bijes – zivicovjek.org

Naučili smo da je bijes vitalna reakcija našeg bića na situaciju u okolini. Naučili smo da treba spriječiti da bijes postane inner job i da nas pojede iznutra. Uzmimo kao primjer da smo donijeli odluku koja se pokazala neekonomičnom ili štetnom po zdravlje. Što učiniti? Kako se postaviti? Dali se prepustiti našem intimnom građanskom ratu i ekploziji bijesa ili trezveno sve staviti na papir i sagledati situaciju. Na kraju krajeva, još smo živi. To nam daje priliku da koliko toliko popravimo situaciju.

Situacija je uvijek teža ukoliko odluku nismo donijeli samostalno. Netko nas je gurao i nagovarao i mi smo pod pritiskom pristali. Takva situacija se dogodila i trebamo je probaviti. Najveća pouka koju možemo izvući iz jednog takvog iskustva je da se ubuduće više ne smijemo dozvoljavati „lukzus“ da se netko drugi upliće u donošenje naših odluka.

Proces donošenja odluka je svetinja. Svaka odluka može biti ona zadnja u našem životu. Zato nema ni malih ni velikih odluka. To je čista kvantna fizika, čisto čarobnjaštvo. Mi odlučivanjem sudjelujemo u oblikovanju stvarnosti. Važnost tog akta se nikako ne može precijeniti. Duhovno-energetski aspekt donošenja odluka jest i mora ostati primaran onom ekonomsko-materijanom. Energija uvijek vidi dalje u budućnost, ima širu sliku i bolje razumjevanje kompleksnih situacija. Sve mogućnosti se moraju trezveno sagledati i vrlo ozbiljno razmotriti.

Vremenski pritisak u vrijeme donošenja odluka nije pozeljan, ali je ponekad neminovan. Zato je poželjno stvoriti svoj ritual centriranja, par pokreta i disanja kojima fokusiramo svu našu paznju u sadašnji trenutak. Potrebno nam je doeseći stanje da odluku donese naše kompletno biće, a ne jedan njegov fragmenti ili nekoliko njih. Jedan od primjera je da samo računamo moguću kratkotrajnu dobit ili se potpuno prepuštamo osjećajima.

Trezvenost i cjelovitost su dva stupa na kojima počiva svaka odluka zbog koje se nećemo naknadno žaliti. Taj naknadni proces samokažnjavanja je ono sto doslovno ruinira naše vitalno biće. Stvara se raskol u vremenu i prostoru naseg energetskog bića. Pokušavamo vratiti vrijeme unazad i otjerati onaj dio sebe koji je učinio grešku. Greške u suštini niti ne postoje. Postoje samo odluke i iskustvo na osnovu lojeg učimo i rastemo u svjesnosti. Jedino što se moće smatrati greškom je bijes prema samom sebi, koji se može manifestirati kao kajanje, žaljenje, mržnja ili čak i euforija.

Studij ratnih strategija i školovanja vojnika može se pokazati kao vrlo koristan u cilju jačanja integracije svog duha. Život vojnika je sveden samo na ono najosnovnije. Nema viška odjeće, obuće, vremena ili hrane. Nema vremena za žaljenje, samo za donošenje odluka- nareženja i njihovo kasnije bezpogovorno izvršavanje. Razlka između vojnika i duhovnog ratnika je samo u tome tko donosi naređenja. Ratnik nema nadređenog osim apstrakne sile namjere, koju možemo zvati duh svemira.

Dobra vojna škola je poput dobre obuke vrhunskih sportaša. Mentalni trening je kod sportaša važniji, jer je kod njih naglašeniji ego i sloboda kretanja. Kod vojnika je mentalni trening uplementiran u ritual svakodnevnice.

Čarobnjaci drevnih civilacija su odavno primjetili koliko je važan naš stav i ponašanje u svakodnevnici. Oni su doslovno vidjeli da društveno uređenje oko nas srše svu našu raspoloživu energiju. Prosječnom čovjeku na kraju dana ne preostane ni trunke energije za sječanje snova ili svjesno sanjanje. Bilo kakav duhovni napredak ili rast njegove energije je onemogućen samom činjenicom da smo društveno biće.

Kako skovati adekvatnu vojnu strategiju za preživljavanje i napredak u doba ovog aktualnog totalnog ali nevidljivog rata? Ignoriranje činjenica i romantiziranje situacije je pogubno i poražava nas već u startu. Ogromna većina ljudi je do kraja 2020-te godine tiho odlučila podržati nametnutu agendu ili zločin potiv čovječanstva. Njihova taktika je priznati svoju nemoć i prepustiti se toku događaja. Osjećaj bespomoćnosti i zbunjenosti je lako prizvati. Svi smo nekad bili djeca ili smo bili bolesni, jako umorni ili pospani. Da li se ti bio-roboti kojibespogovorno slijede i podržavaju sile koje su u ratu sa čovjecanstvom sjećaju kad su potpisali svoje ugovore o suradnji?

Izmedu stanja pasivne bespomoćnosti i stanja moći, prvo se javlja bijes. On nas podsjeća da smo živi i da imamo energiju za borbu, za donošenje vlastitih odlukai da imamo snage za neposlušnost naspram institucija društvene zajednice. Neposluh prema kolektivu jedan od osnovnih karakteristika suverenog čovjeka. Stari čarobnjaci su slobodu definirali kao slobodu od kandži društvenog sistema. Bili su u pravu! Danas se protiv čovjecanstva vodi vojno-magijski rat. Obrambena strategija mora biti uskladena sa onom napadačkom, dakle individualac se takoder brani vojno-magijskim metodama.

Nije li slučajno da je prvi korak u učenju čarobnjaštva (ili subjetivne kvantne fizike) pastajanje ratnikom? Samo kao ratnik, čovjek može opstatii u ovom svijetu grabežljivaca. Do 2020-te godine smo se lako mogli zavaravati da živimo u svijetu humanosti. Danas je to moguće samo osobama ili bićima zamagljena uma. Razotkrivanje malih i velikih laži koje nas okružuju i truju, je poput rastjerivanja magle u našim glavama, otrovne magle.

Očekivati skori kraj ovog rata je kontraproduktivno. On zapravo nikad ne smije prestati, jer će nas to lišiti onih dragocjenih mučitelja, koji nas iz dana u dan, iz minute u minutu, podsjećaju da ukoliko ne uzmemo naše živote u svoje ruke, oni ne vrijede ni pišljiva boba. Najveći poklon koji nam je darovala ova neugodna situacija globalnih razmjera je upravo taj globalni mučitelj u obliku zakona, normi, ograničenja, prijetnji, neizvjesnosti i još štošta drugog.

Prevencija kajanja je prevencija fragmentacije bića.

Bijes nastaje kao reakcija na uskraćivanje naših osnovnih prava i potreba.

Bijes je pokazatelj da postoji neravnoteža između pojedinca i njegove okoline.

Fenomen kolektivnog bijesa, koji je aktualna „pandemija“ izbacila na obalu društvene svijesti, je jedan posve novi fenomen. On je nastao je kao reakcija na nelogične, ali vrlo stroge restriktivne mjere, pod izgovorom učinkovitog suzbijanja te iste nelogične pandemije. Nakon godinu dana higijenske dikatature, sustavnog zastrašivanja i maltretiranja na svim nivoima, sve su glasniji oni znanstvenici, koji su današnje stanje društva pogledali kroz povećalo oštre pažnje i bez a priori predrasuda. Postalo je jasno kao dan, da mi kao kolektiv, imamo problem sa iracionalnim faktorom bijesa, kojeg se ne da jednostavno pospremiti ispod tepiha, izbrisati sa delete tipkom, vratiti cijeli proces unazad ili jednostavno sve zaboraviti.

Norme društvenog ponašanja nam nalažu da se bijes, ljutnja i mržnja moraju potisnuti, jer su neprihvatljivi kao način komuniciranja i izražavanja unutar socijalne sredine. Zbog njihove nepoželjnosti i odbojnosti je ispoljavanje tih osjećaja doslovno zabranjeno. Ipak nitko se nije pobrinuo da se pojedinci nauče kako se odnositi prema tim „negativnim“ emocijama. Jeste li na primjer uopće znali razliku između ljutnje i bijesa? Ljutnja navodno ima usmjerenje na nešto konkretno. Bijes je nasuprot ljutnji jedna difuzna sila, koju je teže izolirati, komprimirati i svrsishodno usmjeriti.

Umjesto da nas poduči kako se suočiti sa našim strahovima, porazima i bolovima, našli smo se na udaru jedne pretjerano brižne države i njenih institucija, koja je čak i definiciju imuniteta prilagodila aktualnoj situaciji. Tako se danas pojam imuniteta smije isključivo vezati samo uz direktnu posljedicu cjepljenja. Imunitet kao posljedica zdravog načina života, tabuiziran je i prognan iz medicinskog diskursa.

Zapadna kultura je odučila ljude kako se odnositi sa bijesom. Ipak on nije nešto a priori negativno. Ako mu posvetimo svu našu nepodjeljenju pažnju, bijes se može pretvoriti u nešto pozitivno, konstruktivno. Bijes nije ništa strano. To je naša energija, koja može postati inicijator procesa buđenja i promjene kod onih discipliniranih i samosvjesnih pojedinaca. Bijes treba sagledati kao neutralnu i kreativnu sila.

Kako se strateški postaviti prema bijesu? Bijes je dio našeg intimiteta i stoga prvenstveno zahtijeva pažnju, vrijeme i posvećenost, dakle samoću. Svaki drugi stav prema njenu osim strahopoštovanja je pogrešan i ne vodi ka rastu svijesti i životne energije. Ono što mi danas moramo naučiti je kako se postaviti u odnosu na bijes i kako tu vitalnu silu uključiti u transformacijski proces ili proces obnove i lječenja. Tako bijes može postati osnova našeg eliksira dugovječnosti.

Odgojeni smo da kretanje može ići samo naprijed, da sve mora samo rasti i da sve mora biti bezbolno. Odučeni smo od mogučnosti da si dozvolimo doživjeti poraz i iz njega više naučiti i napredovati, nego od pobjede. Odrasli smo u romantičnom svijetu anđela čuvara i djeda božičnjaka koji daruje samo one poslušne. Unutrašnji konflikti ne smiju izaći na površinu javnosti. Bijes nema šta tražiti u krugu porodice i zajednice. On mora ostati „inside job“. Kako onda izbjeći njegovo ispoljavanje u auto-agresivnom smislu? Što govore podaci o ekponencijalnom porastu alergijskih reakcija i auto-imunskih bolesti.

Bijes je aktivna reaktivna energije koja zahtjeva promjene, ruši blokade, ostvaruje dotad nepojmljivo. Bijes ne možemo jednostavno pohraniti u ladicu i zaboraviti, jer će kad tad tamo izbiti „požar“.
Naše društvo je prognalo bijes u podzemlje i ilegalu. Samo necivilizirani ljudi su bijesni. On je dozvoljen samo na kolektivnom planu. To je onaj izmanipuliri bijes koji koristi individualnu frustraciju za društveno-političke ciljeve. Taj hakirani bijes se onda koristi u svrhu izazivanja i vođenja ratova.

Bez bijesa nema transformacije, skoka u novu fazu postojanja. Demokracija, osobito neoliberalna, je bijes kontrolirano izolirala na sportske terene i protestne skupove. Atualnom zabranom demostriranja i odgodom svih sportskih manifestacija se društvo našlo u situaciji pretis lonca kojem prijeti eksplozija. Nasuprot bijesa rezidira rezignacija. Ona je doslovce ugovor o kapituaciji, iako naizgled liči samo kao pakt o primirju. Rezignacija je drugo ime poslušnog građanina sadašnjice.

Bijes postoji nebi li rastjerao maglušinu oko naših glava i rastrgao koprenu matrix-a sa naših očiju. Ono što je sada prijeko potrebno, je trezveno razotkrivanje svih činjenica, nepravilnosti, manipulacija i laži. Vrijeme je da se sva istina iznese u javnost. Vrijeme je za full disclosure!