Iluzija dualizma razlučuje suprotnosti prihvaćanja ili odbacivanja. Tako osobe zaključane u relativnom svijetu matriksa neke stvari prihvaćaju, a neke odbacuju. One koje su u skladu s njihovim znanjima prihvaćaju, druge odbacuju. Zna se dogoditi da neke stvari osoba i želi i ne želi pa dolazi do sukoba prihvaćanja i odbacivanja. Unutarnji sukob relativnih vrijednosti i značenja projicira se na desktop stvarnosti – svijet.

Psihologija je pokušala djelomično uhvatiti se u koštac s ovom šizmom. Pomirbom unutarnjih sukoba psihologija ne pokušava promijeniti svjetovne okolnosti, već želi dobiti koliko-toliko zdravu osobnost, koja može funkcionirati kao društveno biće. Ako osoba na vrijeme izvršava svoje obaveze, nije na drogama, nezdravo se hrani, ne ruši vlast, ona neće biti psihološki tretirana, jer se smatra zdravom, nema unutarnjeg konflikta. Takva osoba može biti duboko nesvjesna i u neznanju, ali u psihološkom smislu smatra se zdravom. U psihoterapiji, koja se uglavnom bavi ostacima dječjih trauma i psiholoških obrazaca koje su temelj psihološkog stanja odraslog, psiholozi preporučuju apsolutno prihvaćanja svih svojih osobnosti. Ako unutar tebe postoje (samo)ubilački nagoni frustriranog djeteta, to dijete trebaš prigrliti, reći mu da ga voliš, čime liječiš tu dječju ranu, a osobnost postaje kompaktnija – snažnija.

Svi negativni dijelovi trebaju biti prihvaćeni, pod pretpostavkom da su oni pozitivni već prihvaćeni, što je normala, kako bi nestao unutarnji sukob. Ovaj princip poznat i kao „Prigrli svoju sjenu“, u kojem je sjena jungijanski princip nesvijesti.

Bilo koji dijelovi osobnosti, koji bi obično pripadali Egu da su integrirani, ali su potisnuti zbog kognitivne ili emocionalne neusuglašenosti, prelaze u Sjenu. Specifični sadržaji Sjene mogu se promijeniti, u zavisnosti od stava Ega i toga koliko se on može braniti. Općenito govoreći, Sjena ima nemoralan kvalitet ili kvalitet koji je na “lošem glasu”, a sadrži karakteristike osobnosti koje su u suprotnosti s običajima i moralnim pravilima društva. Ona je druga strana Ega.[1]

Svi neprihvaćeni dijelovi prelaze u podsvijest i djeluju prikriveno te trebaju biti pronađeni i prihvaćeni kako bi psiha ojačala. Kad pronađete te dijelove, prihvaćate ih riječima: „I to sam ja“. Ova metoda prihvaćanja samo se djelomično podržava u psihologiji. Ona podržava osobu u prihvaćanju svojih dijelova, ali ne podržava prihvaćanje svih životnih situacija. Ako je situacija stresna za ego, on je treba odbaciti/promijeniti, jer nepovoljno na njega djeluje. To također ima smisla ako je ego preslab i konstantno gubi energiju u izvanjskim konfliktima. Tek kad ego postane snažan, terapeut bi trebao ohrabrivati osobu da ne izbjegava ikakve životne situacije.

Svi ovi procesi jako su kompleksni i dugotrajni zbog škakljivosti i subjektivnosti teme, te je usklađenje terapeuta i klijenta jako teško. Ovi procesi mogu trajati jako dugo i biti uspješni samo ako je terapeut osoba koja je vrlo svjesna svih ovih procesa, gotovo mudrac.

[1] https://jungpsihologija.wordpress.com/2016/06/06/sjena-ega/

Psihologija je jedna od najmlađih „znanstvenih“ disciplina, stara nešto više od 100 godina. Zadaća je iste proučavanje čovjekova duševnog stanja i otklanjanja problema ili „bolesti“ psihe. Ta „bolest“ jest razlog zašto se psihologija svrstava i liječenje i pripada liječničkoj struci. U negdašnja vremena psihološki poremećaji su se pripisivali urocima, vradžbinama, zlim duhovima i drugim nevidljivim pojavama. Mnogo ljudi je u to vjerovalo i bez obzira što danas to izgleda jako primitivno naspram „znanstvenom“ psihološkom pristupu, nemojte ovakva objašnjenja odbacivati odmah, bez imalo proučavanja ili promišljanja.

Moji duhovni autoriteti dvojako gledaju na psihologiju. Jedni na nju gledaju kao na odličan alat na putu k beskonačnom (Sai Baba, Gurdjieff), dok drugi odbacuju istu kao iluziju i gubljenje vremena (Mooji, Ramana). Oni su prihvatili put direktnosti, prečice u kojoj nema mjesta za bavljenje ikakvom iluzijom, kako god se ona zvala i bila znanstvena ili ne.

Opasnost bavljenja vlastitom psihologijom je u tome da osoba pomisli da je ona svoja psiha/osobnost/program i da, uz određene dobrobiti, olakšanja koje pruža psihološki tretman, zauvijek ostane u tom svijetu.

Psihološki tretmani su odlična štaka u procesu učenja hodanja, ali mogu postati zamjena za noge. U psihološkom tretmanu osoba zaglavi u novim prostorima u kojima se osjeća sigurno i prihvaćeno od strane terapeuta da se ne usuđuje niti ne želi izaći iz tog prostora. Budimo iskreni pa recimo da većina osoba niti ne želi jack pot, već samo koju kintu da se osjeća nešto bolje nego inače. Strah od odbacivanja štaka postane prepreka samostalnom hodanju. Psihologija treba biti isključivo alat u dosezanju potpune svjesnosti. Nažalost, danas medicinska psihologija ne služi u te svrhe (lijekovi).

Rasvjetljavanjem podsvjesnih procesa, ono nepoznato sada je dobilo značenje. Koliko god to bilo dobro, značenja ipak ostavljaju mogućnost da se um uključi u terapijske metode i procese raznim tumačenjima i definicijama, kojima će sumnju u izvor problema odvući sa sebe na drugo – nepoznato.

Početkom industrijske revolucije, krajem 19. st, odvlačenjem čovjeka od zemlje i prisilnim trpanjem u gradove pune dima, betona, čelika dolazi do ogromnog i naglog poremećaja u duševnom balansu čovjeka. Radnici bi gubili volju za životom, motiv za radom i bilo je potrebno na neki način izliječiti ih barem do te mjere da su sposobni za rad, tj. podržavanje kapitalističkog sistema.

Službena psihologija svojeg utemeljitelja pronašla je u terapeutu židovskog porijekla – Sigmundu Freudu, koji je srozao čovjeka na puki libido, rekavši da je čovječje primarno biće određeno zadovoljavanjem seksualnih (analno-genitalnih) potreba. Svaki poriv čovjeka je određen libidom. Ovakva krajnje ponižavajuća predstava o bitku čovjeka je postala dominantno prihvaćena u medicini, a Freud je postao otac psihologije. Mnogo ljudskije teorije o čovječjoj psihološkoj dimenziji iznio je Wilhelm Reich, Frojdov učenik koji je vrlo brzo ušao u sukob s učiteljem pa je i izbačen iz komore terapeuta u Austriji. Njegove su metode bile vrlo učinkovite, jer je promatrao čovjeka kroz sve dimenzije i razvio metodu tjelesno orijentirane psihoterapije. Za nagradu od društva za svoj rad i otkriće orgonske energije, kao vrlo bitnog dijela terapeutskog procesa, zatvoren je u zatvor, gdje je i umro, dok su njegove knjige i materijali bili predmeti javnog spaljivanja.

Medicinska psihoterapija se u generalnom smislu svela na psihoanalizu i dilanje tableta od kojih se nakon završetka više ne možete nikako skinuti. Današnji alternativni psihološki pravci uvelike koriste Reichove metode, koje se u biti smatraju ilegalnom terapijom, a njeni zagovornici nadriliječnicima. Glavni cilj gotovo svih današnjih medicinskih tretmana nad čovjekom jest da bude bolestan, glup i nesvjestan, ali u tolikoj mjeri da može raditi i plaćati svoje „obaveze“ i da bude lojalan građanin.

U psihologiji stalno postoji otpor, jer osoba želi sačuvati svoje identitete, svoju bit. U takvim tretmanima nikada se ne dovodi u pitanje stvarnost osobnosti, što je zapravo dolijevanje ulja na vatru. Opasnost psiholoških tretmana u prihvaćanju svojih osobnosti svih oblika i predznaka je u tome da mnogi pomisle da su oni svoja osobnost, da je to ono što njih čini njima. Razvijanje stabilnog ega, koji će se u iluzornom matriksu snažno boriti i neće propasti pod naletom problema, je prioritet. To što će taj nesvjestan ego svejedno prije ili poslije poginuti na trgovačko-egzistencijalnom bojnom polju, pa se eventualno roditi ponovo s istim problemima, osobu, a ni terapeuta ne zabrinjava i nije psihološki relevantno. U momentu kad si postavite i to pitanje ultimativnog smisla, psihologija prestaje biti bitna, jer ne daje nikakav prihvatljiv odgovor. Onda krećete u područje u kojem ne postoji mainstream znanost ili institut s određenim kurikulumom. Onda ste nekako ostavljeni sami sebi ili vam eventualno mogu pomoći svjesni ljudi koji često govore nerazumljivim jezikom i riječima koje se ne mogu definirati. Ali probajmo…

iz knjige “Beznačajna knjiga”