Energija prati tok pažnje! To nije slatka new-age parola. To je činjenica! Da li ste primjetili kako se vaš nivo energije mijenja sa obzirom na kvalitetu vaše pažnje? Ne obraćajte pažnju na energiju. Obratite pažnju kamo ide tok vaše pažnje. Energija će onda automatski doći.
Našu pažnju garantira naša tjelesnost i naša fizička aktivnost. Zato su dragocjene one vježbe meditacije u pokretu poput tai-chi-a i Tensegrity-a. Ukoliko smo bolesni ili umorni naša pažnja je slaba. Tada se po pravilu ne možemo koncentrirati, ne možemo ništa raditi, samo spavati i odmarati se. Kada tijelo zaspe, nestane i budne pažnje. Smrt je poput stanja sna. Suludo je vjerovati i nadati se svjesnom životu poslje smrti organskog tijela, a za života ne da nismo ovladali našom pažnjom tokom sna, već smo to stanje bića, u kojem provodimo trećinu našeg života, u potpunosti zanemarili. Umijeće umiranja je umijeće sanjanja. Naša civilizacija sistematski ignorira realnost i smrti i sna, da bi onda nastalu prazninu popunila religioznim i znanstvenim obećanjima ili pak ispraznim teorijama duhovnosti o vječnosti duše. Duša je pažnja i ako je ne dosegneš za života, nećeš je imati prilike dosegnuti ni nakon života. Lijena pažnja je stvorila sve sulude laži o besmrtnosti duše.
„Tokom života nikad nisam bio u stanju istrčati sto metara, ali kad umrem, svaki dan ću trčati maraton.“
Sport, fizički rad i ostale tjelesne aktivnosti imaju vrlinu da osnažuju našu prvu ili dnevnu pažnju i stapaju je sa našim fizičkim i vitalno-energetskim tijelom. Svi mi uživamo gledati vitruozne plesače i vrhunske sportaše, nazivajući ih majstorima i čarobnjacima u njihovoj disciplini.
Proširenje i uzdizanje svijesti ne tiče se nikakve meta-fizike ili duhovnih nebuloza. To je samo i jedino posljedica uzgajanja pažnje. Naša pažnja je ono najdragocjenije što posjedujemo. Zato je sve u našoj okolici usmjereno na odvlačenje naše pažnje od nas samih. Pažnja se najlakše hvata induciranjem straha. Adrenalin u krvi naglo raste, mišići su spremni za akciju, probava se isključuje. Zato globalni mediji najčešće koriste strategiju izazivanja straha, nebi li zadobili našu pažnju. Oni nas pokušavaju uvjeriti da je situacija u svijetu naša životna situacija i tako sam naš život. Ukoliko povjerujemo u tu smicalicu, loše nam se piše, jer će životna situacija straha estrahirati našu životni energiju i ugasiti naš imunski sistem.
Kompjuteri i mobilni telefoni odvlače nam pažnju od našeg fizičkog tijela. Njihovom pretjeranom konzumacijom se naša pažnja potpuno fokusira na te uređaje i zaboravlja na tijelo. Težište ili referentna točka bića time se iz tijela i srca kao središta njegove pažnje, premješta u nešto vanjsko, nama strano. Ono što danas izgleda kao slatka zabava i korisni uređaj, može nas uskoro koštati naše suverenosti. Bez tijela, kao našeg težista i referentne točke, naša pažnja je na milosti i nemilosti stranim osvajačima u potrazi za hranom. Nismo li već spomenuli? Energija prati pažnju! Ako hakiram vašu pažnju, imam dostup do vaše energije. Pažnja bez energije (tj. tijela) je lak plijen i kratkotrajan fenomen. Pažnja zavarena sa tijelom je garant suvereniteta i temelj daljeg osvještavanja. Jaka pažnja u slabom je također osuđena na skoru propast. Zato se ovaj totalni svjetski rat protiv stanovništva vodi na dva fronta: odvratiti pažnju i uništiti tijelo ka njenog nosača i hranioca. Tijelo je za pažnju poput majke za dijete. Odvojite li dijete od majke i lako ćete od njega napraviti psihopatu.
Posvetimo se sad malo fenomenu hvatanja pažnje. Postoji slobodna pažnja i zarobljena pažnja. Zarobljenu pažnja dijelimo na onu direktno i indirektno zarobljenu. Ova posljednja se tiče fenomena grupe, kolektiva ili egregora. Odustajanje od naše individualnosti time što se emocionalno i mentalno podredimo dinamici krda, imam za rezultat da smo konstantno dostupni za automatski update, iliti nesvjesnu kontrolu od strane egregora kojem pripadamo.
„Radio sam cijeli dan i sad ću se opustiti uz TV ili neki film.“
„Moram se malo informirati pogledavši vijesti.“
Kome poklanjamo svoju pažnju, tu najdragocijeniju stvar koju imamo? Kome poklanjamo našu životnu energiju, tu najdragocijeniju tvar koju posjedjemo? Poklanjamo li je prvenstveno živim tj. analognim stvarima i bićima ili onim mrtvim tj. digitalnim?
Usmjeravamo li našu pažnju istovremeno sa većom grupom ljudi na jednu zajedničku ideju ili to radimo samostalno? Uzmimo kao primjer okupljanja u crkvi. Tamo je pažnja obligatorno vezana na svećenika i treba poštivati ustaljeni protokol. Tu nema mjesta za ikakvu improvizaciju, neki čin slobodne volje. To je mjesto izvan našeg svijeta demokracije, slobode govora i diskusije. Sličan primjer u digitalnom svijetu je TV. Tamo pratimo program sa većom skupinom ljudi i nikakva aktivnost sa naše strane se ne zahtijeva. Naša pažnja je pritom potpuno pasivna. Mi upijamo, konzumiramo sve što nam se nudi. To je također svijet u kojem nema spontaniteta i slobodne volje. Ne možete promjeniti televizijski program niti debatirati sa voditeljem programa. Psihološki tip vjernika i ovisnika o televiziji je isti tip pasivnog potrošača. U oba slučaja pasiviziranje pažnje dovodi do stanja polu-sna, sličnog hipnozi, u kojem je konzument još prijemčivljiji za „naredbe“ i programiranje. Ukoliko pojedinac nije gospodar svoje pažnje, onda je to zasigurno netko drugi. Pasivizacija tijela, tipična za posjetioce crkava kao i za foteljaše pred televizijom, uvijek je znak podložnosti za moguću krađu pažnje-energije. Da li je danas moralnije slušati slatku uspavanku netflix-a ili svećenika, ili gorki vrisak istine naše brutalne stvarnosti.
Potpuna pažnja uvijek implicira budnost svih pet čula. Ukoliko su samo dva od njih isključena (poput njuha i okusa, što je tipično za teži oblik gripe), pažnja je okrnjena i naša interpretacija svijeta može biti lažna. Upravo su njuh i okus dva čula koju digitalna ne-stvarnost ne može simulirati. Nije li projekt plandemije zapravo projekt potpune digitalizacije ljudi i njihovog premještanja u neki paralelni, virtualni svijet, neku vrstu digitalnog koncentracionog logora ili je to samo postepena neutralizacija, da umirući niti ne primjeti.
Aktivna budnost, neophodna za istraživanje preko interneta zahtijeva pažnju savim druge kvalitete. Tako danas možemo uvidjeti da se svijet ljudi podijelio na dva tabora. Na one pasivne konzumente informacija i one aktivne istraživače. Prvi tabor je onaj gdje se zahtjeva i odobrava pasivna i nekritička pažnja, tj. apsolutna poslušnost. Drugi je onaj tabor gdje borave slobodni istraživači, kojima slatkoća i toplina tipična za fokus pažnje stada, ne samo da ne donosi nikakvo zadovoljstvo, već stvara alergijsku reakciju.
