Duhovna nas znanost uči da je jedan tvorac sveg živog. Ja ga nazivam stvoriteljem da izbjegnem religiozne konotacije i ideološka ograničenja, jer religiozni bogovi nisu taj univerzalni aspekt o kojem pričam. Stvoritelj je gospodar nad svim životom i bazna iskra svake manifestacije postojanja.
Smrt kao opozicija životu ne postoji, jer samo život jest. Čovjek kao svjesno slobodno biće ima svoju volju i um te može misliti što god želi i hoće. Takvim načinom može se kreirati misao o smrti (neživotu). To je luciferov princip odvojenosti od stvoritelja/života. Taj tzv. princip postoji samo u obliku misli, koncepta. Jasno je da čovjek bez iskre stvoritelja nebi mogao postojati. Obzirom da je isti izdanak stvoritelja te samim time ima kreativni princip ako čovjek njeguje misao o odvojenosti i smrti ona se može manifestirati u kolektivnu i individualnu stvarnost. Tako gledajući svijet oko sebe mnogi će skočiti na ove riječi tvrdeći da je odvojenost i smrt stvarna i da ne znam što govorim. Sve je u redu, jer svatko ima slobodnu volju misliti što hoće i govoriti što hoće.
Obzirom da je počelo svega u duhu (unutra/ezoterično) svijet je posljedica našeg promišljanja i vjerovanja. Društvo je posljedica čovjeka, dok je čovjek samo djelomično posljedica društva. Iz tog razloga nemoguće je promjeniti svijet bez unutarnje/ezoterične preobrazbe. Takve uzaludne pokušaje David Icke naziva “češljanjem ogledala”.
Ako se oko nas manifestiraju iluzorni svjetovi poput država i pravno-religioznih sistema onda znači da unutar nas postoji misao ili vjera, ideja iz koje se je manifestirala ta iluzija koja se sada čini tako stvarnom. Problem određene misli, vjere, ideologije jest u tome da može biti potpuno nesvjesnog karaktera, a što većina njih i zapravo jesu. Takvim neznanjem čovjek biva nesvjesna mašina za kreaciju, konstantno kreirajući sebe i svijet bez ikakvog znanja ili svijesti o tome što i kako kreira. Takvo neznanje i nemoć u čovjeku stvara bijes i očaj, jer svaki njegov pokušaj da promjeni okolnosti egzoterično propadaju u neuspjehu ili kratkoročnom uspjehu (ogledalo se ne da češljati). Ovo je najbitniji razlog zašto je participiranje u političko – pravnim ritualima, poput izbora, potpuno kontraproduktivno. Čovjek misli da će izvanjskom akcijom (glasanjem) napraviti promjenu, dok zapravo njegova unutarnja akcija participiranja i sudjelovanja zapravo podržava sistem ezoterično, dajući suglasnost za postojanje istog čime se može zaključiti da glasač ne želi nikakve promjene, osim one kozmetičke poput istaknutog lica koje će voditi sistem ili kako bi se u uličnom jeziku reklo: “tko će te guziti slijedeće četiri godine!”
Nesvijest koja je zapravo sinonim za neznanje je najbitnije oružje, alat kojeg se koristi za kontrolu čovjeka kao kreativne mašine. Većina naših životno/psiholoških poriva nalazi se na autopilotu (u nesvijesti) te tako čovjek u stvari živi mehanički život polubudnog stanja gotovo nikad se ne dotičući inspiracije, neuvjetovane radosti i ljubavi koja obitava unutar njega.
Ovo je najbolje mjesto za ubaciti Isusove (van religioznih konotacija) riječi: ‘Upitaju Ga farizeji: “Kad će doći kraljevstvo Božje?” Odgovori im: “Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje UNUTRA U vama!’ Luka 17:20, 21
Tonući tako u san i hipnozu čovjek zaboravlja svoje porijeklo, svoju moć, snagu, kreativne sposobnosti i postaje lutka na koncu nesvjesnih programa koji se odvijaju autonomno. Takav čovjek koji je izgubio dodir sa duhom/stvoriteljem i postao čista mašina vođena mentalnim programima i ideološkim, političkim, tjelesnim i egzistencijalnim instinktima u duhovnom smislu se može smatrati mrtvim. Njegove akcije nisu spontane, fluidne, neuvjetovane, inspirativne, već ritualne, rutinirane, mehanične te se takvim djelovanjem ne razlikuje od obične električne mašine koja je unaprijed pretprogramirana kako će djelovati. Mašina nije živa, ali izgleda kao da jest. Ista je stvar sa čovjekom, osim što on uvijek ima mogućnost i potencijal da odbaci programiranje i rutinu te udahne zrak slobode u svoja pluća.
Dakle, ako imate mogućnost kreirati tuđa mišljenja i stajališta stvoriti doktrine i ideologije u koje će naivni individualac pa čak i mase povjerovati može se razumno kazati da postajete gospodar stvarnosti koja će se manifestirati. Druge ljude vidite samo kao neznalice koji nesvjesno rade u vašu korist misleći, budale, da rade na svoju korist ili korist društva. Stvari funkcioniraju vrlo, vrlo jednostavno. Mnogi se možda pitaju. Ako država ili ti moćnici imaju oružje i svu moć zašto nas jednostavno ne zarobe i tako radimo kao robovi, nego izvode ovakve skrivene manipulacije?
Odgovor je jednostavan. Ako bi mi kao kolektivni um znali da smo robovi koji nemamo slobodu u našim umovima bi se istog momenta javila ideja o slobodi. Ta ideja je izuzetno opasna za elitu jer kako je čovjek kreator samo je pitanje dana i trena kad će se ta misao manifestirati u kolektivnoj svijesti. Takvim porobljavanjem sva robovlasnička društva su bila vrlo kratkog daha i eventualno su propala. Umjetnost je imati robove koji ne znaju da su robovi i misle da su slobodni te se samim time nikakva čežnja za slobodom u njihovim umovima ne pojavljuje.
Čim se prije dohvati um čovjeka time je programiranje olakšano. Djete se počima programirati od samih roditelja koji su također isprogramirani i djetetu samo prenose programski kod kojeg su sami naučili i prihvatili. Tu se još u mladim danima javlja i država koja se djetetom sklapa ugovor upisom u matične knjige, zatim religija krštenjem ili nekim drugim ritualom, a djelomično i farmaceuti vakcinacijom stvarajući psihološke traume koje omogućuju olakšanu umnu kontrolu i razdvajanje psihe (šizoizdnost/šizofrenost). Nakon toga na red dolazi sistematska indoktrinacija zvana edukacija koju ja nazivam “zločinom protiv dječje duše”.
Već tada od ranog djetinstva pa dalje kroz pubertet i mladost čovjek polako postaje u potpunosti usisan u program kojeg ja nazivam “rodi se, školuj se, zaposli se, oženi se, umri”
Najveći program koji u potpunosti ravna drugim potprogramima naziva se država ili opširnije rečeno političko – pravna – socijalna – religiozno – patriotska indoktrinacija. Kako sam u prethodnom članku objasnio država je ideološki fenomen koji u prirodi ne postoji te je kao takva deluzionalnog karaktera. Istom analogijom stanovnik deluzionalne države tzv. građanin ne može biti ništa drugo nego deluzija. Svaki čovjek koji misli za sebe da je građanin zapravo je u potpunosti umno kontroliran jer izjavljuje gluposti i neistine, što kao posljedicu ima još veće odvajanje o istine koja je postojanje.
Deluzionalni građanin kroz svojeg tutora državu, u potpunosti je upravljano biće. Država upravlja njegovom edukacijom, zdravljem, imovinom, kretanjem, poslovima, tijelom. U takvoj umnoj manipulaciji čovjek počinje vjerovati da je on subrogat državi iako ju je on stvorio. Potpuno normalno mu je plaćati sve sile nameta i harača koje često sa razumom nemaju veze. Potpuno mu je normalno da se plaši državnih institucija i pravosuđa i policije iako je njihova jedina svrha službe građaninu. Ova podložnost nepostojećem autoritetu ima vrlo duboku psihološke pozadinu o čemu sam opširno pisao u svojoj knjizi, a evo ovdje jedan isječak:
Najopasnija dogma koju gaji i zalijeva osoba u svojem umu je dogma o autoritetu.
Kad se dijete rodi u svijet, ono je nemoćno i zavisno te je stoga tendencija njegove psihe prvenstveno vezana za ideju o preživljavanju. Iz tog razloga djetetu je potreban netko tko će osigurati njegovu sigurnost i preživljavanje, jer ono to ne može. Na taj način se dijete veže za svoje roditelje i u njima vidi autoritet. Svjesno je, donekle, da ne može preživjeti bez roditelja. Takvo vezanje je u psihološkom smislu potpuno zdravo i normalno, štoviše i poželjno. Tako se stvara dogma o autoritetu. Dijete koje normalno raste, i kojem roditelji ne priječe razvoj, izrasti će postepeno u samostalnog čovjeka kome više neće trebati roditelji, već će sam sebi biti autoritet. To ne znači da se on ne može osloniti na roditelje ili bilo kog drugog kad treba, već to znači da se njegova psihološka struktura neće urušiti kad podrške nema.
To u teoriji izgleda tako, ali u praksi je dosta drugačije. Roditelji koji na silu zahtijevaju od djeteta poslušnost i pokornost samo iz razloga jer su oni tako rekli, nisu niti sami sebi autoriteti, već su psihološki i dogmatski kompromitirani, pa dijete ne može usvojiti zdravu separaciju od roditelja, jer ni on sam nije još separiran od autoriteta. Čovjek koji zahtjeva pokornost drugih u psihološkom smislu je kompromitiran, jer njegova veličina i snaga ne ovisi o njemu samom, već o količini i kvaliteti njegovih poslušnika. Čisti ego-trip. Bog koji zahtjeva pokornost i poslušnost i prijeti ubojstvima, osvetom do sedmog koljena kompromitiran je u psihološkom smislu, vjerojatno i u nekim drugim smislovima, čisti ego manijak. Vjerojatno ga majka nije dovoljno voljela i grlila, a možda ni dojila. Nije normalna niti prirodna ikakva pokornost jednog živog bića prema drugom.
„Samo je socijalna psihologija mogla odgovoriti, primjerice, na kontradikcije između ekonomskih teškoća radništva i nedostatka bunta protiv takvog stanja. Reichovo objašnjenje proizlazilo je iz odnosa obitelji i društva. Ljudi se odgajaju da budu pokorni roditeljima i autoritarnim figurama kao takvima. Također, obitelj i potiskuje seksualne impulse. Zato se kod odraslog čovjeka buntovništvo i seksualni impulsi vežu uz tjeskobu. Strah od pobune, strah od seksualnosti, ukorijenjeni su u karakternoj strukturi masa. Značajan utjecaj u pervertiranju seksualnosti ima i religija. I tu leže odgovori za psihičke probleme masa, iracionalnost koju pokazuju.“ – Wlihelm Reich
Takva ne prorađena psiha nije do kraja odbacila dogmu o autoritetu, jer nije sigurna u sebe, pa traži od drugih da joj govore što i kako da radi, ili psihološki gledano, uđe u drugu krajnost psihopatskog karaktera i traži pokornost i moć nad drugim ljudima. Ili se sklanja iza sigurnosti autoriteta, ili sigurnost traži u moći nad drugima.
U tom trenutku, po meni, je došlo do pada svijesti ili mitskog pada anđela. Ako želiš da te netko čuva, bude tvoj zaštitnik, moraš mu vjerovati (opet ta riječ) i pokoriti se njegovom autoritetu. Čovjek, veličanstveno biće, odrekao se svoje božanske volje i života darovanog od Stvoritelja u zamjenu za sigurnost. Nije uspio prevladati dječje bolesti i ostao je vezan za nižu svijest, svijest preživljavanja, sigurnosti, borbe za opstanak. Sada znate i zašto se teorija evolucije Charlesa Darwina i doktrina „Survival of the fitest“, iako nema podlogu u razumu i ljubavi gura na pijedestal znanosti. To je samo sidro kontrole uma, ništa drugo.
Ljudi koji traže sigurnost, pa im je preživljavanje i produženje vrste najbitnija životna smjernica, djeluju iz centra poznatijeg kao reptilski mozak. Ne trebate se zamarati reptilima i shape – shifterima, jer ako čovjek djeluje iz reptilske svijesti preživljavanja i borbe za opstanak, on u biti jest reptil.
Sigurnost je iluzija koju je stvorilo dijete u dječjem umu i kojeg nikada više nije preraslo. Napisao sam o ovome jedan lijepi članak na kontroli uma.
Autoriteti su nam stoga nužno potrebni kako bi nam osigurali sigurnost, ili bolje rečeno iluziju sigurnosti. Da bi netko bio autoritet (gazda) moraju postojati neki koji ga slušaju. Eto ga, opet upadamo u dualistički sistem relacija. Autoritet bez poslušnika nema smisla. Jedan drugome daju značenje. Zamislite nekoga koji za sebe govori da je autoritet, ali ga nitko ne doživljava niti sluša. Kakav je to autoritet?
Iz knjige “Kontrola uma u pravnom sistemu”
Svaki članak ili kolumna koju pišem govori uvijek o istome. Da, postoje neke sile koje su iskoristile čovjekovo neznanje da ga zarobe, ali to zarobljavanje je dobrovoljne ili nesvijesne prirode stoga se zarobljivači ne mogu ultimativno prikazivati “lošim momcima.” Ako bi ovisilo o njima onda to ne bi imalo smisla, jer je čovjek zaista jest jedini gospodar svoje sudbine o čemu ću još pisati. Rješenje se nalazi jednu stepenicu iznad one na kojoj je nastao problem, a sad znate da je problem ezoterične prirode i da je potrebno uronuti u sebe i promjeniti program ili ga izbrisati jednom za svagda. Dokle god smo nesvjesni istinskog sebe i posljedica takvog stanja uvijek ćemo okrivljavati druge za to.
Stoga svi oni koji traže brzo rješenje za izlazak iz sistema, a da se pritome ne okrznu niti malo svojih problema, ideologija i strahova, moram malo razočarati. Put izlazka je put unutra, ali iako je to teža solucija ona je ujedno i oslobađajuća jer se javlja dodatna snaga i moć u otrkivanjima svojih slabosti.
Postanite svjesni toga da vas država i ideologija zapravo zamajava i odvlači u potpuno suprotnom smjeru te se prestanite baviti istom. Da bi smo bolje razumjeli dubinu zarobljavanje u slijedećoj kolumni ću govoriti o glavnom liku svake iluzije naziva – osoba.
