Definicija zajednice
Zajednica je skupina, družina živih ljudi (ne građana, ili osoba bilo koje vrste) koji stupaju u društvo radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva po anarhijskom modelu. Zajednica nije igdje registrirana i nije dio javnog zapisa bilo kojeg javnog registra. Pristupom zajednici, njegovi članovi se prema postojećem sistemu deklariraju kao živi ljudi privatnog individualnog karaktera (nitko nije osoba, nikad nije bila niti to može postati, svi smo oduvijek živi ljudi. To što se neko identificira sa osobom to je drugi par rukava). Neformalna udruga građana ili građanska inicijativa nisu sinonimi za ovo društvo, jer nema naziv udruga, niti su u pitanju građani, već živi ljudi.
Smisao zajednice
Smisao ove zajednice uočava se u njegovu članstvu, a to su živi ljudi. Svaki živi čovjek je Suveren i sam sebi autoritet. Nitko nema ikakva prava nad njime i njegovim životom. U sadašnjem trenutku smanjene svjesnosti i općeg neznanja svijetom vladaju organizacije zasnovane na demonskom principu poslušnosti, straha i prisile protiv kojeg je čovjek kao individualno biće izgleda gotovo nemoćan. Pojedinačna snaga i utjecaj svijesti raste udruživanjem živih, hrabrih ljudi u ovakvo društvo, te tako i utjecaj, ali i širenja svijesti, koje kao melem liječi duhovne i psihološke rane uspavanih.
Obzirom da je individualcu jako teško samome izići iz sistema, ovo društvo će se ustanoviti kao određeni servis, ali i riznica znanja za sve moguće pravne probleme prilikom proglašenja samog sebe živim. Svaki član društva, kada društvo postane pravomoćno smatrat će se automatizmom slobodnim kao da je i sam napisao dokument kojim se razdružio od servisa države. Društvo, ovisno o tome koliko će ljudi biti spremno pomoći i samoinicijativno će pružati zaštitu i pomoć u svakom smislu. Masovnost je za svakoga bitna, a pogotovo za ljude koji nisu baš sigurni u to što rade, a pri tom mislim prvenstveno na agente sistema. Osim toga ovakvo društvo kreira novu kolektivnu svijest. Društvo će provesti sve moguće pravne akcije koje se temelje na znanju i duhovnim spoznajama članova, kako bi prelaz iz sistemskog u živo samoodgovorno djelovanje bio što je moguće lakši.
Namjera zajednice
Namjera zajednice je omasoviti i olakšati samodeklaraciju živog čovjeka (objavu o nepostojanju osobe), zatim stvoriti koherentnu skupinu u kojoj će se ljudi međusobno pomagati, ali naravno sve po želji i bez ikakve obaveze. Takva usredotočena energija ubrzat će manifestaciju ideje o slobodi van sistema porobljavanja. Također namjera je stvoriti ozračje slobode i istine koje kad jednom opije i zarazi ljudski um i dušu više nikada neće moći biti zamijenjeno nekakvim falšim ili vještačkim životom.
Registracija zajednice
Zajednica nije nigdje registrirana, niti će tražiti dozvolu za osnivanje, a isto tako niti priznanje. Suveren ne treba priznanje. Jedini potez kojeg će zajednica napraviti prema trenutnim institucijama je obavijest o osnivanju, namjeri i svrsi društva. Ukoliko dotične institucije ne reagiraju na našu obavijest i ne protive se ikakvim zahtjevom, jasno je da naši međusobni interesi nisu u sukobu, te da ne uzurpiramo svojim postojanjem ičija prava.
Pravna pozicija zajednice
Zajednica nakon pravomoćnosti zauzima vrhovnu poziciju u pravnom poretku, izvan ustavno- pravnog poretka neživih korporativnih tijela. Zajednica konačno uspostavlja izvorni pravni poredak sa živim čovjek svjesnim svojeg božanskog porijekla ta temeljnom vrednotom i izvorom svega. Ovo je superiorna pozicija kakva i priliči čovjeku, jer čovjek je, svi to znamo ali se ne usuđujemo izreći, superiorno biće najvišeg mogućeg potencijala te se ovim činom on stavlja na svoju prirodnu poziciju. Nijedno korporativno pravno tijelo ne može tumačiti niti suditi ovom društvu, jer zakoni korporativnih tijela na prepoznaju ovu pravnu poziciju i ne mogu suditi o nečemu čega u njihovim zakonima nema. Sam pokušaj je kršenje od stvoritelja postavljenog pravnog poretka i to povlači određene posljedice.
Pravila zajednice
Zajednica nema nikakva egzaktna pravila, jer pravila ograničavaju izričaj svijesti, ali i daju određeni alibi za neodgovorno i egocentrično ponašanje. Ako bi postojao velik broj pravila čovjek bi u društvu plivao između njih i pozivao se na njih čime ne bi razvijao svoju svijest u upoznavao svoju božansku stranu već bi isključivo učio i razvijao instinkte za izbjegavanje posljedica kršenja pravila ili tražio rupe u istima, točno na onaj način kako se danas u sistemu radi. Kriminal koji se eventualno dogodi neće biti valoriziran pravilima i zakonima već potpuno drugačijim načinom kakav nikada do sada nije viđen u nijednom društvu modernog doba.
