Sređivanje života prije smrti

Uvesti red u naš život, dok još živimo, znači prvenstveno izbaciti sve ono što nam nije neophodno potrebno. Jedna od tih stvari je odstranjivanje  automatskog ili apriori ignoriranja svega onoga što nam stvara neugodu, gađenje ili strah. Osim trauma iz prošlosti toj grupi pripada i ignoranje svijesti o neminovnoj smrti tokom života. Sistematsko bavljenje temama iz te grupe, redovito nas nagrađuje trofejima „duhovnosti“,  poput trezvenosti, skromnosti i unutrašnjim mirom.

Jedan od načina da uvedemo više reda naš život, je sprijateljavanje sa vlastitom smrću. Blizak odnos sa njom nam daruje životnu podršku u smislu većeg intenziteta života, bolje učinkovitosti i osjećaja da zapravo nemamo vremena za zajebanciju (koja sa gajenjem kulture humora nema nikakve veze). Zamislimo si biće, na rukohvat iza nas, koje nas stalno promatra i vjerno prati kroz život. Ideologija romantike je to biće preimenovala u svetog anđela čuvara i poklonila nam ideju samovažnosti, posebnosti i vječnosti. „Loši“ životni pratilac nam daje mogućnost da rastemo kroz iskustvo života, dok nas onaj „dobri“ vodi u ropstvo i besvijest. Svatko od nas bira svog životnog pratioca na osnovu količine svoje individualne moći.

Život bez cilja, namjere i fokusa je preživljavanje, a ne život.  Život lišen prisnog odnosa sa smrću i ideje konačnosti je životarenje, a ne život. I preživljavanje i životarenje su rasipanja vremenskih i energetskih resursa, koje smo dobili na poklon od naših roditelja, onim duhovno-energetskim aktom grijeha, koji zovemo začeće. Oboje su  spirale koja nas vuku u besvijest i prepuštanja, preferirajući našu pasivnost. Umijeće življenje je, nasuprot njma,  spirala koja nas vuče ka više svijesnosti tokom života, te više svijesti tokom i nakon smrti, preferirajući našu aktivnost. I pasivnost i aktivnost se ne odnose na našu radinost ili lijenost na polju društveno priznatih zanimanja, već na ona čisto individualno-umjetnička.

Zašto je jedna od važnih stavki umijeća življenja priprema za smrt? Čovjek je uistinu čovjek samo ako sam donosi samostalne odluke. To je magični čin odustajanja od ustupanja svoje moći institucijama društva, nebi li one donijele odluke umjesto nas. Jedna od najvažnijih odluka koje jedan “insan” može za života donijeti je odluka da se uvede red u svoj život. Dio tog “reda” je uvođenje koncepta smrti u svoju svakodnevnicu, tj. o trezvenoj svjesnosti o konačnosti ovakvog načina postojanja i ne postojanje ideje o beskonačnom vremenu. Činjenica je da nam nijedna sila na ovom svijetu ne može garantirati da ćemo se sutra ujutro probuditi ili čak živi večeras zaspati. Nema to veze sa aktualnim stanjem u svijetu, u kojem je polito-korupto-medicina postala glavno ideološko oružje za teroriziranje stanovništva. Istina, mediji su nas svakodnevno bombardirali sa brojem oboljelih i umrlih, kao da nas polako pripremaju za neki malo veći “pomor ribe”. Time su ljude ili kronično preplašili ili su ih učinili ignorantnim prema smrti i strahu od smrti. Ipak nijedan od navedenih odnosa prema smrti  nije filozofski-duhovno- energetski  ispravan ili rečeno jezikom fatalističkih religija, griješni su.

Smrt je faktor ili energetski dio našeg fizičkog svijeta, kao uostalom i svijest. Smrt je tu da nas razbudi iz letargije prepuštanja našim slabostima i ojača nas da postanemo donosioci odluka. Smrt je moć, jer nam daje šansu da dosegnemo našu individualnu moć (ne onu iluzornu tipa društvene ili političke moći). Prijateljstvo sa smrću je možda i nakvalitetnije prijateljstvo koje možemo za života imati. Taj prijatelj nas nikad neće niti iznevjeriti niti slagati. Smrt nas uči da je ovaj život važan, da je on poklon mogućnosti  i poligon učenja, rasta i razvoja. Smrt životu daruje epitet svetosti . Koncept smrti kao savjetnika je važan dio učenja kako se odnositi sa društvenim svijetom, a da nam ta preokupacije ne pojede našu primarnu životnu energiju, koju možemo efikasnije iskoristiti u naše individualno-energetske (duhovne) svrhe. Pojam ispravnog korištenja naše životne energije je srž “umijeća prikradanja” ili “kontrolirane ludosti”, koju smo već spominjali na ovim koordinatama.

Red u našem životu polako ali neumoljivo sređuje i naš um, što rezultira lakšem dostupu tihovanju i fokusiranoj pažnji. Kontrola uma je direktan odraz reda u našem svakodnevnom životu, bez koje nema puta u tišinu i moć  istinske čovječnosti. Živim čovjekom se postaje uvođenjem reda u kaotični život osobe.

Red donosi svjesnost i trezvenost u život. Trezven i svjestan život donosi aromu svjesnosti u trenutku smrti, mogućnost izbora, mogućnost odluke. Kako itko može očekivati poklon milosti, nakon života provedenog u apstinenciji odlučivanja (tj. doslovno na automatskom pilotu kojim upravlja egregor društvene zajednice), da će u trenutku smrti biti sposoban donijeti ikakvu iole individualnu odluku? Ima li veće oholosti od očekivanja “vječnog života” nakon decenija životarenja i preživljavanja? Mišiće svijesti i odlučivanja treba kontinuirano trenirati tokom cijelog života. To je disciplina umijeća života. Životarenje je vjerovanje u “digitalne mišiće”, čiju nam učinkovitost obećava pseudo-duhovna kultura romantike, koja se kosi sa našom istinskom prirodom kao energetskih bića i istinskom prirodom univerzuma kao energetskog konglomerata.

Webinar – Rimska Crkva

Rimska crkva je prva državom određena službena religija. “Duhovno” i “svjetovno” se spojilo u Rimskom carstvu kao nikada prije, a svećenstvo je sada moglo upravljati svekolikim čovječanstvom bez obzira na njihovu religioznost. “Bog” se spustio na zemlju (u obliku crkve) u pokušaju da iskrivi izvorna učenja pripisivana Isusu pretvorivšio ih u organizaciju za kontrolu religioznih umova. Tako je sve do današnjeg dana kad se na tu istu crkvu ne gleda kroz prizmu čovjeka i njegove individualnosti i duha, već kroz prizmu organizacije i kolektivnog mentalnog sklopa koji na veliku žalost svih kojima je do toga možda stalo sa svjetovnim nema dodirnih točaka.

Na taj se način rimska crkva protežirala u duhovnu organizaciju čiji je glavni cilj saklupljenje svjetovnih bogatstava i osvajanje političke, i svekolike druge moći u čemu je bila prilično uspješna. ono u čemu je potpuno podbacila je nažalost ono što se smatra njenom primarnom djelatnošću, a to je “dušebrižništvo”. U ovakvom obliku crkva nikada nije niti organizirana da bude podrška oslobođenju čovjeka i spajanju sa svojim duhovnim potencijalima, već peta mentalna kolona Arimana i njegovih jataka koji u materijalnom svijetu, (kojim i upravljaju) igraju i svjetovne i duhovne uloge, poziciju i opoziciju. Stoga što god izabereš sigurno ćeš pogriješiti.

Na kraju krajeva nije li period od 13 stoljeća dovoljno dobar indikator učinkovitosti. Ako nisi uspio narod produhoviti u 13 stoljeća nećeš ga nikad ni produhoviti .

Čemu uopće crkva služi?

 

Sretan vam digitalni Uskrs!

 

Vjerski praznici su obično trenuci kad se ljudi sreću, sastaju, druže, čestitaju jedni drugima, grle se i zbližavaju. Sticajem aktualnih okolnosti, dovedeni smo u situaciju da je sve to postalo zabranjeno. Viša sila je suspendirala onu nižu. Spriječavanje zaraze je postalo važnije od svih rituala na koje je većina navikla. Naredbe medicinske znanosti su prebacile one religiozne u drugi plan. Postalo je jasno tko zapravo vlada i usmjerava društvenu zajednicu.

Šok, koji većina nas sada doživljava, je zapravo usavršavanje ili doškolovavanje za vrijeme koje dolazi.  Doba koje dolazi ne treba djetinjaste religiozne rituale, koji u sebi nose još nešto od one paganske ideje: veze čovjeka sa prirodom. Kršćanstvo je dva protekla tisućljeća nastojalo sve te veze raskinuti, odvojiti umjesto sjediniti. Ne samo da se čovjek odvojio od Boga, nego je prisilno odvojen i od prirode i prirodnih sila, od zemlje i na koncu konca od svog vlastitog tijela. Veličao se samo “duhovni princip” u kojem je Bog duhovan i kojem čovjek treba stremiti. Što se iza te duhovnosti krije, nije se smjelo ispitivati i neposluh se rigorozno kažnjavao.

Manjak kontakta sa vlastitim tijelom je stvarao unutrašnju frustraciju raskola i on se nadoknađivao društvenim kontaktima u porodici i crkvi. Posjet crkvi je imao zadatak da nadoknadi i čovjekov manjak kontakta s energijom/inteligencijom zemlje. Crkve su redom građene na svetim mjestima koje su štovali i paganski narodi, jer su oni znali i poštivali energetski potencijal (=svetost) tih mjesta. Ljudi su stoljećima posjećivali određena mjesta u određeno vrijeme i time održavali kulturu jedinstva čovjeka i prirode. Kršćanstvo je taj ritual preuzelo, sveta mjesta preimenovalo i posjete prozvalo hodočašćenje. To se dogodilo i svim ostalim prirodnim/astronomskim praznicima. Kakve veze ima zec i jaje sa pričom o uskrsnuću Isusa? To su paganski simboli plodnosti prigodni za vrijeme kad se priroda budi iz zimskog sna i štuje se plodnost.

Upravo na ovogodišnji Uskrs je sve drugačije. Plodnost je tabu tema, jer ne želimo štovati ideju koja može podržati aktualni virus da bude još plodniji i zarazi još više ljudi. Kolektivno slavljenje Uskrsa je također tabu, jer ne želimo bliskošću poduprijeti širenje zaraze. Svi vjerski atributi su okrenuti na glavu, isključeni, reprogramirani. Da li je slučajno da smo baš sada prisiljeni da se zatvaramo, kad je prirodno da se otvaramo i uživamo u slici prirode koja se budi, cvjeta i buja? Onaj tko vjeruje u teoriju slučajnosti i spontaniteta je dobar vjernik i poslušan građanin, ali po drugoj strani loše informirana individua sklona manipulaciji.

Pojava aktualne pandemije se podudara sa bujanjem svijesti ljudi i buđenje iz induciranog sna romantike. Upravo je ova pandemija ispraznila crkve i svetišta i dokazala tko je pravi gazda. Onaj pravi šef je uvijek “duh vremena”, a pravi vladar onaj, tko taj “duh vremena” osvijesti i primjeni, sa ili bez dodatnih marifetluka. Da li su sada svi religiozni egregori osuđeni na proljetno gladovanje? Hoće li i oni zbog ove pandemije umrijeti od gladi usljed izostanka energetske “lemuzine”. Bez brige, sve ide po planu! Onu su se odavno pripremili sa selidbu iz religioznih u znanstvene institucije. Stoljećima se od strane jezuita priprema novi Vatikan, koji će biti još sigurniji i još bogatiji. Za zbunjenu raju je sve ostalo isto. Strah iz neznanja je ostao strah, samo se prebacio sa boga na virusa. Ako se ima struje, vode, sirnice bez sira i igara na televiziji, sve je u najboljem redu. Raja uvijek misli kratkoročno. Njeni manipulatori uvijek dugoročno.

Koje su dugoročne implikacije našeg prisilnog odvajanja od druženja izvan vlastitog doma i zabrane putovanja (hodočašća)? Isti trend je vidljiv u ideologiji transhumanizma, koji zapravo samo nastavlja trend kršćanstva. Tijelo za transhumanizam nije prljavo i đavolje, jer to je iracionalno prosuđivanje. Ono je samo nedovoljno dobro, nesavršeno. Transumanizam kao rješenje ne predlaže sistem biološke evolucije (psiho-fizički trening), već ono tehnološko. Zamislite pticu koja pristaje da joj izvade mozak (i svijest u njemu!) i prebace ga u dron. Kakav divan primjer evolucije i napretka. Zamislite sad dva drona kako se reproduciraju. Reprodukcija je za transhumanizam uvijek ne-privatna stvar, kao i kod genetski obrađenog sjemena, koji je neplodan. Zanimljivo da je i seks kao tabu, također nasljeđen od prethodne ideologije romantike. Seks je tjelesno-energetsko-duhovno-individualna stvar i mora se pod svaku cijenu izvitoperiti, kontrolirati i suzbiti.

Zašto sam sa uskrsa preskočio na transhumanizam? Zato jer je ovogodišnji uskrs sudbonosan za konačni skok iz ere religije u znanost, iliti konačna pobjeda transhumanizma i svega što iza njega stoji. Pobjeda zvuči ipak previše dramatično, jer prave borbe između ta dva rivala nije ni bilo. Samo je izvana tako izgledalo, dok se promatrala lažna politička borba između demokrata i republikanaca, ljevice i desnice, socijalista i konzervativaca.

Nakon ekonomske krize koja nam predstoji, neophodno ćemo ući u društvene uređenje jednog novog autoritativnog totalitarizma socijalističkog tipa, koji će biti krajnje racionalan i pozitivistički nastrojen, ali fatalan za sve koji namjeravaju i dalje misliti drugačije, ili misliti svojom glavom. Aktualna pandemija, kojoj smo svjedoci, je kamuflirani globalni napad na čovječanstvo, čije razmjere prevazilaze sve one prethodne. To je jedno pravo remek djelo umijeće osvajanja. Tko napada čovječanstvo? Onaj tko osjeća da gubi moć, zbog njegovog buđenja iz priglupe poslušnosti, nesvjesnog ropstva. Ukoliko je tim osvajačima cilj tehnološki transhumanizam, a Hefest (Howking!) je sa razlogom izbačen sa Olimpa, onda u cijelom tom procesu nema ničega što bi moglo biti sveto ili dobro za čovječanstvo. Perzefona je nasilno odvedena u podzemlje. Globalni pandemijski napad je ilegalni i stoga kriminalni čin. One optimistične poruke koje šire oni sa glavom u pijesku su samo poziv koji podmazuje naš legendarni pasivitet vjernika u spontano dobro. Dobro nam se ne piše! Dobro možemo samo sami napisati, a za to treba prvo dignuti dupe sa sofe!