Trik humanizacije

Već nas dva milenija romantika maltretira sa nametnutom slikom humaniziranog Boga. Trend ka humanizaciji je u tom razdoblju bio toliko jak i dosljedan, da su pritom i sve prirodne sile humanizirane, dobivši ljudsko obličje u obličjima kršćanskih svetaca. Kakve veze na primjer sv. Ilija ima sa gromovima? Zašto je apstraktna prirodna sila, na ovim prostorima zvana Perun, prerušena u ljudsko obličje. Kakav je to trik? Koja se magija i kakva manipulacija krije iza tog procesa?

Sve ono prirodno-materijalno-energetsko prozvano đavoljim i prokletim, dok su te iste sile prevedene u ljudske oblike postojećih i nepostojećih ljudi. Tek u tako prerušenom obliku, bilo je moguće komunicirati sa prirodnim silama. Dakle, dozvoljen je samo indirektni kontakt, preko posrednika. Trik reprezentacije je romantika dosljedno i uspješno primjenila na svim važnim područjima života. Pro nekog prisilno odvojiš od nečega što mu po prirodnom pravu pripada i onda mu ponudiš posrednike, koji se naravno moraju platiti životnom energijom u nekom svom obliku.

Prisilnom odvojenošću od prirode, ljudima je oduzeta referentna točka, neophodna za normalan i potpun život. Njima tako nepotpunim, zbunjenim i preplašenim, bilo je potom lako manipulirati. Stara, ona prirodna, referentna točka je nadomještena onom umjetno stvorenom. Tako se vjernici već dva milenija, u svojoj opijenosti, ne obraćaju direktno prirodi i njenim silama, nego njenim „legitimnim“ reprezentantima u ljudskom obliku. Sve što je direktno je proglašeno herezom. Posrednost je postala nova vrlina. Indirektnost je postala dokaz uzvišenosti i čistoće.

U odnosu prema vrhovnom i zlovoljnom bogu, sveci su postali posrednici između njega i raje. Sveci su postali hibrid sačinjen od posthumno uzvišenih svećenika i kršćanskih mistika, te humaniziranog prijevoda apstraktnih prirodnih sila. Sveci su vjernicima u monoteističkom sistemu puno bliži, bliskiji i humaniji od onog biblijskog Boga (jednog od onih divovskih, dugovječnih, ratobornih i nadasve samovažnih vanzemaljaca – Elohima), koji nije baš na dobrom glasu i ne voli da ga se gnjavi za svaku sitnicu. Lakše se moliti svecima i bogorodici, nego direktno samom šefu. Kult Djevice Marije je fenomen ovih naših genetskih prostora, koji su prije silovanja humano-patrijarhalizacijom bili društva matrijarhalnog tipa.

Trikom humanizacije je cijeli univerzum preveden na ljudski jezik, dobivši ljudske etikete. Ljudi su se po jednoj strani počeli osjećati sigurnije, dok su po drugoj strani bili u potpunosti kastrirani, bivajući odvojeni od svojih korjena i životne energije, koja je apstraktna=nehumana prirodna sila.

Trik humanizacije se bazira na biblijskom aksiomu :”stvoreni po licu i naličju „Boga“ (Elohima)”. Ako taj isti aksiom lišimo falsifikatorskog duha romantike, dobivamo otriježnujuću činjenicu: ” Mi smo genetski preobraženi dodatkom strane genetike.” Tako od ekskluzivnih božanskih bića u sekundi postajemo isprdci genetskih marifetluka nekih uobraženih i prgavih svemirskih migranata.

Trikom humanizacije su ljudi-vjernici-opijeni dobili ekskluzivno pravo na maltretiranje svih ostalih bića. Samo mi, ljudska bića, smo stvoreni po liku i naličju Boga, ostali nisu ili samo djelomično. Mi smo iznad svih, najbliži Bogu i stoga imamo pravo da odlučujemo o životu i smrti svih ostalih bića.

Trikom humanizacije su ljudi dobili krunu ekskluzivnosti i samovažnosti, koja je zarobila ili prognala njihovu magičnu prirodu. Taj trik nije moglo izmisliti neko ljudsko biće, već samo biće izvan sfere ljudskog, ali daleko lukavije i nadmoćnije. Ljudi su zagrizli udicu i ne puštaju mamac, iako je to bezvrijedna muha načinjena od plastike. Ta muha sada njima visi na ogrlici oko vrata i oni je ljube, pričaju sa njom, mole joj se i vjeruju u njezinu magičnu moć.

Trik humanizacije je od ljudskog roda napravio čudovista, koja nose masku svetaca. Oni čine nezamislive zločine, dok im ta maska prašta i govori da su ustvari učinili dobro djelo.

Trik humanizacije nije samo zarazio sve velike religije, već se danas prebacio i na jednu novu, zajedničku religiju, koju zovemo znanost.

Ideologija znanosti je izašla iz religijske kuhinje i ona je njen legitimni nasljednik. Znanost je poput njenog oca, također humanizirana do srži. Ako nešto ne možemo objasniti našim riječima i sintaksom, to onda niti ne postoji. Ako matematika ne paše, to nije istinito. Odakle nam tolika objest da sve ono sto ne paše u naše koncepte ili ignoriramo ili omalovažavamo?

Trik humanizacije je išao u paketu sa trikom patrijarhalizacije. Bog je uvijek muško. Muškarac je jači, pametniji, duhovniji. Žena je „ođavla“ i nema dušu. Trik humano-patrijarhalizacije je opsjeo muškarce i od žena napravio imitatore muškaraca. Lažna duhovnost humano-patrijarhalne (h-p) civilizacije je ženama-imitatorkama oduzela dostup do istinske, energetsko-svjesne duhovnosti i od njih napravila huškačke aveti u službi robovlasničke ideologije romantike.

Absurd je, da nas humanizacija zapravo lišila naše  prirodne apstraktne ljudskosti i nadomjestila je umjetno-plastičnom.

Trik humanizacije je od nas napravio ignorante, uobražene i ograničene idiote, koji sebe nazivaju svecima, sudcima i naučnicima.

Od nas je napravio bogalje koji su svoju moć slobode i kretanja zamjenili za štake. Svi smo postali hefestovci, prognani sa Olimpa te prezreni i omraženi od svih ostalih stanovnika ove prelijepe zemlje.

“Naša”  humano-patrijarhalna civilizacija imala je i još posjeduje božansko pravo nametnuti onim primitivnim civilizacijama svoje “vrijednosti” i satrti one njihove ne-humane. Ipak, iza te kulture i civiliziranisti krije se samo jedna nedorasla i izopačena pseudokultura bahatih pubertetlija.

Najbolji i nadrastičniji lijek protiv humano-patrijarhalnog (h-p) ludila je razgovaranje sa biljkom. Drugi je zamišljanje boga stvoritelja ne kao  bradatog djedice već kao divovskog orla, mačke ili bika. Što manje ljudskog u tom bogu zamislimo, to ćemo biti bliže istini i dalje od zamozavaravanja. Dokle god jedan živi čovjek sanja svoju humano-patrijarhalnu noćnu moru, to se više udaljava i od svoje živosti i od svoje istinske, apstraktne i nehumane čovječnosti. Recept je jeftin, ali lijek protiv h-p bolesti je skup. Svim čitateljima želim skori oporavak od h-p zaraze, brz i bezbolan gubitak svog ljudskog oblika, te uranjanje u prirodno stanje nehumane i apstraktne unutrašnje tišine. Dehumanizacija je imperativ svakog ljudskog na putu od ropstva osobe ka magičnoj slobodi živog čovjeka. Da li se iza trika socijalizacije krije uzrok našeg pada?

 

Od živog dijeteta do živog čovjeka

Važno je shvatiti,  da fizika današnjice,  pojma nema što je zapravo energija“. Richard Feynman

Ostati živo dijete ili odrasti u živog čovjeka? Živo dijete je ono talentirano dijete, koje ima više izgleda da postane živi čovjek, od ostale djece, iako za to nema nikakvih garancija.

Tko je živi čovjek? Kako definirati pojam živog čovjeka? Živi čovjek je, sa fenomenološke točke gledišta, biće koje ima suverenitet nad cjelokupnošću svog bića i shodno tome posjeduje slobodu percepcije. Ali tu odmah počinju problemi, jer rijetki su oni koji imaju uvid u cjelokupnost čovjeka, kao magičnog bića i koji su iskusili kakvu takvu slobodu percepcije.  Zato, ostavimo se čorava posla i besmislenog debatiranja o kvantitetu i kvaliteti svakojakih tijela i perceptivnim mogućnostima koje navodno stoje čovjeku na raspolaganju, ako uloži trud da ih dosegne.

Koliko dugo je simpatično biti živo dijete? Nakon nekog vremena to, u beskonačnost, produženo djetinstvo postaje neumjesno. Ostati nedorastao, između dva svijeta, ni tamo ni amo. Niti može nazad, jer je intelektualno raskrstio sa starim svijetom, niti može naprijed, jer nema energije da dosegne vibraciju novog svijeta. Nije li slatko, to romantično koketiranje sa onostranim i intelektualno žongliranje pojmovima u vezi duhovnosti? Ne, to je daleko od intenziteta i učinkovitosti, bez koje živi čovjek ne može preživjeti u živom – stvarnom energetskom svijetu, kojem toliko teži.

Sve je energija, kaže znanost. Što ta činjenica znači za mene kao pojedinca u praktičnom smislu? Da li je dovoljno da sebe uvjeravam da sam prvenstveno energija, ukoliko želim iskusiti tu istinu. Znanost kaže da je energija neuništiva, vječna, stalno se transformirajući. Koliko vrsta energije ima? Električna, toplinska, bio, …? Iako sve to dobro izgleda na teoretskom nivou,  problem energije je u praksi osnovni problem naše civilizacije. Zašto onda plaćamo energiju za kretanje, grijanje i kuhanje? Zašto umiremo, nakon što potrošimo svoju životnu energije? Gdje ona odlazi? Zašto ratujemo zbog energetskih resursa? Zašto pijemo jedni drugima krv, bilo metaforički, bilo bukvalno? Na kraju ovog kratkog umovanja o energiji, logički se nameće nova definicija: svemir je energija i zakon svemira je rat za energijom (zakon grabežljivca).

Religije nam govore isto kao i moderna znanost, samo koristeći  drugačije pojmove. One nas (skupa sa ezoterijom) uče da je sve Bog. Mi, kao ljudska bića imamo ekskluzivnu privilegiju biti djeca Boga. Tako smo, poput njega, vječni i neuništivi poput energije. Koliko istine ima u svemu tom? Zašto sva bića vole život i boje se smrti, ako smo vječni? Zašto je osnaova svih strahopva strah od smrti? Što se krije iza romantiziranja smrti? Da li je to opravdano ili ne? Životinje ne čine saoubojstvo, kao što to čine socijalizirani ljudi.

Religije i znanost su tako u suštini istovjetne. Obje nam posredno mantraju o našoj besmrtnosti i većina im vjeruje. Kakvi su izgledi tih naivnih optimista da prežive smrt, koja im se svakodnevno nameće i koju oni svakodnevno ignoriraju? Definicija pojma romantike, koji koristim na ovim prostorima, najlakše je objasnit na temi smrti. Sve ideologije koje nam govore da smo vječni i besmrtni i ignoriraju smrt kao energetsku činjenicu su u suštini romantika, koje sentimentalnošću zamagljuju našu percepciju i opijaju našu pažnju. Religiozni pojam vječnosti ne postoji u Bibliji, kao ni pojam Bog (hvala Sv.Mauro B.!). Dakle imamo Bibliju, kao skup ne-romatičnih priča i romantičnu religiju koja se kvazi bazira na njoj. Rad „ Sv. Maura“ je konačno raskrstio sa svim ignorancijama, falsifikatima i greškama u odnosu na prijevode biblije i konačno se sklopila se slagalica oko religiozno-naučne “uspavanke”. Samo vi mirno nastavite spavati, mi garantiramo vasu vječnost i neuništivost.

Kao antipod svim tim umjetno romantičnim konceptima postoje i oni trezveni, bazirani na promatranju tj. čistoj percepciji. Oni nisu toliko omiljeni kao svi oni naučno – religiozno – popularni aksiomi. Kakav osjećaj proizvodi u vama „budilica“ tipa: „Ti si biće koje će umrijeti! Zalihe tvoje životne energije su konačne!“? Sigurno nimalo ugodan osjećaj  na prvi pogled. Ali postoji i onaj drugi osjećaj, malo dublji, iza maske socijalizacije, koja upravlja našim sistemom vrijednosti i tumačenja osjećaja. Taj osjećaj pali snagu naše volje i podupire intenzitet naših vremenski ograničenih prilika.

„Uspavanke“ o našoj božanskoj prirodi, vječnosti naše duše, uskrsnuću tijela itd. su sigurno puno slađe i ugodnije za probavu, naviknutu na ispraznu prefabriciranu hranu i polovnu informaciju.

Kome trebamo pokloniti svoje povjerenje? Onim tisućama godina starim iskustvima ili ovim novim, zašećerenim teoremima? Iako se, u zadnje vrijeme,  sve češće ponavlja fraza “sve je laž!” u kontekstu naše naučno-religiozne kulture, većina tih istih propovjednika to dosljedno ne primjenjuju na sve oblasti. Usprkos činjenici da ljudi oko nas umiru, mi uporno niječemo činjenice oka i nadomješćujemo ih parolama uma.

Sladak je i omamljujući osjećaj kad sebi kažemo da smo vječni i neuništivi. Nakon njega sljedi pasivizacija, tupost volje i svih čula. Ukratko adio svijest, adio budnost, adio evolucija! Mi ne živimo u svijetu djeda božićnjaka, već u predatorskom svijetu, u kojem je jedina moneta vrijedna spomena svijest i energija. Za svako proširenje i produženje svjesnosti, moramo se izboriti vlastitim snagama. Bajke o vječnosti i neuništivosti su rezervirane za usnule i samozaljubljene romantičare, koji ih mantraju produžujući tako svoju agoniju. Ako postoji vječnost i neuništivost, onda se to odnosti na našu tromost i glupost, koja se zaista može protegnuti u vječnost, ukoliko nastavimo konzumirati prefabricirane polu-istine i instant pomagala.

Jedino kao bića, koja su ponovno dosegnula svoju energetsku potpunost, možemo se uputiti dalje. Kakav je to živi čovjek, koji je energetski raspršen tj. živ samo na papiru. Energetska struktura čovjeka je poput tvrdog diska za pohranjivanje podataka. Ili ima raspršenu i shodno tome neupotrebljivu memoriju ili ju čini kompaktnom i upotebljivom. Za zrelog živog čovjeka je nadasve neprimjereno i nadasve neozbiljno, prepuštati se igri sa dječjim uspavankama. Naravno, to nije ilegalno, već poželjno i popularno.  Ali onda sami sebe trebamo zvati živo dijete ili barem živi pubertetlija, nebi li se izbjegli budući nesporazumi.

 

Prvobitni grijeh

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

Šeitan, Sotona, Ahriman

Duhovno putovanje je sve samo nije dosadno! Uvijek iskaču novi događaji koje se tumači na razni način i daju razne perspektive. Na tom putu postoji i mnogo predrasuda i dogmi koje te vode u ćorsokak. Da je taj put jednostavan mnogo bi veći broj ljudi uspio osloboditi sebe uroka boga mamona i njegovih pomagača, raznih demona i magičara.

U svjetlu najnovijih vlastitih saznanja želim podijeliti sa vama slijedeće. Mada sam i sam govorio da je čovjek božansko biće i da je živ te da u njemu prevladava duh i duša to je, recimo to tako, djelomično točno. Istina je da je čovjek duh i da ima dušu, ali da bi zaista postao božansko biće i bio u potpunosti živ potrebno je napredovati vlastitim radom i zalaganjem. Zamislite dušu kao žar a duh usmjeren vlastitom voljom kao kisik koji pomaže da se žar rasplamsa u vatru. Duh je kisik, a ti si onaj koji slobodnom voljom upravlja protokom i usmjeravanjem kisika (prane, duha, životne sile). Što više životne sile usmjeriš prema duši i duhovnom svijetu izvjesnost tvojeg spajanja s Bogom postaje veća. Ljudi manje-više znaju za takav koncept i pokušavaju duhovno raditi prema ovom cilju.

Osnovni korak u ostvarivanju tog potencijala osim želje i strasti je znanje. Duhovni majstori kažu da čovjek mora znati što se događa u njemu i svijetu oko njega da bi mogao donijeti ispravne odluke što i kako raditi. Svijet je prepun zamki na tom putu da nekada izgleda da je postati živ gotovo nemoguće. I često se javlja takva misao o besmislu rada, života i duhovnih napora koji u konačnici „ne daju“ skoro nikakve rezultate, zar ne?

Od koga te misli dolaze i zašto postoje takve stupice. Da bi bolje razumjeli izlaz iz labirinta moramo poznavati slijepe ulice i cirkularna kretanja koja te uvijek vraćaju u isto mjesto. Arhitekt tog labirinta u religioznim krugovima znan je kao Šeitan. Imena ima mnogo i svi ih manje-više dobro znate. Popularan naziv u zadnjih 100-ak godina je Ahriman, pa ćemo koristiti taj. U hebrejskom jeziku ova riječ znači „Protivnik“. Ahriman je glavni arhitekt imaginarnog svijeta kojeg zovemo Materijalni svijet i svih njegovih izvedenica. Materijalni svijet počiva na duhu kao sili koja ga održava na životu, ali njime upravlja Ahriman na posredan način.

Koliko god ljudi neznali tko i što je Bog, toliko još manje znaju o Ahrimanu, što je to, tko je to i kako djeluje! U svjesnom znanju ili znanju uma nemoguće je znati tko je Bog, ali je moguće znati tko je Ahriman i to je znanje koje je skrivano milenijumima da bi ljudi danas već govorili kako Ahriman ne postoji. To znanje je skoro ključno na duhovnom putu jer njime otpadaju gomile ćorsokaka i mnogi životi utrošeni na skoro nikakav napredak. Naše je društvo tome dokaz.

Tepati samome sebi kao o božanskom biću je lijepo, ali da li se doista osjećamo tako ili se više osjećamo kao krave muzare iz kojih se svakodnevno uzima mlijeko? Sistem koji nas prožima nas drži ovcama za šišanje i kravama muzarama u doslovnom smislu. Tko to ne zna i tko ne zna kako to sistem/Ahriman radi teško da će uspjeti u svojoj duhovnoj avanturi! Stoga danas govorim o Šeitanu, Ahrimanu, Sotoni i kako mu mi svojim životima služimo, postajemo njegovi agenti!

Po meni svaki duhovno orijentiran čovjek mora ovo znati! Ako ne slaže sa ovim što ja govorim neka napravi vlastio istraživanje, ali definitivno dokle god je đavo skriven on je moćan. Saznajte što je to i onda njegova moć nestaje. To je po meni preduslov za ikakav duhovni rad!

Webinar – Virtualni čovjek u virtualnom svijetu

Virtualan;

Definicija
1. a. koji postoji u prividu ili proizlazi iz privida, a ne iz realnosti; nestvaran, izmišljen b. fil. koji se nalazi ili koji je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti c. lingv. koji se odnosi na jezik kao sustav (langue) za razliku od govora koji pripada aktualnoj stvarnosti (F. de Saussure) d. potencijalna, moguć
2. inform. koji je računalno stvoren; umjetni, prividan, internetski

Iako smo mi sami ovu riječ uglavnom vezali za kompjuter i njihovo terminologija jasno je da je ona mnogo šireg značenja. Virtualno je ukratko nešto što je izmišljeno, što u biti ne postoji, prividno, privremeno, ovisno. Stoga koliko je vaše ime i prezime stvarnije od imena na kompjuteru, ili koliko je vaša adresa stvarnija od kompjutorske adrese. Prije virtalne pošte i virtualnih adresa imali smo običnu poštu (imamo je i sada) koja je također virtualna. Imena ljudi, gradova, ulica su također izmišljena sa određenom svrhom. Čovjek koji prebiva u tom izmišljenom svijetu i smatra ga stvarnim nije u dodiru sa stvarnošću pa se može smatrati virtualnim. Svijet papira nije nimalo stvarniji od svijeta digitale. Jedina razlika leži u mediju pohrane virtualnh podataka. Veliki duhovni učitelji nas uče da je i sam materijalni svijet iluzija, da njegov privid leži u umu pojedinca, što je djelomično uspjela potvrditi i znanost kroz kvantnu fiziku. Pitate li se zašto je kvantna fizika zaustavila svoj razvoj u posljednjih 100 godina. Tema o virtualnosti materijalnog svijeta prilično teška i nije samoevidentna pa ju je nezahvalno pokretati, ali sa druge strane koliko je teško uvidjeti da je pravno-administrativni svijet virtualan i u stvarnosti ne postoji!. Neka to bude početak istraživanja za sve ljubitelje sistema i konvncionalnosti konformističkog sna poznatijeg i kao američki san, jer kako je rekao George Carlin: “Američki san možete živjeti samo ako spavate!”

 

 

Radio Brač o svijesti, nanotehnologiji, pedofiliji i drugo

Nakon skoro pet godina na Radio Braču broj emisija se popeo na broj od skoro 60-ak. To je izvanredno velik broj, jer se nisam nadao niti u snu da će to trajati toliko dugo. Kažu ljudi da se kod mene vidi napredak u promišljanju i razumjevanje u ovih pet godina, a bogami se vidi i kod Vedrana. Barem ga ja vidim. Vjerojatno je ovo i nekakva dobitna kombinacija da se o bitnim temama, “ozbiljnima” priča iz ovakve neozbiljne pozicije kroz zajebanciju, i malo sprdačine. kako god tk postajem svjetan da jako velik broj ljudi sluša ove emisije i da su im super. Nitko sretniji od mene.

ovom turom opet o svemu i svačemu!

 

Sve je savršeno, zar ne?

Jeste li čuli za duhovnu izreku koje se često šalje naokolo tipa „Ako želiš biti sretan, budi”. Ha? Prekrasna izreka, zar ne! Ako želiš biti sretan ne trebaš ništa raditi samo budi (samo stoj na svjetlu kako bi rekao Goran Bare). Međutim što je sa izrekom „Ako želiš biti nesretan, samo budi” Ima li ona smisla? Ili „Ako želiš biti idiot samo budi” Hmm, sad sam se izgubio! Možda neki ljudi zaista žele biti idioti, a šta im je onda za raditi ili samo da budu, ne znam. Imate li vi kakav odgovor na ovu zavrzlamu?

Utjecaj uma zalazi u sferu duhovnog mnogo više nego li bi mi htjeli priznati sebi. Ne u smislu da um ima upliv u duh već da ono što mi mislimo da je duhovno uopće to nije. Um je skrivač i šaljivdžija (joker) i kada mislimo da ga nema on je prisutan i prodaje nam šuplje priče pod najveću duhovnost, da se nastavimo gađati izrekama koje u biti ne razumijemo!

Obratio sam pažnju u posljednje vrijeme kako se svi gađaju duhovnim doskočicama koje nazivam svakodnevnim mudrolijama, ono kad neznaš što bi rekao pa kažeš nešto mudro. Tipa „Što je tu je” ili „Kako je tako je”, „Bit će kako bude”, „Što treba biti bit će” ili „Sve je točno kako treba biti!”

Često se u ovim vremenima govori o tome da ne postoji slučajnost i da svaki uzrok ima svoju posljedicu, te da je sve savršeno, onako kako treba biti. Hmmmmm, ovo me podsjeća na new age romantizam kako ga voli nazvati kolega Fernando, gdje se mudrolije sipaju lopatom ali nitko ne shvaća smisao tako izgovorenih mudrolija. Interesantno je da mnogi od onih koji govore da je sve savršeno kopaju rukama i nogama da promjene svijet jer on eto propada i idemo u kolektivnu pogibiju. Kako to? Kako to?

U duhovnoj ekstazi, prosvjetljeni ljudi koji su prebivali konstantno u duhovnim dimenzijama shvaćali su nepogrešivost i pravednost sistema kozmičkog kreatora i kazali da je sve točno onako kako treba biti tj. da greška ne postoji! Takvi ljudi nisu imali ikakve materijalne aspiracije ili želje za promjenom svijeta ili bilo kakvih drugih okolnosti, jer su shvaćali da je sve savršeno te stoga ne treba išta mijenjati.

Um naravno ovu izreku nije shvatio, jer nema kapacitet za to pa ju je preveo na svoj jezik. Ako pogledamo malo svijet vidjet ćemo da se događaju stvari koje ne želimo da se događaju i koje ne treba da se događaju. Npr. rat. Dakle kad bukne rat da li je sve kako treba biti ili nije? Ako je prije rata također sve bilo savršeno zašto je buknuo rat? Možemo ovo gledati i sa individualne razine. Zašto je čovjek nezadovoljan ako je sve savršeno? Je li nezadovoljstvo savršenstvo? Ili, nezadovoljan sam jer tako treba biti! Ili ću ipak nešto napraviti da više nisam nezadovoljan? Ako nakon toga opet budem nesretan da li to također treba biti ili se potkrala greška? Hmmm! Dakle zašto bi u životu trebali imati ikave aspiracije, želje, težnje ako je sve kako treba biti? Ili ipak život treba biti bolji, veći, sretniji? Ako ipak nešto nije u redu, a što treba bit bit će, tko je taj koji govori što treba biti? Što je to što treba biti? Ili nije uopće važno što treba biti, živimo u sadašnjem trenutku.

Ako pitaš sve ljude na svijetu treba li biti rata 99,9999% će reći da ne treba! Ali on se ipak dogodi! Pa kako je to moguće, kako bude ono što ne treba, tko određuje što treba, a što ne?

Ljudi znaju oboliti i kazati da tako treba biti ili donesu krivu odluku zbog koje pate i oni i ostali pa kažu da je to tako trebalo biti. Ozbiljno! Je si ti to sam odabrao ili nisi imao ikakvu mogućnost da na to utječeš? Izabrao si bolest? Moram priznati da si budala, jer je ljepše živjeti bez bolesti! Takvim bi tipovima trebalo provaliti u kuću, opljačkati je pa kad se uzruja i naljuti onda mu kazati da je sve kako treba biti, da se ne uzrujava, pa čak i svaliti krivnju na njega jer je on svojom podsviješću prizvao lopova! Ha, ha dobra šema koju mnogi i prihvaćaju! Međutim može se desiti da tip odvrati tako što probuši gume na vašem autu opet pod motom da je tako trebalo biti, a vi mu, opet pod istim motom, opalite šamar. On onda uzme montirač, a vi palicu i rat započne! Ali opet bez uzrujavanja jer sve je savršeno, točno onako kako treba biti, ni manje ni više.

U ovakvim momentima ove šećerne izreke dođu kao slamka spasa od potpunog potonuća u krivnju i bežanija od odgovornosti! Zasrao sam, ali tako treba biti, nije moglo biti drugačije! Ma daj, što reći, kakvu posluku porati?

Dakle ako se događa rat, netko ga želi, treba inače se nebi događao! Da li je rat, bolest, glad, nesreća dio božanskog plana, pa se on odvija bez obzira što nikome ne treba i niko ga ne želi? Kakav je to Bog koji dozvoljava ovakva sranja, i kakav je to božji plan. Ovakvo planiranje i organizacija ne spada u domenu savršenog superiornog bića i u svakom pristojno vođenom univerzumu takav tip bi već odavno dobio nogu u guzicu, kako bi rekao genijalni George Carlin. Dakle, kakav je to savršen svijet u kojemu se događaju ovakva sranje. Probat ću to prikazati kroz analogiju nogometa.

Možemo promatrati nogomet kao sarvršenu igru jer je lopta uvijek točno tamo gdje treba biti! Dakle  lopta je uvijek tamo gdje ju je određeni igrač uputio sukladno smjeru i jačini. Nikad se nije desilo da si udario loptu prema naprijed, a da je ona otišla iza! Ona je uvijek otišla tamo gdje je upućena. Možda nije otišla tamo kamo ju je igrač htio uputiti, ali savršenstvo nema veze sa htjenjem, pa je stoga nogomet savršen. Bez obzira što je je u toj igri sve kako treba biti, činjenica je da neki igrači imaj dvije lijeve noge i da je gledati takav nogomet (mada je savršen) izrazito dosadno i naporno. Postoje igrači koji mogu uputiti loptu točno tamo kamo žele i njih je interesantno gledati jer su vješti. Međutim i Messi i bilo koji lijevi half neke seoske momčadi jednako su savršeni, ali majstorstvo se mjeri time da ti dovedeš loptu točno na ono mjesto gdje ti želiš, gdje si zamislio!

Probajmo sada usporediti život sa nogometom!

Prvo, u nogometu su jasna pravila i što se želi postići sa igrom dok u životu toga nema! Istina je da je život savršen i donosi ti točno ono što si naručio, ali znaš li što si naručio i kako se to naručuje. Nogomet ima cilj, a to je dati gol. Ali koji je cilj života? Kako ćeš udariti loptu i prema gdje ako ne znaš gdje je gol! Zašto uopće igraš igru kojoj ne znaš svrhu niti cilj. U takvom neznanju svrhe i cilja najlakše je reći, “Sve je savršeno i sve je kako treba biti”, makar promašio ceo fudbal! Majstori dovode život tamo gdje oni žele, s time da su prethodno shvatili bit igre. Obični igrači pucaju naslijepo jer ne znaju bit i svrhu, pa lopta savršeno odleti u draču gdje se probije i više nije za igru! Neki misle da znaju smisao života pa igraju. Trude se, trče, udaraju, uklizavaju, ali nikako da postignu gol to ogromno oduševljenje i olakšanje postignutog kada publika padne u delirij a ti shvatiš da je to to! (Možda usporedba nije najbolja, ali ….)

Nadalje.

Zamislite da u momčadi imate igrača protivničke momčadi koji je navukao dres vaše i stalno daje autogolove. Vi mislite da je on vaš igrač pa autogol pripisujete nespretnosti (mada savršenoj), a ne shvaćate da taj igra protiv vas! Njegov cilj i vaš nije isti!

Mi u životu imamo jednog takvog igrača u našim redovima! To je um ili životinjska svijest! Ona funkcionira savršeno! Što misli to se i dogodi, ali se postavlja pitanje tko joj šalje misli, slike, ideje, vizije koje ova misli! Koji je cilj te svijesti, a koji je naš cilj!

Čovjek je božja kreacija uz dodatak kreacije demijurga. Bog je kreirao dušu i dao životnu silu (duh) koja je postavljena u materijalno tijelo kojim upravlja svijest (um). Svijest svakog čovjek je individualna ali i povezana se kolektivnom sviješću 3D Matriksa koju nazivamo Sotona ili Ariman u biti poznatiji kao Sistem. Sistem ima jedan cilj, a taj je da spriječi igrače da spoznaju svrhu i cilj života kako bi on kao parazit mogao opstati hraneći se  duhom/energijom ljudi! Ustanovio je sve moguće podsisteme svijeta koje stalno govore umu čovječjem što i kako treba raditi i kako živjeti, tj stalno ubaciva smjernice koje odvode čovjeka od stvarnog smisla života! I čovjek puši foru jer vjeruje „svojem” um, neprijatelju u svojim redovima i pogiba na bojnom polju života stalno. Ali, to je točno kako treba biti, zar ne? Nije li čovjek točno na onom mjestu na kojem treba biti? Jest! Da li je na onom mjestu na kojem je htio biti? Nije!!!!!!

On je zaveden, da misli da su nametnute ideologije stvarna istina i da po njima treba živjeti. Kad shvati da je ovca često bude kasno, ali tko mu je kriv što je glup i naivan jer tako i treba biti! Ako je tvoj život kojeg vodi netko drugi točno kako treba biti i savršen, za koga je savršen? Ako ti nisi htio rat a rat se dogodio, čiji je to rat? Ako nisi htio bolest, a ona je došla tko ju je prizvao? Je li to savršeno?

Tek kad čovječanstvo bude shvatilo sa smo vođeni divovskom sviješću koju zovemo sistem i da ona gotovo u potpunosti upravlja sviješću i umovima ljudi te doslovno s njima igra šah u kojoj jedni ljudi predstavljaju crne, a drugi bijele figure! Kad igrate šah sami sa sobom koji će pobijediti? Pa oni koji ti želiš da pobjede! Imaju li ovi drugi ikakve šanse? Nikakve! Ako sistem želi rat, imat će rat. Točka. Njegova snaga može oslabiti tek onda kad ljudi shvate da su njegove sluge i počnu odbijati djelovati u njegovo ime!

Stoga da li je sve kako treba biti? Ta izreka ima smisla tek iz duhovne pozicije kad čovjek vidi sve svjetove i perspektive. U svijetu uma ona se zloupotrebljava kao opravdanje za loše ispucanu loptu! Može li savršenstvo postojati ako se nalaziš na mjestu na kojem ne želiš biti? Može, ali to um nikako ne može shvatiti, može se samo praviti da zna, jer se to nalazi van njegove dimenzije i implicira znanje više razine!

Pa onda koji je odgovor na ovo jebeno pitanje! Da li je sve savršeno i ništa ne treba dirati ili je sve u kurcu i treba popravljati. Odgovor je kako bi moj prijatelj rekao: “ili”

 

Rađanje bogova Novog Doba

“Bog je mrtav!”  F. Nietsche

Bezboštvo na zemlji, koje je konstatirao Nietsche, nije dugo trajalo. U razmaku od deset godina, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izlaze na svjetlo dana, tri knjiga S.Freud-a.  “Tumačenje snova” je izašlo 5 godina poslije knjige o Psihoanalizi. Pet godina poslije “snova“ izlazi knjiga o seksualnosti. Te knjige su svjedočile o energetskoj promjeni kozmičkih razmjera. One su dokumentirale kako se promjenio “duh vremena” i kako su shodno toj promjeni, rođena božanstva, adekvatna novoj energetskoj situaciji na zemlji.

Tako su na prijelomu ta dva stoljeća, rođena tri božanstva Novog Doba. Nova disciplina usmjerene pažnje na samo jednu individuu, prozvana psihoanaliza, svjedočila je rođenju Boga zvanog Svijest. Disciplina oštrog promatranja snova, potaknula je rođenje Boga zvanog Sloboda. Na kraju je disciplina usmjerene pažnje na seksualnost, donijela na svijet Boga sa imenom Individualnost. Ta tri Božanstva su sa vremenom prepoznati kao temeljne vrijednosti novog čovjeka, novog društva, novog vremena, koje je tada bilo na pomolu. To novo sveto trojstvo zapravo čini novo sveto jedinstvo: svjesni slobodni individualac.

Vratimo se samom spektaklu rođenja Bogova. Prvo je na kauču prvog psihoanalitičara, ali ne iz prvog pokušaja, rođeno božanstvo Svijesti. Prvi pokušaj začeća i rođenja svijesti se nije posrećio. Pacijent je umro, nakon što je dobio smrtonosan koktel opijata. Freud se, kao tipični pripadnik onih samopouzdanih pojedinaca, koji nisu bili raskoljeni ranim traumama u djetinstvu, time nije dao obeshrabriti. Nije ni prihvatio, tada kod francuskih liječnika omiljenu, metodu liječenja hipnozom, koja nije bila dovoljno trezvena da omogući rađanje svjesti. Freud je zapravo igrom slučajnosti, kao što se to obično događa kod svih veliih otkrića, dobio ideju za novu “metodu kauča” od jedne svoje vrlo samosvjesne pacijentice. Ta metoda podaruje osjećaj povjerenja, intimnosti, sigurnosti i opuštenosti, osposobljavajući pacijenta da uđe u svijet onstran društvene moralnosti. Sa vremenom je “kauč” postao legendarna mašina za podupiranje buđenja najdubljih skrivenih sjećanja skrivenih u podsvijesti ili tjelesnoj svijesti. Terapeut je sebe ograničio samo na glas podrške iza leđa pacijenta, svjedoka koji promatra bez osuda i vrednovanja. Samo u takvo nježnoj, bezvremenskoj i harmoničnoj okolini, u toj atmosferi vakuuma društvenih vrijednosti, vlastite važnosti, srama i straha, moglo je doći do rođenja jednog novog božanstva.

Otkriće svijesti usko je vezano sa otkrićem osobne povijesti. Naime, Freud je shvatio, da upravo osobna povijest ima moć zarobiti svijest trikom traumatičnog iskustva. Putovanje u osobnu povijest, postao je avantura, otvor u novu dimenziju, jedan novi paraleni svijet, živ i pun energije. Stoljećima prije Freuda, stare su civilizacije poznavale ljekoviti i prosvijetljujući karakter putovanja u vlastitu prošlost. Svijesno putovanje u taj svijet, lišavalo je putnika bremena njegove osobnosti i postepeno, gotovo neprimjetno ga pretvaralo u nad-čovjeka. Svjesno uranjanje u taj svijet je ulazak u drevni svijet mitova, legendi, bogova i polu-bogova, koji zapravo nikad nisu ni prestali postojati. Oni su samo ispali iz našeg fokusa, kao posljedica marifetluka naše civilizacije i njenih manipulacija: izvrtanja prirodnih vrijednosti. Doslovno je izvršena tajna i ilegalna zamjena bogova, tokom koje su oni umjetno-mentalni, zamijenili one prirodno-energetske.

Nakon božanstva svijesti je rođeno božanstvo Slobode, koju simboliziraju snovi. Svijet snova je svijet slobode, ili barem vrata u slobodu svijesti. Snovi su dio onog dijela našeg bića koji nikad nije potpao pod potpunu kontrolu našeg “društvenog Ja”. Snovi su vrata u slobodu naše individualnosti, neopterećenu dogmama, zakonima i društvenim moralom. Snovi postoje samo onda, ako postoji njihov svijesni svjedok: svijest. Pionirski pothvat analiziranja snova, u svoj legali tadašnjeg medicinskog miljea, napravio je mostobran, iskorak u područje iznad onog društvenog Ja. Snovi su postali neoborivi dokaz o mogućnosti postojanja i dosezanja slobodne svijesti. Tako je rođeno je novo božanstvo slobode, izronivši iz paralelnog svijeta snova.

Kao što za svaki fenomen stabilnosti trebaju najmanje tri stupa ili tri noge, tako je na kraju rođeno i treće božanstvo, sveta individualnost. Za Freuda je sve ono mentalno bilo apriori loše. Za njega je to bio onaj društveni dio nas, kojem je cilj da nas zatruje, manipulira i kontrolira. Shvatio je da ni ono mentalno kao ni ono društveno Ja nje autentično, te ne može biti osnova individualnosti. To može biti samo jedna jaka prirodna sila, naša seksualnost. Freud je bio dovoljno trezven i hrabar da uvidi da svi izražaji individualnosti izviru iz naše seksualnosti. Kako bi i moglo biti drugačije? Da li dijete nastaje tako da ga donesu rode, potpisivanjem nekog formulara ili energetsko-životinjskim aktom začeća? Potkopavanjem seksualnosti kao naših energetskih temelja, dolazi do destabilizacije naše istinske individualnosti. Ima li išta debilnije od ignoriranja i demoniziranja procesa vlastitog postanka?

Ta tri nova Božanstva su potresla stabilnost tadašnjeg, moralom ograničenog društva. Mnogo je bilo onih, koji su iz kukavičluka u odnosu prema vlastitoj “osobnoj povijesti”, našli snage da bjesomučno kritiziraju metode Freudove psihoanalize. Ipak, njena efikasnost je bila bez premca i dobar glas se brzo proširio među onim eksperimentalno nastrojenim dijelom stanovništva. Ubrzo je gomila obožavatelja, žednih individualizma, slobode i svijesti, u stopu pratila Freuda, tako da i tokom ljetnog odmora nije imao „živa mira“.

Duh ili božanstva vremena su sile koje se ne daju potisnuti, premda je moguće utjecati na smjer njihovog toka. Prvi ozbiljan napad na Freuda i tri nova božanstva, došao je iz njegovih najbližih krugova. C.G.Jung je svijetu ponudio jedan drugačiji, lakše probavljiviji, iako nadasve impotentan sistem za praktičnu primjenu. Omađijani njegovim novim pojmovima, konceptima i lijepim etiketama, znanstveni krugovi do dana današnjeg orgijaju sa Jungovim mentalnim konceptima. Oni su bili i ostali lažni ili umjetni bogovi, namjenjeni perverznom svijetu univerziteta. Slična sudbina je gotovo istovremeno zadesila i Teslu. Veličina i snaga njegove ne-osobnosti je toliko uplašila one sile koje upravljaju društvom, da je ka protuudar osmišljen projekt zaštite od „elementarne nepogode zvane Tesla“. Taj projekt je, podržan koordiniranim radom medija i korumpiranih znanstvenih institucija, nažalost uspio. Danas ga poznajemo kao “projekt Albert Einstein”.

Patološka slika jednog narcisa

“Samo bolesno oko vidi samo sebe!”  – Viktor Frankl

Da li je ogledalo nadomjestak bolesti našem zdravom oku? Koliko vremena traćimo misleći teške misli o sebi? Zašto su narcizam i pojam “živog čovjeka” dvije potpuno oprečne stvari?

Nitko ne voli biti okarakteriziran i prozvan narcisom. Taj izraz se ugnjezdio u društenoj svijesti kao uvreda, ponižavajuća etiketa koja se lijepi na sebične, samoljubne, asocijalne, gotovo perverzne individue. Nitko ne priželjkuje narcisa kao bližnjeg svoga. Svima nama je narcis uvijek netko drugi, naš partner ili naš šef ili kolega na poslu. Tko je zapravo narcis i što ga karakterizira? Da li je zdravo biti narcis? Da li je politički korektno biti narcis?

Narcisoidnost nije temperament, već karakterna osobina. Sa temperamentom se rađamo i umiremo, dok karakter sami izgrađujemo kroz život. Naš karakter je ono što smo od sebe napravili ili nismo napravili. Promjena karaktera je moguća i za to je potrebna volja, intencionalnost. Narcis može ponovno postati čovjek, ako to namjerava. Za to je prvenstveno potrebno stvoriti unutarnji red i spremnost za suradnju sa svojom okolinom, njemu jednakovrijednim kolegama, bez hijerarhijske predrasude.

Narcizam se ne bazira samo na ljepoti nečijeg fizičkog izgleda. On se može izraziti i na mentalnom planu, ukoliko je libido narcisa usmjeren u intelektualnom smjeru. Poznati su ljudi koji govore samo da bi slušali ton svog glasa. Oni nemaju pažnju i strpljenje saslušati sugovornika. Oni upadaju u riječ ili čak govore istovremeno sa onim nasuprot njih. Narcis zapravo ni ne potrebuje sugovornika. On uvijek razgovara sa samim sobom. Narodna definicija ludila je upravo glasno razgovaranje sa samim sobom. Tiho razgovaranje u sebi sa samim sobom je definicija mišljenja ili aktivitet uma, koji u Indiji zovu majmunskim mozgom. Još i danas neka djeca ne mogu čitatu „u sebi“ bez da pomiču usne, tj. šapuću.  E.Tolle je taj mehanizam dekonstruirao onim legendarnim pitanjem: “Koliko nas to ima u meni?”. B.Fuller je desetljećima zapisivao svaku svoju misao. Da li je to tajne njegovog genijaliteta i njegovih 47 počasnih doktorata?

Iako doslovce svi ljudi konstantno razgovaraju sa samim sobom, narcis je specifičan sa obzirom na temu svog  unutrašnjeg dijaloga. Mišljenje narcisa je uvijek “pozitivno”. On se konstantno hvali, izdiže u nebesa i onda sve to sam sebi potvrđuje. Problem sa tim pozitivnim unutrašnjim blebetanjem je taj,  što je on gotovo neizlječiv. Osjećaj seksualne ugode koju proizvodi prepuštanje toj „pozitivi“ (poput sočnih pohvala koje dobivamo iz okoline), stvara oko narcisa gotovo neprobojan zaštitni obruč, koji apstraktne evolutivne sile prirode ne mogu probiti. Dijagnoza: “Narcis ima crvene oči i unutrašnja tišina mu neće doći.”

Jedna posebna aureola čini narcisa voljenim i popularanim u društvu oko njega. Pošto je narcisoidnost češća kod muškaraca, to je obično onaj „šupak“ o kojem žene sanjaju. Narcis je nepokolebljivo samopouzdan i uvjeren da je bolji od svih ostalih. To mu daje onaj sjaj i šarm, onu robusnost i “snagu karaktera” za kojim žene žude. Taj fenomen je najbolje prikazan i dokazan popularnošću knjige i filma “50 shades of grey”, koja je, vidi čuda, napisana od strane jedne žene. Narcis političar biva obožavan od puka, koji se divi njegovoj odlučnosti i samopouzdanju. Nikoga ne zanima činjenica da taj isti političar nema namjeru nekome pomoći, niti situaciju promjeniti nabolje. Hraneći individualni narcizam kod svojih obožavatelja, on održava status quo i cijelo društvo vodi u degradaciju i propast, istovremeno dajući sebi pohvale i nagrade. Nesklonost narcisa prema samo-analizi se ogledava u tromosti puka prema konstruktivnoj kritici svojih vođa. Obožavati nekoga je najlakše, ne zahtjeva nikakav napor analitičkog uma. Tko je toliko lud da radi na sebi, umjesto da radi da bi zaradio pare?

Narcis je hrabar iz jednostavnog razloga jer se ne boji greške. Greške se ne boji jer taj pojam ili  solucija za njega ne postoji. Sve što on učini je savršeno i nema alternative. To je tajna globalnog uspjeha i globalnog neuspjeha društva u kojem vladaju nepisani zakoni narcizma.

“Oni me nisu shvatili!”, odgovara on na kritike. “Ti kritičari su samo zavidni na moj veliki uspjeh i grandioznost moje ličnosti.”

Sad dolazimo do ključnog momenta, koji opravdava sav trud za ovu analizu narcizma, a to je pojam ljubavi. Narcisu ne manjka ljubavi. Dapače, on je ima za izvoz. On prekomjerno voli, ali samo sebe i eventualno one koji mu služe i ono što njemu služi. Narcis doslovno obožava samog sebe i taj višak ljubavi ne uspjeva preusmjeriti na van. Njegova seksualna energija (libido) ostaje začahurena unutar njegovih granica osobnosti i u službi njegova visočanstva. Moderni socijalni mediji upravo podržavaju narcisoidnost i digitalnu atomizaciju. Poznajete li nagon koji vas tjera da provjerite koliko je lajkova pristiglo u posljednjih 5 minuta, otkako sam izložio svoj novi “selfie”. Fenomenalizam narcizma dokazuje da “ljubav” nije sveopći lijek i rješenje za sve bolesti svijeta. Ljubav nije čin, već samo puka interpretacija onog popratnog pratioca koji se javlja kao posljedica djelovanja iz srca (tj. koherencije svih vitalnih organa tijela i te sladne cjeline sa umom).

“Jao kako sam genijalan. Najbolji sam, jedini pravi! Dobro je samo ono što je dobro za mene. Ja sam mjera svih vrijednosti. Sve je tu samo da služi mojoj „velikosti“.

Narcis sve gleda odozgo, sve obezvrijeđuje. To je tajni recept njegove uzvišenosti, uzdizanja sebe iznad okoline. Ništa nije iznad njega i ništa mu nije sveto, čak ni Bog. Cijeli svijet je pod njegovim nogama. Na osnovu svih tih razloga on zaslužuje privilegije. On je rođeni plemić, vođa, političar, papa. Dobro razvijeni narcis ima veliki potencijal postati psihički bolestan ili učiniti ljude oko sebe psihičkim bolesnicima. Nesposobnost transcendiranja, nadilaženje samog sebe je njegovo tragično prokletstvo. Zatvoren u sebe, začahuren, on je dobar samo prema onima koji ga obožavaju. Narcis je potencijalni psihopat, biće rođeno da vlada i zloupotrebi tu moć. Zamislite si osobu koja je samu sebe zaključala u sobu sa ogledalima i izgubila ključ.

Kako se postaje narcisom? Kako odgajati dijete da bi ono izraslo u narcisa? Istraživanje fenomena “milenium generacije” je donekle pojasnila odgojne procese koji pojačavaju mogućnost da dijete postane ono što zapravo nitko ne želi, narcis. Rezultati istraživanja su pokazali, da su djeca iz te generacije (rođena od 1980.-te do 2000.-te godine), gotovo zatrpavana pohvalama i obožavanjima, što se tada roditeljima savjetovalo. Djeca iz tog vremena su bila istrajno bombardirana porukama njihove okoline da su nešto posebno. Još u ranom razdoblju su ta djeca dobila osjećaj da su nešto do sad neviđeno na ovoj zemlji. Danas su to odrasli ljudi, koji su usprkos prividnom uspjehu, vrlo nesretne i nestabilne osobe. Njihov problem, kao i problem svih narcisa je, da su “pobucali lončiće”. Njihovi životni prioriteti su izokrenuti. Posljedica toga je naglašeni karijerizam, nesposobnost dugotrajnih veza, mnogo više razvoda brakova, manje djece i puno skrivenih frustracija unutar njih samih.

Nema dobrog narcizma, kao što i nema dobrog nacizma. To je bolest ili izvitoperenost ljudskog karaktera. Narcizam energetski zatvara pojedinca i onemogućava mu duhovni rast, razvoj, transcedenciju, mogućnost da se samoga sebe posmotri iz jedne druge perspektive. Narcis je doslovno zabetoniran, proklet u svojoj iluziji posebnosti. Osjetiti sebe dijelom jedne globalne ljudske familije i kao suvereni individuum biti njen skladni, sastavni dio je nešto, što narcisi nisu u stanju niti sanjati, a kamoli utjeloviti.

Biti ili ne biti lud? Biti ili ne biti umjetnik?

Najveća uvreda jednom umjetniku je osporiti njegovu originalnost, autentičnost  njegovog izraza.

Najveća uvreda jednoj osobi je osporiti njenu normalnost, kompatibilnost do njene društvene okoline.

Umjetnici su oduvijek bili smatrani luđacima. Okolina ih se divi, zavideći im na njihovoj slobodi, hrabrosti i nekonformizmu, dok ih istovremeno prezire i mrzi zbog njihove nepredviljivosti i neuračunljivosti. Pogledajmo iskreno u sebe i osjetimo, koji dio nas obožava, a koji satanizira umjetnost i umjetnike. Koji dio nas se boji ludosti, neprihvaćenosti i neshvaćanja okoline. Koji dio nas se tako ustrajno trudi da nas odvuče i od same pomisli na ludost umjetnosti?

Što je zapravo ludost umjetnika? Za njegovu okolinu je to etiketa. Za njega samog je to fenomen. Ludost je za umjetnika (=čovjeka) garant njegove slobode, garant distanciranosti od normi društva.  Moral i društvena pravila su za njega samo ograničenja koja služe da osoba ostane osoba, tj. da rob ostane rob. Umjetnik prvenstveno doživljava sebe kao individuu. Pritisak pripadnosti nekom kolektivu je za njega sekundarna, uprvavo marginalni nagon i dokaz nezrelosti osobe. Ludost je njemu poput magične formule,  frekvencije koja ga obavija,  štiteći ga od porobljavajućih utjecaja  njegove društvene okoline. Zanimljivo da takvi utjecaji ne dolaze iz prirode same.

Jedini problem koji umjetnik sam ima sa svojom ludošću je pitanje kontrole, tj. prepuštanja njoj. Kontrolira li ludost njega, ili on kontrolira ludost? Umijeće ili disciplina umjetnika je naučiti kontrolirati svoju ludost i ne pretvoriti osjećaj kreativnosti, slobode i lakoće, koje ona donosi, u osjećaj samovažnosti, posebnosti, ekskluzivnosti, nadmoći, besmrtnosti. Biti drugačiji i živjeti bez potpore i razumijevanja okoline, 24 sata na dan, je naporan pothvat koji ne teraje sat-dva, dan ili mjesec, već cijeli život. Napraviti most između dva kontineta, svoje iracionalnosti i „smislenosti“ društva je izazov svakog umjetnika ponaosob. Umijeće kontrolirane ludosti je disciplina koja našu individualnost i čovječnost pouzdano i dugoročno štiti od tiranije kolektiva. To umijeće je vrlo individualna stvar. Umjetnik ga izgrađuje cijeli svoj život, pažljivo njegujući  njegovu vrlo ranjivu ravnotežu.

Genijalnost umjetnika se svodi na njegovu sposobnost da prilaže jedan svijet, drugačiji od onoga koji poznajemo. U suštini umjetnik doima isti svijet kao prosječna osoba, ali je njegov sistem interpretacije potpuno drugačiji. Dok je za osobu sve što nas okružuje poznato i stoga dosadno, njenim  životom vlada rutinska i sa vremenom postaje depresivana. Depresivnost je direktna posljedica manjka energije, koju promatrač crpi iz svog kontakta sa svijetom, promatrajući-doživljavajući ga kao bez predrasuda, kao fenomen. Etiketiranje ili ne-doživljavanje svijeta nas osuđuje na ono isto-dosadno-mrtvo zakukuljeno sopstvo odvojeno barijerom ega-osobe.

Nasuprot tome umjetnik nastoji vidjeti svijet kao čudo, kao misteriju koju nikad neće dokučiti i raduje se svakom milimetru i svakoj sekudni svoje interakcije sa njim. On svijet ne interpretira po pravilima i normativima društva. Za njega su pravila i norme društva samo religija, ideologija robova, onih normiranih, normalnih. On nije i ne smije biti normalan. Da bi bio umjetnik, on mora biti lud, kontrolirano lud.

Razlika između umjetnika i prosječne osobe je u hrabrosti i istrajnosti. Umjetnik vjeruje u ono što direkno percipira svojim čulima, svojim cjelokupnim bićem,  te svim srcem voli svoje autentično perceptivno iskustvo. Njegova golema hrabrost se očituje u tome, što se on ne srami da je drugačiji, što svijet vidi drugačije, što misli svoje misli i govori svoje riječi. On se ne srami što nije normalan, što je drugačiji.  On je sam na svijetu i ne boji se svoje samoće. Umjetnik nema i ne smije imati istomišljenika, jer nitko na svijetu nema njegove oči i ne polaže pravo na njegovu svijesno iskustvo. On ponosno nosi svoje žive hlače, živo srce i živa usta, jer zna kolika je njihova vrijednost i koju cijenu on za njih plaća. Njegovo najveće bogatstvo je sloboda, sloboda od nemtnutih pravila društva, sloboda od svakojake prisile izvana. Njegov najveće blago su njegovo tijelo i njegova svijest, kao baza i garant slobodne percepcije. Njegovo doimanje trenutka jest i mora ostati  na nivou doimanja čistog fenomena. U protivnom njegovo iskustvo ne crpi energetski udar iz doživljenog i on nema što poručiti, što prenijeti sa svojih „putovanja“ onim normalnim. U protivnom njegova djela nemaju snagu i autentičnost, koja je toliko simptomatična za svaki istinski umjetnički rad. Fascinacija umjetničkog djela je energetska  informacija pohranjena u taj materijalni artefakt. Umjetničko djelo je poput kompjuterskog stika za pohranjivanje, osim što za njegovo čitanje nije potreban kompjuter već svijest. Biološki kvantni kompjuter nije ništa drugo do čovjekovo tijelo, a umjetničko djelo kvantni stik za pohranjivanje perceptivnih podataka.

Između osobe i umjetnika se nalazi bezdan koje nastanjuje čudovište, zvano Ego. Ego je program definiranja samog sebe kroz prizmu društvenih normi, vrijednosti i polažaja. Ego može opstati samo u socijaliziranom svijetu. Transformacija od osobe do umjetnika je proces desocijalizacije. Osoba ne može biti i ostati sama. Ona svoje postojanje bazira na konstantnoj interakciji sa društvenom okolinom. To je proces koji zovemo mišljenje i podsjeća me na neprestano kooperiranje mobilnog telefona sa odašiljačem. Vrijednost osobe se mjeri količinom misli, kao što se kvalitet mobilnog telefona cijeni preko brzini i učestalošću njegove komunikacije sa „stupom“.

Da bi bio i ostao svoj i time kreativan u svom radu, umjetnik stalno mora biti „offline“ od „clouda“ društva. Njegovo zdravlje i sloboda je proporcionalna njegovoj umjetničkoj disciplini, toj vjernosti samom sebi i nepokolebljivosti u svoju autentičnost i suverenitet. Bolje je biti i gladan, nego se prostituirati za ciljeve osobe, tj. ciljeve društvene normalosti. Njegov rad je njegov talisman protiv transhumanističkih trendova, koji sve nastoji pretvoriti u podobne osobne, spremne za daljnju „evoluciju“ u bio-robote.

Umjetnik je živi čovjek, koji svoju čovječnost ne dokazuje svojim intelektualnim cinizmom, već skromnošću svoje genijalnosti u različitosti. Potvrda njegove čovječnosti su njegova djela, koja odišu inspiracijom, živom energijom, a ne mrtvom digitalnom valutom. Ono čega se on zaista boji je gubitak slobode i pad u svijet normaliteta. On se boji da će zaboraviti činjenicu, da je on sam i svijet oko njega čudo, koje nikad neće shvatiti, ali koje može doživjeti i prenijeti svoje iskustvo u svoja djela. On se boji da će izgubiti privilegiju doimanja stvarnosti izvan ograničavajućeg normaliteta osobe, naroda, države, religije i znanosti. On se boji pada u ropstvo  egregora i sljepilo ideologija. Njegov osnovni postulat je postulat čovjeka, a on glasi: totalna sloboda totaliteta bića i njegove precepcije. Umjetnik  je fenomenalist u praksi, dakle apsolutni anti-romantičar. Njegova sloboda je ono najvrijednije što posjeduje, sloboda od bilo kakve uvjetovanosti.

Pronađimo i gajimo našu vlastitu ludost, našu umjetnost! Ako ustupimo slobodu na svoju ludost u zamjenu za sigurnost, na kraju gubimo oboje.