društvo

Sretan  1. rođendan „bijele diktature“!

od

Krajem 2019-te godine sam u jednom prilogu za ovu stranicu, bacio oko na nadolazeću 2020-u godinu i iskreno opisao svoje vrlo čudne predosjećaje u vezi nje. Bit će to jedna teška godina, puna izazova na koje nismo pripremljeni. Tko je tada mogao naslutiti da će se cijeli svijet pretvoriti u fašističku diktaturu? Točno nakon godinu dana od objave ove pravno frizirane pandemije, vrijeme je da se  osvrnemo unazad i irekapituliramo proživljeno, nebi li jači i iskusniji preživjeti ovu 2021-u godinu.

Tokom prošle godine smo doživjeli, a većina nas i preživjela, sve one restriktivne mjere državnog aparata kao izgovor za opasnost od navodne smrtonosne zaraze. Jedan mali, prilično jednostavni virus, koji u međuvremenu još nije izoliran, uspio je paralizirati cijelu našu, tehnološki visoko razvi- jenu, civilizaciju. Vlasti diljem svijeta su iskoristile potencijalnu opasnost od zaraze kao paravan za dosezanje nekih drugih ciljeva, koje sa zdravljem i blagostanjem stanovništva nemaju nikakve veze.

Sada, nakon godinu dana, možemo sa sigurnošću ustanoviti da su zakazale sve javne institucije društva i sve mjere koje su one donosile. Činjenice jasno pokazuju da se nije radilo o nikakvoj smrtnoj pandemiji, već o dobro organiziranoj i globalno koordiniranoj akciji u cilju stvaranju novog kulta, nove pseudo-religije, baziranog na strahu i dezinformacijama. Ogromno pukotina u društvu koja je nastala u proteklih godinu dana, ušla je u intimu mnogih ljudi i razbila mnoga prijateljstva i veze.

Ako neće milom, onda ćemo silom!

Iskustva tokom prethodnih fake-pandemija zadnjih 20-tak godina, su od početka implantirani u strategiju ove zadnje „šišmišovske“, te su vlasti vrlo brzo prisegnule  autoritativnim mjerama, odmah po proglašenju pandemije. Za to je bilo potrebno ekspresno promjeniti definiciju pandemije, nebi li se dobila pravna osnova. Onda su mediji započeli ofenzivu dezinformacija i indoktrinacije strahom, dok je novorođena institucija cenzure alternativnih medija svim snagama nastojala spriječiti širenje činjenica. Uvjeravali su nas da je zdravstvo pred kolapsom i da su bolnice prepune bolesnih i umirućih. Ipak naknadne analize su pokazale, da podaci o smrtnosti, popunjenosti bolnica i broju oboljelih, ni izdaleka nisu bili tako kritični, kako je to koordinirana akcija stožera i njima poslušnih medija propagirala. Oficijelne statistike su se morale redovito falsificirati. Izmišljen je onaj fantomski „zaraženi“,  bez simptoma bolesti, ali vrlo opasan po okolinu. PCR-test je zbog svoje „fleksibilnosti“, uvijek postao miljenik kurve-statistike. Pritom su svi mediji slučajno zaboravili, da je autor (i u međuvremeni milijarder) tog za pandemiju apliciranog testa, zapravo osoba, koja se već obrukala tokom prethodne lažne pandemije „životinjske“ gripe i time izgubila svaki kreditibilitet.

Političari, kao profesionalni glumci, su odradili ulogu mučenika, koji krajnjim naporima drže teško stanje pod kakvom takvom kontrolom, dok je težina situacije umjetno napuhana medijskim trikovima. Prošla godina je pokazala, kamo nas stvarno vodi sistem neoliberalne demokracije i koliko je eliti na vlasti i njenim političkim marionetama stvarno stalo do dobrobiti čovječanstva. Da kojim slučajem u nekoj od evropskih zemalja postoji ministarstvo za sreću, vjerovatno bi bilo smjenjeno u najkraćem roku i javno linčovano za suradnju sa „okupatorima“. U svom svojem licemjerstvu su političari ipak objavili i pokoju istinu, naravno u pogrešnom kontekstu. Svi su od početka govorili da smo u stanju rata, najvećoj krizi od završetka drugog svjetskog rata. Da istina je, ali nisu spomenuli tko i protiv koga zapravo vodi taj rat  i sa kojim ciljem. Radi se o ratu između iskusnih profesionalaca i zbunjenih amatera.

Ne samo da je „pandemija“ pokazala koiliko je lomljiv naš osjećaj sigurnosti i samopouzdanja, već i naše samo postojanje. Vrijednost života je pala na niske grane, a smrt je postala svakodnevnica ili nova normalnost. Mantranje parola „čuvanja i uskraćivanja svega što nije neophodno za puko preživljavanje“,  devalviralo  je vrijednost svih onih svakodnevnih životnih vrijednosti koje su nam do sada bile svete. Konstantno stanje straha je iscrpilo sve rezerve energije bubrega prosječnog čovjeka ili naivnog amatera. Bubrezi su se u panici obratili susjednoj jetri i zamolili za pomoć. Ona je kolegijalno uključila alarm i proglasila izvanredno stanje kao pokret otpora za okončavanje ove neizdržive situacije. Bijes je emocija jetre,  a jetra je ta koja čisti organizam od nepotrebnih stvari. Kolektivni bijes je tu da očisti svijet od laži i da ovu nenormalnu nestvarnost pretvori u trezvenu realnost. Bijes budi i tko se danas ne probudi iz ove noćne more, neće skoro imati tako idealnu priliku.

Nakon skoro pola stoljeća utopijskog obilja i pomahnitalog  konzuma, dovedeni smo pred zid za streljanje, spoznavši koliko smo zapravo ranjivi kao biološka svjesna bića. Ošinula nas je spoznaja da je život unikatni fenomen, svetinja, a ne samo jedan od kuglica u nizu inkarnacijske trakavice. Ošinula nas je spoznaja da ne postoji dualizam uma i tijela, već da postoji samo svijest, ali ne kao nešto transcedentalno, već kao nešto masivno. Naše tijelo jest svijest.

Najbolji opis trenutne rođendanske atmosfere je globalni osjećaj nesvjestice i bijesa. Nitko od jadnog puka ili te amorfne mase amatera nema know-how kao se odnositi sa tim stanjima bića, sa tim osjećajima. Postoji li izlaz iz ove situacije u kojem je društvo opasno podjeljeno na bijesno-neposlušne i rezignirano-poslušne i uziljno prijeti da rođendasko slavlje pretvori u rođendanski masakr? Na kraju ove plandemije, ukoliko se ona ikada i završi, svi ćemo redom biti traumatizirani na ovaj ili onaj način, tj. na samo nama specifičan način. Morat ćemo naučiti živjeti sa novim ograničenjima, koje su nam posljedice tih traumatskih ozljeda donijele.

Slavimo tako ovaj rođendan i ne vjerujemo svojim očima, kamo smo dospjeli za samo godinu dana. Da nam je netko prije godinu dana rekao kakvo nas magarčenje čeka, nitko mu nebi povjerovao.

Happy birthday!

Fenomen zvan bijes

od

Bijes nastaje kao reakcija na uskraćivanje naših osnovnih prava i potreba.

Bijes je pokazatelj da postoji neravnoteža između pojedinca i njegove okoline.

Fenomen kolektivnog bijesa, koji je aktualna „pandemija“ izbacila na obalu društvene svijesti, je jedan posve novi fenomen. On je nastao je kao reakcija na nelogične, ali vrlo stroge restriktivne mjere, pod izgovorom učinkovitog suzbijanja te iste nelogične pandemije. Nakon godinu dana higijenske dikatature, sustavnog zastrašivanja i maltretiranja na svim nivoima, sve su glasniji oni znanstvenici, koji su današnje stanje društva pogledali kroz povećalo oštre pažnje i bez a priori predrasuda. Postalo je jasno kao dan, da mi kao kolektiv, imamo problem sa iracionalnim faktorom bijesa, kojeg se ne da jednostavno pospremiti ispod tepiha, izbrisati sa delete tipkom, vratiti cijeli proces unazad ili jednostavno sve zaboraviti.

Norme društvenog ponašanja nam nalažu da se bijes, ljutnja i mržnja moraju potisnuti, jer su neprihvatljivi kao način komuniciranja i izražavanja unutar socijalne sredine. Zbog njihove nepoželjnosti i odbojnosti je ispoljavanje tih osjećaja doslovno zabranjeno. Ipak nitko se nije pobrinuo da se pojedinci nauče kako se odnositi prema tim „negativnim“ emocijama. Jeste li na primjer uopće znali razliku između ljutnje i bijesa? Ljutnja navodno ima usmjerenje na nešto konkretno. Bijes je nasuprot ljutnji jedna difuzna sila, koju je teže izolirati, komprimirati i svrsishodno usmjeriti.

Umjesto da nas poduči kako se suočiti sa našim strahovima, porazima i bolovima, našli smo se na udaru jedne pretjerano brižne države i njenih institucija, koja je čak i definiciju imuniteta prilagodila aktualnoj situaciji. Tako se danas pojam imuniteta smije isključivo vezati samo uz direktnu posljedicu cjepljenja. Imunitet kao posljedica zdravog načina života, tabuiziran je  i prognan iz medicinskog diskursa.

Zapadna kultura je odučila ljude kako se odnositi sa bijesom. Ipak on nije nešto a priori negativno. Ako mu posvetimo svu našu nepodjeljenju pažnju, bijes se može pretvoriti u nešto pozitivno, konstruktivno. Bijes nije ništa strano. To je naša energija, koja može postati  inicijator procesa buđenja i promjene kod onih discipliniranih i samosvjesnih pojedinaca. Bijes treba sagledati kao neutralnu i kreativnu sila.

Kako se strateški postaviti prema bijesu? Bijes je dio našeg intimiteta i stoga prvenstveno zahtijeva pažnju, vrijeme i posvećenost, dakle samoću. Svaki drugi stav prema njenu osim strahopoštovanja je pogrešan i ne vodi ka rastu svijesti i životne energije. Ono što mi danas moramo naučiti je kako se postaviti u odnosu na bijes i kako tu vitalnu silu uključiti u transformacijski proces ili proces obnove i lječenja. Tako bijes može postati osnova našeg eliksira dugovječnosti.

Odgojeni smo da kretanje može ići samo naprijed, da sve mora samo rasti i da sve mora biti bezbolno. Odučeni smo od mogučnosti da si dozvolimo doživjeti poraz i iz njega više naučiti i napredovati, nego od pobjede. Odrasli smo u romantičnom svijetu anđela čuvara i djeda božičnjaka koji daruje samo one poslušne. Unutrašnji konflikti ne smiju izaći na površinu javnosti. Bijes nema šta tražiti u  krugu porodice i zajednice. On mora ostati „inside job“. Kako onda izbjeći njegovo ispoljavanje u auto-agresivnom smislu? Što govore podaci o ekponencijalnom porastu alergijskih reakcija i auto-imunskih bolesti.

Bijes je aktivna reaktivna energije koja zahtjeva promjene, ruši blokade, ostvaruje dotad nepojmljivo. Bijes ne možemo jednostavno pohraniti u ladicu i zaboraviti, jer će kad tad tamo izbiti „požar“.
Naše društvo je prognalo bijes u podzemlje i ilegalu. Samo necivilizirani ljudi su bijesni. On je dozvoljen samo na kolektivnom planu. To je onaj izmanipuliri bijes koji koristi individualnu frustraciju za društveno-političke ciljeve.  Taj hakirani bijes se onda koristi u svrhu izazivanja i vođenja ratova.

Bez bijesa nema transformacije, skoka u novu fazu postojanja. Demokracija, osobito neoliberalna, je bijes kontrolirano izolirala na sportske terene i protestne skupove. Atualnom zabranom demostriranja i odgodom svih sportskih manifestacija se društvo našlo u situaciji pretis lonca kojem prijeti eksplozija. Nasuprot bijesa rezidira rezignacija. Ona je doslovce ugovor o kapituaciji, iako naizgled liči samo kao pakt o primirju. Rezignacija je drugo ime poslušnog građanina sadašnjice.

Bijes postoji nebi li rastjerao maglušinu oko naših glava i rastrgao koprenu matrix-a sa naših očiju. Ono što je sada prijeko potrebno, je trezveno razotkrivanje svih činjenica, nepravilnosti, manipulacija i laži. Vrijeme je da se sva istina iznese u javnost. Vrijeme  je za full disclosure!

 

Što biramo, filozofiju ili kult?

od

Kako još tokom djetinstva izvršiti prevenciju kasnijeg nastanka jednog poklonika kulta?

Nijedna disciplina individualističke prirode ne stvara poslušne vjernike niti vojnike spremne žrtvovati svoje svete živote za isprazne ideje jednog kulta. Zato nijedno, od državnih institucija, odobreno školstvo na svijetu ne podržava te metode. Zato ne čudi trenutna situacija u kojoj se masovno odobravaju očigledne nelogičnosti. Svi pričaju o “radu na sebi”, a onda čuješ i svece i gurue koji propagiraju poslušnost na putu za ponor. Poznajem nekolicinu ljudi, koje je 2020-ta godina, ili godina zauzimanja stava i preuzimanja odgovornosti, ostavila potpuno ravnodušnim. Zar nije humanije organizirati maraton kao protestnu ceremoniju za slobodu od nošenja maski, nego to isto kao podršku bolnici, koja šuruje sa nazi-farma mafijom i truje pacijente kemoterapijom i ostalim otrovima?

Da li se ova katastrofalna situacija, ova totalna kapitulacija trezvenosti i zdravog razuma naspram kulta, mogla spriječiti? Ako da, kada? Da li se možemo vratiti u prošlost i još jednom proživiti trenutak te sudbonosne odluke, kad je naše društvo potpisalo ugovor sa kultom, a nas lišilo slobode misli i djelovanja?

Ova plandemija je jasno pokazala stav svih institucija, od vladinih do nevladinih, od onih „profit“ do onih „non-profit. Nije ni čudo, jer su sve već odavno korumpirane. Zato se ispravnije zapitati, koje su to institucije društva tada zakazale, kad je bilo moguće nešto promjeniti? Tko je u odsutnom trenutku zaspao na straži i omogućio ulaz kulta kao trojanskog konja u jednom novom obliku? Tko je pustio uljeze, koji su nam potom uzeli slobodu života? Da li je već bilo kasno, kad je Husserl vrištao o krizi znanosti i razapinjanju filozofije? Da bi uopće došli do ovako nezavidne situacije, bilo je potrebno mnogo ranije izorati polje i posijati sjeme jednog novog uređenja čovječanstva. Oranje je podrazumijevalo i čišćenje oranice od svih smetnji. Filozofija je bila jedan takav suvišan korov. Ona je ili morala nestati ili joj se morao oduzeti primat u strukturi inteligencije društva i sistema donošenja odluka. Onaj prostor za debate i sukob dva različita mišljenja, koji nam danas toliko posvuda nedostaje, nestao je još davno prije. Kult Corone koji danas svjedočimo, omogućen je smišljenim koracimo prije nekoliko desetljeća. Da li je tada itko primjetio da se nešto čudno događa?

Filozofija u krizi evropskog čovječanstva je serija  spisa nastalih na osnovu predavanja, koje je Husserl održao 1935 u Beču na poziv bečkog kulturnog kruga. Prvi put su štampani u Beogradu 1936. godine u prvom broju časopisa Filozofija. Umjesto sjedinjenja znanosti i filozofije, kako je to predlagao Husserl, došlo je do uništenja filozofije i „kultivizacija“ znanosti, koja je postala temelj novog svjetskog poretka. Znanost je pod svaku cijenu morala postati jedani neprikosnoveni vladar društvene svijesti. Individualnost, promatrač ili transcendentalni subjekt je sistematski prognan ne samo iz znanstvenih debata, već i iz znanstvenog narativa uopće. Stvorena je atmosfera straha, pod prijetnjom automatske diskvalifikacije iz znanstvenih krugova pri samoj pomisli na zabranjeni tabu. Ni eksperimenti kvantne fizike nisu uspjeli ništa promjeniti u tom nametnutom globalističkom mind-set-u.

Istovremeno je iz znanosti izbačen i pojma etera, koji je do tada bio prisutan i uvriježen kod mnogih znanstvenika, među njima i Tesle. Čistka je imala za cilj stvaranje mentalne osnove za stvaranje jedne nove rigidne znanosti, bazirane na strogom protokolu. Stvorena je globalna umjetna inteligencija autoritativnog i dogmatskog karaktera, koja je trebala postati osnova nove civilizacije, bazirane na hladnom umu, znanosti i racionalizmu. Time je trebalo dokrajčiti vladavinu one prethodne umjetne inteligencije, koja je vladala prethodna dva milenija: religija.Tako je stvoren temelj za NWO, novi svjetski poredak, o kojem se danas toliko govori, ali samo u ekonomsko-političkom smislu. Pritom se zboravlja da je za stvaranje jedne nove civilizacije potrebno prvo napraviti i stabilizirati novi mind-set ili strukturu uma, okvir ili formu  dozvoljenog razmišljanja.

Jedna od žrtava tog procesa je filozofija, koja je izgubila svu moć i pozicije u društvu, čak više i od samih religijskih institucija. Filozofija je naravno bila prva na udaru, jer od nje uvijek postoji opasnost od raskrinkavanja prijevare. Husserl je jasno vidio kamo vodi trend postavljenja znanosti na vrh vidljive društvene piramide vrijednosti. Vakuum koji je nastao istjerivanjem filozofa sa društvene scene, nadoknađen je gotovo religioznim obožavanjem teoretske znanosti. Teoretičari fizike su preko noći postali i filozofi i biskupi i pop zvijezde. Oni su postali vladari i kontrolori onih portala u svemiru, koji spajaju čovjeka i boga.

Dok su ideolozi NWO-a ili čarobnjaci romantike javnosti prodavali besmislene narkotike teoretske znanosti, istovremeno su tajno dalje razmišljali poput Husserla i razvijali praktičnu znanost i ostavštinu Tesle. Smeće je samo za mase, poput ove aktualne medicinske ideologije. Nakon sto godina ispiranja mozga i kontrole uma, prosječni pojedinac ne samo da ne moze kritički razmišljati, nego nema ni osnovu za to, fokusiranu pažnju. Krađom pažnje je ukradena inteligencija i čovječanstvo je pretvoreno u gomilu poslušnih fantoma. Naši preci bi rekli, ukrali su nam dušu!

Ono što se danas događa cijelom svijetu, a ne samo Evropi, je posljedica uništenja jedne civilizacijske osnove, koja se zove filozofija, a koja se bazira na inteligenciji promatranja transcendentalnig subjekta. Samo jednom takvom smišljenom strategijom sistematske devastacije individualne infeligencije i njeno guranje u ilegalu, naspram jedne nove kolektivno-umjetne inteligencije, bilo je moguće stvoriti ono što imamo danas: potpuna globalna prevara i mirni ulazak u jednu novu, potpuno automatiziranu fašističku diktaturu znanosti, bez subjekta i bez svijesti. Ako nekome danas i padne na pamet da se usprotivi, ponukan nekim čudnim osjećajem iz dubine njegovog bića, često ostaje zbunjen, jer mu zapravo nije ni jasno protiv koga mora protestirati. Protiv vlasti ili protiv svog susjeda ili protiv oboje? Najčešće se taj revolt na kraju izlije prema unutra i pojedinac uništi samog sebe, uništavajući time ono najvrijednije, svoje analogno biće i svoju prirodnu, samostalnu inteligenciju.

Dakle odgovor na pitanje sa početka ovog priloga može glasiti:

Stimulacijom umjetničnog izražavanja i slobodnog, kritičkog razmišljanja tj. filozofiranja.

 

Ljudski oblik ili naš križ svagdašnji

od

Svatko od nas osijeća da ima neki zadatak u ovom životu. Svatko od nas želi biti sretan. Sreća nije osjećaj, kao ni ljubav, već zahvala našeg bića za izvršavanje našeg  životnog zadatka. Ne postoje mali i veliki zadaci, male i velike životne misije. Sve su jednako važne u energetskoj mreži svemira u kojoj one aktivno stvaranju stvarnosti.

Kao što postoji osoba, kao društveno nametnuta maska ili oblik kroz koji svaki čovjek mora funkcionirati, ukoliko hoće živjeti društveni život tj. trgovati, tako postoji i energetska maska, koju svatko od nas dobija rođenjem, kad se naš energetski oblik odvaja od majčinog i postaje samostalan.

Drevni čarobnjaci tu energetsku masku zovu ljudski oblik. Njihova prdanja govore o tkz.  energetskim presema, koje štancaju ljudske oblike. Moderan opis procesa dobivanja ljudskog oblika je opisan od izumitelja mind-walkinga, koji govori od procesu zamagljivanja i zaborava, dok se biće nalazi na putu ra rođenju i prolazi kroz umjetnostvoreni filter koji  hakira, deprogramira  i izvitoperava izvornu naredbu životne misije. Ljudski oblik je energetski ekvivalenat onog birokratskog, tj. osobe. Može se predstaviti kao  rešetkasta strukture, ili kaveza, koji nas drži u zarobljeništvu cijeli život. To je ujedno i ono što zovemo naše „društveno biće“, ono socijalizirano „ja“, tj. umjetno stvorena kopija našeg prirodnog energetskog  „ja“. Svatko tko podsvijesno želi biti slobodno i suvereno biće, mora kad tad odbaciti taj oblik, tu nametnutu formu, koju nosimo poput ljušture, identificiramo se sa njom i poklanjamo joj svu našu životnu energiju. Ipak samo oni disciplinirani i nepokolebljivi pojedinci, ne-romantični ratnici čelične volje, strpljenja i umijeća, uspijevaju tokom života odbaciti sa sebe tu nametnutu strukturu ropstva.

Alegorija Isusa koji nosi križ na brdo Golgota, simbolično predstavlja svakog od nas.  Svi mi nosimo taj križ kroz život i na kraju na ili pod njim umiremo. Križ je poput lažne životne misije kaja nam se nemeće rodjenjem. On nas tjera da zaboravimo sebe, da umjetnu inteligenciju uma prihvatimo kao svoju, da se prepustimo zbunjenosti i opsesivno se vežemo za trivijalne stvari u životu. To je naredba stvoritelja  koja je hakirana i zaokrenuta od sila koje upravljaju ljudima.

Dugo sam tražio ključ za lociranje tog križa i metodu njegove dekonstrukcije, istraživao različite tradicije i znanja, dok se nedavno sve nije posložilo. Tradicija srednjoameričkih čarobnjaka, sa svojim majanskim kalendarom i tehnikama uzgajanja svijesti, preklopila se da astrološkom tradicijom naše „zapadne“ (iako smo mi strogo gledano zapravo istočno od njih) kulture u svoj svojoj ljepoti i potpunosti. Četiri tjedna je trajao proces postepenog rastavljanja strukture ljudskog oblika, dok na kraju nije kulminiralo u jedinstven osjećaj lakoće i slobode.

Još od djetinstva koristim sistem skiciranja kao metodu za učenje i raskrinkavanje nepoznanica. On me ni sad nije iznevjerila. Crtam ja tako krug i napravim križ u njemu. Što predstavlja križ? Kaznu zajednice za promoviranje ideologije koja ruši postojeći  sistem. Ako si već odbio da budeš osoba tj. prekižen kao čovjek, onda ćeš bit javno razapet kao čovjek. Isusova priča služi kao otvorena prijetnja zajednice (egregora) individualcu. Krštenje i ostali rituali su svečana obaveza ili ugovor po kojem odustajemo od svog suvereniteta, svoje  životnosti i od svog životnog zadatka. Simbol Isusa razapetog na križu je javno strašilo za ljudske slobodarske duše. Ako se samo usudiš, zadesit će te sudbina ovog nesrećnika.

„Tvoj zadatak je da se uklopiš, postaneš poslušni dio kolektiva, fizička osoba, fantom, bio-robot. To je tvoje božje poslanstvo, to je naređenje svevišnjeg.“

Isusovo primarno poslanstvo  nije bilo iskupljivanje nikakvog  makro-grijeha, koji će nas spasiti na individualnom planu. Upravo suprotno! On je pokazao što se događa, tj. kako kolektiv tretira živog čovjeka, ukoliko se usudi da osvijesti svoju pravu prirodu, svoje poslanstvo na zemlji. Zato je i stvorena ideologija poslušnosti,  čekanja spasenja i života poslije smrti. Živi čovjek djeluje sada, u ovom obliku, u ovoj svijesti, na ovoj prekrasnoj zemlji. Osoba poslušno radi i biva nagrađena „digitalnim rajem“, nakon što um pojede sve resurse fizičko-energetskog tijela.

Crtam ja dalje kvadrat, kao praktičnu apstrakciju kruga, pa križ u njemu i prepoznajem piramidu. Sve dobija odjednom treću dimenziju. Vidim hijerarhijski sistem, dualizam dobra i zla, gore i dole, svijetlo i tamu. Vidim sunce koje obasjava piramidu i sjenu koju ta piramida baca na njene dvije strane i tlo iza nje. Nastojim podijeliti krug na dvanaest djelova. Ne uspjeva mi. Vraćam se kvadratu i voala! Sve se uklapa i skladno izgleda. Jasno i jednostavno. Sve me podsjeća na prizmu koja raspršuje svjetlost. Onda se sve pretvara u kaleidoskop. Jedna piramida je postala dvanaest malih piramida, dvanaest malih prizmi, dvanaest malih otvora u svijet, dvanaest maski, dvanaest očala, dvanaest sfera djelovanja, dvanaest astroloških kuća.

Čarobnjaci romantike su uspjeli redikulizirati sve ono istinito na svijetu, sve ono što je zapravo vrijedno života. Astrologija se od drevne mudrosti preobrazila  u šprdačina za neozbiljne dnevne novine. Ona se nije promijenila. Promijenio se naš interpretacijski sistem svijeta. Netko nam je nabio očale na oči da ne vidimo svijet onakav kakav je, već da o njenu sudimo u skladu sa usađenim protokolom, sistemom interpretacije koji nije iskonski naš. Svatko od nas dobija jednog privatnog fact-checkera, koji nam viče što je istinito, a što lažno. To je naš um ili unutrašnji dijalog, koji ne prestaje klepetati od jutra do mraka, od mladosti do starosti.

Kavez u obliku križa, pečat, maska,

očale kroz koje gledamo svijet.

Ja kao model osobe sa kojom sam stopljen.

Ja kao model interpretacije svijeta.

Ja kao ljudski oblik, kao socijalna maska.

Ja kao lažna misija na zemlji.

Sloboda od samog sebe je rezultat

dekonstrukcija svog ljudskog oblika.

Autizam ili novo obožavanje redikulizma

od

Split 1968.godina

Mama pita sina: „Sine, što bi želio postati kad porasteš?“

Sin: „Mama, želio bi postati najveći i najpoznatiji redikul na svijetu!“ (prim.prev.: u Splitu, onaj koji služi za ruganje)

Mama: „Mate brzo dođi, moraš mi napravit još jedno dite! Ovaj je otišao u onu stvar i triba ga toćat u Matejušku!“ (prim. Prev.: ugušit u moru govana)

Split 2021.godina

Mama pita sina: „Sine, što bi želio postati kad budeš velik?“

Sin: „Mama, želio bi postati najveći i najpoznatiji autist na svijetu!“ (prim.prev.: stručnjak za kompjutere)

Mama: „Doktore, jeli možete mom malom Jeri dati duplu dozu cjepiva za Coronu, ka Boga vas molim?“

Počnimo od početka, ili kad je temu autisma po prvi put obradio naš veliki duhovni učitelj Hollywood.

1988. godine cijeli svijet je oduševljen filmon „Rain Man“ i glavnim glumcem Dustin Hoffman-om u glavnoj ulozi, koji za tu ulogu dobiva i Oscar-a. Ovo je bila premijera i otvorila je put do ove prestižne nagrade za mnoge buduće ekscentrike. Kao da je nakon toga postalo pravilo, što luđi to prije do Oscar-a. Ovaj film predstavlja po meni dolazak ideologije transhumanizma na svjetku pozornicu i njena popularizacija preko velikih zvona Hollywood-a, kao portala globalne podsvijesti. Preko simpatičnog lika jednog ograničeno-genijalnog autiste, ušli smo u eru diktature tehničkog transhumanizma, a da toga nismo bili ni svjesni.

Moja  averzija prema tom filmu se razvila se u averziju prema Dustin-u Hoffman-u kao glumcu, koja je ostala do današnjih dana. Taj tadašnji, čisto tjelesni osjećaj, sam držao u tajnosti, jer tko se smio usprotiviti javnom mijenju i onim starijih borcima (likova), koji su ga obožavali. Tako je taj film postao inicijacija svjetske javnosti u stanje bića u kojem smo tolerantni i sažaljivi prema budućoj, dobro isplaniranoj pandemiji autizma, koja će eksponencijalno početi rasti u godinama koje dolaze. Sasvim „slučajno“,  počinje tada moda cijepljenja protiv svega i svačega, što je danas dovelo do desetorostruko većeg broja obaveznih „uboda“, od vremena „pokislog čovjeka“ do danas. Naravno da je suludo i pseudo-znanstveno vući paralele između porasta broja cjepiva po glavi stanovnika s porastom broja autista u modernom društvu. Jedna takva studija bi mogla postati i znanstvena, ukolio bi je sponzorirala jedna tvornica cjepiva. Ipak nijednoj od njih nije ta suluda ideja pala na pamet. Pa nitko zdrave pameti nije toliko blesav da sam sebe „upuca u koljeno“, kao bi odmilja rekli razumni i efikasni germani.

Autizam je neizlječiv, kaže službena znanost. Danas je to dobra vijest za „napredne“ roditelje kojima je dijete postalo autistično ili koji su jednog jutra ustanovili da iamju novo, drugačije dijete u tijelu djeteta koji poznaju. Naravno, sve to nema nikakve veze sa prethodnim cijepljenjem. Pa tko se uostalom nebi razveselio da mu dijete odjednom postane „mali profesor“. Takvi roditelji vjerovatno niti ne žele da im njihov „mali genialac“ sutra odjednom postane obično dijete i vrati se igri sa svojim vršnjacima u onoj rupi sa pijeskom na dječjem igralištu. Naravno, ima tu i onih manje sretnih roditelja, koji su svojom krivicom napravili dijete koje nije uspjelo postati  hiperinteligentni autist, već onaj povučeni, zatvoreni, retardirani. Što reći na to? Sami su krivi, jer nisu napravili dijete kako Bog zapovjeda. Ali i u tom slučaju nas ideologijreformacije društva ne napušta. Ona tim roditeljima na mio način ukazuje na izazov i priliku za vlastiti duhovni rast koji im je ta situacija donijela. Kroz brigu o tom djetetu, koje nije u stanju samostalno odrastati, njegovi roditelji imaju jedinstvenu šansu da preko prihvaćanja i majstorskog ovladavanja novonastalih okolnosti postanu još bolji, oni super-roditelji.  Ima li većeg izazova za roditelja, nego da napusti svoj posao, svoj životni poziv, svoju karijeru i posveti se brizi oko svog autističnog djeteta u bezizlaznoj situaciji? Sjetimo se šta je radikalna desnica radila sa „nenormalnom djecom“ prije malo više od pola stoljeća. Jedan takav doktor je poslije svoje „prve karijere“ čak dobio i nobelovu nagradu, prekvalificiravši se na istraživanje životinja, nakon što je „toćavanje netalentirane dice u Matejušku“, postalo društveno neprihvaćeno.

Autizam je neizlječiv, kaže službena znanost. Sve je izlječivo, kaže intuicija živog čovjeka. Znanosti nije ni stalo da se autizam, kao ni sve ostale teške bolesti  (poput kardiovaskularnih bolesti i raka) iskorijene. Znanost pokušava samo na sociološkom, dakle pseudoznanstvenom nivou, učiniti autizam sastavnim dijelom društvene zajednice i objasniti ga kao novu-normalnost i novu budućnost našeg društva.

Što reći o nastojanjima onih roditelja koji se nisu pomirili sa novom-nenormalnošću u svojoj porodici i na sve strane traže lijek i povratak u normalu zdravlja? Ti nevjernici, ignoranti i heretici! Ipak oni koji su  u tome uspjeli, moraju se skrivati od profesionalnih zastrašivača, pa razmjenjuju i dalje šire svoja iskustva preko zatvorenih FB grupa. Ima li veće radosti za jednog roditelja, kad im se oteto ili nestalo dijete vrati kući? Kao i proces oboljevanja, tako se i izlječenje od autizma navodno događa doslovno preko noći. Normalno dijete zaspi i ujutro se probudi neko novo nenormalno biće, neka nova svijest. Bolesno dijete zaspi i ujutro se probudi zdravo, normalno dijete, kao da je sve to vrijeme bilo u komi. Autizam jako podsjeća na poremećaj opsjednutost, gdje se svijest djeteta izgurava i nadomješta drugom. Najspektakularniji je trenutak tjelesnog čišćenja, koji prethodi buđenju tj. povratku u normalu. Pritom roditelji izvještavaju o crvolikim parazitima, koji bivaju izbačeni tokom izbacivanja izmeta.

Na ovom mjestu se krug opet zatvara i autizam postaje aktualan i u ovo doba corona terora. Naime iste tvari, koji se ne smiju nazvati lijekom (jer stvarno liječe), „pomažu“ i kod cov-19 kao i kod autizma i malarije. Trezven čovjek si odmah postavlja logično pitanje: nemamo li u oba slučaja zapravo problem sa parazitima, koji se na neki način ubacuju u tijelo, bilo putem injekcija, zagađene vode, zraka, hrane ili nekim drugim putem? Nije li sumljivo da su upravo povučeni iz prodaje, zabranjeni ili proglašeni štetnim, svi oni lijekovi koji nas uspješno rješavaju parazita. Oni su redom vrlo jeftini, a neki se i sami daju napraviti jednostavnim postupkom. Jedan od takvih preparata je opisan i na ovom portalu i potvrde o njegovoj efikasnosti u borbi protiv parazita i cov-19 polako postaju legendarne (Bolivija je smanjila cov-19 smrtnost za 90%). Kako netko nepodoban nebi otkrio da se dogodilo jedno neznanstveno ozdravljenje, nešto đavolje, nešto krajnje heretično, najbolje je da se de-autizirana djeca čuvaju u kućnoj karanteni, dok ne nauče glumiti autizam u javnim prostorima.

Nova struktura društva

od

Što vam prvo pada na pamet kad vidite ovu skizu? Ima li još psihički zdravog ili nesilovanog pojedinca među nama, koji će odgovoriti nešto drugo osim „portret ili prerez nevidljivog neprijatelja“? Nažalost nema. Kad sam crtao gornju skizu, nisam imao namjeru portretirati našeg „zajedničkog prijatelja“. Sve je zapravo nastalo procesom „obrnutog inženjeringa“. Pokušao sam na praznom (u originalu je papir bijel!) slikovno prikazati strukturu društva, kojom trenutne vlasti širom svijeta teže. Male kuglice predstavljaju pojedice, veliki krug u sredini društvenu svijest, a niti između su digitalna veza pojedinca i kolektiva. Tako je nastao portret strukture atomiziranog društva.

Dva modela društva mogu prozaći nakon ovog globalnog rata protiv čovjekovog bića:

  1. onaj baziran na individui
  2. onaj baziran na atomiziranoj osobi.

Atomizacija društva je projekt društvenog inženjeringa, koji ide, ruku pod ruku, sa projektom digitalitacije čovjeka i njegovo premještanje u virtualnu stvarnost. Taj društveni eksperiment nije bezazlen i ne može se jednostavnoopozvati. To je let bez povratne karte, skok u nepoznato. Malo onih koji su svjesni činjenice da je put kojim naša civilizacija sada juri jedan jednosmjerni auto-put. Naša je slobodna volja hoćemo li se uputiti tim putem, bez obzira na koji način bivamo na to uvjeravani ili prisiljeni. Svaki put kad planiramo neki put, obično planiramo i povratak. U ovom slučaju ta opcija nije moguća, jer auto-put koji vodi od tamo nazad, ne samo da nije izgrađen, nego nije u planu da se ikada izgradi.

Razbijanje strukture društva kojeg poznajemo, odvija se na nekoliko frontova. Nametnuta fizička razdaljina i shodno tome zabrana fizičkog kontakta, ima kao posljedicu prekid toka informacija podsvjesne naravi, koje se prenose fizičkim dodirom. Ne trebamo ni spominjati što za jednog pojedinca znaći izostanak već dokazanih  dobrobiti za psihičko i fizičko zdravlje, koje stvaraju ti kontakti. Čak i oni neugodni kontakti, poput fizičkih sukoba, su čak zdraviji od izolacije ili potpune deprivacije čula opipa.

Sjetimo se filma „Fight Club“, gdje nekolicina muškaraca pronalazi alternativni put do samosvijesti i smisla života, upravo preko ekstremnog naglašavanja čula opipa. Tko može probuditi uspavanog zaposlenika u jednom osiguravajućem zavodu, uljuljkanog u savršenstvo svog života, osim brutalna šok terapija. Da li je režiser tog filma prorok ili mesija, koji nas uči nekom novom, muškom tipu joge? Svi tečajevi joge na zapadu su prebukirani ženama, dok ih se muškarci klone kao kuge. Govorim to iz vlastitog iskustva. Jednom sam posjetio kurs power-yoge.  Bio sam samcat sa 30-40 žena. Iako sam se tim posjetom uštedio krvarenje iz nosa, kao standardnu posljedicu „muške joge“, nisam si uštedio krvarenje iz drugog dijela tijela, nakon maltretiranja istezanjem. Ne, pišanje krvi definitivno nije znak prosvjetljenja i mnogo zlokobnije od onog ponosnog krvarenja iz nosa.

Vratimo se opet onim škrabotinama na papiru. Dakle nitko do sada nije izolirao „nevidljivog neprijatelja“. Kako to da onda od samog početka projekta pandemije kruže propagandne grafike i foto-montaže sa vrlo prepoznatljivim izgledom? Dakle tu se radi o amblemu ili znaku, a ne o znanstvenom dokazu. Tako je svima nama usađena slika čega se moramo bojati, dok se na makro-planu paralelno odvijao projekt društvene reorganizacije. Strah (bolest, materijalna neizvjesnost ili kazna za neposlušnost), gušenje vlastitim ugljičnim dioksidom i zašivanje ustiju, te zabrana svih spontanih (a sada i organiziranih) druženja, te cenzura slobodnih medija i slobodnog toka informacija, dovela je do ekspresne transformacije društva u atomizirani kolektiv. Pojedincima tog kolektiva nije dopušteno direktno kontaktirati, već samo preko društvenih digitalnih medija, koji su kontrolirani i cenzurirani od same vlasti. Pritom je najveća lakrdija ta, da se ta ista vlast kiti ordenima junaka  „borca za obranu demokracije“.

Taj atomizirani kolektiv ili jedna gigantska umjetna inteligencija, danas svaku slobodno-misleću  jedinku automatski proglašava teroristom  i fašistom. Te iste pojedince su prije nekog vremena ismijavali kao teoretičare zavjere. Onoga tko danas na demokratski način protestira protiv fašisoidne valsti i njenih mjera, proganja se poput najvećeg kriminalca. Istovremen se oni „dobri protesti“ za podršku vladi i mjerama oduzimanja sloboda, koju organiziraju oni od vlasti podržani i „lijevo“ orijentirani NGO-i, ne samo toleriraju, iako krše iste mjere zabrana, već se financiraju i štite.

Već smo na ovim prostorima spominjali kako je i kada stvoren projekt „zeleni“ i sa kojim ciljem. Danas već druga i treća generacija tih političara pojma nema tko zapravo stoji iza njihove stranke i kamo vode njihove „dobre namjere“ . Taj lukavi i strogo tajni neoliberalni projekt,  je utiho razbio političku ljevicu zapadnog svijeta i iskoristio ih kao roblje sa svoje nove, krajnje nebulozne, transhumanističke ciljeve. Uništavanjem tradicije, koja se bazira na nacionaloj svijesti, jeziku, religiji, porodici, selu, zemlji, porijeklu i predcima,  stvoren je temelj za materijalizaciju jednog novog društva, sačinjenog od digitalnih osoba bez pedigrea i bez međusobnog direktnog kontakta.

Drugi model društva se bazira na slobodi i individualnosti. Takav kolektiv  je samo spontana posljedica nakupine individualaca. Nikakva institucija nije potrebna, a kamoli da se ona učini primarnom u odnosu na pojedinca. Trend ili inercija neumitno ide ka tome da se ostvari vizija atomiziranog društva, digitalnog fašizma i tehničkog transhumanizma. Za društvo slobodnog čovjeka kao individualca, potrebno je da se dogodi čudo, bilo intervencijom izvana, od strane neke razvijenije sile, ili se mora nekim čudom dogoditi „bottom up“ revolucija. Ona je ostvarljiva samo ukoliko je to masovno buđenje na individualnom planu, te da svaki pojedinac ponaosob uvidi zavjeru i prevaru buđenjem svog trezvenog razuma (Sve ovo nema nikakvog smisla!) i osjetila njuha (Ova laž smrdi na kilometre!).

Koja struktura će se ostvariti kao model novog društva? Na stari model definitivno nema povratka. Izgled tog novog društva ovisi o odluci svakog pojedinca.  Hoće li se on prikloniti svojoj analognoj tjelesnosti ili će se opredijeliti za digitalnu osobnost, zamaskiranu u oblik jedne nove „lijeve-dobre duhovnosti“, ovisi o svakom od nas ponaosob.

 

Vojna strategija trećeg svjetskog rata

od

Koliko god nekima izgleda sumanuto nazivati ovu aktualnu Plandemiju trećim svjetskim ratom, tehnike koje se na globalnom planu koriste za navodno suzbijanje te iste plandemije, neodoljivo podsjećaju na tehnike koje su razvijene unutar vojnog sektora i koje se tamo marljivo primjenjuju. Ovaj put imamo sukob koji se ne odvija između dvije profesionalne vojske, već između profesionalaca i amatera (globalnog stanovništva), koji nemaju pojma u kakvoj se situaciji nalaze. Svo iskustvo grubog i mekog (suptilnog i nevidljivog) ratovanja, koji su vojni profesionalci stekli  tokom bogate ratne povijesti, slilo su u strategiju ovog neidljivog ali totalnog rata.  Slijedi tabela sa tehnikama i rezultatima primjene istih, koja bi trebala pojasniti stanje u kojem se nalazimo i navesti one naivne i dobroćudne sugrađane, da preispitaju stanje stvarnosti u kojoj se nalazimo.  Navedene su vojno-ispitivačke tehnike za slamanje volje  pojedinca i njegovu potpunu neutralizaciju. Kako je izvijestio New York Times, ova tablica iz 1957. godine je prikaz komunističkih prisilnih metoda Kine za postizanje individualnog uklapanja u kolektiv. Ovu tablicu je pripremio sociolog Albert Biderman kao sukus svog istraživanja metoda koje su koristili kineski komunisti za iznuđivanje informacija i lažnih priznanja američkih vojnika, zarobljenih tijekom rata u Koreji.  U jednoj ranijoj studiji,  Biderman je opisao ove metode kao “gnusan gnjev”, dodajući da “vjerojatno nijedan drugi aspekt komunizma temeljitije ne otkriva svoje nepoštivanje istine i pojedinaca, kao upotreba ovih tehnika”. Ljevičari tada nisu bili omiljeni od medija, kao što je to slučaj danas, kad se neoliberalizam kamuflirao u novoj ljevici. Kina i Amerika su tada bili smrtni neprijatelji. Što ako su u aktualnom ratu njih dvoje sada saveznici?  Bidermanova tabela metoda pokazuje  kako se pojedinac prisiljava na uklapanje u masu, kako da se slomi njegova individualna volja, u potpunosti počini u kolektivu i nestane u njegovoj besvijesti.

Osnovni metod Posljedice (Namjena) Variante
1. Izolacija Lišava žrtvu svake socijalne potpore i sposobnosti da se odupre. Razvija intenzivnu zabrinutost za sebe. Žrtvu čini ovisnu o ispitivaču. Potpuna samnica. Potpuna izolacija. Poluizolacija. Grupna izolacija.
2. Monopolizacija percepcije Učvršćuje pozornost na neposrednu situaciju. Potiče introspekciju. Eliminira nadražaje koji se natječu s onima pod nadzorom otmičara. Frustrira sve radnje koje nisu u skladu s uklapanjem-poslušnošću. Fizička izolacija. Tama i jako svijetlo. Jalovo okruženje. Ograničeno kretanje. Monotona hrana.
3. Inducirano oslabljivanje i iscrpljenost Slabi mentalne i fizičke sposobnosti otpora. Polugladovanje. Izlaganje. Eksploatacija rana. Inducirana bolest. Nedostatak sna. Dugotrajno ograničavanje. Dugotrajno ispitivanje. Prisilno pisanje. Pretjerani napor.
4. Prijetnje Gaji tjeskobu i očaj. Prijetnje smrću. Prijetnje ne povratkom? Prijetnje beskrajnim ispitivanjem i izolacijom. Prijetnje protiv obitelji. Nejasne prijetnje. Tajanstvene promjene liječenja.
5. Povremena popuštanja Pruža pozitivnu motivaciju za uklapanje. Ometa prilagodbu na uskraćenost. [Povremeno?] Kolebanje stavova ispitivača. Obećanja. Nagrade za djelomičnu usklađenost.
6. Demonstriranje “svemoći” i “sveznanja” Sugerira uzaludnost otpora. Sučeljavanje. Pretvarajući se da se suradnja podrazumijeva. Pokazujući potpunu kontrolu nad sudbinom žrtve.
7. Degradacija Troškove otpora čini štetnijim za samopoštovanje nego kapitulaciju. Svodi zabrinutost zatvorenika na “životinjsku razinu”. Spriječena osobna higijena. Prljava okolina. Kazne. Uvrede i poruge. Uskraćivanje privatnosti.
8. Naređivanje trivijalnih zahtjeva Razvija navike uklapanja Prisilno pisanje. Provođenje minutažnih pravila.

 

Povijest naše civilizacije ili povjest ropstva

od

„Sve stvari,  koje se tiču Goim-a (ljudska stoka) su poput pustinje, i prvi čovjek koji ih uzme, može ih prisvojiti i sa njima raditi što hoće“. Babha Bathra 45.

„Dozvoljeno je Goim (ljudsku stoku) mijenjati i njom trgovati.“ Babha Kama 113b.

„Život jednog Goi i sve njegove tjelesne moći pripadaju jednom židovu.“ A. Rohl. Polemika. P.20

Pošto se naš lokalni „robovlasnik“ odnedavno potpuno posvetio duhovnim pitanjima, nastao je svojevrsni vakuum u vezi teme prava, koji me je ponukao da napravim i svoj doprinos razjašnjavnju te problematike. Trenutno smo svjedoci fundamentalnih zakonskih promjena, koje se odvijaju pod krinkom zaštite života i opće sigurnosti, a lišavaju nas svih onih krvavo stečenih ljudskih prava, kojim se ponosi naša zapadna civilizacija. Meni su individualno, pravo i sve vrste birokracije (ugovori i formular, oduvijek na neki čudan način gadili. Prinuđen da se bavim njima, ispočetka sam imao psiho-fizičke reakcije alergije. Moj vitalno energetski dio bića je u kontaktu sa tim temama reagira znakom uzbune. Tako sam ih ili ignorirao pravivši se mrtav, ili odlagao bavljenje istim, dokle god sam mogao. Na kraju sam obično tu „muku ježevu“ uvaljivao nekom drugom. Osjećaj koji me prožima dok se bavim tom temom je sličan onom kad sretnete neurednu osobu na cesti i onda je zaobilazite u velikom krugu. Odakle tako snažna negativna reakcija na temu, koja je zapravo temelj naše civilizacije? Možda sam jednostavno nestrpljiv ili nedovoljno inteligentan za tu vrhovnu nauku, rezerviranu samo za elitu.

Tek kad sam nedavno naletio na jedan članak, koji mi je prosljedio jedan dobar prijatelj, a oni su nešto vrlo vrijedno u životu svakog pojedinca, me je ta, za mene, tabu tema, toliko zaintrigirala, da sam odlučio sklepati jedan članak o tome.

Povijest naše civilizacije koju poznajemo i koja je opće prihvaćena, je zapravo povijest trgovačkog prava. Zašto je to ujedno i povijest ropstva i izrabljivanja uopće, pokušat će pojasniti riječi koje slijede.

Prva civilizacija nastaje na području između rijeka Eufrat i Tigris i to je nekim slučajem i prva civilizacija vladavine prava i nejednakosti, kao društvenog uređenja. Ako je kojim slučajem postojala neka starija civilizacija, prije babilonske i u kojoj je vladala jednakost i nedostajao pravni sistem sa pripadajućim patrijarhalnim uređenjem, onda se ta zajednicapo definiciji ne svrstava pod razvijene civilizacije, već pod one nerazvijene i primitivne.

Ta Babilonska civilizacija „pravnog ropsta“  je spoj babilonske religije, babilonskog bankarstva i babilonskog prava. Iza „Zakona“ uvijek stoji „svećenstvo“, kojie ga brani božanskim argumentima ili zabranama diskusije. Danas je to svećenstvo skriveno iza politike i nauke i vješto producira  nove religije. Kao što se iza klimatske krize ne nalazi egzaktna znanost bazirana na promatranju, tako se i iza ove aktualne corona krize također ne nalazi znanost, već religija. Religiju karakterizira slijepa vjera, autoritativnost svećenstva, tabui, zabrana preispitivanja i cenzura alternativa.

Kod (code) te babilonske civilizacije je preživio do današnjih dana, tako što se u jednom trenutku stopio sa židovskom religijom i bankarstvom. „Infekcija“ se dogodila nakon osvajanja Izraela od strane Babilona i njihove deportacija u Babilon kao roblje. Upravo su Farizejci prihvatili „kod trgovine robljem“ kao svoj osnovni religiozni kod i njime kasnije inficirali cijeli moderni svijet.

Prenosnici babilonske civilizacije na židovsku kulturu su bili Farizejci. Ta grupa svećenika zasnovala je svoj vjerski sistem na sistemu zakona koji se ne oslanjaju na povijest židova i Mosesovo učenje, već na babilonske „zakone o trgovini roblja“, koji sežu do samih početaka te civilizacije i samog Nimroda. Prevrat se dogodio nakon uništenja Solomonovog hrama, kad su Saduceji izgubili na moći i Farizejci u potpunosti preuzeli vodstvo nad cijelim židovstvom. Ti isti Farizejci su nekoliko stoljeća kasnije organizirali zavjeru kojoj je bio cilj smaknuće jednog buntovnika, koji se drznuo kritizirati i organizirati pobunu protiv zastranjenja Farizejskih zakona i njihovog svetog trojstva: religija, novac, sudstvo. Farizejstvo (rabisko židovstvo) zasnovano na babilonskom talmudu, odredilo je budućnost židovstva sve do današnjih dana. („The Babylonian Talmud“ Seder Nezikin, London, The Soncino Press, 1935).

Zakoni babilona se baziraju na formi koju zovemo „ugovor“. On svoju vjerodostojnost zasniva na „potvrdi o autentičnosti“, koju legalizraju za to zasluženi državni službenici (notari) i svjedoci putem potpisa. Sve poznate vrste ugovora koje danas poznajemo (od adoptiranja djeteta i testamenta do zajmova i kupoprodajnih ugovora), su nastali i postojali u drevnom Babilonu. Najinteresantniji među njima tiču se ugovora o radu ili ropstvu. Na primjer, jedan radnik (službenik-radna snaga) iznajmljuje sebe vlasniku radova (majstoru) i time se doslovno stavlja u položaj roba. U slučaju roba se nikada ne spominje ime oca, jer po definiciji rob nije čovjek.  Na njega se gleda kao na stoku (radna snaga) i tako ga se tretira. Ropstvo je u tadašnjem Babilonu bilo okosnica društva i zakon je bio vrlo strog. Rim je kasnije postao potpuno opsjednut babilonskim sistemom. Podsjetimo se da sve današnje civilizirane svjetske sile svoje bogatstvo i kulturu baziraju na kolonijalnom ropstvu. Sistem moderne države danas zasniva se upravo na babilonskom modelu.

Babilonsko svećenstvo je bilo kreator tih prvih trgovačkih zakona, koji su zapravo skup odredbi koji se odnose na prisilu i izrabljivanje. Ljudi, po njemu, nisu priznati kao ljudi već kao roba sa kojom se trguje. Čak i nazov za robu dolazi od imena rob. Ako rob nebi pravovremeno došao na posao, bivao bi od državne egzekutive napadnut i pritvoren. „Zakon“ se bazira na predpostavci da je pravo robovlasnika ono bogom dano pravo. Oni imaju osjećaj da im autoritet njhovog zloćudnog boga daje za pravo da ostale lažu, kontroliraju i svedu na nivo zatupljenih robova.

Institucionalizirana-državna religija tako doslovno blagosilja/legalizira robovlasništvo, kao što je to bio slučaj i kasnije, tokom kolonijalnih osvajanja evropljana. Osnova robovlasništva tako nije rasizam, već pravni postulat hladnokrvnog trgovačkog zakonika. Jeshuah naziva taj hibrid religije, bankarstva i robovlasničkog trgovačkog prava „Sinagoga Satana“ (Otkrovenje 2,9 i 3,9). Iako su se Saduceji opirali korumpiranom utjecaju Farizeja, nakon uništenja Hrama od strane Rima (70g. nakon Krista), njihovi dani su bili odbrojani. Nakon toga svi židovi koji nisu preuzeli Kršćanstvo potpadaju pod direktan utjecaj Farizeja tj. babilonskog koda, dok pokršteni židovi postaju jedina opozicija. Farizejii su tada odredili karakter i učenje židovstva i njihov utjecaj traje sve do današnjih dana.

Izrabljivačko orijentirano robovlasništvo, bilo je omiljeno kod poslovnih ljudi Starog Rima i baziralo se na istim zakonima koji su nekoć skovali babilonski svećenici. Rimljani su bili agresivna i osvajačka nacija, koja je osvojene narode redom degradirala u bespravne robove, da bi onda njima trgovala po principu kupoprodajnih ugovora. Ustanovljavanje pazara za trgovinu robljem bio je najviši prioritet. Izrabljivačko orijentirano robovlasništvo, kao suština babilonskog koda, nije bilo omiljeno u srednjovjekovnoj kršćanskoj Evropi, tako da progoni židova u mnogim zemljama u 12. I 13. stoljeću nisu bile puke povijesne slučajnosti. Nakon osvajanja Engleske od strane Normana 1066g. pod pokroviteljstvom samog Pape i financijskom podrškom židova, sistem trgovačkog prava je zarazio i keltske narode, koji su tamo živjeli. Oni nisu „otočanima“ donijeli nikakvu spiritualnost, već im je nasilno nametnut robovlasnički kodeks pod vodstvom dvojca Farizeji-Rimokatolička Crkva. Danas se taj babilonski robovlasnički zakon skriva pod pojmom „Građansko pravo“. Ono je iz Starog Rima, preko Normana, došao do Engleske i postao „Equity Jurisprudence”. Farizejski trgovački zakoni su danas osnova moderne anglo-američke „Equity“ sudske nadležnost i bukvalno kostur cijele naše globalne civilizacije.

Naš moderni neoliberalni kapitalizam je samo zadnja inačica legendarnog babilonskog božansko-trgovačkog zakona, a demokracija, kojom se toliko ponosimo, samo lukavo sročeno i dobro zapakirano robovlasništvo. Unutar krugovima majstora-robovlasnika se agresivno-izrabljivački karakter babilonsko-talmudskog-farizejskog kodeksa ponašanja nikada ne dovodi u pitanje. Time je aktualnost Jeschuah-ine poruke danas aktualnija nego ikad prije. Tada je prije 2000 godina, lukavom prevarom, jedan buntovni „razotkrivač zavjere“, ilegalno razapet i ubijen na križu. Koliko inkarnacija tog istog „duha istine“ možemo pronaći u svijetu danas?

Trik humanizacije

od

Već nas dva milenija romantika maltretira sa nametnutom slikom humaniziranog Boga. Trend ka humanizaciji je u tom razdoblju bio toliko jak i dosljedan, da su pritom i sve prirodne sile humanizirane, dobivši ljudsko obličje u obličjima kršćanskih svetaca. Kakve veze na primjer sv. Ilija ima sa gromovima? Zašto je apstraktna prirodna sila, na ovim prostorima zvana Perun, prerušena u ljudsko obličje. Kakav je to trik? Koja se magija i kakva manipulacija krije iza tog procesa?

Sve ono prirodno-materijalno-energetsko prozvano đavoljim i prokletim, dok su te iste sile prevedene u ljudske oblike postojećih i nepostojećih ljudi. Tek u tako prerušenom obliku, bilo je moguće komunicirati sa prirodnim silama. Dakle, dozvoljen je samo indirektni kontakt, preko posrednika. Trik reprezentacije je romantika dosljedno i uspješno primjenila na svim važnim područjima života. Pro nekog prisilno odvojiš od nečega što mu po prirodnom pravu pripada i onda mu ponudiš posrednike, koji se naravno moraju platiti životnom energijom u nekom svom obliku.

Prisilnom odvojenošću od prirode, ljudima je oduzeta referentna točka, neophodna za normalan i potpun život. Njima tako nepotpunim, zbunjenim i preplašenim, bilo je potom lako manipulirati. Stara, ona prirodna, referentna točka je nadomještena onom umjetno stvorenom. Tako se vjernici već dva milenija, u svojoj opijenosti, ne obraćaju direktno prirodi i njenim silama, nego njenim „legitimnim“ reprezentantima u ljudskom obliku. Sve što je direktno je proglašeno herezom. Posrednost je postala nova vrlina. Indirektnost je postala dokaz uzvišenosti i čistoće.

U odnosu prema vrhovnom i zlovoljnom bogu, sveci su postali posrednici između njega i raje. Sveci su postali hibrid sačinjen od posthumno uzvišenih svećenika i kršćanskih mistika, te humaniziranog prijevoda apstraktnih prirodnih sila. Sveci su vjernicima u monoteističkom sistemu puno bliži, bliskiji i humaniji od onog biblijskog Boga (jednog od onih divovskih, dugovječnih, ratobornih i nadasve samovažnih vanzemaljaca – Elohima), koji nije baš na dobrom glasu i ne voli da ga se gnjavi za svaku sitnicu. Lakše se moliti svecima i bogorodici, nego direktno samom šefu. Kult Djevice Marije je fenomen ovih naših genetskih prostora, koji su prije silovanja humano-patrijarhalizacijom bili društva matrijarhalnog tipa.

Trikom humanizacije je cijeli univerzum preveden na ljudski jezik, dobivši ljudske etikete. Ljudi su se po jednoj strani počeli osjećati sigurnije, dok su po drugoj strani bili u potpunosti kastrirani, bivajući odvojeni od svojih korjena i životne energije, koja je apstraktna=nehumana prirodna sila.

Trik humanizacije se bazira na biblijskom aksiomu :”stvoreni po licu i naličju „Boga“ (Elohima)”. Ako taj isti aksiom lišimo falsifikatorskog duha romantike, dobivamo otriježnujuću činjenicu: ” Mi smo genetski preobraženi dodatkom strane genetike.” Tako od ekskluzivnih božanskih bića u sekundi postajemo isprdci genetskih marifetluka nekih uobraženih i prgavih svemirskih migranata.

Trikom humanizacije su ljudi-vjernici-opijeni dobili ekskluzivno pravo na maltretiranje svih ostalih bića. Samo mi, ljudska bića, smo stvoreni po liku i naličju Boga, ostali nisu ili samo djelomično. Mi smo iznad svih, najbliži Bogu i stoga imamo pravo da odlučujemo o životu i smrti svih ostalih bića.

Trikom humanizacije su ljudi dobili krunu ekskluzivnosti i samovažnosti, koja je zarobila ili prognala njihovu magičnu prirodu. Taj trik nije moglo izmisliti neko ljudsko biće, već samo biće izvan sfere ljudskog, ali daleko lukavije i nadmoćnije. Ljudi su zagrizli udicu i ne puštaju mamac, iako je to bezvrijedna muha načinjena od plastike. Ta muha sada njima visi na ogrlici oko vrata i oni je ljube, pričaju sa njom, mole joj se i vjeruju u njezinu magičnu moć.

Trik humanizacije je od ljudskog roda napravio čudovista, koja nose masku svetaca. Oni čine nezamislive zločine, dok im ta maska prašta i govori da su ustvari učinili dobro djelo.

Trik humanizacije nije samo zarazio sve velike religije, već se danas prebacio i na jednu novu, zajedničku religiju, koju zovemo znanost.

Ideologija znanosti je izašla iz religijske kuhinje i ona je njen legitimni nasljednik. Znanost je poput njenog oca, također humanizirana do srži. Ako nešto ne možemo objasniti našim riječima i sintaksom, to onda niti ne postoji. Ako matematika ne paše, to nije istinito. Odakle nam tolika objest da sve ono sto ne paše u naše koncepte ili ignoriramo ili omalovažavamo?

Trik humanizacije je išao u paketu sa trikom patrijarhalizacije. Bog je uvijek muško. Muškarac je jači, pametniji, duhovniji. Žena je „ođavla“ i nema dušu. Trik humano-patrijarhalizacije je opsjeo muškarce i od žena napravio imitatore muškaraca. Lažna duhovnost humano-patrijarhalne (h-p) civilizacije je ženama-imitatorkama oduzela dostup do istinske, energetsko-svjesne duhovnosti i od njih napravila huškačke aveti u službi robovlasničke ideologije romantike.

Absurd je, da nas humanizacija zapravo lišila naše  prirodne apstraktne ljudskosti i nadomjestila je umjetno-plastičnom.

Trik humanizacije je od nas napravio ignorante, uobražene i ograničene idiote, koji sebe nazivaju svecima, sudcima i naučnicima.

Od nas je napravio bogalje koji su svoju moć slobode i kretanja zamjenili za štake. Svi smo postali hefestovci, prognani sa Olimpa te prezreni i omraženi od svih ostalih stanovnika ove prelijepe zemlje.

“Naša”  humano-patrijarhalna civilizacija imala je i još posjeduje božansko pravo nametnuti onim primitivnim civilizacijama svoje “vrijednosti” i satrti one njihove ne-humane. Ipak, iza te kulture i civiliziranisti krije se samo jedna nedorasla i izopačena pseudokultura bahatih pubertetlija.

Najbolji i nadrastičniji lijek protiv humano-patrijarhalnog (h-p) ludila je razgovaranje sa biljkom. Drugi je zamišljanje boga stvoritelja ne kao  bradatog djedice već kao divovskog orla, mačke ili bika. Što manje ljudskog u tom bogu zamislimo, to ćemo biti bliže istini i dalje od zamozavaravanja. Dokle god jedan živi čovjek sanja svoju humano-patrijarhalnu noćnu moru, to se više udaljava i od svoje živosti i od svoje istinske, apstraktne i nehumane čovječnosti. Recept je jeftin, ali lijek protiv h-p bolesti je skup. Svim čitateljima želim skori oporavak od h-p zaraze, brz i bezbolan gubitak svog ljudskog oblika, te uranjanje u prirodno stanje nehumane i apstraktne unutrašnje tišine. Dehumanizacija je imperativ svakog ljudskog na putu od ropstva osobe ka magičnoj slobodi živog čovjeka. Da li se iza trika socijalizacije krije uzrok našeg pada?

 

Od živog dijeteta do živog čovjeka

od

“Važno je shvatiti,  da fizika današnjice,  pojma nema što je zapravo energija“. Richard Feynman

Ostati živo dijete ili odrasti u živog čovjeka? Živo dijete je ono talentirano dijete, koje ima više izgleda da postane živi čovjek, od ostale djece, iako za to nema nikakvih garancija.

Tko je živi čovjek? Kako definirati pojam živog čovjeka? Živi čovjek je, sa fenomenološke točke gledišta, biće koje ima suverenitet nad cjelokupnošću svog bića i shodno tome posjeduje slobodu percepcije. Ali tu odmah počinju problemi, jer rijetki su oni koji imaju uvid u cjelokupnost čovjeka, kao magičnog bića i koji su iskusili kakvu takvu slobodu percepcije.  Zato, ostavimo se čorava posla i besmislenog debatiranja o kvantitetu i kvaliteti svakojakih tijela i perceptivnim mogućnostima koje navodno stoje čovjeku na raspolaganju, ako uloži trud da ih dosegne.

Koliko dugo je simpatično biti živo dijete? Nakon nekog vremena to, u beskonačnost, produženo djetinstvo postaje neumjesno. Ostati nedorastao, između dva svijeta, ni tamo ni amo. Niti može nazad, jer je intelektualno raskrstio sa starim svijetom, niti može naprijed, jer nema energije da dosegne vibraciju novog svijeta. Nije li slatko, to romantično koketiranje sa onostranim i intelektualno žongliranje pojmovima u vezi duhovnosti? Ne, to je daleko od intenziteta i učinkovitosti, bez koje živi čovjek ne može preživjeti u živom – stvarnom energetskom svijetu, kojem toliko teži.

Sve je energija, kaže znanost. Što ta činjenica znači za mene kao pojedinca u praktičnom smislu? Da li je dovoljno da sebe uvjeravam da sam prvenstveno energija, ukoliko želim iskusiti tu istinu. Znanost kaže da je energija neuništiva, vječna, stalno se transformirajući. Koliko vrsta energije ima? Električna, toplinska, bio, …? Iako sve to dobro izgleda na teoretskom nivou,  problem energije je u praksi osnovni problem naše civilizacije. Zašto onda plaćamo energiju za kretanje, grijanje i kuhanje? Zašto umiremo, nakon što potrošimo svoju životnu energije? Gdje ona odlazi? Zašto ratujemo zbog energetskih resursa? Zašto pijemo jedni drugima krv, bilo metaforički, bilo bukvalno? Na kraju ovog kratkog umovanja o energiji, logički se nameće nova definicija: svemir je energija i zakon svemira je rat za energijom (zakon grabežljivca).

Religije nam govore isto kao i moderna znanost, samo koristeći  drugačije pojmove. One nas (skupa sa ezoterijom) uče da je sve Bog. Mi, kao ljudska bića imamo ekskluzivnu privilegiju biti djeca Boga. Tako smo, poput njega, vječni i neuništivi poput energije. Koliko istine ima u svemu tom? Zašto sva bića vole život i boje se smrti, ako smo vječni? Zašto je osnaova svih strahopva strah od smrti? Što se krije iza romantiziranja smrti? Da li je to opravdano ili ne? Životinje ne čine saoubojstvo, kao što to čine socijalizirani ljudi.

Religije i znanost su tako u suštini istovjetne. Obje nam posredno mantraju o našoj besmrtnosti i većina im vjeruje. Kakvi su izgledi tih naivnih optimista da prežive smrt, koja im se svakodnevno nameće i koju oni svakodnevno ignoriraju? Definicija pojma romantike, koji koristim na ovim prostorima, najlakše je objasnit na temi smrti. Sve ideologije koje nam govore da smo vječni i besmrtni i ignoriraju smrt kao energetsku činjenicu su u suštini romantika, koje sentimentalnošću zamagljuju našu percepciju i opijaju našu pažnju. Religiozni pojam vječnosti ne postoji u Bibliji, kao ni pojam Bog (hvala Sv.Mauro B.!). Dakle imamo Bibliju, kao skup ne-romatičnih priča i romantičnu religiju koja se kvazi bazira na njoj. Rad „ Sv. Maura“ je konačno raskrstio sa svim ignorancijama, falsifikatima i greškama u odnosu na prijevode biblije i konačno se sklopila se slagalica oko religiozno-naučne “uspavanke”. Samo vi mirno nastavite spavati, mi garantiramo vasu vječnost i neuništivost.

Kao antipod svim tim umjetno romantičnim konceptima postoje i oni trezveni, bazirani na promatranju tj. čistoj percepciji. Oni nisu toliko omiljeni kao svi oni naučno – religiozno – popularni aksiomi. Kakav osjećaj proizvodi u vama „budilica“ tipa: „Ti si biće koje će umrijeti! Zalihe tvoje životne energije su konačne!“? Sigurno nimalo ugodan osjećaj  na prvi pogled. Ali postoji i onaj drugi osjećaj, malo dublji, iza maske socijalizacije, koja upravlja našim sistemom vrijednosti i tumačenja osjećaja. Taj osjećaj pali snagu naše volje i podupire intenzitet naših vremenski ograničenih prilika.

„Uspavanke“ o našoj božanskoj prirodi, vječnosti naše duše, uskrsnuću tijela itd. su sigurno puno slađe i ugodnije za probavu, naviknutu na ispraznu prefabriciranu hranu i polovnu informaciju.

Kome trebamo pokloniti svoje povjerenje? Onim tisućama godina starim iskustvima ili ovim novim, zašećerenim teoremima? Iako se, u zadnje vrijeme,  sve češće ponavlja fraza “sve je laž!” u kontekstu naše naučno-religiozne kulture, većina tih istih propovjednika to dosljedno ne primjenjuju na sve oblasti. Usprkos činjenici da ljudi oko nas umiru, mi uporno niječemo činjenice oka i nadomješćujemo ih parolama uma.

Sladak je i omamljujući osjećaj kad sebi kažemo da smo vječni i neuništivi. Nakon njega sljedi pasivizacija, tupost volje i svih čula. Ukratko adio svijest, adio budnost, adio evolucija! Mi ne živimo u svijetu djeda božićnjaka, već u predatorskom svijetu, u kojem je jedina moneta vrijedna spomena svijest i energija. Za svako proširenje i produženje svjesnosti, moramo se izboriti vlastitim snagama. Bajke o vječnosti i neuništivosti su rezervirane za usnule i samozaljubljene romantičare, koji ih mantraju produžujući tako svoju agoniju. Ako postoji vječnost i neuništivost, onda se to odnosti na našu tromost i glupost, koja se zaista može protegnuti u vječnost, ukoliko nastavimo konzumirati prefabricirane polu-istine i instant pomagala.

Jedino kao bića, koja su ponovno dosegnula svoju energetsku potpunost, možemo se uputiti dalje. Kakav je to živi čovjek, koji je energetski raspršen tj. živ samo na papiru. Energetska struktura čovjeka je poput tvrdog diska za pohranjivanje podataka. Ili ima raspršenu i shodno tome neupotrebljivu memoriju ili ju čini kompaktnom i upotebljivom. Za zrelog živog čovjeka je nadasve neprimjereno i nadasve neozbiljno, prepuštati se igri sa dječjim uspavankama. Naravno, to nije ilegalno, već poželjno i popularno.  Ali onda sami sebe trebamo zvati živo dijete ili barem živi pubertetlija, nebi li se izbjegli budući nesporazumi.