Obzirom na to da identifikacije mogu biti jako suptilne, postavlja se pitanje, kako ispravno percipirati da li djelujemo iz prostora istine ili iz prostora osobe, iluzije? Da li postoji nekakav interes unutar djelovanja i kako ga je najlakše otkriti?
Najlakše ga je otkriti preko emocija.
Kako sam već spomenuo, uz svaku osobu unutar prostora vjerovanja veže se energetski potencijal. Ako je vjera u neku ideju velika i jaka, tada će osoba/vjernik lakše ostvariti ideju u koju vjeruje. Osoba koja, onako usputno, vjeruje u nešto ili brzo mijenja uvjerenja teško će ostvariti zamišljeno. U praksi se pokazalo da zamišljene ideje nekada nisu ostvarive, bez obzira na količinu uložene energije. Ukoliko je, kroz vjeru, uložena neka energija, a ne realizira se, ili postoji opasnost da se neće realizirati, javlja se emocionalna reakcija. Intenzitet reakcije je upravo proporcionalan vjeri uloženoj u ideju. Fanatični navijači nogometnog kluba će biti jako razočarani ako njihov klub izgubi utakmicu, dok će oni prosječni imati manju reakciju nelagode ili nešto slično tome. Onaj koji ne prati nogomet, neće imati nikakvu reakciju, jer on ni ne zna da se igra utakmica. Nema nikakvog interesa.
Još jedan primjer. Majka očajnički želi da joj kćer završi medicinski fakultet i postane liječnica. U tu ideju je investirala mnogo vjere, vremena i truda. Kćer, sa druge strane, ide na medicinu samo da udovolji majci, jer nju medicina baš i ne zanima. Zanima je umjetnost. Ako kćer završi medicinu, majka će biti najsretnija osoba na svijetu. Kćer će biti zadovoljna, jer je udovoljila majci, ali ne i sretna, jer je medicina ne zanima.
Ako kćer napusti fakultet, majka će doživjeti emocionalni šok čija će snaga biti jednaka energiji uloženoj u želju. Kćer će biti malo nervozna, jer je iznevjerila majku, ali i zadovoljna, jer je napustila ono što je ne zanima.
Ozbiljnost osobe je dobar pokazatelj da li djeluje kroz sadržaj uma. Ukoliko netko nešto shvaća jako ozbiljno (red, rad i disciplina), taj zasigurno djeluje kroz uvjerenje. Što je ono veće ozbiljnost je veća, jer postoji strah od propadanja investicije. Svjesni čovjek je onaj koji djeluje neuvjetovano i samim time lako, usuđujem se reći neozbiljno, jer nije opterećen rezultatom djelovanja. Tko god vam kaže da život nije zajebancija, i da ga treba shvatiti ozbiljno, govori to kao osoba tj. iz prostora uvjerenja.
Svaki um ima jednu ili dvije dominantne osobnosti (osobine), na koje se oslanja, jer u njih najviše vjeruje. Ukoliko ste dobar drvodjelac, ali i super svirate trubu, ako vam propadne posao drvodjelca uvijek možete nekakav uspjeh, ili barem samo preživljavanje ostvariti sviranjem trube. Ukoliko i taj oslonac propadne identitet se remeti i um gubi podlogu pod nogama. Kako u ničem drugom nije dobar i nema vjere u sebe, može se desiti da se um potpuno poruši zbog izgubljenog identiteta. To se može lako dogoditi kod ljudi sa graničnim poremećajem osobnosti.
Staložene ljude je prilično teško oduševiti sa nečim, ali i uplašiti ih. Oni imaju čvrst ego. Slabiji ego, bez samopouzdanja, ima mnogo veće emocionalne oscilacije. Možda ste kao dijete imali dominantnog oca (autoritet), koji je kažnjavao neposluh, i plašili ste ga se. Ako ste konstantno indoktrinirani da se autoritet mora slušati, i da je hijerarhija nužnost našeg svijeta, um tada formira generalni zaključak po kojem su svi autoriteti dominantni i opasno je suprotstavljati im se. Štoviše, prema umu, to postaje normalni svjetovni poredak. Kad se takav um kasnije u životu susretne sa policajcem, sudcem ili svećenikom(autoritetima), on se zbog straha neće suprotstaviti ničemu što „autoritet“ od njega traži. Možda će malo negodovati, ali ne puno. Ako uspije barem malo probiti strah i propitati autoritet policajca to će za taj um biti euforičan uspjeh. Što je strah veći, to je euforija savladavanja straha veća. Svaki put kad se poželite suprotstaviti bilo kojem obrascu kojem robujete, javlja se strah, jer djelujete sviješću koja je suprotna vašem vjerovanju. Događa se kolizija. Takva kolizija uzrokuje strah od nestanka vjerovanja (vjernika), te se on automatski brani strahom ili nekom drugom „nižom“ emocijom. Taj otpor uma u obliku emocije je mehanička reakcija. Zbog nedostatka svijesti o prirodi djelovanja emocije, potpuno je normalno da se ona autonomno izvodi sve dok svijest ne preuzme upravljanje. Osim toga, svijest identificirana sa umom ne dozvoljava ispitivanje autentičnosti uma i emocijom pokušava blokirati svaku potragu za istinom.
U trenucima kada tražite istinu van uma, događaju vam se napadi. Što vaši osobni, unutarnji, što ljudi izvana, koji osjećaju da želite izaći pa tako aktivirate njihov strah. Emocije koje se javljaju u tim trenucima nisu stvarne! Ako povjerujemo u njih ponovo se uvlačimo nazad u svijet uma, borbe, osude, itd.
Da bi se konačno srušila iluzija osobe i njene emocionalnosti, potrebno je skupiti hrabrost i ući u prostor nelagode.1 Bez obzira na nelagodu, emocija ti ne može ništa, jer nema nikakvih dodira sa tvojim istinitim bićem.
Tako je na kraju svaki strah, zapravo strah od smrti. Strah je generiran vjerom u osobu, jer osoba je jedino što može umrijeti. Da ne ispadne da je sve crno spomenimo da od ovih emocija nisu isključene pozitivne ili čak euforične emocije. Njih ima mnogo manje i kraće traju. One se pojavljuju kad smo postigli željeno ili kad je naš interes ispunjen. Što je interes veći zadovoljstvo je veće, ali i to se treba prepoznati kao uvjetovana emocija, a ne istinski osjećaj zadovoljstva i sreće. Lako ćete je prepoznati, jer prilično kratko traje.
Mnogo osoba percipira sebe kao emocionalna bića. Ne gledaju na sebe kao mentalna bića, jer shvaćaju da je misao fluidna (i jest i nije), ali zato emocije doživljavaju kao stvarne, jer postoji njihov tjelesni izraz. To je točno, ali ono što oni ne znaju, jest da taj izraz u potpunosti ovisi o vjerovanju, te je tako i on lažan jer ne postoji sam po sebi (autonomno).
„…U tom procesu počinjemo razumjeti niz loših posljedica negativnih emocija i senzacija. „Negativne emocije“ označavaju sve nasilne depresivne osjećaje samosažaljenja, gnjev, sumnju, strah, zlovolju, dosadu, nepovjerenje, ljubomoru itd. Ovakvo izražavanje negativnih osjećaja se obično prihvaća kao nešto normalno i prirodno, pa čak i neophodno. No moramo biti svjesni da je u pitanju uvjetovano stanje. Stanje koje se stvara u nama iz vanjskih i unutarnjih čimbenika. Najgore je što ovakve emocije nazivamo „iskrenošću“. Naravno to sa iskrenošću nema nikakve veze. Ova paleta osjećaja je samo znak čovjekove slabosti, loše naravi, nesposobnosti da svoje probleme zadrži za sebe i da ih sam riješi. Čak je i pokazatelj namjernog ili nenamjernog napajanja drugima kroz niz različitih reakcija, od sažaljenja do navodne pomoći ili savjetovanja, koje naravno ništa ne pomaže, jer su primarni negativni sadržaji zasnovani na fantaziji i laganju koji su proizašli iz potpunog nepoznavanja sebe.“
P.D. Ouspensky
