Dualizam dolazi od riječi duo što znači dva. Relativizam dolazi od riječi relacija, ili odnos. Relacija može postojati samo kad je nečega najmanje dvoje, pa je stoga relativistički sistem ujedno i dualan. U osnovi to je bilo kakav pojam koji uključuje dvoje nečega. Matematički gledano dualistički sistem je recimo polje u kojem postoje dvije točke. Dokle god u prostoru postoji samo točka ne možemo o njoj ništa kazati. Zašto? Zato jer ne znamo jeli velika, mala, gdje je smještena, ne znamo ništa o kvantitativno-kvalitativnim osobinama te točke. Ali ako u polje uvedemo drugu točku, onda ovu prvu možemo uspoređivati sa drugom i donijeti određeni sud u odnosu na ovu drugu. Javio se jedan odnos – relacija između dviju točaka, pa je tako unutar svih dualističkih sustava prisutan i relativizam kao njegova osnovna komponenta. Relativizam je svijet odnosa, u kojem se stvari prepoznaju kroz različitosti. Sav svijet prosudbe i označavanja počiva na uspoređivanju i traženju razlika koje na kraju jednadžbe dobiju nekakvu matematičku vrijednost. Tako razni epiteti kao što su lijepo, ružno, veliko, malo, široko, debelo, usko, ispravno, pošteno, nemoralno, dobro, ukusno, brzo, postoje samo u dualističkom sistemu matematike. Matematika je u svojoj osnovi dualistička je radi na principu jednadžbi ili odnosa između lijeve i desna strane jednakosti. Car dualističkog svijeta je bez ikakve konkurencije um (pri tom uglavnom mislim na um koji svijet prvenstveno gleda lijevom moždanom polutkom). On jako voli taj svijet u kojem može donijeti vrlo mnogo sudova i igrati se do vijeka matematičke igre uspoređivanja. Tendencije uma su, kako je već spomenuto, imenovanje, označavanje, mapiranje. Bez tog sadržaja, um ne može ni postojati. Označavajući stvari i pojave, um ih uspoređuje i sortira na ovakve i onakve, na mnogo kategorija, a ultimativno na dobre i loše. U skladu sa memoriranim informacijama um postaje nadležni tumač svijeta. Intelekt je vrhovni autoritet u označavanju onog što (ne)valja, što (ni)je lijepo, što je (ne)uspjeh, što (ni)je smisao života, što je dobro i zlo.
Dotakli smo se sada i te jako bitne riječi za cijelu ovu knjigu i razumijevanje koncepta prava u kojem mentalno obitavamo. Ta riječ je sud. Sud je proces donošenja zaključaka uspoređivanjem činjenica ili nekakvih drugih informacija. Sud ne može postojati ako nema usporedbe, pa je on u svojoj biti matematičke prirode i stanovnik zemlje dualnosti. Iz ovoga možete zaključiti da je Božji sud kojim nas plaše određene religije utopistička ideja. Bog je apsolutan pa nema na osnovu čega donositi nikakve sudove. Ukoliko vas netko sudi nije Bog, zapamtite to za poslije, jer je bitno.
Um je upoznao dobro i zlo, kako nam priča iz rajskog vrta govori. To je bio onaj prvi, početni trenutak kad je čovjek zaboravio svoju suštinu i određenje, a um preuzeo kontrolu nad životnom silom. Sad ćemo napravit mali eksperiment. Uzmite bijeli komad papira koji je potpuno prazan. Na njemu nema nikakvog sadržaja pa se um ne može očitovati. Ako nacrtamo po sredini papira ravnu vertikalnu crtu javio se sadržaj, a time i um koji će protumačiti taj sadržaj. Promatrajući crtu um zaključuje da postoje dvije strane na papiru razgraničene crtom i naziva ih „lijeva“ i „desna“ strana. Kad zarotirate papir za 90° crta postaje horizontalna, a dva suprotstavljena dijela se sada nazivaju „gore“ i „dolje“. Ako nacrtamo krug, um primjećuje da postoji stvoreno crtom/granicom ono unutra i ono vani.
Ova „otkrića“ su začarala svijest. U oduševljenju um nastavlja crtati linije razgraničenja na gotovo svakom području stvarajući mapu svijeta. Da ne bi bilo zabune, kad kažem svijet mislim na psihološki materijal unutar svakog pojedinog uma, a ni u kom slučaju na zemaljsku kuglu (ili što li je već), na kojoj živimo. Na zemlji granice ne postoje.
Kad definicijom odredimo neku stvar, u psihološkom smislu smo je razgraničili. Ona određuje što neka stvar jest, a što nije. Što je neka stvar označena sa više definicija/argumenata to je njen prostor određeniji, a granica tvrđa i jača. Granice (definicije) svih stvari i pojava stvaraju (samo prividno) svijet dualnosti. Taj svijet je u potpunosti psihološki koncept uma i postoji samo kao takav. Ako nema granica nema niti uma. Um i dualnost su međusobno ovisni. Jer bez dualnosti nema uma, bez uma dualnosti. Oni su zapravo jedno. Jedinstvo i jednakost, ne može biti viđeno umom jer ne postoji određenje ili definicija, nema referentne točke iz koje bi jedinstvo moglo biti viđeno.
Osim toga, dokazano je da su pojmovi vezani za dualnost potpuno relativni, jer ovise samo o poziciji ili sadržaju kroz kojeg se promatraju.
Na primjer: Idete večeras u kino se prijateljima gledati pretpremijeru koju nestrpljivo čekate već šest mjeseci. Sredili ste se, ušminkali, idete do auta i shvaćate da je guma probušena. Vadite iz gepeka drugu gumu. I ona je probušena. Tražite po susjedstvu nekog da vam posudi gumu. Nitko nema veličinu koja vama odgovara. Očajni ste jer predstava počinje za 10 min. Već ste zakasnili. Autobusa sad nema, da idete pješice daleko je, ne može vas nitko odbaciti. Zovete prijatelje, nitko se ne javlja, biće su već ušli u dvoranu. Odustajete. Vraćate se u kuću i skidate robu sa sebe. Kako se osjećate? Sjednete tužni na kauč i proklinjete sebe i svoju bijednu sudbinu, ljuti, živčani.
Katastrofa, ne može biti gore!
Zvoni telefon. Vaš prijatelj. Pitate ga kakav je bio film. On kaže da ga nisu niti gledali, jer je u kinu eksplodirala bomba. Nestalo je struje, mnogo ljudi je ozlijeđeno. Oni su svi dobro, ali eto do sada su bili na ispitivanju i zadržani u policiji. Rusvaj živi.
Kako se sada osjećate?
Nebitno je koliko je ova priča stvarna ili (ne)moguća. Ono što želim kazati jest da um ne zna je li bomba eksplodirala. On je samo na račun jedne informacije, potpuno promijenio pogled i emociju vezanu za tu situaciju. Bio je očajan zbog značenja, a onda se nakon informacije koja mu je dala drugo značenje, njegovo stanje potpuno promijenilo. Ono što je maloprije bilo katastrofa, sad se transformiralo u zadovoljstvo.
Referentna točka iz koje je um promatrao cijelu situaciju se je samo jednom informacijom u potpunosti promijenila, a sa njome i cijeli mentalno-emocionalni sklop. Iz ovog razloga se kaže da ljepota u oku promatrača, ali ne samo ljepota već i sve ostalo.
Svijet relativizma idealna je podloga mnogim, što individualnim, što kolektivnim umovima, za tumačenje što je dobro, a što zlo, uz neizbježnu recepturu što i kako treba raditi da bi se prihvatilo dobro, a izbjeglo zlo. Prosto je nevjerojatno koliko je vremena i energije utrošeno danas u svijetu na borbu umova tko je u pravu u vezi ovog najbitnijeg dualističkog pitanja. Potraga za ultimativnim dobrom koje je Bog, raj, doseže vrhunac u borbi protiv zla (pakla, sotone).
Iz knjige “Kontrola uma u pravnom sistemu”
