očekivani red i mir barem tokom noći. Kad će se naspavati i odmoriti kad mora ustati prije pet ujutro, nebi li na vrijeme pristigla na prvu smjenu u bolnici na Firulama? Pošto su se stravične eksplozije produžile do kasno iza ponoći, počela se brinuti, hoće li sutra biti na nivou zadatka ili će onako nenaspavana i shodno tome nekoncentrirana, bez zle namjere nauditi pacijentima.

Kad je nekolicina preživjelih sutradan ujutro pokušala nadoknaditi manjak sna, opet su bili iznenađeni ranim napadom u zoru, kad je horda čistača sa vrištećim prijenosnim usisivašima prokrstarila gradom, kako bi počistila tragove sinoćnjih orgija besmisla. Tako je toj nekolicini preostalo samo da nekako, kako tako, prežive dan, sa praznim zalihama pažnje, koja život znači.

Svi smo redom  bili zatečeni silinom ovog Blitzkrieg-a. Odakle nam uopće snage za organizirani otpor protiv planske tiranije uskraćivanja sna? Ionako kronično prestrašeni medijskim linčom, koji traje već  više od šest mjeseci, radije biramo soluciju uvlačenja glave u pijesak, nego soluciju smišljenog i organiziranog otpora protiv terora, utiho podržanog od strane državnih institucija. Svi znaju, da je ta iracionalna ne-elementarna nepogoda odobrena i podržana od strane vlasti. Kojoj to čovjekoljubivoj i dobronamjernoj vlasti odgovara postojanje jedne takve frakcije društva, čije štete mora snositi društvo u cjelini? Postoji li adekvatniji naziv za te sluge neoliberalne ideologije od one “totalna šteta”?

Svaki šutljivi individualac platit će račun za popravak nanesene štete. Nije to samo trošak dodatnog čišćenja grada dan poslije, već onaj nenaplativi trošak za ukradeni mirni san i neophodan noćni odmor, koji potrebuje svako dijete,  svaki radni i umirovljeni pojedinac. Hoćemo li sutra kriviti samo i isključivo onog vozača kamiona, koji je nakon neprospavane noći nehotice, onako iz manjka pažnje, izazvao nesreću i usmrtio nedužna seljaka i krdo njegovih ovaca na cesti blizu prominske granice? Hoćemo li kriviti muža pekara, koji je sutradan navečer, na smrt izmlatio ženu, prethodno dobivši otkaz, jer je onako nenaspavan,  zaboravio posoliti kruh? Duga je lista svih individualnih malih sudbina i nesreća, koju su sve redom posljedica društva ustrojenog na sado-mazo principima i bez imalo suosjećaja za važnost mirnog sna svojih sugrađana. Kako može prosperirati jedna duštvena zajednica, koja se primarno ne zalaže za uzgajanje efikasne dnevne pažnje, čiji  korjeni počivaju u kvalitetnom noćnom odmoru?

 

Strah – javno predavanje

Materijalna stvarnost se, kažu, sastoji od paketića sile/energije i informacije koja određenom elementu daje svojstva. Stoga informacija kreira raznoliku stvarnost kakvu je vidimo. Međutim informacija kao i svaki software mora imati nositelja i energetsku pozadinu kojom bi se manifestirala. Sama po sebi je nevidljiva i bez utjecaja. Stoga ako strah promatramo kao informaciju onda je potrebno detektirati i tko je nositelj te informacije i tko joj daje energiju. U psihološkom smislu strah je emocija koja se aktivira pozornošću na određenu od prije usvojenu informaciju. Strah se uvijek manifestira kroz svijest odnosno tijelo, što znači da u duhovnom svijetu (različitom od materijalnog i svijesti kao interfejsom materijalne stvarnosti) strah ne postoji. Budući da čovjek svjesno ne može utjecati na informaciju/misao može izabrati da joj ne pridaje pozornost (da u nju ne vjeruje) te se materijalizacija straha ne može dogoditi. Stoga se u psihološkom smislu sa strahom ne bi trebalo raditi već sa nositeljem straha – onim koji u njega vjeruje. Kad on umre strah nestaje!