Webinar – Virtualni čovjek u virtualnom svijetu

Virtualan;

Definicija
1. a. koji postoji u prividu ili proizlazi iz privida, a ne iz realnosti; nestvaran, izmišljen b. fil. koji se nalazi ili koji je prisutan u nekoj drugoj stvarnosti c. lingv. koji se odnosi na jezik kao sustav (langue) za razliku od govora koji pripada aktualnoj stvarnosti (F. de Saussure) d. potencijalna, moguć
2. inform. koji je računalno stvoren; umjetni, prividan, internetski

Iako smo mi sami ovu riječ uglavnom vezali za kompjuter i njihovo terminologija jasno je da je ona mnogo šireg značenja. Virtualno je ukratko nešto što je izmišljeno, što u biti ne postoji, prividno, privremeno, ovisno. Stoga koliko je vaše ime i prezime stvarnije od imena na kompjuteru, ili koliko je vaša adresa stvarnija od kompjutorske adrese. Prije virtalne pošte i virtualnih adresa imali smo običnu poštu (imamo je i sada) koja je također virtualna. Imena ljudi, gradova, ulica su također izmišljena sa određenom svrhom. Čovjek koji prebiva u tom izmišljenom svijetu i smatra ga stvarnim nije u dodiru sa stvarnošću pa se može smatrati virtualnim. Svijet papira nije nimalo stvarniji od svijeta digitale. Jedina razlika leži u mediju pohrane virtualnh podataka. Veliki duhovni učitelji nas uče da je i sam materijalni svijet iluzija, da njegov privid leži u umu pojedinca, što je djelomično uspjela potvrditi i znanost kroz kvantnu fiziku. Pitate li se zašto je kvantna fizika zaustavila svoj razvoj u posljednjih 100 godina. Tema o virtualnosti materijalnog svijeta prilično teška i nije samoevidentna pa ju je nezahvalno pokretati, ali sa druge strane koliko je teško uvidjeti da je pravno-administrativni svijet virtualan i u stvarnosti ne postoji!. Neka to bude početak istraživanja za sve ljubitelje sistema i konvncionalnosti konformističkog sna poznatijeg i kao američki san, jer kako je rekao George Carlin: “Američki san možete živjeti samo ako spavate!”

 

 

Fenomenologija psihodelije ili temelji bio-transhumanizma

Došlo je vrijeme da se znanost psihodelije izvede iz kućnog pritvora i postane javno dobro. Njena implantacija u kulturu našeg bolesnog post demokratskog društva, koje neminovno klizi ka totalitarnom režimu, je neophodna za opstanak vizije boljitka. Upravo nam znanost psihodelije može pomoći u onoj inicijalnoj fazi razvoja bio-transhumanizma, nebi li on postao privlačan i ozbiljan konkurent onom tehnološkom.

Ono što je danas neophodno potrebno je da se tematici upotrebe psihodeličnih sredstava pristupi otvoreno i trezveno, bez predrasuda, neutemeljenog straha i cinizma znanstveno-religioznog ega. Upravo taj ego, čija ispostava postoji u svima nama i biva instalirana procesom socijalizacije (školovanja-sazrijevanja), je zaslužan za onaj osjećaj odvojenosti od svega oko nas, dajući nam istovremeno osjećaj posebnosti, gotovo ekskluzivnosti. Ego je taj koji nam govori da smo mi kao ljudsko biće (prvenstveno pripadnik bijele rase; plava kosa i plave oči su dodatni bonus) jedino biće u univerzumu stvoreno po liku i naličju Boga. I naravno, on nam govori istinu, ukoliko smo identificirani sa njim. Ego jest stvoren po liku i naličju vrhovnog ega i naš je problem što jednu inteligenciju globalnog ega zovemo Bogom. Ako po jednoj strani tvrdimo da je Bog sveukupnost postojanja, onda je prosto uvredljivo tvrditi, da je jedan mikronski dio njegova stvaralaštva (čovjek), njegova savršena kopija.

Ego je destruktivni narativ koji se vremenom pretvara u tiranina. On je ono što zovemo “društveno biće” koje čini suštinu svijesti osobe. Sviješću odrasle osobe vlada ego. Svijest modernog čovjeka je zarobljenik ego-ideologija, poznatih kao znanstveni i religiozni koncepti (dogme). Osoba je tvorevina ega, tog karaktera koji tumara našom glavom.  Ego je onaj konstantni, uglavnom cinični glas koji sudi sa visine o svemu oko sebe. Definicija njegovog postojanja je odvojenost od okoline, što je energetski gledano, absurd. Ego je zid koji nas odvaja od duhovnosti, zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od stvarne magičnosti svijeta. Upravo psihodelične supstance imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Razbijanje barijere ega je razbijanje monopola znanstveno-religiozne dogme, razbijanje barijere koju našu percepciju drži prikovanu za ono dosadno, depresivno, poznato. Svijest djeteta nije ego svijest, već više svijest odraslog psihodelika privremeno oslobođenog terora ega. Ego je zid koji nas odvaja od spiritualnosti. To je zid unutarnjeg dijaloga koji nas odvaja od magičnosti svijeta. Psihodelici imaju moć da ušutkaju taj žamor u našoj glavi, da uklone ego sa pozornice  bića i omoguće čistoj percepciji da uskrsne u novonastaloj tišini. Njihova uloga je da otvore nove perspektive u ukažu na postojanje alernativog puta vrijednog daljeg istraživanja.

Po drugoj strani ego je temelj i suma svega što zovemo naša ličnost, osobnost, karakter, status, naša osobna povijest. Sa cijelom tom strukturom ega mi nismo bili rođeni. Sjetimo se kao smo kao dijete bili, slobodni, neustrašivi, kreativni, maštoviti, sretni i ispunjeni smislom životom. Bili smo ispunjeni osjećajem povezanosti sa svime oko nas. Biće djeteta je jedinstveno u onome što upravo čini. To je ono što znanstvenici psihodelije zovu stanje integralnosti mozga. Slika neuronskih veza našeg mozga je u djetinstvu bila drugačija nego je danas, kad smo važni, odrasli, pouzdani, agresivni ili pak depresivni. Slika neuronskih veza mozga odraslog,  čovjeka pod utjecajem psihodelika, je vrlo slična onoj djeteta.

Za rušenje negativno nabijenog mita o psihodeliji je potrebno iznijeti i više puta ponoviti nekoliko činjenica. Postoje nekoliko psihodelika koji nit stvaraju ovisnost, niti štete konzumentu, ukoliko se pravilno koriste. U tu grupu spadaju LSD, magična gljiva (Psilocybin) i Ayahuasca (DMT). Oni su zaslugom političko-medijske kampanje američke vlade tokom vijetnamskog rata, nepravedno svrstani u grupu sa ostalim opijatima (tipa Heroin, Kokain, …). Prinzip djelovanja ovih pozitivnih ili duhovnih psihodelika je isključivanje ega i stvaranje čitave mreže novih neuronskih veza u mozgu, koji za posljedicu imaju dugoročno ljekovito djelovanje (lječenje depresije i PTDS-a) ili pak otvaranje novih perceptivnih uvida principom ukidanja osjećaja odvojenosti, koji nam ego nameće. Utišavajući naš um- ego- unutrašnji dialog, ti duhovno-evolutivni psihodelici nas otvaraju prema stvarnom svijetu koji nas okružuje, svijetu kakav on zaista jest, bez koprene ideologija romantike.

U drevnim i današnjim šamanskim sistemima diljem  svijeta, se fenomenologija psihodelije isprepliće sa sistemom duhovne inicijacije. Cilj svakog istinskog duhovnog puta je spajanje i upravo psihodelici podstiču taj proces. Psihodelici to čine tako što isključuju mehanizam ega time što stvaraju drugačije i bogatije neuronske veze u mozgu. To se danas lako može vidjeti i potvrditi slikanjem aktivnosti mozga. Vrsta neuronskih veza u mozgu određuje kvalitetu i spektar naših razmišljanja. Upravo one bivaju fiksirane procesom našeg društvenog sazrijevanja. Shodno tome, sloboda mišljenja ne postoji izvan ograničenja neuronskih veza. Mi, kao odrasle osobe, zapravo smo izgubile hardware za slobodno, kreativno razmišljanje. Samo ona nekolicina slobodnih umjetnika, filozofa i ostalih heretika, je u stanju kritički-kreativno razmišljati.  Uloga psihodelika je upravo u servisiranju našeg hardware-a, da nam omogući prve korake u buđenju iz romantičnog sna ega. Oni su tu da nas resetiraju i inspiriraju.

Sve tradicionalne duhovne prakse imaju isti cilj kao i psihodelici: isključivanje ega kao mehanizma blokade i ograničenja naše percepcije. Što nam pak ostaje kad se isključi mehanizam ega? Zapravo tek tada pravi i nadasve bogatiji život počinje. Mi postajemo poput djeteta koji uživa u čudu života, svijesti i istraživanja. Nije li i Isus jednom rekao, da se u raj može ući samo ako ponovno postanemo dijete? Psihodelička znanost je upravo ukazala i dokazala postojanje tog evolutivnog portala. Čim se ego utiša, javlja se osjećaj da smo svi mi dio jedne velike ljudske porodice i kao takvi povezani sa ostalim biljnim i životinjskim porodicama. Duhovna terapija psihodelije se sastoji u tome da nam ukaže na naše potisnute traume iz života, koje su se pretvorile u fizička oštećenja mozga i pomogne nam zaliječiti ih. Ipak, bez trunke trezvenosti i sposobnosti fukusiranja pažnje, što skupa čini  jedan zdravi odmak od „naših“ misli i emocija, eksperiment psihodelije se pretvara u bijeg od života, tj. zabavu.

Zajedno sa komunizmom, LSD je proglašen američkim neprijateljem broj 1. Carlos Castaneda je, svojim knjigama sa područja fenomenološke antropologije, bio glavni promotor kulture psihodelije u kasnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća.  Kad se politika vlasti promjenila (Nixon) i sam Castaneda je počašćen posjetom i jasnim upozorenjem onih „ljudi u crnom“ da prestane pisati na tu temu. Izvještaji o vlastitim iskustvima sa psihodeličnim biljkama, pod budnim okom njegovog  šamanskog učitelja, izostali su u njegovim budućim knjigama.

Danas stasava nova, trezvena kultura psihodelije, koja se direktno nadovezuje na iskustva fenomenološke antropologije. Sada je sasvim nedvojbeno, nakon toliko znanstvenih istraživanja na polju psihodelije, da stručna i kontrolirana upotreba psihodelika može pomoći cijeloj civilizaciji u prevazilaženju nedoumica i stvaranja novih vizija budućnosti, bez ikakvih štetnih posljedica.