Pažnja ili sveti duh

Prije nego dekonstruiramo pojam duhovnosti u njegovom uobičajenom površnom shvaćanju, moramo prvo definirati temelje životnosti. Živ je onaj koji je  svjestan ili posjeduje usmjerenu pažnju. Život je pažnja. Tako istinska duhovnost može biti samo uzgajanje pažnje, njeno proširivanje ili ulaganje naše sveukupne energije u njeno jačanje. Svaka investicija energije u nekom drugom cilju je po definiciji ne-životna, ne-duhovna i vodi ka smanjivanju svijesti i konačno smrti.

Naša robovska civilizacije je sve svoje ideje i koncepte podredila da služe ciljevima ropstva. Isto je i sa naširoko popularnim konceptima ljubavi i duhovnosti. Ukoliko se cijela „abeceda“ pojmova ovog ro-svijeta ne redefinira ili  potpunosti ne promjeni, uvijek ćemo se spoticati preko njihovih programiranih značenja i ograničavati se u napredku i kreiranju nečeg novog.

Vratimo se opet pažnji ili životu samom. Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na tok disanja? Da li ste ikada pokušali usmjeriti svoju pažnju na svoje fizičko tijelo? Da li ste primjetili promjenu u stanju bića nakon toga? Energija prati pažnju. Kamo je otišla energija? Kakva je osjećaj ako pažnju fokusirate na van, na TV, na neki film ili na svećenika? Kako se osjećate poslije? Kamo je otišla energija?

Fokusacijom na svoj dah i tijelo mi uzgajamo svoju prvu ili dnevnu pažnju, kao i kod napornog fizičkog rada ili sporta. Pažnja vezuje životnu energiju i otapa je u krvi. Krv postaje moćnija i hrani sve stanice tijela životnom energijom. Zato se poslije meditacija u pokretu ili meditacija disanja osjećamo bolje. Krv umjetnika pažnje je moćnija od krvi rastresene osobe. Krv revolucionara je crvenija od krvi poslušnog roba.

Da li ste primjetili koliko je teško održati fokusaciju pažnje ako zatvorimo oči? Opuštanje, postavljanje tijela u ležeći položaj i zatvaranje očiju, automatski otpušta našu dnevnu pažnju i polako nas priprema za san. Tokom sna, naša svakodnevna pažnja biva isključena. Da li ste primjetili koliko je teško fokusirati pažnju u fazi prije ulaska u san ili netom nakon buđenja? Bez podrške tijela, naša prva dnevna pažnja je vrlo slaba. Beskorisno je u tom stanju pokušavati rješavati probleme iz svakodnevnice i pravi je podvig zadržati pažnju na jednom predmetu tokom dužeg vremenskog  perioda. Što nam to govori? To nam jasno govori da je prva pažnja sve što trenutno imamo i da njena kvaliteta govori o količini naše energije i stupnju naše duhovnosti. Istinska duhovnost nije nikakva meta-fizika, neki jalovi i nadasve cinični intelektualizam. Istinska duhovnost je sistematsko namjeravanje uzgajanja pažnje. Zato počnimo od početka, od dnevne pažnje, koja se bazira na našem fizičkom tijelu, našem dahu i ovoj prekrasnoj i darovitoj Zemlji.

Slaba dnevna pažnja neće neće nikamo odvesti, dapače, još se možemo povrijediti ukoliko smo nepažljivi. Nasuprot tome, jaka i dobro istrenirana dnevna pažnja, energetizirat će naše cjelokupno biće i polako nas dovesti u položaj u kojem počinjemo polako osjećati naše vitalno-energetsko tijelo. Kad naša svjesnost ujedini ta dva dijela našeg bića, pred  nama e otvara mogučnosti skoka u nepoznato. Učinkovit i efikasan skok moguć je samo ukoliko smo prethodno do te mjere integrirali naše biće, da nam naši resursi stoje na raspolaganju. Pokušajte skočiti time šro ćete za to upotrijebiti samo jedan prst na stopalu. Što će se dogoditi? Ćorak!  Za skok u nepoznato nam treba sav energetski potencijal svih stanica našeg tijela.

Zagonetka dosezanja druge ili noćne pažnje je individualni lavirint svakog od nas ponaosob. Kao što je dnevna pažnja oslonjena na naše fizičko i vitalno-energetsko tijelo, tako je naša druga pažnja vezana za naše energetsko, naše sanjajuće tijelo. Za dosezanje naše druge pažnje, potrebno je dosegnuti naše energetskog tijelo ili dušu. Kao što smo već vidjeli na primjeru prve pažnje, svaka pažnja potrebuje sebi adekvatno tijelo da bi funkcionirala. , po jednoj strani moramo umiriti našu prvu pažnju i uspavati naše fizičko tijelo, i aktivirati ili probuditi nešto sasvim novo, jedan dio nas koji nam je dostupan, ali ga obično ne koristimo.

Svi smo mi zarobljenici naše dnevne pažnje, proživljavajući čitav život bez znanja o postojanju druge pažnje i postojanja našeg energetskog tijela. Životne okolnosti nas do te mjere liše viška energije, da je bilo što izvan prve pažnje, nedostižan luksuz. Dok se u svakodnevnom životu ponašamo kao bahati tehnički genijalci, u snovima smo poput pijanaca ili luđaka, bez ikakve kontrole ili slobodne volje. Tko ima trezvenu pažnju tokom snova? Tko ima slobodnu volju tokom snova? Tko nam je uskratio znanje o postojanju i znanje o dosezanju naše druge pažnje i njoj pripadajućeg tijela. Svi smo mi kao djeca bili avanturisti u tim fantomskim, a poneki i u stvarnim energetskim svjetovima, da bi nam tokom odrastanja, školovanja i sazrijevanja, podvalili jedan lažni, kolektivni, intelektualni model duhovnosti. I tako čitavi odredi prevarenih duhovnih aspiranata okončavaju svoje živote bez da su ikad i omirisali istinsku duhovnost. Oni sa visoka odmjeravaju duhovnost šamana kao nešto primitivno, životinjsko. Samovažnost lažnih duhovnjaka je proporcionalna količini njihove duhovne ispraznosti. Možda to i jeste neka vrsta duhovnosti, ali to definitivno nije duhovnost pažljivog-živog čovjeka. To je prije nekakva duhovnost osobe, u kojoj se ta umjetna tvorevina obožava i napuhava do trenutka kad ona samu sebe proglasi vječnom. Obećavati vječnost fantomu osobe je onoliko skaredno koliko i obećanje o uskrsnuću u sklopu transhumanističke ideologije.

Postoji duhovnost osobe-uma i duhovnost tijelosvijesti. Onaj tko bira umom, izabrat će duhovnost osobe. Onaj tko bira tijelo-energijom, izabrat će duhovnost pažnje, duhovnost živog čovjeka. Što je on bez svojih svjesnih snova i bez svog sanjajućeg-duhovnog tijela svoje duše? Samo duhovno mrtva,  ali svakako važna osoba.

Istinska duša nije tvar već postignuće. To je stanje bića. Istinska duša je rezultat spajanja fizičkog, vitalnog i energetskog tijela u jednu funkcionalnu i svjesnu jedinku, a ne ekakav imaginarni poklon poslušnom robu, nakog života provedenog u služenju strukturama i raznim izvedenicama uma.

 

Pojedinac kontra kolektiv  ili “Tko koga, njemu sve!”

Temeljno pitanje svake nove zajednice, koje je do sada u povijesti uvijek bilo zanemareno ili omalovažavano ili namjerno ignorirano, je jasna definicija hijerarhijskog odnosa između pojedinca i kolektiva. Trenutna situacija je pokazala da kapitalistički ustrojeno društvo nije u stanju garantirati slobodu i prava čovjeka, iako se trsi svojim poveljama. Trenutna situacija je također pokazala svu lažnu humanost sistema baziranog na imaginarno-dogovorenim vrijednostima kolektiva, potpuno oprečnim onim vrijednostima prirode. Pojedinac je ključna karika u vezi sa prirodom i istinom i svaki sistem vrijednosti koji zapostavlja njegovo prvenstvo nad kolektivom je umjetan, neprirodan i neistinit. Zato su svi sistemi bazirani na vrijednostima novca-profita ili moralnim vrijednostima kolektivnih religija u svojoj srži anti-čovječne i anti-prirodne. Kolektiv je uvijek ideja, umjetno stvoren pojam, koji ne generira energiju, dok je čovjek energetsko biće, dio sveukupnog energetskog svemira.

Kako zaštititi pojednica od nasilja od strane kolektiva? Koja sila može zagarantirati i odbraniti prava pojedinca-čovjeka, nasuprot svoj toj vojno-policijskoj sili kolektiva, poput države? Kao što reče Todor na zadnjoj Konvenciji u Visokom, ukoliko se sile kolektiva usmjere protiv skupa pojedinaca (i pošalju specijalce), uzalud su sve povelje i potvrde. Zakon jačeg je onaj nepisani, vječni zakon iznad svih ostalih. Upravo nam je sada potrebna nekakva nova, revidirana povelja (zakonska osnova) za zaštitu prava pojedinca. Nasuprot tome politika ide u potpuno supronom smjeru:  pooštravanje zakonske zaštite kolektiva od pojednica. Zakon uglavnom štiti kolektiv od “opasnih” pojedinaca, iako je upravo kolektiv taj koji je naredio i počinio najveće zločine u povijesti.  Zanimljivo da kolektiv nema tu auru zloćudnosti kao pojedinac. On je uvijek a priori dobar. Osim toga, odgovornost se kod pojedinca lako može utvrditi, dok se kod kolektiva ona gubi u pravnim zavrzlamama. Pravo i njegov temelj, kao rimsko pravo, ima svoje težište u zaštiti grupe od prozivke na odgovornost. Neoliberalizam je taj trend doveo do krajnosti. U njemu je odgovornost grupe-firme-kolektiva, pogotovo onih velikih, koji upravljaju čitavim državama i svjetskim trendovima, u potpunosti suspendirana. Samo tako se veliki zločini na privrednom ili ratnom polju mogu opravdati i brzo baciti u zaborav.

Svim grupama i kolektivima vlada jedna vrsta nematerijane inteligencije, koju ne možemo uhvatiti niti za glavu ni za rep, a kamoli kazniti. Kako možete nekoga kazniti kad ne postoji u fizičkom svijetu? Ne možete ga niti zatvoriti u pržun, niti javno bičevati. Ne samo čovjek kao pojedinac, već i sve ostalo na zemlji, kao i Zemlja sama, je stalno cilj zločinačkih udara te nematerijane inteligencije, koja se krije iza onog čuvenog pojma “pravna osoba”.

Svjedoci smo koliko je malo potrebno da se prava čovjeka, zagarantirana poveljom UN-a o pravima čovjeka, u potpunosti suspendiraju. Bilo da je to novi zakon, izvanredno stanje ili pritisak preplašene okoline, tematika sloboda pojedinca je u potpunoj defenzivi. Gotovo da je više i nema. Iz slobodnog demokratskog društva smo se brzinom  prdeka našli u diktaturi kolektiva nad pojedincom. I da situacija bude još bizarnija, sve se to dogodilo u doba “nove slobode” neoliberalizma. Izmjene zakona koje su nedavno predložene i usvojene u redom svim zemljama razvijenog zapadnog svijeta, na mala vrata nas uvode u stanje medicinskog fašizma u kojem ministar za zdrastvo ima sva prava i moć, a parlement nikakva. Iako je novi zakon kritiziran i od strane pravnih stručnjaka i privatnih osoba, izglasano je njegovo uvođenje. Kakva je to demokracija u kojoj svu sve stranke kupljene od strane “štampača novca” i u kojoj nema istinske opozicije? Čemu još uopće parlament, ako imamo jedan jednostranački sistem ili sistem bez stranaka u kojem faktički vlada jedno ministarstvo?

Čovjek u kapitalizmu ne postoji ni pravno ni fizički. Njegova sloboda i prava su farsa, kao i demokracija uopće. Demokracija je od kolektiva legalizirana diktatura kolektiva nad pojedincem. Čovjek u toj situaciji ima tri izbora na raspolaganju: da se asimiliira i izgubi u kolektivu, da pobjegne u samotništvo divljine ili da da ostane u kolektivu bez da u njemu žrtvuje svoju individualnost. Ova treća varijanta je najelegantnija i tehnički najzahtjevnija. Šamanske tradicije nazivaju tu vještinu, koja omogućuje tu treću varijantu, umjeće traganja ili vrebanja. Njen cilj je zadržati individualnu svijest i ne postati energetski rob kolektiva. U današnje doba agresivnog transhumanizma su izazovi treće varijante još veći. Kako zadržati čistoću individualne svijesti ako je kolektiv pronašao način da tu svijest manipulira i blokira preko manipulacije fizičko-energetskog tijela? Kolektivno silovanje, koje danas nazivamo “obavezno cijepljenje”, je čisti akt tjelesne povrede. Koža pojedinca, njegova materijalna barijera, se probija i ubrizgavaju se supstance čiji je sastav i dugotrajni učinak tajan i nedovoljno istražen.

Naša temeljna svijest jest tjelesna svijest, naša prva pažnja. Disciplinom uzgoja naše tjelesne energije dobivamo priliku da dosegnemo  svijest našeg čisto-energetskog tijela, tj. drugu pažnju. Dostup do nje je zablokiran procesom socijalizacije (učenja i odrastanja u kolektivu) i čarobnjačkim marifetlucima inteligencije koja upravlja kolektivima (romantika). Imobilizacijom tjelesne svijesti, putem npr. trovanjem cijepljenjem, pojedincu se oduzima mogućnost dosezanja energetske svijesti (ili kako je romantičari zovu: duhovnost), jer se uništava hardware potreban za nju. Strategija kolektiva je uvijek implicirala upotrebu ideologije izopačene dualnosti. Čim duhovnost odvojiš i suprostaviš tjelesnom, na vrlo lukav način je već u startu spriječena mogućnost dosezanja energetske sfere (duhovnog, spiritualnog) široj populaciji. Slučajna postignuća onda zovemo čudima, a te čudake se onda proziva ili luđacima ili svecima.

Bez sveobuhvatne zaštite pojedinca od represija od strane kolektiva, nije moguće ostvariti nikakvo alternativno društvo zajednice živih ljudi, kojima će biti zagarantirano preživljavanje na duži rok. Iluzija raja, koju imaju živi ljudi ili negatori državnog sistema na području Balkana i nekih južnoevropskih zemalja, može se zahvaliti samo sreći što u tim područjima pravni i represivni aparat države pati od kronične lijenosti i nedosljednosti.

 

Fenomen tjelesnog dodira

“… sposobnosti, mogućnosti i dostignuća čarobnjaštva, od najjednostavnijih do onih najčudnijih, nalaze se u samom ljudskom tijelu.” Carlos Castaneda, Orlov Dar

Aktualne zabrane rukovanja, grljena ili bliskog pozdravljanja, stvaraju upravo neodoljivu želju za dodirivanjem. Zabrane u svim religijama služe izazivanju potrebe, stvaranju frustracije te na koncu mogućnosti kažnjavanja i generiranja osjećaja krivice. Grijeh nije ništa drugo do kršenje dogovora, pisanog zakona. Svaki zakon je zločin protiv slobode odlučivanja pojedinca. Lišavajući nas mogućnosti odlučivanja, zakon nas lišava i osjećaja odgovornosti (Kako je samo vizionarska bila ideja “socijalističkog samoupravljanja!).  Odlučivanje i prihvaćanje odgovornosti su temelji slobode i suvereniteta pojedinca.

Automatski pilot je samo drugo ime za umjetnu inteligenciju. Oba rade na osnovu zakona, protokola. Svako biće koje je taj sistem prihvatilo kao način života je sebe odrezalo od sadašnjeg trenutka, osjećanja stvarnosti, energije i životnosti. Živi čovjek živi i djeluje na osnovu savjesti koja se zasniva na svjesnosti sadašnjeg trenutka. Osoba djeluje po zakonu i pravilima koja su unaprijed postavljena i ostaje mrtva, umjetna inteligencija u biološkom tijelu. Istinsko uskrsnuće je proces umiranja osobe (AI, uma) i rađanje čovjekove iskonske svijesti u njegovom biološkom tijelu.

Stvarni rat koja hara u sjeni pseudo-pandemije virusa je ofenziva na našu tjelesnost. Gubitak tjelesnosti, koji nam se sad naređuje,  je kolektivni šok koji doživljavamo i prema kojem se treba odnositi kao prema ozbiljnoj rani,  traumi kojoj treba pristupiti stručno i bez podcjenjivanja. Biti poslušan i poštivati (i)legalne naredbe, koji su sada na snazi, zapravo  znači direktno podupirati globalni plan tehnološkog transhumanizm. Njegovi korijeni su duboko u temeljima naše civilizacije, čije težište je na intelektu. To je opet direktna posljedica njenog oslanjanja na starogrčku filozofiju, osobito Platona. Filozofija za koju je znanje i razumijevanje svijeta moguće samo kroz intelekt (etiketiranje i vrednovanje u odnosu na praktičnu upotrebu), koji je pak sebe proglasio duhom i dobio auerolu svetosti, uzeo si je za pravo da strogo sudi o “nesavršenosti” (grešnosti) tijela i obznani svoj krajnji cilj u njegovom prevazilaženju, da ne kažem ostranjivanju, poput smeća. Kršćanska teologija, koja je u “ratu sa tijelom” od svojih početaka do danas, doslovno prati smjernice te vrlo ograničene filozofije i time potvrđuje svoje rodoslovlje. Iako i u samoj Bibliji stoji : “Logos je postao meso!”, Crkva je to slučajno previdjela, kao uostalom i naša pseudo-materijalistička znanost. Nezdrav odnos Crkve sa tijelom, direktno se oslikava u skandalima silovanja i seksualnog zlostavljanja. Bolestan odnos znanosti prema tijelu se pak direktno oslikava u njenom ignoriranju kvantne filozofije, fenomena svijesti, silovanju cijepljenjem i trovanjem lijekovima.

Strah, koji sada postaje dio naše genetske osnove, dok poštivamo zabrane dodira i sastajanja, znak je naše nezrelosti, nerazumijevanja i nadasve nedostojnosti posjedovanja ovog energetsko-biološkog čuda, koji zovemo tijelo. Slijepo poštivanje hijerarhije koja razdvaja i uzdiže iintelekt iznad tijela, odražava se u eksploziji neuroloških i svih ostalih modernih bolesti. Slijedeći tu filozofiju samožrtvovanja ili samoubistva na rate, mi doslovno osakaćujemo naš imunski sistem. Jeste li primjetili da intelekt uvjek provodi strategiju razdvajanja (suprotno od sjedinjavanja, religio)? Ili smo u ratu sa đavolom, “bratskim” vjerama naših susjeda, nevjernicima i hereticima ili pak u ratu sa teroristima, virusima, klimatskim promjenama… Jeste li primjetili da je narativ naređenja u religiji i zanosti uvijek narativ rata.

Blagodati dodira su neizmjerne, pogotovo oni dodira koji nas umiruju, opuštaju i time podstiču proces regeneracije. Upravo je masaža izuzetna podrška imunskom sistemu. Zločin trenutnog izgladnjivanja masera i maserki je dio globalnog plana otuđivanja od vlastitog tijela. Imao sam sreću, netom prije uvedenih anti-imunoloških mjera, iskusiti “intenziv masaže” (3 thai masaže u tjedan dana). Rezultat je bio stanje bića vrlo blisko onom koje opisuju mistici. Osjećaj tjelesnog blaženstva, mentalnog mira i gotovo svete povezanosti sa svim ljudima, kao jedne velike ljudske familije. Sve je postalo jedno i moje cjelokupno biće je postalo dio tog jedinstva. To divno stanje je postajalo skoro tjedan dana i uvijek ga se mogu prisjetiti i aktivirati njegove blagodati.

Jesmo li se u školi učili kako da masiramo sebe i svoje bližnje? Jesmo li učili kako da se sjedinimo sa svojim tijelom? Jesmo li učili da je tijelo svetinja, život, božansko? Jesmo li učili da je princip sjedinjavanja božanski princip ljubavi, a razdvajanja princip mržnje i ugnjetavanja? Nismo, ali nikad nije kasno, dok god dišemo ovu smiješnu, nevidljivu tvar i čujemo kucanje vlastitog srca.

Znanost i religija nisu nikakvi protivnici, već pobornici transhumanizma. Oboje su ideologije anti-individualne i anti-tjelesne orijentacije. Tjelesnost je uvijek bila i ostala baza individualnosti, slobode, razvoja, života, evolucije. Tjelesnost nije nikad bila u suprotnosti sa duhom, ukoliko duh očistimo od lažnih etiketa. Istinska duhovnost je uvijek bila i ostala tjelesnost, proširena na na nivo percipiranja energije, a istinski duh uvijek bio i ostalo naše individualno energetsko tijelo, naš anđeo u vječnom izgnanstvu, zaboravljeni brat u konstantnom izbjeglištvu.

Budimo nježni prema sebi i svijetu oko nas! Budimo oprezni! Izgubimo li tjelesnost, automatski gubimo i duhovnost. Tijelo je dio duha (energetskog tijela), njegov malo masivniji brat.

Ka istinskoj duhovnosti usprkos cinizmu romantike

Pažljivost ili potčinjenost pametnim savjetnicima, pitanje je sada? Tko donosi moje odluke?  Kome vjerujem? Da li više vjerujem svom osjećaju ili algoritmu uređaja kojeg koristim?

Uzmimo sport kao primjer. Opsjednutost i ovisnost o pametnim telefonima u svakodnevnom životu se odrazila kao opsjednutost i ovisnost o pametnim satovima tokom bavljenja sporta. Danas čak i mnoge bakice, tokom šetnji poslje nedjeljne mise, „broje“ korake. Vježbanje bez tog uređaja je za ambicioniranog  sportaša amatera, vrijeme bačeno u vjetar. One vrhunske sportaše nećemo ni spominjati. Ako nema digitalne potvrde, nema niti digitalnog sjećanja na trening. On se dogodio u analognoj pustoši individualne nesvijesti i ostao tamo izoliran, bez mogućnosti da dobije pažnju digitalne publike. Usmjerenost pažnje na vlastito tijelo i prirodu oko nas je postalo nezanimljivo. Svoju analognu stvarnost rado mijenjamo za digitalni surogat stvarnosti. Da li je vrijednost te dvije stvarnosti ekvivalentna?

Postoje ipak i živi ljudi i njih je iz dana u dan sve više, koji više cijene feeback tijela (čitaj: najviša bio-technologija) od objektivnih podataka. Upravo bi sport, pogotovo kao aktivan boravak u prirodi, trebao biti biti suprotan uobičajenim radnim i društvenim aktivnostima. Ako tada moramo biti online, onda bi baš sport trebao biti vrijeme  kad smo offline.  Umjesto da odgovornost percipiranja i odlučivanja prebacujemo na elektronske aparate, mogli bi zauzvrat uključiti bio-energetski „internet“ naše tjelesne inteligencije. Tako bavljenje sportom može postati doživljaj direktnog religioznog iskustva, tj.ponovnog povezivanja sa nama samima i sa prirodom.

Ukoliko pažnju usmjerimo samo na digitalna pomagala, bit ćemo uskraćeni za ono direktno iskustvo bivanja  u toku (flow), što će se drastično odraziti na naš energetski nivo i kvalitetu vježbe. Takva pažnja ne može stvoriti onaj osjećaj ugode, koji prati tjelesnu svjesnost. Analogno iskustvo gibanja ili tjelesne vježbe u prirodi je čin povratka u stvarni život. Proces u kojem našu usmjerenu pažnju „rastežemo“ na neuobičajene nivoe frekvencije našeg srca, je proces u kojemu vježbamo fleksibilnost naše svjesnosti. Pažnja koja prati samo jedan uzak spektar srčane frekvencije je kruta i ograničena pažnja, koja s vremenom redovito sklizne u prepuštanje dosadi i depresiji. Posezanje za stimulativnim sredstvima je odgovor naše civilizacije na problem dosade i depresije. Tko je i zašto tabuizirao mogućnost mijenjanja nivoa svijesnosti i time automatski stvorilo temelj za frustraciju? Kome je u interesu da sloboda svijesti nije čak ni predmet društvene rasprave? Svijesnost je bačena u tamnicu sa pečatom političkog kriminalca, onog neprijatelja društva broj 1, čije je pomilovanje  čista utopija. Na ispražnjeno prijestolje koje po prirodi pripada individualnoj svijesti je ustoličen konstrukt kolektivne umjetne svijesti. Ono božansko-abstraktno je svrgnuto aktom ilegalnog puča i zamjenjeno konkretnim strojem.

Živi čovjek je biće istraživanja, biće koje je svjesno svoje magičnosti i koje potrebe za njom ne zamjenjuje digitalnim surogatom industrije zabave. Čak i najbanalnija šetnja u prirodi, tokom koje je pažnja fokusirana na vlastito tijelo i prirodnu okolinu, je sofisticirana praksa meditacije, koja vodi umirenju toka misli i emocija. Ta „beznačajna“ i preglupa šetnja u šumi, uz obalu mora ili rijeke, može biti avenija koja vodi ka unutrašnjoj tišini, ukoliko se suzdržimo od korištenja mikro-bio ili makro-tehno interneta. Ukoliko se pažljivo i dosljedno provodi, ta šetnja postaje čista-sveta fenomenološka praksa. Početak je naravno težak.  Naša preciznost i upornost biti će kad tad nagrađeni ulaskom u „flow“, ili osjećajem posebne ugode, nakon uključivanja u prirodni „internet“ direktne energetske komunikacije. Dovoljno je samo ozamjeniti pričanje (u sebi i na van) sa tihom usmjerenom pažnjom na tjelesna čula i „besmislene“ poruke koje dolaze od njih. Kad u jednom trenutku prestanemo pričati sa samim sobom, komentirajući sve i svašta, možemo se prepustiti životu i prozvati se svetim-živom čovjekom. Vrata ka direktnom doimanju energetske srži stvarnosti postaju tada širom otvorena za nas.

Čim pređemo u svijet energije i frekvencije, riječi nestaju i ostaje nam samo osjećaj. Po prvi put naše blaženo tijelo osjeća samog sebe i svijet oko sebe. Cenzura ili reprezentativna percepcija ustupa mjesto direknom doimanju stvarnog svijeta. Unutrašnja tišina nas je dovela do tog stanja i dala nam moć da svoju percepciju proširimo na novo područje onstran uma i onog mrtvog arhiva poznatih pojmova. Um ne zanimaju stvarni objekti već pojmovi, imena, količina (poput matematike koju ne zanimaju brojevi sami, već samo odnosi između njih). Kakav odmor je ući u svijet bez imena, bez riječi (magični svijet prije biblije i biblijskog boga) i bez ciničnih komentara! Kakav odmor je ući u svijet tekućih osjećaja. „Nemam pojma“ je čarobna formula za otvaranje svog bića ka unutrašnjoj tišini. „Znam!“ ili „Zna se!“ je čarobna formula za zatvaranje sebe prema svojoj  prirodnoj, iskonskoj svijesti. Za izgovaranje te formule treba imati hrabro srce i pogodno tijelo. Svaka duhovnost, u pravom smislu te riječi,  je bez to dvoje puka romantična lakrdija.

Vraćanje fokusa pažnje na tijelo, sa vremenom liječi tjelesno-senzornu amneziju, nastalu opsesivnom konzumacijom digitalnih pomagala. Prvi korak je uvijek vraćanje fokusa pažnje na tijelo. Preko tijela i tjelesne pažnje dolazimo do meditativnog stanja unutrašnje tišine i dostupa do istinske duhovnosti, dostupa do našeg energetskog tijela. Sve je u tijelu! U glavi je uglavnom nagomilano društveno smeće, koje vremenom biva očišćeno energetskom detoksikacijom. Trenutak kad ostatak tijela „siluje“ glavu je onaj moment istjerivanja stranog agenta iz našeg mikrokozmosa i rađanje suverenog magičnog bića, koji na ovim stranicama zovemo živi čovjek.

Naš moderni svijet je tako koncipiran, da nas prisiljava da fokus pažne odvojimo o tijela i prebacimo na um, ukoliko želimo biti uspješni. Računati, kupiti, prodati, investirati, dobiti više od uloženog, zaraditi. Pravo pitanje jest: šta ćeš onda sa tim društvenim bogatstvom, ako si na putu do njega izgubio svoje individualno bogatstvo (tijelo i energiju=dušu)? Kao i sve u našem lažnom romantičnom svijetu, tako i alegoriju „prodavanja duše đavolu“ moramo okrenuti na glavu. Nije đavo naše tijelo, već sav mehanizam socijalizacije (od religije do znanosti), koji nas sistematski udaljava od njega. Tijelo bez pažnje je lak pljen grabljivaca, kojima upravo vrvi naš  svemir „ljubavi“.

Egocentričnost nije ništa drugo do postavljanje uma ispred tijela,  „umske svijesti“ ispred tjelesne svijesti, digitalne svijesti ispred one bio-analogne, društvene (socijalizirane) svijesti ispred individualne- tjelesne svijesti. Novac, društvo, um i osoba su napravljeni kao zamjenska sredstva za zlato, prirodu, svijest i živog čovjeka. Um ima onoliko veze sa duhovnošću koliko i mogućnost plaćanja sa kunama na jednoj drugoj planeti. Preko školovanja uma (memoriranja pojmova i ljepljenja etiketa) u najbolju ruku možemo doći do njegovog izvora, egregora umjetne inteligencije.