Filozofija ne-uma ili disciplina čiste percepcije

Zima je pogodno doba za sve prakse introspekcije. Ako tome dodamo i prisilno zatvaranje, onda ispada da je sada savršeno vrijeme za sve vrste meditacija ili tihovanja. Kako na tom putu nebi izgubili navigacijsko kormilo i izgubili se u bespućima svijesti i nesvijesti, dobro je odmah u startu, utvrditi mostobran ili odrediti metodu i strategiju našeg istraživanja. Fenomenologija se tu nudi kao vrlo pogodan filozofski metod, čiji je osnovni cilj da sami sebe ne zamantamo svojim vlastitim interpretacijama tj. da ne dozvolimo da nas naš „vlastiti“ um namagarči.

Iako je pojam fenomenologije u upotrebi još od 1700-te godine, tek je E.Husserl fenomenologiji dao moderni oblik i namjenu. Za njega je ona filozofski metod istraživanja bitka, esence svih stvari. On je bio uvjeren, da tek ako uspijemo odbaciti sve predrasude, sve ono dotad naučeno o predmetu kojeg promatramo, možemo spoznati njegovu skrivenu bit. Metodu čišćenja tih etiketa, koje lijepimo na sve predmete koje posmatramo, on je nazvao „redukcija“. Suština te metode je biti izuzetno pažljiv i budan tokom promatranja. Svaki sud koji se pojavi je nepoželjan, jer nas odvlači iz sadašnjeg trenutka. Dakle ili promatramo u istini ili stvarnosti, ili interpretiramo i zavaravamo se lažima i iluzijom.

Kad su učenici pitali Husserla kako da u praksi primjene metodu redukcije, on im je odgovorio: „Pa kako ja mogu to da znam, ja sam filozof!“. Kod praktične primjene redukcije i fenomenologije uopće, mogu nam pomoći znanja i iskustva sa područja šamanizma. Tek kad shvatimo temeljne postavke šamanizma, postaje nam jasniji i sam pojam fenomenologije i njenja praktična primjena. On nas uči, da metoda fenomenološke redukcije nije i ne može biti praksa isključivo intelekta. Šamanizam tvrdi da naša svijest nije transcendentalna, kako je mislio Husserl, već energetski, pa tako i materijalni fenomen. Čista percepcija nije postignuće uma, već našeg cjelovitog bića. Um ne promatra, on interpretira. Biće zauzvrat percipira i osjeća cijelim tijelom. Taj osjećaj, bez bremena interpretacije, je naš subjektivni dragulj, naše „viđenje“ stvari kakve one uistinu jesu.  Krajnji cilj fenomenološko-šamanske redukcije je direktno percipiranje energije, tj. istine, tj. svijeta kakav on uistinu jest.

Za čudo koje zovemo promatranje bez interpretiranja ili direktna percepcija, potrebno je dakle uključiti i cijelo naše biće, tijelo i pažnju, a ne samo oči. Ono što mi zovemo fizičko tijelo, zapravo nije plod promatranja, već interpretacije. Tradicija šamanizma ili čarobnjaštva nas uči da je fizičko tijelo naša interpretacija jednog energetskog fenomena. Svako od nas ima u sebi ugrađen interpretacijski sistem, koji oni zovu „ljudski oblik“ i koji energetski „input“ izvana prevodi u opis i sliku svijeta koji poznajemo. Direktno percipirati okolinu moguće je tek nakon isključenja tog interpretacijskog sistema, koji nam je ugrađen procesom socijalizacije. Za taj čin nam je potrebna volja, istrajnost i energija. Bez volje ne znamo kamo želimo ići, bez istrajnosti brzo odustajemo kad počnu neugode i iskrsnu prepreke, bez energije nema pokreta („Sranje, mobitel mi se ispraznio!“).

Trik uma (ili romantike uopće) se sastoji u tome da se biće prvo razdvoji na svijest i tijelo. Potom se svijest-pažnja zamjeni umom. Pošto je um nama strana i neprirodna stvar, on je po svojoj prirodi suprotstavljen tijelu i njegovom bratu blizancu, energetskom tijelu. Um, kao trojanski konj, je osnova na kojoj se bazira manipulacija i kontrola izvana. Nitko ne kontrolira naš um. On ionako nije naš i pod našom kontrolom. Fenomenologije/šamanizam nastoji disciplinom redukcije ušutkati um, aktivirati cijelo tijelo u procesu promatranja i omogućiti mu direktnu percepciju energije ili istine ili bitka stvari, kako je to Husserl nazivao.

Kako da dosegnemo svoju energetsku dušu, kad nismo dosegli ni našu fizičku dušu? Uvjeravajući nas da „mi nismo ovo fizičko tijelo“, um pobjeđuje u startu, ako mu naravno povjerujemo. Zato su intelektualci tako dosadni, a ludi umjetnici tako inspirativni. Tamo gdje je um, nema energije. Upravo to, umu omraženo, fizičko tijelo je ujedno i energetsko tijelo i ono je kao cjelina prirodno povezano sa svojim bratom blizancem: energetskim tijelom tj. dušom. Proces osvještavanja ili buđenja se svodi na razotkrivanje spomenutog trojanskog konja, koji nam je implantiran od ranog djetinstva. Drugim riječima, to je dekonstrukcija interpretacijskog sistema (uma) i buđenje „aparata“ za direktnu percepciju energije/istine. Zašto nam treba netko objašnjavati svijet, dok mi držimo naše oči zatvorene? Zašto ih ne otvoriti i pogledati istini u oči? Metafora otvaranja očiju je buđenje naše cjelovite tjelo-svijesti, tj. uključivanje svih naših unutrašnjih vitalnih organa u proces promatranja. Mi smo promatrači. Promatranje se vrši cijelim tijelom. Dakle, mi smo naše tijelo. Ono je svetinja, baza naše promatračke potencije.

Hoćemo Kreativno Društvo

Jasno nam je! Kola jure u provaliju! Kunjušari su izgubili uzde! Nema nam spasa! Sve ukazuje na to. Osim ako putujuća družina ne iziđe iz kola u sama uhvati uzdei u posljednji tren spasi i kola i putnike! Pretjerujem!? Nažalost niti malo! Čovječanstvo pod vodstvom politike i svećenstva juri u ambis iz kojeg povratka nema. Hipnotizirani građani raskolačenih očiju gledaju u televiziju neće li koji političar doći k sebi i reći što zaista misli. Ili će se možda konformistička znanstvena zajednica odreći svojeg konformizma i sjetiti se da mrtvima konformizam ništa ne znači.

Ratovati za slobodu molotovljevim koktelima, ili pak sa puškama, jalov je pokušaj nasilja i nemoći jer to su oružja svijesti i Ariman jedva čeka da ih upotrebite, kako bi uzvratio paljbom.

Zajednica živih ljudi uvijek je pokušavala svoja saznanja provesti u djelovanje. Najveće djelovanje ipak jest informiranje svakog čovjeka o istini i pravim znanjima kako bi u stvari svatko za sebe mogao odlučiti što i kako djelovati i preuzeti odgovornost za svoje djelovanje. Sve što je zajednica napravila do sada baziralo se na učenju i preuzimanju samoodgovornosti te vraćanju moći samome sebi. U tom smislu smo napravili što smo napravili sa Objavom O Suvereniteta I Slobode. Mada sam mišljenja da je to dobar put, on je u ovom momentu prespor i kritična masa potrebna za neke ozbiljnije pomake trenutno na ovaj način izgleda nedostižna.

Međutim, u našim nastojanjima smo se spojili sa međunarodnim Javnim pokretom „Allatra“ iz Ukrajine koji broje mnogo više članova od nas i nemjerljivo su rasprostranjeniji po cijeloj zemlji.

Allatra je pokrenula projekt „Kreativnog Društva“. Obzirom da je na čelu tog pokreta Bodisatva Igor Mihailovič Danilov niti malo ne sumnjam u namjere i izvedbu dostoji Duhovnog svijeta. Ako postoji spas za čovječanstvo onda je to ovaj projekt. Sve ostalo je na daleko nižem nivou ili eventualno lokalno. Znanje, duh, istina koja se osjeća u nastupima Igora Mihailoviča Danilova nemože se usporediti sa ičim ili ikim danas.

Stoga preporučamo sve ljude da se ujedine u ovom „posljednjem pokušaju“ izgradnje idealnog društva i nove civilizacije čovjeka koju nam sigurno neće izgraditi ni političari niti svećenici, to moramo sami, a Allatra je jedina dostojan podloga za to.

“Oduvijek sam osjećao da je svaki, ali baš svaki čovjek koji hoda ovom zemljom jednako vrijedan i da bi upravo spoznaja o tome trebala biti vodilja tranzicije čovječanstva u novu paradigmu. Iz tog razloga koncept kreativnog društva kojeg su postavili ljudi iz međunarodne organizacije Allatra toliko duboko rezonira sa mnom. Ovim putem pozivam sve vas koji osjećate da ovo trenutno stanje u cjelini vodi u smjeru ograničavanja, degradacije i ugroze opstojnosti života općenito, da podržite ideju kreativnog društva i širite ga među ljudima kroz svoje djelovanje i kreaciju, kroz svoje bivanje i postojanje. Znanje koje je dano u knjigama Allatre je nešto najdublje s čim sam se susreo u svom životu do sada, preporučam svima koji težite samospoznaji, spoznaji prirode stvarnosti, razvoju i rastu vaše duše, da razmaknete zastore svoje svijesti i vjerujem da ćete ući u polje neiscrpnog nadahnuća i inspiracije kao što se to događa meni..” – Vedran Miočić Stošić

Igor Mihailovič Danilov je u nedavnom videu objasnio što je potrebno da bi čovječanstvo kreiralo barem prvi stupanj civilizacije. Za to je potrebno ujediti se mimo svih ideoloških ili drugih razlika, zatim osnovati društvo bez tiranina, vođe i treće imati besplatnu energiju. Sve to je i mnogo više od toga će biti moguće u kreativnom društvu u kojem će ljudi pristupati iz duhovnih motiva, nikako i konzumerističko/egoističnih pobuda.

Kreativno društvo ujedinjuje sve
Kreativno društvo – civilizacijska perspektiva
NOVI PRIJENOS Prednosti osobe u kreativnom društvu
  • Što je kreativno društvo i kako ga izgraditi?
  • Zašto su pokušaji izgradnje „idealnih društava“ u prošlosti propali?
  • U čemu je apsurd i cinizam konzumerističkog formata današnjeg društva?
  • Od kojih faza se sastoji kreacija Kreativnog Društva?
  • Koju ulogu igra informiranje u što je moguće ranijem formiranju Kreativnog Društva?

Stoga zapitajte se: Da li mislite da čovječanstvo ide u dobrom smjeru? Što želite ostaviti vašoj djeci i unucima? Da li želite društvo bez ratova, razlika, tehnološki napredno. Želite li društvo u kojem radite samo par sati, ono u kojem vam se socijalni minimum osiguran, zdravstvena skrb, i duhovna edukacija. Želite li živjeti u društvu u kojem je ljudski život najveća vrednota, u društvu u kojem nema vođa niti tiranina već samo administratora, koordinatora i službenika. To društvo je moguće, ali moramo djelovati ubrzano.

Svatko tko želi biti dio ovog za početak ima jedan mali zadatak, a to je da se pridruži zajednici na platformi ALLATRA UJEDINJUJE, a oni koji žele znati još i više mogu vidjeti ovdje.

Radio Brač – kataklizma kapitalizma

Vedran se malo smiruje u zadnje vrijeme iako sam ga zatekao bijesnog kao risa prilikom dolaska na radio. Malo je puka, ali svojom lucidnošću i iskustvom ipak dovede emisiju do nekakvog zanimljivog štiva za sve predane slušatelje. Iako mi se po glavi motala ideja da više ne nastupam na Radio Braču jer mi je svijest davala signale da je velika nekompatibilnost između onog što ja želim govoriti i ustaljenih tema i afiniteta ove emisije. Ipak nisam poslušao svijest, a za ubuduće bumo vidjeli…..

U ovom broju o kataklizmima svih vela i dezena!

Stvaranje novog, umjetnog univerzuma ili zbogom pameti!

„Ako uspije eksperiment, koji je u planu da se izvrši u CERN Institutu u Genevi, morat će se mijenjati ne samo knjige iz fizike, već i one iz filozofije.“ Science Nature 2020/10

Ono što sa sobom donosi „legalizacija“ hipermoderne znanosti (ili ono što je Tesla smatrao pravom znanošću) i što je definitivno pozitivan trend, je ujedno i djelomično odstranjivanje izopačene dualnosti iz naše kulturne stvarnosti. U svjetlu te fenomenalne znanosti, gdje prvenstveno vladaju samo zakoni energije i koji je lišen svakog kontradiktornog dualizma materije i duhovnosti, nemoguće postaje moguće i bajke postaju stvarnost. Ne samo da se ljudi u svojoj potpunosti prebacuju u druge dimenzije i univerzume, već se stvaraju i čitave nove dimezije, stvarni i nadasve dostupni svjetovi.

Za stvaranje jednog novog univerzuma potrebne su ogromne količine energije. Nadam se da Švicarska, skupa sa pola Evrope, neće pritom ostati bez struje, kao što je prije više od sto godina, ostao bez struje gradić u Coloradu, kad je Tesla vršio svoje eksperimente. Pitanje je zašto i dan danas nitko ne želi ili ne može ponoviti većinu njegovih postignuća, iako su se svi bazirali na analognoj tehnologiji? Svijet kompjutera tada nije postojao i  Tesla je, usprkos tome, uspio dosegnuti srž tajni univerzuma, prostora i vremena, ne u teoretskom, već u sasvim praktičnom smislu.

Znanstvenici, koji trenutno pripremaju taj eksperiment, su se uvjerili da ne samo da gravitacija, što god da ona jeste, curi kroz „crne rupe“, već je moguće stvoriti i umjetne crne rupe, kroz koje je moguće komunicirati sa drugim univerzumom ili čak stvoriti novi univerzum. Ono što su drevni čarobnjaci radili kad su koristili postojeća „mjesta moći“, nebi li putovali avenijama svijesti, ili kad su sami, snagom svoje volje, stvarali svoje vlastite otvore-vrata u druge realnosti, danas to čini znanstvenici uz pomoć javnosti poznate tehnologije u Švicarskoj.

Jedna od karakteristika našeg Corona-vremena je popularizacija dosad tajne tehnologije i znanstvenih dostignuća, koji su do sada bili dostupni samo najvišim državnim krugovima. Naravno da je znanje uvijek „curilo“ iz Pentagona prema Hollywood-u, po principu „ruka ruku mije“. Do pred kratko vrijeme su to bile samo insinuacije, dok se nije utvrdilo da Hollywood stvarno plaća usluge koje dobiva od američke vojske, time što dozvoljava da Pentagon kontrolira i mijenja scenarije njegovih filmova.

Ono što sam pod pojmom popularizacija mislio, nije njeno bukvalno-vulgarno značenje (učiniti poznatim i voljenim). Pod popularizacijom smatram okretanje oštrice mača represivnih sila od vanjskih neprijatelja prema onom unutarnjem. Popularizacija vojne tehnologije doslovno znači njena primjena u borbi protiv vlastitog naroda. Vrijeme corone nije samo orgijanje medija i njihovo silovanje javnosti. Iza koprene, koja dijeli javno od tajnog, izvršava se pažljivo isplanirana vojna strategija, specijalnog i nadasve nevidljivog rata. Glavni gubitnik u tom ratu je do sada bio naivni puk, kojemu je preostala samo mogućnost da bira manje zlo: ili umrijeti od gušenja od posljedice razaranja pluća tj. corone ili umrijeti od gušenja ili samo-trovanja pod maskama.

I pored cijele ove globalno inducirane panike, znanstvenici iz Geneve nam poput religioznih proroka obećavaju kontakt sa drugim materijanim (!) univerzumom, ukoliko uspije spomenuti eksperiment. Pošto znamo da je potreban rok od najmanje 50 godina da neka vojna tajna procuri u javnost, ni ova tema nije iznimka. Kad je tokom drugog svjetskog rata, Tesla postavljen za tehničkog direktora projekta popularno nazvanog „Philadelphia experiment“, i kad je sa svojim primitivno-analognim uređajima uspijevao manipulirati prostor i vrijeme, doslovno dematerijalizirajući i ono živo i neživo, to je bila strogo čuvana tajna, zbog koje su padale glave. U osamdesetim godinama je Hollywood obradio tu temu kad je Carpenter snimio istoimeni film. Krajem prošlog stoljeća su izjave onih preživjelih učesnika u nastavku eksperimenta manipulacie prostor-vremena-energije (projekt „Montauk“), bacili svjetlo na raspon i doseg znanosti iz tog vremena.

Ako se sutra probudimo na ovoj istoj zemlji, ali u nekom drugom univerzumu, onda ćemo znati da je eksperiment uspio i da smo bez našeg dopuštenja translatirani u novu realnost, za koju naš hardware možda nije dorastao. I kao što je so sada najveći problem bio, da ljudi koji „putuju“ prostorno-vremenskim bespućima, gube razum jer ne pronalaze frekventno-referentnu točku u novoj realnosti u kojoj su se snašli, tako se može desiti i svima nama na kolektivnom nivou. On što su nekad uspijevale drevne civilizacije srednje amerike, kada su tehnikama bio-tehnologije ili čarobnjaštva, kolektivo nestajali sa zemlje, mijenjajući po volji ovaj naš svijet za neki drugi, nama se može desiti to isto, ali po našoj „ne-volji“ i sve nas baciti u još veću nevolju. Naša, na lijenost naviknuta civilizacija, ne može ni sekunde preživjeti u uslovima neke druge stvarnosti, dok se istovremeno nada vječnom životu u raju (druga realnost!“) i kune se svojom duhovnošću. Naša lažna i nadasve nepraktična duhovnost nam ubrzo može doći glave, kad najmodernija vojna tehnologija u potpunosti ovlada našom cjelokupnošću. Iako i u zadnjem trenutku možemo iskočiti iz vlaka koji juri u provaliju, ako pritom sakupimo svu snagu i volju, mi ćemo se, inercijom naše lijenosti i poslušnosti, radije survati zajedno sa tim vlakom, uživajući u udobnosti i brzom besplatnom internetu.

 

Radio Brač o konvenciji, živom čovjeku, preporukama….

Emisija postaje sprdačina jer je situacija izvanredno povoljna za sprdnju. Daje i povoda svim teoretičarima zavjera da upru prsom i kažu: “aha, a kad sam ja govorio…!” I to Vedran obilato koristi jer ništa ga, ama baš nište ne demantira u njegovu vidiku svijeta. Niti mene, pa se možemo i dalje zajebavati na račun svega u ovom svijetu toliko ozbiljnog i strašnog da te se mora prisiliti na strah i ozbiljnost. Ekstremna je situacija. Ljudi ili se smiju kaoja i on ili kao neki, ali zato mnogi plaču. Valjdo to tako treba biti, rekli bi mudri a kako sam već opisao u svojem velebnom članku OVDJE.

Uživajte

Webinar – Virtualni čovjek u virtualnom svijetu

Virtualan;

Definicija
1. a. koji postoji u prividu ili proizlazi iz privida, a ne iz realnosti; nestvaran, izmišljen b. fil. koji se nalazi ili koji je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti c. lingv. koji se odnosi na jezik kao sustav (langue) za razliku od govora koji pripada aktualnoj stvarnosti (F. de Saussure) d. potencijalna, moguć
2. inform. koji je računalno stvoren; umjetni, prividan, internetski

Iako smo mi sami ovu riječ uglavnom vezali za kompjuter i njihovo terminologija jasno je da je ona mnogo šireg značenja. Virtualno je ukratko nešto što je izmišljeno, što u biti ne postoji, prividno, privremeno, ovisno. Stoga koliko je vaše ime i prezime stvarnije od imena na kompjuteru, ili koliko je vaša adresa stvarnija od kompjutorske adrese. Prije virtalne pošte i virtualnih adresa imali smo običnu poštu (imamo je i sada) koja je također virtualna. Imena ljudi, gradova, ulica su također izmišljena sa određenom svrhom. Čovjek koji prebiva u tom izmišljenom svijetu i smatra ga stvarnim nije u dodiru sa stvarnošću pa se može smatrati virtualnim. Svijet papira nije nimalo stvarniji od svijeta digitale. Jedina razlika leži u mediju pohrane virtualnh podataka. Veliki duhovni učitelji nas uče da je i sam materijalni svijet iluzija, da njegov privid leži u umu pojedinca, što je djelomično uspjela potvrditi i znanost kroz kvantnu fiziku. Pitate li se zašto je kvantna fizika zaustavila svoj razvoj u posljednjih 100 godina. Tema o virtualnosti materijalnog svijeta prilično teška i nije samoevidentna pa ju je nezahvalno pokretati, ali sa druge strane koliko je teško uvidjeti da je pravno-administrativni svijet virtualan i u stvarnosti ne postoji!. Neka to bude početak istraživanja za sve ljubitelje sistema i konvncionalnosti konformističkog sna poznatijeg i kao američki san, jer kako je rekao George Carlin: “Američki san možete živjeti samo ako spavate!”

 

 

Virusi koji prenose bolesti ne postoje!

Da li ste ikad bili sudionik ili vidjeli epidemiju na djelu. Da li ste ikad vidjeli kako ljudi oboljevaju jedan za drugim, ruše se na ulici ili na radnom mjestu i pjena im se pojavljuje na ustima. Da li ste ikada prisustvovali pandemijskoj krizi i svjedočili ovim strašnim događajima?

Ne znam za vas, ali ja sam vidio. Vidio sam u bezbrojnim holivudskim filmovima koji nam slikovito donose panike u kriznim stožerima uz neizbježnu projekciju na platnu u kojoj smrtonosni virus guta cijelu zemlju u roku od 48-72 sata. Hrabri doktori i znanstvenici ulaze u borbu sa virusom preskačući preko mrtvih na ulicama uz neizbježnu vojsku koja ubije i pali sve koji ne slušaju zapovjedi stožera. Neizbježno od cijelog tima doktroa netko pogiba, ili neko iz njegove familije kako bi se pokazalo da su i oni samo ljudi podložni tom virusu kako god se zvao.

Često se insinuira i da je virus umjetno izazvan od neke tajne/javne organizacije, ali spas uvijek dolazi samo u obliku vakcine i nemoguće je virus pobijediti i sa ičim drugim osim toga!

Dakle ako niste znali kako izgleda epidemija, pandemija upalite si koji film i gledajte. Uz to budite svjesni da je film fikcija i ne mora imati ikakve veze sa stvarnošću, što je zapravo vrlo često i slučaj. Stoga kako bi mi ikada išta znali o zarazama i epidemijama da nema holivuda. Pa zapravo vrlo teško ili gotovo nikako! Ipak ovi filmovi imaju svoj uticaj i te kako. Ako pitate ljudi kako izgleda epidemija zarazne smrtonosne bolesti velika većina će vam odgovoriti iako nikada nije sudjelovala ili svjedočila istoj. Odakle onda znaju. Znaju iz filmova. Oni i služe za pred programiranje kako se um ne bi opirao uvođenju novih situacija tj. da to ne bi bila potpuna novost, jer um ne voli iznenađenja, a ovo mu nije iznenađenje.

Koliko je teško danas režirati online pandemiju i plasirati je globalno putem televizije i neta. Pičkin dim! Na televiziji umiru, guše se i padaju ko kruške sa stabla, a u stvarnosti iako se sada nalazimo usred „pandemije” niko ne umire, nema nikakvih scena koje smo vidjeli na filmovima. Bolničke snimke iz Italije ili Kine su točno to samo snimke, i svatko tko se poziva na njih (Alemka Markotić) nije znanstvenik nego šarlatan. Bolnice su prazne, doktori na godišnjem. Virus je selektivan, napada časne sestre i sportaše a HDZ-ovce ne napada. Ako ih i napadne, postaje aktivan tek nakon 48 sati, za razliku od drugih zaraženih, pa ako se cjepivo već mora raditi, predlažem da se antitijela uzmu iz srčike prosječnog HDZ-ovca.

Mnogo ljudi je svjesno ovih nelogičnosti i javno ili prikriveno se smiju đank znanosti i novoj stožerokraciji kako ju je nazvao Škoro. Razvijaju se javne polemike o maskama i njihovoj učinkovitosti, o socijalnoj distanci, o otvorenim i zatvorenim prostorima, o testovima na virus i njihovoj učinkovitosti. Zatim se masovno razglaba skače li virus iz ramena ili ruke, te kako netko može imati virus a nema simptome. Na mala vrate se uvodi i ideja da se ovim virusom možete rezaraziti, tj da i ako razvijete „antitijela” to ne znači da ga nećete dobiti opet. Zatim se pojavljuju nove informacije o nabildanom virusu koji skače i do 10 metara udaljenosti (marvelova verzija virusa), pa se mnogo ljudi tome smije itd… U ovim razglabanjima o tome što i kako virus može ili ne može ja ne želim sudjelovati jer i tu se opet vrtimo u krug. Virus ovo virus ono!!!!! VIRUSI NE POSTOJE!

Pročitajte ponovo i zapamtite: „VIRUSI NE POSTOJE”

Kad to usvojite sve daljnje rasprave o testovima ili maskama bit će suviše. Ključ leži u ovome. Je li vam teško povjerovati da virusi ne postoje? Zašto? Jeste li ikada vidjeli ijednog ili razgovarali sa njime? Naravno da niste! Ali znanost jest, oni su ga pronašli! Moram vas opet razočarati, ali znanost  nije nikada izolirala virus i on je i do današnjeg dana samo teorija koja nikada nije potvrđena u praksi.

NEMA DOKAZA O POSTOJANJU VIRUSA.

Nažalost ljudi imaju sklonost povjerovati svakome tko ispred imena ima kakav prefiks, nosi bijelu kutu ili odijelo i kravatu. Nelogična objašnjenja „struke” i ne mogu biti nego takva jer to je sve iluzija, magija, trgovina. U takvim nelogičnostima nekim ljudima proradi zdrav razum i počnu se oslanjati na njega dok nekima nažalost nema pomoći jer se na nelogičnosti ne obaziru i spremni su progutati sve što im bjele kute serviraju.

Onaj koji vjeruje da postoji država odlična je podloga i za teoriju o virusima. Pa kako virus ne postoji, pa od čega sam bolestan? Bolestan si od smeća kojeg unosiš u svoje tijelo.

Nevidljivi neprijatelj mokri je san svakog manipulatora željnog moći. Jerbo nevidljivi neprijatelj nas napada a samo on zna kako i gdje. Samo on zna kad će porasti broj zaraženih a kad će se smanjiti. Samo on zna koji skupinu ljudi napada i samo on zna kako se od njega obraniti. Vi to ne možete znati jer ste neuke ovce i idioti. Stoga stavi masku glupane, kad ti se kaže!

Nema dokaza o postojanju virusa, a ja ću danas razmontirati svima već poznati priču o tzv. „Španjolskoj gripi“ koja niti je bila Španjolska niti je bila gripa. O ovome postoji jako mnogo dokaza, ali nitko ne želi čitati, tražiti baviti se ičim. Za svega 20 minuta provedenih na netu i uz površno znanje engleskog jezika možete pronaći sve relevantne informacije vezano uz ovaj eksperiment kojeg je provela američka vojska uz financiranje Rockfellerovog instituta.

 

“Španjolska gripa” ubila je oko 50-100 milijuna ljudi tijekom pandemije 1918-19. Što ako priča koja nam je rečena o ovoj pandemiji nije istinita?

Što ako, umjesto toga, ubojica nije podrijetlom gripa niti je španjolska?

Novo analizirani dokumenti otkrivaju da je “španjolska gripa” možda vojni eksperiment cjepiva pošao po zlu.

Osvrnuvši se na stotu obljetnicu završetka Prvog svjetskog rata, moramo dublje zaviriti kako bismo riješili ovu misteriju.

 

  • Sažetak
  • Razlog zbog kojeg suvremena tehnologija nije uspjela utvrditi soj ubojice gripe iz ove pandemije je taj što gripa nije bila ubojica.
  • Više vojnika je umrlo tijekom Prvog svjetskog rata od bolesti nego od metaka.
  • Pandemija nije bila gripa. Procjenjuje se da 95% (ili više) smrti uzrokuje bakterijska pneumonija, a ne virus gripe.
  • Pandemija nije bila španjolska. Prvi slučajevi bakterijske upale pluća 1918. godine sežu u vojnu bazu u Fort Riley, Kansas.
  • Od 21. siječnja do 4. lipnja 1918. eksperimentalno cjepivo protiv bakterijskog meningitisa koje je uzgajao Konj, Rockefellerov institut za medicinska istraživanja u New Yorku, ubrizgano je vojnicima u Fort Riley. (https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC2126288/pdf/449.pdf)
  • Tijekom ostatka 1918., dok su ti vojnici – koji često žive i putuju pod lošim sanitarnim uvjetima – poslani u Europu da se bore, širili su bakterije na svakom zaustavljanju između Kanzasa i frontalnih rovova u Francuskoj.
  • Jedno istraživanje opisuje vojnike “s aktivnim infekcijama (koji) su aerosolizirali bakterije koje su kolonizirale nos i grlo, dok su druge – često u istim” prostorima za disanje “- bile podložne invaziji i naglo ih proširila kroz pluća. ili drugih “kolonizirajućih bakterija.” (https://wwwnc.cdc.gov/eid/article/14/8/07-1313_article)
  • “Španjolska gripa” napala je zdrave ljude u vrhuncu njihova života. Bakterijska pneumonija napada ljude najbolje dobi. Gripa napada mlade, stare i oslabljene životinje.
  • Kada je 11.11.1918. svjetskog rata završio 1. svjetski rat, vojnici su se vratili u svoje matične zemlje i kolonijalne ispostave šireći ubojitu bakterijsku pneumoniju širom svijeta.
  • Za vrijeme prvog svjetskog rata Institut Rockefeller također je poslao antimeningokokni serum u Englesku, Francusku, Belgiju, Italiju i druge zemlje pomažući širenju epidemije u cijelom svijetu.

 

Prema dokumentu Nacionalnog instituta za zdravstvo iz 2008. godine, bakterijska pneumonija bila je ubojica u najmanje 92,7% pregledanih obdukcija 1918-19. Vjerojatno je viša od 92,7%.

Istraživači su pregledali više od 9000 obdukcija, i “nije bilo negativnih (bakterijskih) rezultata plućne kulture.”

„… U 68 visokokvalitetnih serija obdukcije, u kojima je moguća isključiti neprijavljene negativne kulture, 92,7% obdukcijskih plućnih kultura bilo je pozitivno na ≥1 bakterije. … U jednom istraživanju na oko 9000 ispitanika koji su praćeni od kliničke prezentacije gripe do rezolucije ili obdukcije, istraživači su sterilnom tehnikom dobili kulture bilo pneumokoka ili streptokoka iz 164 od 167 uzoraka plućnog tkiva.

Bilo je 89 čistih kultura pneumokoka; 19 kultura iz kojih su oporavljeni samo streptokoki; 34 koja daje mješavine pneumokoka i / ili streptokoka; 22 koji daju mješavinu pneumokoka, streptokoka i drugih organizama (istaknuti pneumokoki i nehemolitični streptokoki); i 3, koja su dala nehemolitičke streptokoke. Nije bilo negativnih rezultata kulture pluća. ” (3)

 

U „164 od (()) 167 uzoraka plućnog tkiva“ pronađeni su pneumokoki i streptokoki. To je 98,2%. Bakterije su bile ubojice.

U 1918-19., Industrija cjepiva eksperimentirala je na vojnicima, vjerojatno s katastrofalnim rezultatima.

U 2018. godini industrija cjepiva svakodnevno eksperimentira na dojenčadi. Shema cjepiva nikada nije testirana kako se daje. Rezultati eksperimenta su u: 1 od 7 američke djece u nekom je obliku specijalnog obrazovanja, a više od 50% ima neki oblik kronične bolesti.

U 1918-19. Nije bilo sigurnosnih praćenja nakon isporuke cjepiva.

U 2018. godini praktički nema sigurnosnih praćenja nakon isporuke cjepiva.

U 1918-19. Godini, proizvođač nije preuzeo odgovornost za ozljede ili smrt uzrokovane cjepivima.

U 2018. godini proizvođači cjepiva ne snose odgovornost za ozljede ili smrt uzrokovane cjepivima, što je formalizirano 1986. (13)

U 1918-19. Godini, nije bilo nezavisnog istražnog praćenja koje je izazvalo službenu priču da je “španjolska gripa” nekakva misteriozna bolest koja je pala sa neba. Sumnjam da su mnogi od onih iz Instituta Rockefeller znali što se dogodilo i da su mnogi liječnici koji su davali cjepiva trupama znali što se dogodilo, ali ti ljudi su odavno mrtvi.

U 2018. godini Farmaceutska industrija najveći je donator kampanje za političare i najveći oglašivač u svim oblicima medija, pa se nije puno toga promijenilo tijekom 100 godina.

Više na: http://themillenniumreport.com/2018/11/spanish-flu-of-1918-was-really-a-bioterror-attack-on-humanity/

U prilog tvrdnji da virusi ne postoje i da je Španjolska gripa izmišljotina mogu dodati i dio iz knjige NEVIDLJIVA DUGA – Povijest električne energije i života, Arthura Firstenberga u kojoj isti prenosi službene izvještaje iz pokušaja zdravstvenih radnika da simuliraju zarazu sa obljelih na zdrave koji se događao u vrijeme „Španjolske gripe“.

Činilo se da se bolest širila nemoguće brzo. “Nema razloga pretpostaviti da je putovala brže nego što bi ljudi mogle putovati [ali] čini se da je to činila”, napisao je dr. George A. Soper, bojnik u vojsci Sjedinjenih Država (Soper 1918, str. 1901. )
Ali najviše su otkrili razni junački pokušaji da se dobrovoljnim istraživanjima dokažu zaraznu prirodu ove bolesti. Svi ti pokušaji, učinjeni u studenom i prosincu 1918. te u veljači i ožujku 1919., nisu uspjeli. Jedan medicinski tim iz Bostona, koji radi u Službi za javno zdravstvo Sjedinjenih Država, pokušao je zaraziti sto zdravih dobrovoljaca u dobi od 18 i dvadeset pet godina. Njihovi napori su bili impresivni i zabavno ih je čitati:
„Skupljali smo materijal i sluznicu iz usta, nosa i grla i bronhija iz bolesnika i to prenijeli našim volonterima. Uvijek smo sakupljali ovaj materijal na isti način. Pacijent s groznicom, u krevetu, ispred sebe je imao velik, plitki nosač nalik na ladicu i isprali smo jednu nosnicu nekim sterilnim otopinama soli, koristeći možda 5 c.c., koja je dopuštena da uđe u ladicu; i tom se nosnicom snažno puše u pladanj. To se ponavlja s drugom nosnicom. Pacijent se zatim grglja s nekom otopinom. Zatim kašljem dobivamo neku bronhijalnu sluz, a potom brisom mukozne površine svake nosnice, kao i sluznicom grla … Svaki od volontera… dobio je 6 c.c.. od miješanih stvari koje sam opisao. Primili su je u svaku nosnicu; primili su ga u grlo i na oko; a kad mislite da je 6 c.c. u svemu bilo korišteno, shvatit ćete da je dio toga progutan. Nitko se nije razbolio. “

U daljnjem eksperimentu s novim dobrovoljcima i donatorima, otopina soli je uklonjena, a pamučnim brisom materijal se prenosio izravno s nosa na nos i s grla na grlo, koristeći davatelje u prvom, drugom ili trećem danu bolesti. “Nijedan od tih dobrovoljaca koji su tako izravno primili materijal iz slučajeva nije se razbolio ni na koji način … Svi su volonteri dobili najmanje dva, a neki i tri” šuta “kako su se izrazili.”
U daljnjem eksperimentu od 20 c.c. krvi svakog od pet bolesnih davatelja je pomiješano i ubrizgano u svakog dobrovoljca. “Nijedan od njih se ni na koji način nije razbolio.”
„Tada smo sakupili mnogo sluzavog materijala iz gornjih dišnih puteva i filtrirali ga kroz Mandlerove filtere. Ovaj filtrat ubrizgan je u deset dobrovoljaca, a svaki je primio 3,5 c.c. potkožno, a ništa od toga nije prouzrokovalo bolest na bilo koji način.”
Zatim je napravljen daljnji pokušaj prenošenja bolesti „na prirodan način“, koristeći nove volontere i donatore: „Volontere su vodili do kreveta pacijenta; on je predstavljen. Sjeo je uz krevet pacijenata.
Rukovali su se, a prema uputama, približio se koliko je konvencionalno moguće i razgovarali su pet minuta. Na kraju pet minuta pacijent je izdahnuo što je jače mogao, dok je dobrovoljac njuškom u njušku (u skladu s njegovim uputama, oko dva centimetra između njih dvojice) primio ovaj izdah i istodobno udahnuo je dok je pacijent izdahnuo … Nakon što su to učinili pet puta, pacijent se zakašljao direktno u lice dobrovoljca, licem u lice, pet različitih načina … [Zatim] prešao je na sljedećeg pacijenta kojeg smo odabrali , i ponavljao ovo, i tako dalje, sve dok ovaj dobrovoljac nije imao takav kontakt s deset različitih slučajeva gripe, različite faze bolesti, uglavnom svježi slučajevi, niti jedan od njih starijih od tri dana … Nijedan od njih nije se razbolio ni na koji način.”
“U epidemiju smo ušli s napomenom da znamo uzrok bolesti i bili smo sasvim sigurni da znamo kako se ona prenosi s osobe na osobu. Možda “, zaključio je dr. Milton Rosenau,” ako smo išta naučili, to je da nismo baš sigurni što zapravo znamo o bolesti. “(Rosenau 1919. Vidi također Leake 1919; Public Health Reports 1919.)

Kažu ljudi: „Šta sad hoćeš reći da je cijeli svijet poludio i da se prevara nalazi svugdje. Pa dobro ako su naši lopovi i prevaranti, ali cijeli svijet?

Pa dobro, zašto je teško u to povjerovati? Pa tko upravlja cijelim svijetom? Koliko je teško kupiti masone i političare da seru po televiziji što god im se reče da seru? Može li se novcem danas kupiti sve? I javno mišljenje i studije i  vijesti, novine, televizija pa i cijela jedna industrija? Pa šta je u tome problem, nisu li svi na prodaju, i mater će prodati za određenu svotu? Ne samo političari, svi!!!!

 

Onda? Zanima li vas istina?

Prva lekcija: „Sve je laž?“

Radio Brač o svijesti, nanotehnologiji, pedofiliji i drugo

Nakon skoro pet godina na Radio Braču broj emisija se popeo na broj od skoro 60-ak. To je izvanredno velik broj, jer se nisam nadao niti u snu da će to trajati toliko dugo. Kažu ljudi da se kod mene vidi napredak u promišljanju i razumjevanje u ovih pet godina, a bogami se vidi i kod Vedrana. Barem ga ja vidim. Vjerojatno je ovo i nekakva dobitna kombinacija da se o bitnim temama, “ozbiljnima” priča iz ovakve neozbiljne pozicije kroz zajebanciju, i malo sprdačine. kako god tk postajem svjetan da jako velik broj ljudi sluša ove emisije i da su im super. Nitko sretniji od mene.

ovom turom opet o svemu i svačemu!

 

Asimptomatična upala mozga

Izbori su završili i sad je vrijeme ponovne eskalacije korona virusa! Tko je znao da će biti tako neka digne ruku! Svi? Eto vidite kako je to prozirno! A i ti virusi nisu što su nekad bili, previše su predvidljivi. U vrijeme kad Vakula ne može pogoditi današnju prognozu vremena naši epidemiolozi u sat i dan znaju kad će i koliko narasti broj zaraženih. Točno se zna i kad će drugi val! (Znam i ja, došapnula mi cura iz laboratorija jednog poznatog doktora).Bogami struka je to, znaju ljudi! Velike su fakultete izučili…. Ili je sve ovo dogovoreno unaprijed!

Kontroliranje mozgova narodnih masa nikad nije bilo jednostavnije. Postoje mediji masovnog dezinformiranja i Himlerovska metoda po kojoj laž koja se ponavlja dovoljno dugo na kraju postaje istina, vrlo je laka za implementiranje. Alka Vuica bi rekla: Laži, laži, laži me ti to radiš najbolje!

U svijetu uma istina ionako ne postoji, postoji samo dogma tj. dogovoreno vjerovanje. Ako većina kaže da je danas ponedjeljak onda je ponedjeljak, a ne postoji ikakav način da bi se ijednom metodom dokazalo da je danas zaista ponedjeljak. Znači samo je potrebno većinu uvjeriti u istinitost određenih informacija i to se smatra doktrinom, činjenicama. To što se one ne mogu dokazati, provjeriti, istražiti ili izmjeriti još je i bolje, jer tako laži mogu vječno ostati doktrine, zamjena za istinu.

Danas je prvi dan kako se uvode strože mjere nošenja maski u zatvorenim prostorima u tzv. Hrvatskoj. U sred ljeta kad su temperature preko 30 stupnjeva! Pa kad je ijedan „virus“ preživio na toj temperaturi. Nije li prehlada zimska bolest kada se tijelo čisti kao i sve u prirodi da bi dočekalo proljeće i buđenje života očišćeno i zdravo. Ovakva pitanja koja slamaju logiku prehlade usred ljeta nisu baš primljena sa odobravanjem, a uvijek postoje dežurni politički znanstvenici koji će dati nekakav solomunski zaključak i objašnjenje koje nitko pa valjda niti on sam ne razumije. Ovakvi se politički znanstvenici povode za nikad dokazanom ali u praksi ispitanoj činjenici da se ovce puno lakše šišaju kad ništa ne razumiju. Oni su zadivljeni i očarani mudrošću dežurnog propagatora po formuli da je vjerodostojnost obrnuto proporcionalna razumijevanju ili laički: „Joj što je ovaj čovik pametan, pa ja ne razumin ništa što ovaj govori!“

Političari su sad malo ispali iz igre jer im se više ne vjeruje bez obzira koliko su nerazumljivi pa je sistem da bi opravdao pooštravanje mjera pozvao u pomoć provjerene agente sistema apolitične (ako ćemo lagat) Aleksandra Stankovića i doktora Đikića.

Nećemo o liku i djelu ove dvojice, ali se možemo osvrnuti na samo neke činjenice. Aleksandar Stanković vodi jadnu od najgledanijih i najutjecajnijih emisija “Nedjeljom u dva” već skoro 20 godina i nema koga nije pozvao u goste. Ipak činjenica je da njegova dugovječnost u jednoj od najkorumpiranijih TV kuća u Europi nikako nije dokaz njegove novinarske veličine ili utjecaja već, ako mene pitate, obrnuto. Ništa pametnog taj nije napravio u 20 godina. Češkao je političare i kriminalce po jajima i nije im se zamjerao, jer da jest sigurno ne bi toliko dugo vodio ovu emisiju. Kad se podsjetim Denisa Latina i njegovih emisija te kontroverzi koje su izazivale ne mogu da ih ne usporedim. Latin je naravno zabranjen i ukinut bez obzira na izuzetnu gledanost, a eto Aco je ostao. Na kraju krajeva ipak je to talk show, čovjek se bavi zabavnim programom, žutilom.

Isto tako i Dr. Đikić čija biografija pokazuje nebrojene nagrade koje je isti dobivao od raznih državnih sveučilišta i zaklada koje su ga ujedno i financirale u njegovim istraživanjima. Đikić nije otkrio išta revolucionarno ili oslobađajuće što bi oslobodilo narod od jarma medicine ili znanosti. Mnogi drugi koji su otkrili takve revolucionarne stvari nisu bili poželjni sistemu, nitko ih nije financirao, promovirao, ili na ijedan način nagrađivao. Dapače mnogi su završili jadnim životima, šikanirani, zaboravljeni, financijski uništeni. Stoga, da li Đikić radi u korist čovječanstva ili sistema, meni je potpuno jasno.

Ja tu emisiju nisam gledao, ali kako nemoš izbjeć obavezne informacije za um svakog građanina načuo sam u nekoj emisiji iz segmenta razgovora kako Đikić govori o korona virusu kao asimptomatičnoj bolesti.

Ma daj, asimptomačina bolest, ma nemoj me jebat!

Zamislite da dođete u doktora i kažete mu:

„Doktore pomagajte!“

On kaže: „što vam je!“

Ti: „pa ništa!“

D: „Kako ništa, pa gdje vas boli“

T: „Pa ne boli me nigdje.“

D: „jeli se umarate, pod stresom, kako spavate, imate li kondicije.“

T: „ma ne umaram se, nisam pod stresom, spavam ko beba, imam kondicije upravo sam odigrao teniski meč od tri ure.“

D: „pa je li imate kakve smetnje, ili simptome!“

T: „ne nemam nikakve smetnje ni simptome, ali bih svejedno želio znati koju bolest imam!“

D: „čekaj je li ti to mene jebeš, nište te ne boli, nemaš ikakve simptome smetnje, trčiš ko Abebe Bikilla i tvrdiš da si bolestan.“

T: „znate doktor Đikić je rekao da postoje bolesti koje nemaju nikakvih simptoma, da su to asimptomatične bolesti i da su takve najopasnije i treba ih se čuvati zato sam se uplašio!“

D: „Slušaj sinko, kod mene su ti sljedeća pravila, nema simptoma, nema bolesti, a za sve dodatne informacije obrati se Dr. Đikiću, a sad odjebi, mene si doša zajebavat jebote Đikić u guzicu!“

Uf što trljaju ruke arkoni i demoni na ovakve podvale! Hmmmmmmmmmm, nosiš bolest a nemaš ikakve simptome, interesantno! Pa to se može fenomenalno iskoristiti u političke svrhe.  Samo trebamo napraviti test koji će pokazati da su svi nositelji bolesti.

Evala, Ti misliš da si zdrav, a zdrav si kurac! Priključe te na glupi aparat ili na kakav falši kineski test i on kaže: „Bolestan si rođo! Ili da budemo precizniji nisi bolestan jer nemaš nikakve simptome, ali si zaražen.“ Pa to je fenomenalna prevara! Koda je problem danas biti zaražen. S čime su nas sve sprejali i što su nam sve stavljali u vodu u posljednjih 50 godina sam Bog zna, onaj ko nije zaražen sa tim nečim je čista anomalija.

Dakle došli smo do točke u vremenu i prostoru gdje je prehlada smrtonosna bolest koju se ne može ikako otkriti, jer eto jebiga podmukla je pa nema simptoma. Jedina nada su nam lažni korona testovi kod kojih su i koze i papaje nosioci virusa. Brojevi koje nam trube po radiju su samo brojevi iz guzice izvađeni ko da će ih iko ikada provjeravati.

Doktori i medicinska struka stoga nam više te trebaju jer kako liječiti bolest koja nije bolest i zašto bi se zapravo iko i liječio od toga! Bolest se po definiciji uvijek i vezala za simptome, pa se po njima i prepoznavala, bez simptoma nema bolesti, pa tako pozitivni na korona virus nisu „oboljeli“, već samo pozitivni. I ja sam pozitivan na šećer i sladoled, i što sad.

Ono što mene mnogo više intrigira je danas sveprisutna asomptomatična upala mozga, koje je zaista jedna duhovna bolest, ona u kojoj je čovjek prestao koristiti ikakve vijuge koje mu je Bog dao te se zbog pretjerane neupotrebe razvio upalni proces  koji je uništi veliki broj neurona i neuronskih veza, bacio u smeće veliku količinu DNK koda i kalcificirao dušu. Naoko i nauho nevidljivi su simptomi te bolesti, aparati ništa ne pokazuju, ali ako percipirate osjećajem osjetit ćete jednu energetsku hladnoću i logičku crnu rupu ali i strah koji se pojavi čim se počne preispitivati priroda ludnice u kojoj počivaju asimptomatični nositelji virusa koji prouzrokuje upalu mozga. E, to je prava pandemija koju niko nikad neće proglasiti!

Biti ili ne biti lud? Biti ili ne biti umjetnik?

Najveća uvreda jednom umjetniku je osporiti njegovu originalnost, autentičnost  njegovog izraza.

Najveća uvreda jednoj osobi je osporiti njenu normalnost, kompatibilnost do njene društvene okoline.

Umjetnici su oduvijek bili smatrani luđacima. Okolina ih se divi, zavideći im na njihovoj slobodi, hrabrosti i nekonformizmu, dok ih istovremeno prezire i mrzi zbog njihove nepredviljivosti i neuračunljivosti. Pogledajmo iskreno u sebe i osjetimo, koji dio nas obožava, a koji satanizira umjetnost i umjetnike. Koji dio nas se boji ludosti, neprihvaćenosti i neshvaćanja okoline. Koji dio nas se tako ustrajno trudi da nas odvuče i od same pomisli na ludost umjetnosti?

Što je zapravo ludost umjetnika? Za njegovu okolinu je to etiketa. Za njega samog je to fenomen. Ludost je za umjetnika (=čovjeka) garant njegove slobode, garant distanciranosti od normi društva.  Moral i društvena pravila su za njega samo ograničenja koja služe da osoba ostane osoba, tj. da rob ostane rob. Umjetnik prvenstveno doživljava sebe kao individuu. Pritisak pripadnosti nekom kolektivu je za njega sekundarna, uprvavo marginalni nagon i dokaz nezrelosti osobe. Ludost je njemu poput magične formule,  frekvencije koja ga obavija,  štiteći ga od porobljavajućih utjecaja  njegove društvene okoline. Zanimljivo da takvi utjecaji ne dolaze iz prirode same.

Jedini problem koji umjetnik sam ima sa svojom ludošću je pitanje kontrole, tj. prepuštanja njoj. Kontrolira li ludost njega, ili on kontrolira ludost? Umijeće ili disciplina umjetnika je naučiti kontrolirati svoju ludost i ne pretvoriti osjećaj kreativnosti, slobode i lakoće, koje ona donosi, u osjećaj samovažnosti, posebnosti, ekskluzivnosti, nadmoći, besmrtnosti. Biti drugačiji i živjeti bez potpore i razumijevanja okoline, 24 sata na dan, je naporan pothvat koji ne teraje sat-dva, dan ili mjesec, već cijeli život. Napraviti most između dva kontineta, svoje iracionalnosti i „smislenosti“ društva je izazov svakog umjetnika ponaosob. Umijeće kontrolirane ludosti je disciplina koja našu individualnost i čovječnost pouzdano i dugoročno štiti od tiranije kolektiva. To umijeće je vrlo individualna stvar. Umjetnik ga izgrađuje cijeli svoj život, pažljivo njegujući  njegovu vrlo ranjivu ravnotežu.

Genijalnost umjetnika se svodi na njegovu sposobnost da prilaže jedan svijet, drugačiji od onoga koji poznajemo. U suštini umjetnik doima isti svijet kao prosječna osoba, ali je njegov sistem interpretacije potpuno drugačiji. Dok je za osobu sve što nas okružuje poznato i stoga dosadno, njenim  životom vlada rutinska i sa vremenom postaje depresivana. Depresivnost je direktna posljedica manjka energije, koju promatrač crpi iz svog kontakta sa svijetom, promatrajući-doživljavajući ga kao bez predrasuda, kao fenomen. Etiketiranje ili ne-doživljavanje svijeta nas osuđuje na ono isto-dosadno-mrtvo zakukuljeno sopstvo odvojeno barijerom ega-osobe.

Nasuprot tome umjetnik nastoji vidjeti svijet kao čudo, kao misteriju koju nikad neće dokučiti i raduje se svakom milimetru i svakoj sekudni svoje interakcije sa njim. On svijet ne interpretira po pravilima i normativima društva. Za njega su pravila i norme društva samo religija, ideologija robova, onih normiranih, normalnih. On nije i ne smije biti normalan. Da bi bio umjetnik, on mora biti lud, kontrolirano lud.

Razlika između umjetnika i prosječne osobe je u hrabrosti i istrajnosti. Umjetnik vjeruje u ono što direkno percipira svojim čulima, svojim cjelokupnim bićem,  te svim srcem voli svoje autentično perceptivno iskustvo. Njegova golema hrabrost se očituje u tome, što se on ne srami da je drugačiji, što svijet vidi drugačije, što misli svoje misli i govori svoje riječi. On se ne srami što nije normalan, što je drugačiji.  On je sam na svijetu i ne boji se svoje samoće. Umjetnik nema i ne smije imati istomišljenika, jer nitko na svijetu nema njegove oči i ne polaže pravo na njegovu svijesno iskustvo. On ponosno nosi svoje žive hlače, živo srce i živa usta, jer zna kolika je njihova vrijednost i koju cijenu on za njih plaća. Njegovo najveće bogatstvo je sloboda, sloboda od nemtnutih pravila društva, sloboda od svakojake prisile izvana. Njegov najveće blago su njegovo tijelo i njegova svijest, kao baza i garant slobodne percepcije. Njegovo doimanje trenutka jest i mora ostati  na nivou doimanja čistog fenomena. U protivnom njegovo iskustvo ne crpi energetski udar iz doživljenog i on nema što poručiti, što prenijeti sa svojih „putovanja“ onim normalnim. U protivnom njegova djela nemaju snagu i autentičnost, koja je toliko simptomatična za svaki istinski umjetnički rad. Fascinacija umjetničkog djela je energetska  informacija pohranjena u taj materijalni artefakt. Umjetničko djelo je poput kompjuterskog stika za pohranjivanje, osim što za njegovo čitanje nije potreban kompjuter već svijest. Biološki kvantni kompjuter nije ništa drugo do čovjekovo tijelo, a umjetničko djelo kvantni stik za pohranjivanje perceptivnih podataka.

Između osobe i umjetnika se nalazi bezdan koje nastanjuje čudovište, zvano Ego. Ego je program definiranja samog sebe kroz prizmu društvenih normi, vrijednosti i polažaja. Ego može opstati samo u socijaliziranom svijetu. Transformacija od osobe do umjetnika je proces desocijalizacije. Osoba ne može biti i ostati sama. Ona svoje postojanje bazira na konstantnoj interakciji sa društvenom okolinom. To je proces koji zovemo mišljenje i podsjeća me na neprestano kooperiranje mobilnog telefona sa odašiljačem. Vrijednost osobe se mjeri količinom misli, kao što se kvalitet mobilnog telefona cijeni preko brzini i učestalošću njegove komunikacije sa „stupom“.

Da bi bio i ostao svoj i time kreativan u svom radu, umjetnik stalno mora biti „offline“ od „clouda“ društva. Njegovo zdravlje i sloboda je proporcionalna njegovoj umjetničkoj disciplini, toj vjernosti samom sebi i nepokolebljivosti u svoju autentičnost i suverenitet. Bolje je biti i gladan, nego se prostituirati za ciljeve osobe, tj. ciljeve društvene normalosti. Njegov rad je njegov talisman protiv transhumanističkih trendova, koji sve nastoji pretvoriti u podobne osobne, spremne za daljnju „evoluciju“ u bio-robote.

Umjetnik je živi čovjek, koji svoju čovječnost ne dokazuje svojim intelektualnim cinizmom, već skromnošću svoje genijalnosti u različitosti. Potvrda njegove čovječnosti su njegova djela, koja odišu inspiracijom, živom energijom, a ne mrtvom digitalnom valutom. Ono čega se on zaista boji je gubitak slobode i pad u svijet normaliteta. On se boji da će zaboraviti činjenicu, da je on sam i svijet oko njega čudo, koje nikad neće shvatiti, ali koje može doživjeti i prenijeti svoje iskustvo u svoja djela. On se boji da će izgubiti privilegiju doimanja stvarnosti izvan ograničavajućeg normaliteta osobe, naroda, države, religije i znanosti. On se boji pada u ropstvo  egregora i sljepilo ideologija. Njegov osnovni postulat je postulat čovjeka, a on glasi: totalna sloboda totaliteta bića i njegove precepcije. Umjetnik  je fenomenalist u praksi, dakle apsolutni anti-romantičar. Njegova sloboda je ono najvrijednije što posjeduje, sloboda od bilo kakve uvjetovanosti.

Pronađimo i gajimo našu vlastitu ludost, našu umjetnost! Ako ustupimo slobodu na svoju ludost u zamjenu za sigurnost, na kraju gubimo oboje.