Van brzine, van vremena, delala je Božanska promisao. U nadahnuću, ozarena beskonačnošću svih energija, misli su se preticale i sazdavale! Još uvek jedno, zasad u sebi, nevidljivo stvorenje. Odjednom, buknula je spoznaja, i zadrhtala je, kao oprljena, novim žarom energija ljubavi. U ushićenju radosnom uskliknuo je Bog:
– Pogledaj Vaseljeno, pogledaj! Evo sina mog! Čoveka! On na Zemlji stoji. Materijalan je on! U njemu čestice energija svih vaseljenskih postoje. Na svim planovima postojanja živi. Slika i prilika je on Moja, i u njemu čestice vaših svih energija postoje, zato zavolite! Zavolite ga! Svemu postojećem, radost će sin Moj doneti. On je stvaranje! On je rođenje! On je sve iz svih! On će novo stvoriti biće, i preobratiće se u beskonačnost njegova neprestana ponovna rađanja.Kada jedinstven, umnožen nemerljivo mnogo puta, svetlost nevidljivu bude širio u zajedničku je spajajući, Vaseljenom će upravljati. Podariće radost života svemu. Sve sam mu dao, i u budućnosti pomišljeno takođe mu predajem.
Z V O N E Ć I K E D R I R U S I J E
Vladimir Megre
STVARANJE
4.knjiga
Ja sam ljepota, ja sam more, sunce, rijeka, stablo, šuma, trava, cvijet, planina, oblak… Sve proizlazi iz mene i kreacija (život) nikad ne prestaje. Ja sam prvorazredni alat kreacije i nema nijednog alata iznad mene.
U suštini identičan sam stvoritelju i njegov princip moja je suština. Ne postoji nikakvo odvojeno (zasebno) biće koje treba prepoznati tu identičnost. Ljubav prema sebi (istinskom biću) je ljubav stvoritelja. Lako ju je prepoznati po tome što je neuvjetovana. Ona razumije da su kriminalac i pravednik jedno te isto. Ona je svijesna da unutar bića djeluju i konstruktivni i destruktivni principi, ali ne protežira ili umanjuje ijedan, već vidi iza njih, dalje, u samu srž bivanja gdje se sud o dualizmu gubi, rastopljen u stvoriteljevu jedinstvu i istoznačnosti kompletne kreacije (života). Često osobe koje doživljavaju sebe pravednima, istinitima, u ljubavi, moralnima kad dođu u blizinu učitelja ili čovjeka od autoriteta smatraju kako bi ih ovaj trebao pohvaliti i podariti im više pažnje nego onima koji nemaju takva svojstva/karakteristike. Tada se jako razočaraju kad učitelj više pažnje prida „kriminalcu“ nego njemu „pravedniku“ da često i napuštaju takve učitelje smatrajući ih lažnima-nedostojnima.
Ego želja prosvjetljenja i pozicije duhovnog autoriteta neće nikada shvatiti da je sve isto i da hijerarhija dobro-lošeg ne postoji u biti, te da je stvoritelj koji održava sve na životu jedini autoritet i suveren.
Princip slobodne volje ipak po meni postoji, jer mi nema smisla da je stvoritelj sam svojom voljom kreirao patnju i smrt ovog svijeta. Karma i reinkarnacija moraju postojati isključivo zbog principa slobodne volje. Jer ako netko nema slobodnu volju kako može odgovarati za učinjeno? Po razumu nikako.
Voljenje sebe u svim svojim oblicima i dimenzijama je preduvjet ispoljavanja ljubavi. U holografskom svemiru svaka stanica sadrži sve informacije o cjelini stoga možemo reći da je mikrokozmos istoznačan makrokozmosu. To je jedna te ista stvar bez obzira ne veličinu. Stoga je stvoritelj iz sebe kreirao varijacije, (individualnog čovjeka) i svakog bez obzira na njegova svojstva voli podjednako. U mikorkosmosu čovjek je podjelio sebe na mnogo osoba i osobnosti koje iz njega djeluju, ali na žalost ne voli ih sve podjednako. Ovom analogijom možemo čovjeka i vidljivi svijet smatrati božjim snom, dok je osoba čovjekov san. Dream with in a dream (vidi film Inception).
Da bi čovjek spoznao ljubav stvoritelja mora voliti sve djelove sebe jednakim žarom bez ijednog uvjeta. Uostalom taj kojeg voliš si također ti, također stvoritelj. Ljudi pokušavaju voliti boga, a mrze sebe. Ako mrziš ijedan dio holografski svemir to prenosi na sve djelove.
Ljubav prema sebi nije egoistično-narcisoidna opsjena već gubitak bilo kakvog kriterija rođenog u dualnom dobro-lošem svijetu koji su osnove za prosuđivanje samog sebe, a posljedično tome za voljenje ili mržnju prema istom.
Mržnja prema sebi je mržnja prema stvoritelju čiji si ti odraz. Ta mržnja se projecira u svijet kroz osobu koja mrzi određene ljude i događaje, a drugima se divi (polaritet).
Ljubiti storitelja se nemože lupanjem u srce tri puta i ponavljanjem „Moj grijeh, moj grijeh moj peveliki grijeh“ jer se time produbljava mržnja prema sebi uz jasnu naznaku da nisi vrijedan, da nisi dostojan. Mnogi bi htjeli da i dalje tako nastavite razmišljati.
Ključ je u svijesnosti.
Svijesnost je potpuna usredotočenost na sebe i sve procese koji se događaju unutar tebe, kakvog kod oblika ili izraza bili. Pažnjom usmjerenom na sebe svijest se počinje širiti na dimenzije koja nisu materijalne ili mentalne prirode, čak niti emocionalne. Svijest postaje svijesna i mnogih drugih dimenzija za koje do tada nije znala. Takvim postupanjem ne troši se energija na okolne stvari. Fokusiranjem na okolinu svjesnost se sužava, jer tako čovjek postaje nesvjestan sebe i procesa koji se unutar njega događaju. Njegov doživljaj stvarnosti je uronjen u polusneno/hipnotičko stanje te takav čovjek često postaje ovisan o vanjskim zbivanjima i postaje lutka na koncu društveno-socijalnih previranja.
Agenda sotonske svijesti je u potpunosti prebaciti svijest sa unutarnjeg na vanjsko kako bi se spoznajni kapaciteti čovjeka minimalizirali, svijest umanjila i postala ovisna o vanjskim faktorima. Potpuna svijest je znanje i mogućnost potpunog upravljanja svim funkcijama tijela i zadržavanjem svijesnosti i u trenucima smrti fizičkog tijela. Čovjek doslovno postaje gospodar i života i smrti. Može umrijeti kad želi i „oživiti“ ponovo kad želi. To nije nikakva čarolija već čista spoznaja o smrti kao deluzionalnom elementu.
polje je lijepo, ali ja sam lijepši,
šuma je lijepa, ali ja sam lijepši,
nebo je lijepo, ali ja sam lijepši,
rijeka je lijepa, ali ja sam lijepši,
more je lijepo, ali ja sam lijepši,
planina je lijepa, ali ja sam lijepši.
Ljepota, ali i sve drugo proizlazi iz stvoritelja i ne njegovu je sliku. Čovjek je najbliži stvoritelju i neodvojiv od njega. Stoga je čovjek izvor sve ljepote (ali i ružnoće). Danas čovjek traži ljepotu oko sebe, u prirodi, u odnosima, glazbi, filmovima, knjigama, ali sva ta ljepota je samo odraz onoga tko je traži. Tek kad čovjek postane svjestan svoje ljepote i sebe kao izvora iste zasjat će unutanje sunce.
