Pojedinac kontra kolektiv  ili “Tko koga, njemu sve!”

Temeljno pitanje svake nove zajednice, koje je do sada u povijesti uvijek bilo zanemareno ili omalovažavano ili namjerno ignorirano, je jasna definicija hijerarhijskog odnosa između pojedinca i kolektiva. Trenutna situacija je pokazala da kapitalistički ustrojeno društvo nije u stanju garantirati slobodu i prava čovjeka, iako se trsi svojim poveljama. Trenutna situacija je također pokazala svu lažnu humanost sistema baziranog na imaginarno-dogovorenim vrijednostima kolektiva, potpuno oprečnim onim vrijednostima prirode. Pojedinac je ključna karika u vezi sa prirodom i istinom i svaki sistem vrijednosti koji zapostavlja njegovo prvenstvo nad kolektivom je umjetan, neprirodan i neistinit. Zato su svi sistemi bazirani na vrijednostima novca-profita ili moralnim vrijednostima kolektivnih religija u svojoj srži anti-čovječne i anti-prirodne. Kolektiv je uvijek ideja, umjetno stvoren pojam, koji ne generira energiju, dok je čovjek energetsko biće, dio sveukupnog energetskog svemira.

Kako zaštititi pojednica od nasilja od strane kolektiva? Koja sila može zagarantirati i odbraniti prava pojedinca-čovjeka, nasuprot svoj toj vojno-policijskoj sili kolektiva, poput države? Kao što reče Todor na zadnjoj Konvenciji u Visokom, ukoliko se sile kolektiva usmjere protiv skupa pojedinaca (i pošalju specijalce), uzalud su sve povelje i potvrde. Zakon jačeg je onaj nepisani, vječni zakon iznad svih ostalih. Upravo nam je sada potrebna nekakva nova, revidirana povelja (zakonska osnova) za zaštitu prava pojedinca. Nasuprot tome politika ide u potpuno supronom smjeru:  pooštravanje zakonske zaštite kolektiva od pojednica. Zakon uglavnom štiti kolektiv od “opasnih” pojedinaca, iako je upravo kolektiv taj koji je naredio i počinio najveće zločine u povijesti.  Zanimljivo da kolektiv nema tu auru zloćudnosti kao pojedinac. On je uvijek a priori dobar. Osim toga, odgovornost se kod pojedinca lako može utvrditi, dok se kod kolektiva ona gubi u pravnim zavrzlamama. Pravo i njegov temelj, kao rimsko pravo, ima svoje težište u zaštiti grupe od prozivke na odgovornost. Neoliberalizam je taj trend doveo do krajnosti. U njemu je odgovornost grupe-firme-kolektiva, pogotovo onih velikih, koji upravljaju čitavim državama i svjetskim trendovima, u potpunosti suspendirana. Samo tako se veliki zločini na privrednom ili ratnom polju mogu opravdati i brzo baciti u zaborav.

Svim grupama i kolektivima vlada jedna vrsta nematerijane inteligencije, koju ne možemo uhvatiti niti za glavu ni za rep, a kamoli kazniti. Kako možete nekoga kazniti kad ne postoji u fizičkom svijetu? Ne možete ga niti zatvoriti u pržun, niti javno bičevati. Ne samo čovjek kao pojedinac, već i sve ostalo na zemlji, kao i Zemlja sama, je stalno cilj zločinačkih udara te nematerijane inteligencije, koja se krije iza onog čuvenog pojma “pravna osoba”.

Svjedoci smo koliko je malo potrebno da se prava čovjeka, zagarantirana poveljom UN-a o pravima čovjeka, u potpunosti suspendiraju. Bilo da je to novi zakon, izvanredno stanje ili pritisak preplašene okoline, tematika sloboda pojedinca je u potpunoj defenzivi. Gotovo da je više i nema. Iz slobodnog demokratskog društva smo se brzinom  prdeka našli u diktaturi kolektiva nad pojedincom. I da situacija bude još bizarnija, sve se to dogodilo u doba “nove slobode” neoliberalizma. Izmjene zakona koje su nedavno predložene i usvojene u redom svim zemljama razvijenog zapadnog svijeta, na mala vrata nas uvode u stanje medicinskog fašizma u kojem ministar za zdrastvo ima sva prava i moć, a parlement nikakva. Iako je novi zakon kritiziran i od strane pravnih stručnjaka i privatnih osoba, izglasano je njegovo uvođenje. Kakva je to demokracija u kojoj svu sve stranke kupljene od strane “štampača novca” i u kojoj nema istinske opozicije? Čemu još uopće parlament, ako imamo jedan jednostranački sistem ili sistem bez stranaka u kojem faktički vlada jedno ministarstvo?

Čovjek u kapitalizmu ne postoji ni pravno ni fizički. Njegova sloboda i prava su farsa, kao i demokracija uopće. Demokracija je od kolektiva legalizirana diktatura kolektiva nad pojedincem. Čovjek u toj situaciji ima tri izbora na raspolaganju: da se asimiliira i izgubi u kolektivu, da pobjegne u samotništvo divljine ili da da ostane u kolektivu bez da u njemu žrtvuje svoju individualnost. Ova treća varijanta je najelegantnija i tehnički najzahtjevnija. Šamanske tradicije nazivaju tu vještinu, koja omogućuje tu treću varijantu, umjeće traganja ili vrebanja. Njen cilj je zadržati individualnu svijest i ne postati energetski rob kolektiva. U današnje doba agresivnog transhumanizma su izazovi treće varijante još veći. Kako zadržati čistoću individualne svijesti ako je kolektiv pronašao način da tu svijest manipulira i blokira preko manipulacije fizičko-energetskog tijela? Kolektivno silovanje, koje danas nazivamo “obavezno cijepljenje”, je čisti akt tjelesne povrede. Koža pojedinca, njegova materijalna barijera, se probija i ubrizgavaju se supstance čiji je sastav i dugotrajni učinak tajan i nedovoljno istražen.

Naša temeljna svijest jest tjelesna svijest, naša prva pažnja. Disciplinom uzgoja naše tjelesne energije dobivamo priliku da dosegnemo  svijest našeg čisto-energetskog tijela, tj. drugu pažnju. Dostup do nje je zablokiran procesom socijalizacije (učenja i odrastanja u kolektivu) i čarobnjačkim marifetlucima inteligencije koja upravlja kolektivima (romantika). Imobilizacijom tjelesne svijesti, putem npr. trovanjem cijepljenjem, pojedincu se oduzima mogućnost dosezanja energetske svijesti (ili kako je romantičari zovu: duhovnost), jer se uništava hardware potreban za nju. Strategija kolektiva je uvijek implicirala upotrebu ideologije izopačene dualnosti. Čim duhovnost odvojiš i suprostaviš tjelesnom, na vrlo lukav način je već u startu spriječena mogućnost dosezanja energetske sfere (duhovnog, spiritualnog) široj populaciji. Slučajna postignuća onda zovemo čudima, a te čudake se onda proziva ili luđacima ili svecima.

Bez sveobuhvatne zaštite pojedinca od represija od strane kolektiva, nije moguće ostvariti nikakvo alternativno društvo zajednice živih ljudi, kojima će biti zagarantirano preživljavanje na duži rok. Iluzija raja, koju imaju živi ljudi ili negatori državnog sistema na području Balkana i nekih južnoevropskih zemalja, može se zahvaliti samo sreći što u tim područjima pravni i represivni aparat države pati od kronične lijenosti i nedosljednosti.

 

4 konvencija živih ljudi, O blatuši Robert Schenk

Pokušavamo promovirati povratak zemlji jer nam je jasno da u gradovima nema budućnosti. Jedan od pionira povratka i entuzijas jest Robert Schenk. Prije 15-ak godina možda i više kupio je prilično velik komad zemlje u Kordunu u selu zvanom Blatuša. Tamo je pokušao organizirati zajednicu ljudi koji bi u miru živjeli i radili na njoj. Koliko god to izgledalo idilično i jednostavno kod ljudi nikada ništa nije jednostavno.

Danas je ova ideja još prisutnija nego li prije 15 godina, ali isti problemi ostaju. Robert je na vlastitom primjeru naučio mnogo toga i otvoreno govori o svim i dobrim i lošim stvarima koje su se događale u njegovom altruističkom poduhvatu. Robert nam je na 4. virtualnoj konvenciji živih ljudi govorio o tome, ali zbog moje lijenosti video sa ove konferencije postavljam tek sada, valjda nikad nije kasno. Razgovor je vodio Vedran Miočić Stošić, i odlično ga je vodio.