Preživljavanje

Obično se kaže a čovjek živi život ili da ima život! Koliko god to u duhovnim krugovima izgledalo neprikladno jer čovjek nije odvojen od života pa ga stoga ne može niti imati ili živjeti. Duhovni učitelji kažu da čovjek jest život sa čime se i sam slažem. Ipak gornja rečenica ipak prevladava u svakodnevnom govoru i razumjevanju to imaginarnog odnosa čovjek-život. Bez obzira što se ona često koristi, u praksi čovjek niti ne živi život, već preživljava. Živjeti i preživljavati nisu iste kategorije.

Život se je uvijek glorificirao kao naviši doseg postojanja i dar života kojeg čovjek ima najveće je blago dobiveno od izvora života, impulsa univerzalnog stvaranja. On bi po svojem porijeklu i potencijalu trebao biti savršen, veličanstven, ispunjavajući, sretan….

Nažalost današnji životi većine sve su osim toga. Da li je došlo do grške u univerzalnom programu ili je savršenost stvorenog precjenjena.

Nijedno od navedenog! Zaboravivši na svoje porijeklo čovjek se od življenja okrenuo preživljavanju, očuvanja života u materijalnom smislu, na uštrb duha i duše. Život treba zaštititi po svaku cijenu pa makar i ne živio veličanstvenost i savršenstvo istog. Ovakvo dekadentno promišljanje rezultet je religioznog u početku, a kasnije i znanstvenog dogmatizma koji pošto poto pokušavaju uvjeriti čovjeka u njegovu nesavršenost, bijedu i grešnost. Znanost je uvelike sve reakcije ljudskog tijela i psihe proglasila obrambenim mehanizmima koji služe isključivo u svrhu preživljavanja, produženja vrste i drugih životinjskih instikata. Čovjek je svrstan na poziciju pukog mehanizma čiji je primarni program očuvanje. Međutim…

„Danas neprijatelji vrebaju iza svakog ćoška, stoje iza bilo kojeg djelovanja i mogu izgledati bilo kako. Mogu biti komarci, skakavci, bakterije, ugljični monoksid, plastične kesice, kemtrejlovi, pa ideologije kao komunizam, kapitalizam, konzervatizam, fundamentalizam, terorizam, zatim rak, sida, ospice.

Od neprijatelja se treba obraniti. Treba izgraditi zidine radi zaštite, pojačati sigurnosne mjere, ali i sasjeći, odstraniti, izolirati, jer napad je često najbolja obrana. Stanje konstantne obrane i rigidnih sigurnosnih mjera dovodi do zaustavljanja razvijanja čovjeka kao božanskog bića.

Njegova svijest je fokusirana na preživljavanje po svaku cijenu, jer neprijatelj je pred vratima i sve resurse treba staviti u funkciju obrane. Nitko se ne bavi razvojem kad je „život ugrožen“. Ako želite nekoga zaustaviti u razvoju, dajte mu neprijatelja. Ima li smisla?

Danas je većina psiholoških tijela osoba, koje su društveno uvjetovana bića, namjerom kreirana porozna i slaba. Slabi ego je onaj koji ne preuzima odgovornost, već je odgovoran za njegovo stanje netko drugi. U psihološkom smislu, koji je bazična podloga, matrica, na kojoj se sve dešava, neprijatelj ti je svatko tko ne misli kao i ti. Svatko tko ti proturječi, govori da nisi u pravu ili protežira ideologiju drukčiju od tvoje. Kako svaki ego ovisi o identitetu, svako proturječje, suprotnost, je ogromna opasnost da se identitet/maska/persona uruši i da stvarna slika praznine iskoči u prvi plan. Svaki ego smrzava se pri samoj pomisli na takav scenarij i on je u biti njegova smrtonosna injekcija. Stoga se treba boriti, braniti protiv svih koji dovode u pitanje stabilnost našeg identiteta i tradicionalnih vrijednosti.“[1]

Obrana podrazumijeva:

  • Čuvanje stečene pozicije
  • Oklopljivanje
  • Utvrđivanje
  • Barijere, zidove, rovove
  • Zastoj, usko grlo
  • Stvaranje zaliha, egzistenciju
  • Kontrakcije, imploziju
  • Potpunu kontrolu,
  • Strah od nepoznatog
  • Ozbiljnost, napetost
  • Programe, zakone, pravila
  • Očuvanje, konzerviranje
  • Planiranje
  • Napad

Život u obrambenoj poziciji nije život, jer nema širenja, ekspanzije, protoka, spontanosti, veselja. Osim toga, od čega bi se život trebao braniti?

Preživljavanje i obrana zapravo nije život jer mu nedostaju ključne karakteristične samo njemu komponente, a čovjek uronjen u svakodnevno preživljavanje: hranjenje, plaćanje računa, stanovanje, i druge civilizacijske tekovine komfora i udobnosti prestao je živjeti i pretvorio se u konzumenta života.

[1] http://kontrolauma.org/anatema-promisljanja/