Veliki dio onoga što se danas proširilo svijetom pod imenom duhovnog nauka nije ništa drugo nego proces bacanja pijeska ljudima u oči…
R. Steiner, Dornach, 13 maj 1921
***
Šta je to duhovnost?! Naravno, u današnjim vremenima kada si čovjek postavi jedno ovakvo pitanje, on jednostavno može otići na internet i potražiti odgovor. Tako, ako odemo na hrvatsku verziju Wikipedije, tamo nalazimo sljedeću definiciju duhovnosti:
„Duhovnost je stanje svijesti u kojem se čovjek predaje razvoju vlastitog duha, kroz vjersku posvećenost Bogu. Sama riječ ima korijen u latinskom, spiritus, udah, disanje, duh.[1] Pojam duhovnosti usko se vezuje uz religiju, no on može označavati i duševno stanje u kojemu čovjek svoju pozornost okreće prema onome što se ne nalazi u njegovoj neposrednoj okolini. Primjerice, proučavanje povijesti ili pisanje poezije, su neki od nevjerskih oblika duhovnosti.
Biti duhovna osoba znači stavljati vječno, metafizičko, i nematerijalno ispred prolaznog, svjetovnog i tvarnog.
Duhovnost se provodi molitvom, meditacijom i moralnim življenjem.
Kao zajednički nazivnik duhovnost obuhvaća sve ljudske djelatnosti koje su usmjerene prema nematerijalnom duhovnom području (najčešće vjerske naravi), premda može obuhvaćati i umjetničko stvaralačko djelovanje.
Elemenat duhovnog/spiritualnog, kao osnovni element svojevrsnih filozofskoh nazora, izvor i prapočelo sviju stvari nalazi u transcedentnom, vrhunaravnom. Najviše je prisutan u filozofskom pravcu idealizma, te srodnim duhovnim pokretima koji nadnaravnu stvarnost uzimaju kao svoju glavnu ishodišnu točku“.
Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Duhovnost
**
Naravno, u ovoj našoj realnosti, duhovnost ne bi bila duhovnost kad ne bi imala i srpsku verziju:
„Duhovnost je stanje svijesti u kojem se čovjek predaje razvoju vlastitog duha. Sama riječ potiče iz latinskog: spiritus = duh, ili spiro „dišem“.
Duhovnost može biti, ali ne mora, povezana sa religijskom posvećenošću Bogu. Pojam duhovnosti usko se vezuje uz religiju, ali on može označavati i duševno stanje u kojemu čovjek svoju pažnju okreće prema onome što se ne nalazi u njegovoj neposrednoj okolini. Na primjer, bavljenje filozofijom ili pisanje poezije, su neki od ne-vjerskih oblika duhovnosti.
Biti duhovna osoba znači stavljati duhovno, metafizičko, i nematerijalno ispred prolaznog, svjetovnog i materijalnog.
Duhovnost se provodi molitvom, meditacijom i moralnim življenjem.
Izvor: http://sr.wikipedia.org/wiki/Duhovnost
**
Naravno, koliko izvora toliko i različitih tumačenja jednog te istog pojma, međutim, kako vidimo, nekim čudom i hrvatska i srpska definicija se slažu u nečemu, kao što je npr. to da se „duhovnost provodi molitvom, meditacijom i moralnim življenjem“ kao i da „duhovne osobe stavljaju duhovno, metafizičko i prolazno ispred svjetovnog i materijalnog…“
Ukoliko pogledamo i definiciju u engleskoj verziji, primjetićemo da su one dvije naše verzije posudile malo materijala i otamo, što ukazuje na neke znakove onog starog, dobrog, bratstva i jedinstva, međutim, englesku verziju nećemo ovdje navoditi, čisto da ne komplikujemo stvar.
Naravno, u svim verzijama se vidi tendencija da se duhovnost poistovjećuje i sa religijom a koliko znamo iz istorije ove planete, milioni ljudi su zbrisani s lica zemlje čisto iz razloga što su se njihove interpretacije duhovnog, metafizičkog i nematerijalnog, razlikovale od zvaničnih ili religijskih; ili su pripadali nekoj religiji koja je drugačije tumačila duhovno, metafizičko i nematerijalno.
Doduše, srpska verzija duhovnosti je nešto širokogrudnija jer dozvoljava i mogućnost razvijanja vlastitog duha bez posvećenosti bogu! Međutim, kako vidimo, duša kao komponenta ljudskog bića se nekim čudom ne uključuje u duhovnost ni u jednoj njenoj verziji, što znači da ovdje imamo: duhovnost-bez-duše?! Čini se da to nije nimalo slučajno, kako ćemo vidjeti kasnije!?
Ne moramo ni pominjati to da je duhovnost slično kao i religija, bazirana više na vjerovanju, nego na nekom znanju ili razumijevanju.
Um caruje
Ukoliko uzmemo u obzir to da se jedno normalno ljudsko biće, pored fizičkog tijela, sastoji od tri komponente, dakle, komponente Uma, komponente Duha i komponente Duše, onda ćemo razumjeti da sve ovakve definicije potiču od komponente Uma. Naša komponenta Uma će nastojati da uvijek definiše ili interpretira sve pojmove i dešavanja s kojima se susreće u ovoj realnosti, međutim, tu se javlja problem što će ona, čisto zbog mira u kući, odnosno, nagona da drži sve pod svojom kontrolom, imati tendenciju da definiše i one pojmove i realitete kojima ona niti pripada, niti ima pristupa.
S obzirom da je čovjekova percepcija usko povezana sa stanjem njegovog uma, tako će se on uglavnom i ponašati u skladu sa očitavanjem realnosti uz pomoć te njegove komponente. Naravno, sada se javlja još jedan problem a to je činjenica da je komponenta uma sama po sebi veoma podložna programiranju izvana kao i projiciranju „svojih“ predubjeđenja i deluzija na vanjsku realnost, te je kao takva teško sposobna za neko njeno objektivnije očitavanje. To je ujedno i razlog zašto se sa metafizičke tačke gledišta čovjek smatra slijepim. On percipira realnost uglavnom sa platforme samo jedne od svojih komponenti a onda ulazi u interakciju s tom realnošću, gdje rezultate te svoje interakcije opet percipira uz pomoć iste komponente. Dakle, tu teško da može biti neke objektivnosti.
Sada ćemo uzeti u obzir Štajnerovo predstavljanje nekih nedostataka komponente Uma, kao i eventualne posljedice:
„Kad čovjek danas razmišlja isključivo svojim intelektom i snagom razuma, njegove misli uopće nisu ukorijenjene u stvarnosti. One se sve više i više pomiču u sjenovito postojanje…(…)
I današnji je čovjek potpuno lišen osjećaja za stvarnost. On živi unutar duhovnog elementa, ali je u isto vrijeme materijalist. Njegove misli – koje jesu duhovne, no ipak samo sjeno-misli – usmjerene su isključivo na materijalnu egzistenciju.
Stoga je drugi veliki proces ili događaj bio to da je čovjek postao više duhovan. Ali duhovna supstanca jednom derivirana iz tvari više ga ne čini duševnim.“ Izvor: Rudolf Steiner, Dornach, 13 maj, 1921
**
Pozadinu ovog „čudnog“ procesa čovjekovog postajanja duh-ovnim a istovremeno i bez-duševnim, kao i razvodom od realnosti razmišljanjem isključivo uz „pomoć“ intelekta ili komponente uma, pokušaćemo predstaviti u nastavku ovog teksta.
U istočnoj gnostici, takvi ljudi se smatraju „vanjskim ljudima“.
Gurđijev: “Ovaj ‘vanjski krug’ kome mi pripadamo i kojeg jedino znamo, je krug mehaničkog čovječanstva. Prvi znak po kome se taj krug raspoznaje je taj što među ljudima koji mu pripadaju nema niti može biti zajedničkog razumijevanja. Svako razumije na svoj lični način, i svako drugačije.
Ovaj krug se ponekad naziva krugom ‘jezičke zabune’, tj. to je krug u kome svako priča svojim jezikom, gdje niko nikoga ne razumije, niti se iko trudi da ga drugi razumiju.
U ovom krugu jedno zajedničko razumijevanje između ljudi je nemoguće, osim u rijetkim slučajevima u vezi stvari koje nisu od nekog ozbiljnijeg značaja i koje se nalaze u okviru granica datog stvorenja.“
**
Naravno, ti „vanjski ljudi“ nisu tamo neki drugi ljudi, nego mi, ovdje i sada, uključujući naravno i mene koji ovo pišem. Uostalom, čovjeku ne treba bogznakakva percepcija da bi to primjetio.
Za razliku od „vanjskog čovjeka“, čini se da postoji (teoretska) mogućnost da ljudsko biće postane „unutrašnji čovjek,“ ukoliko bi mu pošlo za rukom da uspostavi vezu između SVIH svojih komponenti ili ih eventualno ujedini!? Tako bi on onda percipirao realnost iz svih aspekata svog bića a ne samo jednog, te tako i ulazio u interakciju s njom na jedan daleko svjesniji način. Naravno, mi kao „vanjski ljudi“ možemo samo zamišljati, uz pomoć koga drugog do naše komponente Uma, kako bi to izgledalo – živjeti svjesno ali ne možemo to i – znati.
Gurđijev je opisivao unutrašnje ljude ovako:
„To su ljudi koji su dostigli najveći razvojni stepen koji je moguć za čovjeka, što znači da svaki od njih posjeduje individualnost u svom krajnjem razvojnom stepenu, da tako kažemo, jedno nedjeljivo ‘Ja’, sve vrste svijesti moguće za čovjeka i punu kontrolu nad tim stanjima svijesti, sve znanje moguće za čovjeka, i jednu slobodnu i nezavisnu volju.
Ti ljudi ne mogu poduzimati radnje koje su u suprotnosti sa njihovim razumijevanjem, niti imati razumijevanje koje nije odraženo u njihovim radnjama.”(…)
**
Naravno, oni malo svjesniji mogu reći da su crkve i u današnja vremena pune onih koji tamo rade nešto u što vjeruju a što u suštini ne razumiju, međutim, nije to slučaj samo tamo. Sličan je slučaj i na van-religijskom duhovnom terenu. Jedina je razlika u duhovnim ideologijama koje se promovišu i ritualima koji ih prate. I duh-ovnost ima svoje svetce, misionare i učitelje koji takođe imaju i svoje sljedbenike.
Vanjski ljudi često osjećaju da postoji nešto više od ovog materijalnog svijeta u kojem žive, međutim, tu se često radi o jednom osjećaju kojeg njihova komponenta uma nije u stanju racionalizovati. Tako nastaje i jedan prazan prostor na kojem se odvija jedna velika i podmukla manipulacija ljudskih bića a njega možemo nazvati – Duhovnost.
**
Sada moramo uzeti u obzir i činjenicu da kao ljudska bića nismo sami u Svemu što jeste i da postoje i entiteti koji nemaju sve navedene komponente, odnosno, entiteti kojima nedostaje komponenta Duše. S obzirom da su oni kao takvi necjeloviti u svojoj egzistenciji, oni moraju na neki način kompenzirati nedostatak te komponente jer kako se čini, ona ima neka bitna svojstva koja druge komponente nemaju?!
Ti entiteti, koje mnogi stavljaju iznad nas dok oni to u suštini ne moraju biti, od davnina nadomiještaju nedostatak duše manipulacijom onih, odnosno, svijesti i percepcije onih bića koji ju imaju, kako bi iskorištavali njihove duše. Naravno, percepcija ljudskih bića s dušom će biti manipulisana s ciljem da oni ne budu u stanju vidjeti šta se stvarno zbiva s njima i oko njih. Tako, bez-dušni entiteti kontrolišu našu realnost; a u jednoj kontrolisanoj realnosti možemo jedino imati – kontrolisanu duhovnost. Uostalom, ako ti bezdušni entiteti nemaju dušu, oni imaju um i duh, te nam u ovoj realnosti mogu servirati bez problema i njihove verzije „Duhovnosti-bez-Duše“. Prateći te vrste duhovnosti, mi ulazimo u rezonanciju s njima razvodeći se od realnosti, umjesto da uspostavljamo ravnotežu između svih naših komponenti koje nas čine ljudskim bićima i ponašamo se na jedan svjestan način. Duhovnost se ne postiže slijeđenjem vanjskih duhovnih učenja i učitelja, nego se uspostavlja unutar čovjekovog bića njegovim povezivanjem.
Šarena laža: duhovnjaci, ratnici-svjetlosti, energetski majstori…
Ovdje imamo pojavu na terenu svakojakih duhovnih učenja kao i individua koje se počinju razbacivati sa svojim ličnim ili tuđim duhovnim istinama, kao i raznoraznim tehnikama baratanja (nevidljivom) „svjetlošću“, „ljubavlju“ (ispod koje sitnim slovima piše „conditions apply“, dakle – može ali pod određenim uslovima) i kojekakvim drugim nevidljivim ali naravno, „pozitivnim“ energijama u jednoj beskonačnoj, arhetipskoj bitci protiv zla i „sila mraka“, što se često svodi na – pucnjavu u mraku i uglavnom ćorcima. Isti vanjski ljudi će se često baviti i „liječenjem“ ili „iscjeljivanjem“ drugih vanjskih ljudi, što se često svodi na – slijepac pomaže slijepcu. Naravno, nakon kojekakvih energetskih tretmana, pacijent ostaje tamo gdje jeste s tim što će nešto možda prestati da ga boli ili muči, što će se uzimati kao verifikacija validnosti nekog duhovnog učenja, djelotvornosti određene tehnike ili sposobnosti određenog iscjelitelja. Ne moramo ni naglašavati to da se cijeli šou-program i dalje odvija na terenu komponente uma ali se ovdje stvar predstavlja kao neka duhovna disciplina jer Um sada barata (dubioznim) duhovnim konceptima i nevidljivim silama gdje mu, doduše, komponenta Duha takođe može biti od pomoći. Lijepo se može vidjeti i to da su tehnike baratanja energijama lijepo dizajnirane za naše ličnosti bazirane na komponeti uma jer su po svojoj suštini mehaničke ili ritualne prirode i njih samo treba naučiti napamet, te ih upražnjavati onako kako određeni izvor nalaže. Uostalom, inteligenciju mogu imati i mašine. Međutim, što stvar više odiše nekom mistikom, to se više vrednuje. Tako se na duhovnom terenu formira jedna dimna zavjesa gdje se više ne zna ko pije a ko plaća.
Naravno, među iscjeliteljima i duhovnjacima imamo dosta dobronamijernih ljudi, međutim, dobrota i svjesnost nisu jedno te isto. Put do pakla može biti popločan i dobrim namijerama jer jedan veoma dobar čovjek može istovremeno biti i naivan, odnosno, patiti od akutnog nedostatka svjesnosti. Na neki način, moglo bi se reći da su naprednija ljudska bića i tzv. tragaoci za istinom upravo glavna meta kontrolnog sistema zbog njihovog potencijala za buđenje. Većina njih je prevazišla religijske mentalne programe a onda upala u specijalno pripremljene duh-ovne zamke.
Izvor: http://galaksija.com/planeta/duhovnost.htm
