Što biramo, filozofiju ili kult?

Kako još tokom djetinstva izvršiti prevenciju kasnijeg nastanka jednog poklonika kulta?

Nijedna disciplina individualističke prirode ne stvara poslušne vjernike niti vojnike spremne žrtvovati svoje svete živote za isprazne ideje jednog kulta. Zato nijedno, od državnih institucija, odobreno školstvo na svijetu ne podržava te metode. Zato ne čudi trenutna situacija u kojoj se masovno odobravaju očigledne nelogičnosti. Svi pričaju o “radu na sebi”, a onda čuješ i svece i gurue koji propagiraju poslušnost na putu za ponor. Poznajem nekolicinu ljudi, koje je 2020-ta godina, ili godina zauzimanja stava i preuzimanja odgovornosti, ostavila potpuno ravnodušnim. Zar nije humanije organizirati maraton kao protestnu ceremoniju za slobodu od nošenja maski, nego to isto kao podršku bolnici, koja šuruje sa nazi-farma mafijom i truje pacijente kemoterapijom i ostalim otrovima?

Da li se ova katastrofalna situacija, ova totalna kapitulacija trezvenosti i zdravog razuma naspram kulta, mogla spriječiti? Ako da, kada? Da li se možemo vratiti u prošlost i još jednom proživiti trenutak te sudbonosne odluke, kad je naše društvo potpisalo ugovor sa kultom, a nas lišilo slobode misli i djelovanja?

Ova plandemija je jasno pokazala stav svih institucija, od vladinih do nevladinih, od onih „profit“ do onih „non-profit. Nije ni čudo, jer su sve već odavno korumpirane. Zato se ispravnije zapitati, koje su to institucije društva tada zakazale, kad je bilo moguće nešto promjeniti? Tko je u odsutnom trenutku zaspao na straži i omogućio ulaz kulta kao trojanskog konja u jednom novom obliku? Tko je pustio uljeze, koji su nam potom uzeli slobodu života? Da li je već bilo kasno, kad je Husserl vrištao o krizi znanosti i razapinjanju filozofije? Da bi uopće došli do ovako nezavidne situacije, bilo je potrebno mnogo ranije izorati polje i posijati sjeme jednog novog uređenja čovječanstva. Oranje je podrazumijevalo i čišćenje oranice od svih smetnji. Filozofija je bila jedan takav suvišan korov. Ona je ili morala nestati ili joj se morao oduzeti primat u strukturi inteligencije društva i sistema donošenja odluka. Onaj prostor za debate i sukob dva različita mišljenja, koji nam danas toliko posvuda nedostaje, nestao je još davno prije. Kult Corone koji danas svjedočimo, omogućen je smišljenim koracimo prije nekoliko desetljeća. Da li je tada itko primjetio da se nešto čudno događa?

Filozofija u krizi evropskog čovječanstva je serija  spisa nastalih na osnovu predavanja, koje je Husserl održao 1935 u Beču na poziv bečkog kulturnog kruga. Prvi put su štampani u Beogradu 1936. godine u prvom broju časopisa Filozofija. Umjesto sjedinjenja znanosti i filozofije, kako je to predlagao Husserl, došlo je do uništenja filozofije i „kultivizacija“ znanosti, koja je postala temelj novog svjetskog poretka. Znanost je pod svaku cijenu morala postati jedani neprikosnoveni vladar društvene svijesti. Individualnost, promatrač ili transcendentalni subjekt je sistematski prognan ne samo iz znanstvenih debata, već i iz znanstvenog narativa uopće. Stvorena je atmosfera straha, pod prijetnjom automatske diskvalifikacije iz znanstvenih krugova pri samoj pomisli na zabranjeni tabu. Ni eksperimenti kvantne fizike nisu uspjeli ništa promjeniti u tom nametnutom globalističkom mind-set-u.

Istovremeno je iz znanosti izbačen i pojma etera, koji je do tada bio prisutan i uvriježen kod mnogih znanstvenika, među njima i Tesle. Čistka je imala za cilj stvaranje mentalne osnove za stvaranje jedne nove rigidne znanosti, bazirane na strogom protokolu. Stvorena je globalna umjetna inteligencija autoritativnog i dogmatskog karaktera, koja je trebala postati osnova nove civilizacije, bazirane na hladnom umu, znanosti i racionalizmu. Time je trebalo dokrajčiti vladavinu one prethodne umjetne inteligencije, koja je vladala prethodna dva milenija: religija.Tako je stvoren temelj za NWO, novi svjetski poredak, o kojem se danas toliko govori, ali samo u ekonomsko-političkom smislu. Pritom se zboravlja da je za stvaranje jedne nove civilizacije potrebno prvo napraviti i stabilizirati novi mind-set ili strukturu uma, okvir ili formu  dozvoljenog razmišljanja.

Jedna od žrtava tog procesa je filozofija, koja je izgubila svu moć i pozicije u društvu, čak više i od samih religijskih institucija. Filozofija je naravno bila prva na udaru, jer od nje uvijek postoji opasnost od raskrinkavanja prijevare. Husserl je jasno vidio kamo vodi trend postavljenja znanosti na vrh vidljive društvene piramide vrijednosti. Vakuum koji je nastao istjerivanjem filozofa sa društvene scene, nadoknađen je gotovo religioznim obožavanjem teoretske znanosti. Teoretičari fizike su preko noći postali i filozofi i biskupi i pop zvijezde. Oni su postali vladari i kontrolori onih portala u svemiru, koji spajaju čovjeka i boga.

Dok su ideolozi NWO-a ili čarobnjaci romantike javnosti prodavali besmislene narkotike teoretske znanosti, istovremeno su tajno dalje razmišljali poput Husserla i razvijali praktičnu znanost i ostavštinu Tesle. Smeće je samo za mase, poput ove aktualne medicinske ideologije. Nakon sto godina ispiranja mozga i kontrole uma, prosječni pojedinac ne samo da ne moze kritički razmišljati, nego nema ni osnovu za to, fokusiranu pažnju. Krađom pažnje je ukradena inteligencija i čovječanstvo je pretvoreno u gomilu poslušnih fantoma. Naši preci bi rekli, ukrali su nam dušu!

Ono što se danas događa cijelom svijetu, a ne samo Evropi, je posljedica uništenja jedne civilizacijske osnove, koja se zove filozofija, a koja se bazira na inteligenciji promatranja transcendentalnig subjekta. Samo jednom takvom smišljenom strategijom sistematske devastacije individualne infeligencije i njeno guranje u ilegalu, naspram jedne nove kolektivno-umjetne inteligencije, bilo je moguće stvoriti ono što imamo danas: potpuna globalna prevara i mirni ulazak u jednu novu, potpuno automatiziranu fašističku diktaturu znanosti, bez subjekta i bez svijesti. Ako nekome danas i padne na pamet da se usprotivi, ponukan nekim čudnim osjećajem iz dubine njegovog bića, često ostaje zbunjen, jer mu zapravo nije ni jasno protiv koga mora protestirati. Protiv vlasti ili protiv svog susjeda ili protiv oboje? Najčešće se taj revolt na kraju izlije prema unutra i pojedinac uništi samog sebe, uništavajući time ono najvrijednije, svoje analogno biće i svoju prirodnu, samostalnu inteligenciju.

Dakle odgovor na pitanje sa početka ovog priloga može glasiti:

Stimulacijom umjetničnog izražavanja i slobodnog, kritičkog razmišljanja tj. filozofiranja.

 

Dolazak velikog spasioca

„Samo nas moderna znanost može spasiti od virusa. Vjera nas ne može spasiti. Samo znanje i vrhunska tehnologija nas može spasiti.“ – moj, tvoj, njegov i naš Um

Kako razlikovati pravog od lažnog spasioca? Onaj lažni nas prisiljava da budemo dobri, poslušni i da se podčinimo većini. Onaj pravi nas podsjeća da ostanemo iskreni i odgovorni prema svojoj individualnosti, prema svom srcu. Poslušno podčinjavanje kolektivu vodi u uniformnost, atrofiju i propast. Poslušno podčinjavanje svojoj suštini, svom srcu, svojoj svjesnosti, nas oživljava.

Iza globalnog pokreta „zelenih spasilaca“ ponosno stoji cijela moderna znanost, koja u suštini nije onakva kavom se predstavlja: transparentna, humana, otvorena i nadasve egzaktna znanost. To je, u potpunosti od čovjeka otuđena, tehnicistička znanost sa jasnim transhumanističkim ciljevima.

„Zeleni spasioci“ (ZS) su „rano-kršćani“ našeg vremena. Oni su vrlo važni u svojoj navodnoj dobroti, suosjećajni, milosrdni. Važnost i maska neupitne dobrote su uvijek siguran znak obmane, znak da je čitav egregor pokreta hakiran od neke druge sile koja im upravlja i ima posve drugačije ciljeve. Religija „ZS-a“ je transhumanistička znanost. Nije to nikakva egzaktna znanost, nego ona prevrtljiva, mutna i prevarantska znanost. To je znanost neptunovskog tipa. Znanost obmane, prevare, hipnoze i zaluđivanja ljudi. Znanost hakirana od psihopata ili čarobnajka romantike, bez ikakvog osjećaja samilosti i poštovanja prema bilo kome i bilo čemu.

„ZS-i“ su novo kršćanstvo. Sada nam još samo fali novi Mesija, novi Isus. Pošto su sve pristalice pokreta „ZS-a“ redom napredno-demokratski orijentirane osobe, tako će vjerovatno i novi Isus biti izabran demokratskim putem. Birati će smjeti samo dobri i poslušni, dakle oni koji imaju potvrdu o redovitoj genetskoj manipulaciji cjepljenjem. Ozbiljnih kandidata za to prestižno mjesto ima dovoljno. Ako se novi spasilac i pojavi, bit će to jedan super-autist, vrstan programer i vješt sa kompjuterima. Možda je već tu, samo ga nismo prepoznali. Možda je to Bill, Veliki Bill?

Što ako se novi Isus ovaj put ipak odlučio inkarnirati u tijelu žene. Propaganda nas je već desetljećima pripremala za taj „gender skok“ svojim projektima feminizma, jednakosti žena, proporcionanoj zastupljenosti u institucijama… Možda je to slatka glavom i grudima mala Gretica? I ona je tu sa ciljem da spasi planetu, pa makar time poubijala sve živo na njoj. Čak će i biljke poumirati nakon što im se zabrani da konzumiraju ugljični dioksid. Ona je tu da nas spasi od nas samih, kao što nas je navodno Isus spasio od naših grijeha, koje smo „zaboravili“. Ona će nas vjerovatno spasiti time što će nam zabraniti disanje, netom nakon što smo se isprdili. „Heroji zelenih“ su prestali i disati i prditi. I vi ćete postati vrlo važni heroji ukoliko postanete veganci. Svatko tko podržava agendu ZS-a i nije pristalica te religije je magarac, idiot, heretik, terorist…

Papa je izjavio da se namjerava cjepiti i u međuvremenu je navodno to i učinio, vjerovatno sa svetom vodicom. Preporučio je i svim vjernicima da se cijepe. Crkva je time priznala primat znanosti tj. Bog je kapitulirao u sukobu sa virusom, tim nevidljivim neprijateljem, čije postojanje nitko ne može ili ne želi dokazati. Dvoboj nevidljivih revolveraša je okončan! „Nevidljivi neprijatelj“ je pobijedio „nevidljivog prijatelja“! Nije li to strašna „nevidljiva činjenica“? Znači li to da su nam dani odbrojani i da će nam posljedice tog „nevidljivog obračuna“ doći glave. Jesmo li spremni prihvatiti sve posljedice koje nam primjena te „nevidljive istine“ u svakodnevnom životu donosi?

Religija je viša oktava od znanosti. Vjera-uvjerenje-iskustvo pripada sferi direktnog znanja, koji je viša frekvencija od indirektnog znanja – teorije bez iskustva  tj. skupine podataka, koje zovemo znanje uma. Zato je religija bila u mogućnosti da stvori znanost.  Pošto je religija institucija, stvorila je i znanost kao instituciju. Institucija funkcionira po sistemu protokola i birokracije. Tako su institucije religije i znanosti zapravo gigantske tvorevine umjetne inteligencije. Tako je i unutar same znanosti. Vjerska znanost je moćnija od one egzaktne. Potvrda za to je trenutna situacija u svijetu, koja ima malo veze sa zdravom i trezvenom pameću. Znanost i religija su se danas spojile u jednu silu, religijsku znanost, vrhunsku i sveobuhvatnu obmanu.

Nitko osim vrhunskih znastvenika, koji opet imaju dostup do vrhunske tehnologije, ne može provjeriti znanstvene istine ili dogme. Vrhunska tehnologija je skupa i nju dobijaju samo oni dobri i poslušni znanstvenici. A novac ima onaj tko ima pravo da ga stvara njegovu vrijednost, onako iz ničega. Nije li to vrhunska magija? Nije li to vrhunska vjerska dogma?

Ta neprovjerljiva znanost vlada cijelim svijetom i nitko se ne usuđuje dovesti u pitanje njen autoritet i posumljati u njenu istinost. Tako je bilo i prije 500-tinjak godina kad je neprovjerljiva religija vladala svijetom i svatko tko se usudio da posumlja u njenu vjerodostojnost, prozvan je heretikom i završio na lomači. Znanost je danas jedini autorizirani predstavnik Boga-Istine na zemlji, a njom upravljaju čarobnjaci koji stvaraju novac. Cijeli svijet je prekriven koprenom laži i obmane, koprenom Neptuna. Iluzija je misliti kako će Uranovska energija osloboditi svijet u eri vodenjaka onako sama od sebe. Ta „slobodarska“ energija je već hakirana i već sada u sebi sadrži virus obmane, virus Neptuna. Danas ne možemo ubijediti sve ljude u jednu veliku laž vjerskog tipa. Ipak mnogo malih raspršenih uranovskih laži (virusi) zajedno daje jednu veliku laž (plandemija). U nju svi vjeruju, jer svatko osjeća strah od male laži u sebi. Svatko je danas dobio jednu pojedinačnu porciju laži, skrojenu baš na osnovu njegove osobnosti. Svatko dobiva svoju osobnu porodicu virusa i svoju osobnu porciju cjepiva. Nikad do sada nismo bili u tako direktnom i pojedinačnom kontaktu sa velikim Spasiocem.

Kako su uspjeli da obmane cijeli svijet? Za razotkrivanje obmane potrebna je specifična vrsta inteligencije, ona osjećajna (ne emocionalna!), koju je bolje nazvati intuicijom ili direktnim kontaktom sa istinom ili znanjem. Fenomenologija je prva filozofsko-znanstvena disciplina koja je priznala vrijednost subjektivnog iskustva te ponudila praktične korake za ovladavanje te, nazovimo je, vještine percipiranja istine. Samo zajednica koja se zasnovana na fenomenološkim vrijedostima, može zaista zagarantirati čovjeku njegova individualna prava. Sve ostalo je farsa.

 

Trik humanizacije

Već nas dva milenija romantika maltretira sa nametnutom slikom humaniziranog Boga. Trend ka humanizaciji je u tom razdoblju bio toliko jak i dosljedan, da su pritom i sve prirodne sile humanizirane, dobivši ljudsko obličje u obličjima kršćanskih svetaca. Kakve veze na primjer sv. Ilija ima sa gromovima? Zašto je apstraktna prirodna sila, na ovim prostorima zvana Perun, prerušena u ljudsko obličje. Kakav je to trik? Koja se magija i kakva manipulacija krije iza tog procesa?

Sve ono prirodno-materijalno-energetsko prozvano đavoljim i prokletim, dok su te iste sile prevedene u ljudske oblike postojećih i nepostojećih ljudi. Tek u tako prerušenom obliku, bilo je moguće komunicirati sa prirodnim silama. Dakle, dozvoljen je samo indirektni kontakt, preko posrednika. Trik reprezentacije je romantika dosljedno i uspješno primjenila na svim važnim područjima života. Pro nekog prisilno odvojiš od nečega što mu po prirodnom pravu pripada i onda mu ponudiš posrednike, koji se naravno moraju platiti životnom energijom u nekom svom obliku.

Prisilnom odvojenošću od prirode, ljudima je oduzeta referentna točka, neophodna za normalan i potpun život. Njima tako nepotpunim, zbunjenim i preplašenim, bilo je potom lako manipulirati. Stara, ona prirodna, referentna točka je nadomještena onom umjetno stvorenom. Tako se vjernici već dva milenija, u svojoj opijenosti, ne obraćaju direktno prirodi i njenim silama, nego njenim „legitimnim“ reprezentantima u ljudskom obliku. Sve što je direktno je proglašeno herezom. Posrednost je postala nova vrlina. Indirektnost je postala dokaz uzvišenosti i čistoće.

U odnosu prema vrhovnom i zlovoljnom bogu, sveci su postali posrednici između njega i raje. Sveci su postali hibrid sačinjen od posthumno uzvišenih svećenika i kršćanskih mistika, te humaniziranog prijevoda apstraktnih prirodnih sila. Sveci su vjernicima u monoteističkom sistemu puno bliži, bliskiji i humaniji od onog biblijskog Boga (jednog od onih divovskih, dugovječnih, ratobornih i nadasve samovažnih vanzemaljaca – Elohima), koji nije baš na dobrom glasu i ne voli da ga se gnjavi za svaku sitnicu. Lakše se moliti svecima i bogorodici, nego direktno samom šefu. Kult Djevice Marije je fenomen ovih naših genetskih prostora, koji su prije silovanja humano-patrijarhalizacijom bili društva matrijarhalnog tipa.

Trikom humanizacije je cijeli univerzum preveden na ljudski jezik, dobivši ljudske etikete. Ljudi su se po jednoj strani počeli osjećati sigurnije, dok su po drugoj strani bili u potpunosti kastrirani, bivajući odvojeni od svojih korjena i životne energije, koja je apstraktna=nehumana prirodna sila.

Trik humanizacije se bazira na biblijskom aksiomu :”stvoreni po licu i naličju „Boga“ (Elohima)”. Ako taj isti aksiom lišimo falsifikatorskog duha romantike, dobivamo otriježnujuću činjenicu: ” Mi smo genetski preobraženi dodatkom strane genetike.” Tako od ekskluzivnih božanskih bića u sekundi postajemo isprdci genetskih marifetluka nekih uobraženih i prgavih svemirskih migranata.

Trikom humanizacije su ljudi-vjernici-opijeni dobili ekskluzivno pravo na maltretiranje svih ostalih bića. Samo mi, ljudska bića, smo stvoreni po liku i naličju Boga, ostali nisu ili samo djelomično. Mi smo iznad svih, najbliži Bogu i stoga imamo pravo da odlučujemo o životu i smrti svih ostalih bića.

Trikom humanizacije su ljudi dobili krunu ekskluzivnosti i samovažnosti, koja je zarobila ili prognala njihovu magičnu prirodu. Taj trik nije moglo izmisliti neko ljudsko biće, već samo biće izvan sfere ljudskog, ali daleko lukavije i nadmoćnije. Ljudi su zagrizli udicu i ne puštaju mamac, iako je to bezvrijedna muha načinjena od plastike. Ta muha sada njima visi na ogrlici oko vrata i oni je ljube, pričaju sa njom, mole joj se i vjeruju u njezinu magičnu moć.

Trik humanizacije je od ljudskog roda napravio čudovista, koja nose masku svetaca. Oni čine nezamislive zločine, dok im ta maska prašta i govori da su ustvari učinili dobro djelo.

Trik humanizacije nije samo zarazio sve velike religije, već se danas prebacio i na jednu novu, zajedničku religiju, koju zovemo znanost.

Ideologija znanosti je izašla iz religijske kuhinje i ona je njen legitimni nasljednik. Znanost je poput njenog oca, također humanizirana do srži. Ako nešto ne možemo objasniti našim riječima i sintaksom, to onda niti ne postoji. Ako matematika ne paše, to nije istinito. Odakle nam tolika objest da sve ono sto ne paše u naše koncepte ili ignoriramo ili omalovažavamo?

Trik humanizacije je išao u paketu sa trikom patrijarhalizacije. Bog je uvijek muško. Muškarac je jači, pametniji, duhovniji. Žena je „ođavla“ i nema dušu. Trik humano-patrijarhalizacije je opsjeo muškarce i od žena napravio imitatore muškaraca. Lažna duhovnost humano-patrijarhalne (h-p) civilizacije je ženama-imitatorkama oduzela dostup do istinske, energetsko-svjesne duhovnosti i od njih napravila huškačke aveti u službi robovlasničke ideologije romantike.

Absurd je, da nas humanizacija zapravo lišila naše  prirodne apstraktne ljudskosti i nadomjestila je umjetno-plastičnom.

Trik humanizacije je od nas napravio ignorante, uobražene i ograničene idiote, koji sebe nazivaju svecima, sudcima i naučnicima.

Od nas je napravio bogalje koji su svoju moć slobode i kretanja zamjenili za štake. Svi smo postali hefestovci, prognani sa Olimpa te prezreni i omraženi od svih ostalih stanovnika ove prelijepe zemlje.

“Naša”  humano-patrijarhalna civilizacija imala je i još posjeduje božansko pravo nametnuti onim primitivnim civilizacijama svoje “vrijednosti” i satrti one njihove ne-humane. Ipak, iza te kulture i civiliziranisti krije se samo jedna nedorasla i izopačena pseudokultura bahatih pubertetlija.

Najbolji i nadrastičniji lijek protiv humano-patrijarhalnog (h-p) ludila je razgovaranje sa biljkom. Drugi je zamišljanje boga stvoritelja ne kao  bradatog djedice već kao divovskog orla, mačke ili bika. Što manje ljudskog u tom bogu zamislimo, to ćemo biti bliže istini i dalje od zamozavaravanja. Dokle god jedan živi čovjek sanja svoju humano-patrijarhalnu noćnu moru, to se više udaljava i od svoje živosti i od svoje istinske, apstraktne i nehumane čovječnosti. Recept je jeftin, ali lijek protiv h-p bolesti je skup. Svim čitateljima želim skori oporavak od h-p zaraze, brz i bezbolan gubitak svog ljudskog oblika, te uranjanje u prirodno stanje nehumane i apstraktne unutrašnje tišine. Dehumanizacija je imperativ svakog ljudskog na putu od ropstva osobe ka magičnoj slobodi živog čovjeka. Da li se iza trika socijalizacije krije uzrok našeg pada?

 

Od živog dijeteta do živog čovjeka

Važno je shvatiti,  da fizika današnjice,  pojma nema što je zapravo energija“. Richard Feynman

Ostati živo dijete ili odrasti u živog čovjeka? Živo dijete je ono talentirano dijete, koje ima više izgleda da postane živi čovjek, od ostale djece, iako za to nema nikakvih garancija.

Tko je živi čovjek? Kako definirati pojam živog čovjeka? Živi čovjek je, sa fenomenološke točke gledišta, biće koje ima suverenitet nad cjelokupnošću svog bića i shodno tome posjeduje slobodu percepcije. Ali tu odmah počinju problemi, jer rijetki su oni koji imaju uvid u cjelokupnost čovjeka, kao magičnog bića i koji su iskusili kakvu takvu slobodu percepcije.  Zato, ostavimo se čorava posla i besmislenog debatiranja o kvantitetu i kvaliteti svakojakih tijela i perceptivnim mogućnostima koje navodno stoje čovjeku na raspolaganju, ako uloži trud da ih dosegne.

Koliko dugo je simpatično biti živo dijete? Nakon nekog vremena to, u beskonačnost, produženo djetinstvo postaje neumjesno. Ostati nedorastao, između dva svijeta, ni tamo ni amo. Niti može nazad, jer je intelektualno raskrstio sa starim svijetom, niti može naprijed, jer nema energije da dosegne vibraciju novog svijeta. Nije li slatko, to romantično koketiranje sa onostranim i intelektualno žongliranje pojmovima u vezi duhovnosti? Ne, to je daleko od intenziteta i učinkovitosti, bez koje živi čovjek ne može preživjeti u živom – stvarnom energetskom svijetu, kojem toliko teži.

Sve je energija, kaže znanost. Što ta činjenica znači za mene kao pojedinca u praktičnom smislu? Da li je dovoljno da sebe uvjeravam da sam prvenstveno energija, ukoliko želim iskusiti tu istinu. Znanost kaže da je energija neuništiva, vječna, stalno se transformirajući. Koliko vrsta energije ima? Električna, toplinska, bio, …? Iako sve to dobro izgleda na teoretskom nivou,  problem energije je u praksi osnovni problem naše civilizacije. Zašto onda plaćamo energiju za kretanje, grijanje i kuhanje? Zašto umiremo, nakon što potrošimo svoju životnu energije? Gdje ona odlazi? Zašto ratujemo zbog energetskih resursa? Zašto pijemo jedni drugima krv, bilo metaforički, bilo bukvalno? Na kraju ovog kratkog umovanja o energiji, logički se nameće nova definicija: svemir je energija i zakon svemira je rat za energijom (zakon grabežljivca).

Religije nam govore isto kao i moderna znanost, samo koristeći  drugačije pojmove. One nas (skupa sa ezoterijom) uče da je sve Bog. Mi, kao ljudska bića imamo ekskluzivnu privilegiju biti djeca Boga. Tako smo, poput njega, vječni i neuništivi poput energije. Koliko istine ima u svemu tom? Zašto sva bića vole život i boje se smrti, ako smo vječni? Zašto je osnaova svih strahopva strah od smrti? Što se krije iza romantiziranja smrti? Da li je to opravdano ili ne? Životinje ne čine saoubojstvo, kao što to čine socijalizirani ljudi.

Religije i znanost su tako u suštini istovjetne. Obje nam posredno mantraju o našoj besmrtnosti i većina im vjeruje. Kakvi su izgledi tih naivnih optimista da prežive smrt, koja im se svakodnevno nameće i koju oni svakodnevno ignoriraju? Definicija pojma romantike, koji koristim na ovim prostorima, najlakše je objasnit na temi smrti. Sve ideologije koje nam govore da smo vječni i besmrtni i ignoriraju smrt kao energetsku činjenicu su u suštini romantika, koje sentimentalnošću zamagljuju našu percepciju i opijaju našu pažnju. Religiozni pojam vječnosti ne postoji u Bibliji, kao ni pojam Bog (hvala Sv.Mauro B.!). Dakle imamo Bibliju, kao skup ne-romatičnih priča i romantičnu religiju koja se kvazi bazira na njoj. Rad „ Sv. Maura“ je konačno raskrstio sa svim ignorancijama, falsifikatima i greškama u odnosu na prijevode biblije i konačno se sklopila se slagalica oko religiozno-naučne “uspavanke”. Samo vi mirno nastavite spavati, mi garantiramo vasu vječnost i neuništivost.

Kao antipod svim tim umjetno romantičnim konceptima postoje i oni trezveni, bazirani na promatranju tj. čistoj percepciji. Oni nisu toliko omiljeni kao svi oni naučno – religiozno – popularni aksiomi. Kakav osjećaj proizvodi u vama „budilica“ tipa: „Ti si biće koje će umrijeti! Zalihe tvoje životne energije su konačne!“? Sigurno nimalo ugodan osjećaj  na prvi pogled. Ali postoji i onaj drugi osjećaj, malo dublji, iza maske socijalizacije, koja upravlja našim sistemom vrijednosti i tumačenja osjećaja. Taj osjećaj pali snagu naše volje i podupire intenzitet naših vremenski ograničenih prilika.

„Uspavanke“ o našoj božanskoj prirodi, vječnosti naše duše, uskrsnuću tijela itd. su sigurno puno slađe i ugodnije za probavu, naviknutu na ispraznu prefabriciranu hranu i polovnu informaciju.

Kome trebamo pokloniti svoje povjerenje? Onim tisućama godina starim iskustvima ili ovim novim, zašećerenim teoremima? Iako se, u zadnje vrijeme,  sve češće ponavlja fraza “sve je laž!” u kontekstu naše naučno-religiozne kulture, većina tih istih propovjednika to dosljedno ne primjenjuju na sve oblasti. Usprkos činjenici da ljudi oko nas umiru, mi uporno niječemo činjenice oka i nadomješćujemo ih parolama uma.

Sladak je i omamljujući osjećaj kad sebi kažemo da smo vječni i neuništivi. Nakon njega sljedi pasivizacija, tupost volje i svih čula. Ukratko adio svijest, adio budnost, adio evolucija! Mi ne živimo u svijetu djeda božićnjaka, već u predatorskom svijetu, u kojem je jedina moneta vrijedna spomena svijest i energija. Za svako proširenje i produženje svjesnosti, moramo se izboriti vlastitim snagama. Bajke o vječnosti i neuništivosti su rezervirane za usnule i samozaljubljene romantičare, koji ih mantraju produžujući tako svoju agoniju. Ako postoji vječnost i neuništivost, onda se to odnosti na našu tromost i glupost, koja se zaista može protegnuti u vječnost, ukoliko nastavimo konzumirati prefabricirane polu-istine i instant pomagala.

Jedino kao bića, koja su ponovno dosegnula svoju energetsku potpunost, možemo se uputiti dalje. Kakav je to živi čovjek, koji je energetski raspršen tj. živ samo na papiru. Energetska struktura čovjeka je poput tvrdog diska za pohranjivanje podataka. Ili ima raspršenu i shodno tome neupotrebljivu memoriju ili ju čini kompaktnom i upotebljivom. Za zrelog živog čovjeka je nadasve neprimjereno i nadasve neozbiljno, prepuštati se igri sa dječjim uspavankama. Naravno, to nije ilegalno, već poželjno i popularno.  Ali onda sami sebe trebamo zvati živo dijete ili barem živi pubertetlija, nebi li se izbjegli budući nesporazumi.

 

Prvobitni grijeh

“Mama, kako to da si ti crna, tata crn, a ja bijel?
Šuti sine, kakva je žurka bila, budi sretan da nisi pas!”

Da li su nas naši roditelji stvorili u grijehu ili ne? Ne pominjem pojam grijeh u moralnom, već u energetskom smislu. Ako ispravno definiramo grijeh, to postaje ključno pitanje? Ispravan odgovor ne samo da donosi odrednice za naš život, već i mogućnost otkrivanja tajnih vrata do nase suštine.

Što je grijeh? Koje je njegovo lažno-površno značenje, a koje ono tajno-istinsko? Ono moralno značenje grijeha svakako nije ono ispravno, iako nije ni sasvim pogrešno. Naravni da je neupitno to da je pogrešno biti neodgovoran i rastrošan sa da nečim što ni neznamo što jeste. Ipak, nitko nas nije učio da je nemoralno začinjati djecu iz bilo kojeg drugog razloga osim kao plod čiste životinjske strasti. Ljubav tj. međusobna vezanost, je direktna energetska posljedica seksualne strasti. Strast nikako ne može izrasti iz ispraznosti mentalnih koncepata , kao ni istinska, energetski zasnovana, ljubav. U stvarnom svijetu energije i energetskih fenomena, strast je primarna. To je jedina moralnost koja proizlazi iz istine, tj. energije.

Dijete tako može biti plod strastne energičnosti  ili dosadne ispraznosti. Prvo je moralno ispravno, drugo griješno, moralno pogrešno. Svaki moral koji se ne zasniva na energetskim činjenicama je ideologija, sentimentalno romantiziranje. Zamislite si isprazan  život jednog ispraznog djeteta. Nije se ni potrebno truditi. Pogledajte samo svoj život. Velika većima nas je prozvod mrtvih hlača i mrtvih suknji, kao direktna posljedica socijalizacije, tj. svega onoga što smo naučili od naše okoline, a većina toga je energetski pogrešna.

Tko sam ja? Ja sam suma seksualne strasti mojih roditelja, koja je prethodila mom začeću. Ja sam zavežljaj, čvor energetskih niti poklonjenih od mojih roditelja. Jesam li ja dijete ljubavi? Pogrešno pitanje! Jesam li ja dijete luđačke strasti, obaveze ili rutinskog akta?

Grijeh je stvoriti dijete koje će morati cijeli svoj život proživiti kao energetski bogalj. To je onaj prvobitni, originalni grijeh koji zapečaćuje sudbinu djeteta, učinivši da doživotno ovisnim, nesamostalnim, sklonim strahu, slabim i poslušnim. Takva djeca, kad odrastu, postaju savršene osobe, državni službenici i sluge sistema, kojeg nit žele, niti mogu propitivati. Jeste li se ikad zapitali zašto neki ljudi ništa ne propituju? Zakočite jednom narodu njegove strasti, proglasite reprodukciju grijehom, navedite ih da začinju samo slabu, polovičnu djecu i napravili ste hordu poslušnih sluga (sclave, Sklaven, slaves, Slaven, slaveni).

U našoj civilizaciji, gotovo je pravi podvig stvoriti dijete sa dovoljno energetskih resursa za samostalan, jak i hrabar život. Svako od nas je raskoljen promišljeno isplaniranim procesom socijalizacije. Društvo od nas zahtijeva da se reproduciramo, ali pritom čini sve da to bude akt bez energije i strasti. Sistem je vrlo lukav i preživio je toliko dugo jer je sklizak poput ribe, uvijek izmičući pokušajima njegove dekonstrukcije. On koristi istinske prirodne zakone i vješto ih interpretira izopačijući ih, dobivši na koncu željeni rezultat: svijet slabe djece, svijet poslušnih građana, svijet robova, svijet baterija. Svi mi osjećamo, u dubini svog bića, da je seksualnost sveta i da sa njom treba postupati odgovorno.  Na taj naš direktni osjećaj je vješto je nakačen moralni kodeks, koji blokira i izopačuje nas odnos sa našom vlastitom energijom, sa nama samima. Odkuda pravo javnim institucijama da interveniraju u dubine naseg energetskog bića sa tako konačnim i nepopravljivim posljedicama, koje oblikuju našu svijest i život u potpunosti?

Vozim se tako neki dan sa mamom prema groblju, gdje je sahranjen njen muž i moj otac. Već je 12 godina prošlo. Nije umro kao onemoćao drhtavi starac, iako je proživio  solidne 73 godine za jednog balkanskog mužjaka. Umro je od puknuća „zupčastog remena“ ( trbušne arterije) , dok je pritom „karoserija“ još bila u poprilično dobrom stanju.

I pitam ja moju milu mati, onako direktno, bez ustručavanja:

“Majko, da li si me stvorila u grijehu?” 

„Ne sine, već smo bili oženjeni, ali nisam ga tada voljela. Tek poslije sam se potrudila naučiti da ga volim.“

„Hvala majko, što sam dijete grijeha!“

 

Šeitan, Sotona, Ahriman

Duhovno putovanje je sve samo nije dosadno! Uvijek iskaču novi događaji koje se tumači na razni način i daju razne perspektive. Na tom putu postoji i mnogo predrasuda i dogmi koje te vode u ćorsokak. Da je taj put jednostavan mnogo bi veći broj ljudi uspio osloboditi sebe uroka boga mamona i njegovih pomagača, raznih demona i magičara.

U svjetlu najnovijih vlastitih saznanja želim podijeliti sa vama slijedeće. Mada sam i sam govorio da je čovjek božansko biće i da je živ te da u njemu prevladava duh i duša to je, recimo to tako, djelomično točno. Istina je da je čovjek duh i da ima dušu, ali da bi zaista postao božansko biće i bio u potpunosti živ potrebno je napredovati vlastitim radom i zalaganjem. Zamislite dušu kao žar a duh usmjeren vlastitom voljom kao kisik koji pomaže da se žar rasplamsa u vatru. Duh je kisik, a ti si onaj koji slobodnom voljom upravlja protokom i usmjeravanjem kisika (prane, duha, životne sile). Što više životne sile usmjeriš prema duši i duhovnom svijetu izvjesnost tvojeg spajanja s Bogom postaje veća. Ljudi manje-više znaju za takav koncept i pokušavaju duhovno raditi prema ovom cilju.

Osnovni korak u ostvarivanju tog potencijala osim želje i strasti je znanje. Duhovni majstori kažu da čovjek mora znati što se događa u njemu i svijetu oko njega da bi mogao donijeti ispravne odluke što i kako raditi. Svijet je prepun zamki na tom putu da nekada izgleda da je postati živ gotovo nemoguće. I često se javlja takva misao o besmislu rada, života i duhovnih napora koji u konačnici „ne daju“ skoro nikakve rezultate, zar ne?

Od koga te misli dolaze i zašto postoje takve stupice. Da bi bolje razumjeli izlaz iz labirinta moramo poznavati slijepe ulice i cirkularna kretanja koja te uvijek vraćaju u isto mjesto. Arhitekt tog labirinta u religioznim krugovima znan je kao Šeitan. Imena ima mnogo i svi ih manje-više dobro znate. Popularan naziv u zadnjih 100-ak godina je Ahriman, pa ćemo koristiti taj. U hebrejskom jeziku ova riječ znači „Protivnik“. Ahriman je glavni arhitekt imaginarnog svijeta kojeg zovemo Materijalni svijet i svih njegovih izvedenica. Materijalni svijet počiva na duhu kao sili koja ga održava na životu, ali njime upravlja Ahriman na posredan način.

Koliko god ljudi neznali tko i što je Bog, toliko još manje znaju o Ahrimanu, što je to, tko je to i kako djeluje! U svjesnom znanju ili znanju uma nemoguće je znati tko je Bog, ali je moguće znati tko je Ahriman i to je znanje koje je skrivano milenijumima da bi ljudi danas već govorili kako Ahriman ne postoji. To znanje je skoro ključno na duhovnom putu jer njime otpadaju gomile ćorsokaka i mnogi životi utrošeni na skoro nikakav napredak. Naše je društvo tome dokaz.

Tepati samome sebi kao o božanskom biću je lijepo, ali da li se doista osjećamo tako ili se više osjećamo kao krave muzare iz kojih se svakodnevno uzima mlijeko? Sistem koji nas prožima nas drži ovcama za šišanje i kravama muzarama u doslovnom smislu. Tko to ne zna i tko ne zna kako to sistem/Ahriman radi teško da će uspjeti u svojoj duhovnoj avanturi! Stoga danas govorim o Šeitanu, Ahrimanu, Sotoni i kako mu mi svojim životima služimo, postajemo njegovi agenti!

Po meni svaki duhovno orijentiran čovjek mora ovo znati! Ako ne slaže sa ovim što ja govorim neka napravi vlastio istraživanje, ali definitivno dokle god je đavo skriven on je moćan. Saznajte što je to i onda njegova moć nestaje. To je po meni preduslov za ikakav duhovni rad!

Webinar – Virtualni čovjek u virtualnom svijetu

Virtualan;

Definicija
1. a. koji postoji u prividu ili proizlazi iz privida, a ne iz realnosti; nestvaran, izmišljen b. fil. koji se nalazi ili koji je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti c. lingv. koji se odnosi na jezik kao sustav (langue) za razliku od govora koji pripada aktualnoj stvarnosti (F. de Saussure) d. potencijalna, moguć
2. inform. koji je računalno stvoren; umjetni, prividan, internetski

Iako smo mi sami ovu riječ uglavnom vezali za kompjuter i njihovo terminologija jasno je da je ona mnogo šireg značenja. Virtualno je ukratko nešto što je izmišljeno, što u biti ne postoji, prividno, privremeno, ovisno. Stoga koliko je vaše ime i prezime stvarnije od imena na kompjuteru, ili koliko je vaša adresa stvarnija od kompjutorske adrese. Prije virtalne pošte i virtualnih adresa imali smo običnu poštu (imamo je i sada) koja je također virtualna. Imena ljudi, gradova, ulica su također izmišljena sa određenom svrhom. Čovjek koji prebiva u tom izmišljenom svijetu i smatra ga stvarnim nije u dodiru sa stvarnošću pa se može smatrati virtualnim. Svijet papira nije nimalo stvarniji od svijeta digitale. Jedina razlika leži u mediju pohrane virtualnh podataka. Veliki duhovni učitelji nas uče da je i sam materijalni svijet iluzija, da njegov privid leži u umu pojedinca, što je djelomično uspjela potvrditi i znanost kroz kvantnu fiziku. Pitate li se zašto je kvantna fizika zaustavila svoj razvoj u posljednjih 100 godina. Tema o virtualnosti materijalnog svijeta prilično teška i nije samoevidentna pa ju je nezahvalno pokretati, ali sa druge strane koliko je teško uvidjeti da je pravno-administrativni svijet virtualan i u stvarnosti ne postoji!. Neka to bude početak istraživanja za sve ljubitelje sistema i konvncionalnosti konformističkog sna poznatijeg i kao američki san, jer kako je rekao George Carlin: “Američki san možete živjeti samo ako spavate!”

 

 

Radio Brač o svijesti, nanotehnologiji, pedofiliji i drugo

Nakon skoro pet godina na Radio Braču broj emisija se popeo na broj od skoro 60-ak. To je izvanredno velik broj, jer se nisam nadao niti u snu da će to trajati toliko dugo. Kažu ljudi da se kod mene vidi napredak u promišljanju i razumjevanje u ovih pet godina, a bogami se vidi i kod Vedrana. Barem ga ja vidim. Vjerojatno je ovo i nekakva dobitna kombinacija da se o bitnim temama, “ozbiljnima” priča iz ovakve neozbiljne pozicije kroz zajebanciju, i malo sprdačine. kako god tk postajem svjetan da jako velik broj ljudi sluša ove emisije i da su im super. Nitko sretniji od mene.

ovom turom opet o svemu i svačemu!

 

Sve je savršeno, zar ne?

Jeste li čuli za duhovnu izreku koje se često šalje naokolo tipa „Ako želiš biti sretan, budi”. Ha? Prekrasna izreka, zar ne! Ako želiš biti sretan ne trebaš ništa raditi samo budi (samo stoj na svjetlu kako bi rekao Goran Bare). Međutim što je sa izrekom „Ako želiš biti nesretan, samo budi” Ima li ona smisla? Ili „Ako želiš biti idiot samo budi” Hmm, sad sam se izgubio! Možda neki ljudi zaista žele biti idioti, a šta im je onda za raditi ili samo da budu, ne znam. Imate li vi kakav odgovor na ovu zavrzlamu?

Utjecaj uma zalazi u sferu duhovnog mnogo više nego li bi mi htjeli priznati sebi. Ne u smislu da um ima upliv u duh već da ono što mi mislimo da je duhovno uopće to nije. Um je skrivač i šaljivdžija (joker) i kada mislimo da ga nema on je prisutan i prodaje nam šuplje priče pod najveću duhovnost, da se nastavimo gađati izrekama koje u biti ne razumijemo!

Obratio sam pažnju u posljednje vrijeme kako se svi gađaju duhovnim doskočicama koje nazivam svakodnevnim mudrolijama, ono kad neznaš što bi rekao pa kažeš nešto mudro. Tipa „Što je tu je” ili „Kako je tako je”, „Bit će kako bude”, „Što treba biti bit će” ili „Sve je točno kako treba biti!”

Često se u ovim vremenima govori o tome da ne postoji slučajnost i da svaki uzrok ima svoju posljedicu, te da je sve savršeno, onako kako treba biti. Hmmmmm, ovo me podsjeća na new age romantizam kako ga voli nazvati kolega Fernando, gdje se mudrolije sipaju lopatom ali nitko ne shvaća smisao tako izgovorenih mudrolija. Interesantno je da mnogi od onih koji govore da je sve savršeno kopaju rukama i nogama da promjene svijet jer on eto propada i idemo u kolektivnu pogibiju. Kako to? Kako to?

U duhovnoj ekstazi, prosvjetljeni ljudi koji su prebivali konstantno u duhovnim dimenzijama shvaćali su nepogrešivost i pravednost sistema kozmičkog kreatora i kazali da je sve točno onako kako treba biti tj. da greška ne postoji! Takvi ljudi nisu imali ikakve materijalne aspiracije ili želje za promjenom svijeta ili bilo kakvih drugih okolnosti, jer su shvaćali da je sve savršeno te stoga ne treba išta mijenjati.

Um naravno ovu izreku nije shvatio, jer nema kapacitet za to pa ju je preveo na svoj jezik. Ako pogledamo malo svijet vidjet ćemo da se događaju stvari koje ne želimo da se događaju i koje ne treba da se događaju. Npr. rat. Dakle kad bukne rat da li je sve kako treba biti ili nije? Ako je prije rata također sve bilo savršeno zašto je buknuo rat? Možemo ovo gledati i sa individualne razine. Zašto je čovjek nezadovoljan ako je sve savršeno? Je li nezadovoljstvo savršenstvo? Ili, nezadovoljan sam jer tako treba biti! Ili ću ipak nešto napraviti da više nisam nezadovoljan? Ako nakon toga opet budem nesretan da li to također treba biti ili se potkrala greška? Hmmm! Dakle zašto bi u životu trebali imati ikave aspiracije, želje, težnje ako je sve kako treba biti? Ili ipak život treba biti bolji, veći, sretniji? Ako ipak nešto nije u redu, a što treba bit bit će, tko je taj koji govori što treba biti? Što je to što treba biti? Ili nije uopće važno što treba biti, živimo u sadašnjem trenutku.

Ako pitaš sve ljude na svijetu treba li biti rata 99,9999% će reći da ne treba! Ali on se ipak dogodi! Pa kako je to moguće, kako bude ono što ne treba, tko određuje što treba, a što ne?

Ljudi znaju oboliti i kazati da tako treba biti ili donesu krivu odluku zbog koje pate i oni i ostali pa kažu da je to tako trebalo biti. Ozbiljno! Je si ti to sam odabrao ili nisi imao ikakvu mogućnost da na to utječeš? Izabrao si bolest? Moram priznati da si budala, jer je ljepše živjeti bez bolesti! Takvim bi tipovima trebalo provaliti u kuću, opljačkati je pa kad se uzruja i naljuti onda mu kazati da je sve kako treba biti, da se ne uzrujava, pa čak i svaliti krivnju na njega jer je on svojom podsviješću prizvao lopova! Ha, ha dobra šema koju mnogi i prihvaćaju! Međutim može se desiti da tip odvrati tako što probuši gume na vašem autu opet pod motom da je tako trebalo biti, a vi mu, opet pod istim motom, opalite šamar. On onda uzme montirač, a vi palicu i rat započne! Ali opet bez uzrujavanja jer sve je savršeno, točno onako kako treba biti, ni manje ni više.

U ovakvim momentima ove šećerne izreke dođu kao slamka spasa od potpunog potonuća u krivnju i bežanija od odgovornosti! Zasrao sam, ali tako treba biti, nije moglo biti drugačije! Ma daj, što reći, kakvu posluku porati?

Dakle ako se događa rat, netko ga želi, treba inače se nebi događao! Da li je rat, bolest, glad, nesreća dio božanskog plana, pa se on odvija bez obzira što nikome ne treba i niko ga ne želi? Kakav je to Bog koji dozvoljava ovakva sranja, i kakav je to božji plan. Ovakvo planiranje i organizacija ne spada u domenu savršenog superiornog bića i u svakom pristojno vođenom univerzumu takav tip bi već odavno dobio nogu u guzicu, kako bi rekao genijalni George Carlin. Dakle, kakav je to savršen svijet u kojemu se događaju ovakva sranje. Probat ću to prikazati kroz analogiju nogometa.

Možemo promatrati nogomet kao sarvršenu igru jer je lopta uvijek točno tamo gdje treba biti! Dakle  lopta je uvijek tamo gdje ju je određeni igrač uputio sukladno smjeru i jačini. Nikad se nije desilo da si udario loptu prema naprijed, a da je ona otišla iza! Ona je uvijek otišla tamo gdje je upućena. Možda nije otišla tamo kamo ju je igrač htio uputiti, ali savršenstvo nema veze sa htjenjem, pa je stoga nogomet savršen. Bez obzira što je je u toj igri sve kako treba biti, činjenica je da neki igrači imaj dvije lijeve noge i da je gledati takav nogomet (mada je savršen) izrazito dosadno i naporno. Postoje igrači koji mogu uputiti loptu točno tamo kamo žele i njih je interesantno gledati jer su vješti. Međutim i Messi i bilo koji lijevi half neke seoske momčadi jednako su savršeni, ali majstorstvo se mjeri time da ti dovedeš loptu točno na ono mjesto gdje ti želiš, gdje si zamislio!

Probajmo sada usporediti život sa nogometom!

Prvo, u nogometu su jasna pravila i što se želi postići sa igrom dok u životu toga nema! Istina je da je život savršen i donosi ti točno ono što si naručio, ali znaš li što si naručio i kako se to naručuje. Nogomet ima cilj, a to je dati gol. Ali koji je cilj života? Kako ćeš udariti loptu i prema gdje ako ne znaš gdje je gol! Zašto uopće igraš igru kojoj ne znaš svrhu niti cilj. U takvom neznanju svrhe i cilja najlakše je reći, “Sve je savršeno i sve je kako treba biti”, makar promašio ceo fudbal! Majstori dovode život tamo gdje oni žele, s time da su prethodno shvatili bit igre. Obični igrači pucaju naslijepo jer ne znaju bit i svrhu, pa lopta savršeno odleti u draču gdje se probije i više nije za igru! Neki misle da znaju smisao života pa igraju. Trude se, trče, udaraju, uklizavaju, ali nikako da postignu gol to ogromno oduševljenje i olakšanje postignutog kada publika padne u delirij a ti shvatiš da je to to! (Možda usporedba nije najbolja, ali ….)

Nadalje.

Zamislite da u momčadi imate igrača protivničke momčadi koji je navukao dres vaše i stalno daje autogolove. Vi mislite da je on vaš igrač pa autogol pripisujete nespretnosti (mada savršenoj), a ne shvaćate da taj igra protiv vas! Njegov cilj i vaš nije isti!

Mi u životu imamo jednog takvog igrača u našim redovima! To je um ili životinjska svijest! Ona funkcionira savršeno! Što misli to se i dogodi, ali se postavlja pitanje tko joj šalje misli, slike, ideje, vizije koje ova misli! Koji je cilj te svijesti, a koji je naš cilj!

Čovjek je božja kreacija uz dodatak kreacije demijurga. Bog je kreirao dušu i dao životnu silu (duh) koja je postavljena u materijalno tijelo kojim upravlja svijest (um). Svijest svakog čovjek je individualna ali i povezana se kolektivnom sviješću 3D Matriksa koju nazivamo Sotona ili Ariman u biti poznatiji kao Sistem. Sistem ima jedan cilj, a taj je da spriječi igrače da spoznaju svrhu i cilj života kako bi on kao parazit mogao opstati hraneći se  duhom/energijom ljudi! Ustanovio je sve moguće podsisteme svijeta koje stalno govore umu čovječjem što i kako treba raditi i kako živjeti, tj stalno ubaciva smjernice koje odvode čovjeka od stvarnog smisla života! I čovjek puši foru jer vjeruje „svojem” um, neprijatelju u svojim redovima i pogiba na bojnom polju života stalno. Ali, to je točno kako treba biti, zar ne? Nije li čovjek točno na onom mjestu na kojem treba biti? Jest! Da li je na onom mjestu na kojem je htio biti? Nije!!!!!!

On je zaveden, da misli da su nametnute ideologije stvarna istina i da po njima treba živjeti. Kad shvati da je ovca često bude kasno, ali tko mu je kriv što je glup i naivan jer tako i treba biti! Ako je tvoj život kojeg vodi netko drugi točno kako treba biti i savršen, za koga je savršen? Ako ti nisi htio rat a rat se dogodio, čiji je to rat? Ako nisi htio bolest, a ona je došla tko ju je prizvao? Je li to savršeno?

Tek kad čovječanstvo bude shvatilo sa smo vođeni divovskom sviješću koju zovemo sistem i da ona gotovo u potpunosti upravlja sviješću i umovima ljudi te doslovno s njima igra šah u kojoj jedni ljudi predstavljaju crne, a drugi bijele figure! Kad igrate šah sami sa sobom koji će pobijediti? Pa oni koji ti želiš da pobjede! Imaju li ovi drugi ikakve šanse? Nikakve! Ako sistem želi rat, imat će rat. Točka. Njegova snaga može oslabiti tek onda kad ljudi shvate da su njegove sluge i počnu odbijati djelovati u njegovo ime!

Stoga da li je sve kako treba biti? Ta izreka ima smisla tek iz duhovne pozicije kad čovjek vidi sve svjetove i perspektive. U svijetu uma ona se zloupotrebljava kao opravdanje za loše ispucanu loptu! Može li savršenstvo postojati ako se nalaziš na mjestu na kojem ne želiš biti? Može, ali to um nikako ne može shvatiti, može se samo praviti da zna, jer se to nalazi van njegove dimenzije i implicira znanje više razine!

Pa onda koji je odgovor na ovo jebeno pitanje! Da li je sve savršeno i ništa ne treba dirati ili je sve u kurcu i treba popravljati. Odgovor je kako bi moj prijatelj rekao: “ili”

 

Rađanje bogova Novog Doba

“Bog je mrtav!”  F. Nietsche

Bezboštvo na zemlji, koje je konstatirao Nietsche, nije dugo trajalo. U razmaku od deset godina, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izlaze na svjetlo dana, tri knjiga S.Freud-a.  “Tumačenje snova” je izašlo 5 godina poslije knjige o Psihoanalizi. Pet godina poslije “snova“ izlazi knjiga o seksualnosti. Te knjige su svjedočile o energetskoj promjeni kozmičkih razmjera. One su dokumentirale kako se promjenio “duh vremena” i kako su shodno toj promjeni, rođena božanstva, adekvatna novoj energetskoj situaciji na zemlji.

Tako su na prijelomu ta dva stoljeća, rođena tri božanstva Novog Doba. Nova disciplina usmjerene pažnje na samo jednu individuu, prozvana psihoanaliza, svjedočila je rođenju Boga zvanog Svijest. Disciplina oštrog promatranja snova, potaknula je rođenje Boga zvanog Sloboda. Na kraju je disciplina usmjerene pažnje na seksualnost, donijela na svijet Boga sa imenom Individualnost. Ta tri Božanstva su sa vremenom prepoznati kao temeljne vrijednosti novog čovjeka, novog društva, novog vremena, koje je tada bilo na pomolu. To novo sveto trojstvo zapravo čini novo sveto jedinstvo: svjesni slobodni individualac.

Vratimo se samom spektaklu rođenja Bogova. Prvo je na kauču prvog psihoanalitičara, ali ne iz prvog pokušaja, rođeno božanstvo Svijesti. Prvi pokušaj začeća i rođenja svijesti se nije posrećio. Pacijent je umro, nakon što je dobio smrtonosan koktel opijata. Freud se, kao tipični pripadnik onih samopouzdanih pojedinaca, koji nisu bili raskoljeni ranim traumama u djetinstvu, time nije dao obeshrabriti. Nije ni prihvatio, tada kod francuskih liječnika omiljenu, metodu liječenja hipnozom, koja nije bila dovoljno trezvena da omogući rađanje svjesti. Freud je zapravo igrom slučajnosti, kao što se to obično događa kod svih veliih otkrića, dobio ideju za novu “metodu kauča” od jedne svoje vrlo samosvjesne pacijentice. Ta metoda podaruje osjećaj povjerenja, intimnosti, sigurnosti i opuštenosti, osposobljavajući pacijenta da uđe u svijet onstran društvene moralnosti. Sa vremenom je “kauč” postao legendarna mašina za podupiranje buđenja najdubljih skrivenih sjećanja skrivenih u podsvijesti ili tjelesnoj svijesti. Terapeut je sebe ograničio samo na glas podrške iza leđa pacijenta, svjedoka koji promatra bez osuda i vrednovanja. Samo u takvo nježnoj, bezvremenskoj i harmoničnoj okolini, u toj atmosferi vakuuma društvenih vrijednosti, vlastite važnosti, srama i straha, moglo je doći do rođenja jednog novog božanstva.

Otkriće svijesti usko je vezano sa otkrićem osobne povijesti. Naime, Freud je shvatio, da upravo osobna povijest ima moć zarobiti svijest trikom traumatičnog iskustva. Putovanje u osobnu povijest, postao je avantura, otvor u novu dimenziju, jedan novi paraleni svijet, živ i pun energije. Stoljećima prije Freuda, stare su civilizacije poznavale ljekoviti i prosvijetljujući karakter putovanja u vlastitu prošlost. Svijesno putovanje u taj svijet, lišavalo je putnika bremena njegove osobnosti i postepeno, gotovo neprimjetno ga pretvaralo u nad-čovjeka. Svjesno uranjanje u taj svijet je ulazak u drevni svijet mitova, legendi, bogova i polu-bogova, koji zapravo nikad nisu ni prestali postojati. Oni su samo ispali iz našeg fokusa, kao posljedica marifetluka naše civilizacije i njenih manipulacija: izvrtanja prirodnih vrijednosti. Doslovno je izvršena tajna i ilegalna zamjena bogova, tokom koje su oni umjetno-mentalni, zamijenili one prirodno-energetske.

Nakon božanstva svijesti je rođeno božanstvo Slobode, koju simboliziraju snovi. Svijet snova je svijet slobode, ili barem vrata u slobodu svijesti. Snovi su dio onog dijela našeg bića koji nikad nije potpao pod potpunu kontrolu našeg “društvenog Ja”. Snovi su vrata u slobodu naše individualnosti, neopterećenu dogmama, zakonima i društvenim moralom. Snovi postoje samo onda, ako postoji njihov svijesni svjedok: svijest. Pionirski pothvat analiziranja snova, u svoj legali tadašnjeg medicinskog miljea, napravio je mostobran, iskorak u područje iznad onog društvenog Ja. Snovi su postali neoborivi dokaz o mogućnosti postojanja i dosezanja slobodne svijesti. Tako je rođeno je novo božanstvo slobode, izronivši iz paralelnog svijeta snova.

Kao što za svaki fenomen stabilnosti trebaju najmanje tri stupa ili tri noge, tako je na kraju rođeno i treće božanstvo, sveta individualnost. Za Freuda je sve ono mentalno bilo apriori loše. Za njega je to bio onaj društveni dio nas, kojem je cilj da nas zatruje, manipulira i kontrolira. Shvatio je da ni ono mentalno kao ni ono društveno Ja nje autentično, te ne može biti osnova individualnosti. To može biti samo jedna jaka prirodna sila, naša seksualnost. Freud je bio dovoljno trezven i hrabar da uvidi da svi izražaji individualnosti izviru iz naše seksualnosti. Kako bi i moglo biti drugačije? Da li dijete nastaje tako da ga donesu rode, potpisivanjem nekog formulara ili energetsko-životinjskim aktom začeća? Potkopavanjem seksualnosti kao naših energetskih temelja, dolazi do destabilizacije naše istinske individualnosti. Ima li išta debilnije od ignoriranja i demoniziranja procesa vlastitog postanka?

Ta tri nova Božanstva su potresla stabilnost tadašnjeg, moralom ograničenog društva. Mnogo je bilo onih, koji su iz kukavičluka u odnosu prema vlastitoj “osobnoj povijesti”, našli snage da bjesomučno kritiziraju metode Freudove psihoanalize. Ipak, njena efikasnost je bila bez premca i dobar glas se brzo proširio među onim eksperimentalno nastrojenim dijelom stanovništva. Ubrzo je gomila obožavatelja, žednih individualizma, slobode i svijesti, u stopu pratila Freuda, tako da i tokom ljetnog odmora nije imao „živa mira“.

Duh ili božanstva vremena su sile koje se ne daju potisnuti, premda je moguće utjecati na smjer njihovog toka. Prvi ozbiljan napad na Freuda i tri nova božanstva, došao je iz njegovih najbližih krugova. C.G.Jung je svijetu ponudio jedan drugačiji, lakše probavljiviji, iako nadasve impotentan sistem za praktičnu primjenu. Omađijani njegovim novim pojmovima, konceptima i lijepim etiketama, znanstveni krugovi do dana današnjeg orgijaju sa Jungovim mentalnim konceptima. Oni su bili i ostali lažni ili umjetni bogovi, namjenjeni perverznom svijetu univerziteta. Slična sudbina je gotovo istovremeno zadesila i Teslu. Veličina i snaga njegove ne-osobnosti je toliko uplašila one sile koje upravljaju društvom, da je ka protuudar osmišljen projekt zaštite od „elementarne nepogode zvane Tesla“. Taj projekt je, podržan koordiniranim radom medija i korumpiranih znanstvenih institucija, nažalost uspio. Danas ga poznajemo kao “projekt Albert Einstein”.