Najveći „neprijatelj“ zajednice je čovjek sam tj. njegov iluzorni identitet zvan osoba. Osoba je iluzorni program koji pati od bolesti zvane vezivanje za sve i svašta i tvorenje raznih identiteta koji imaju „svoje“ mišljenje, stav, sud temeljem svojeg subjektivnog vjerovanja.
Čovjek je ipak na kraju samo riječ koja označava izvorno istinsko biće stvoreno na sliku i priliku stvoritelja. Ali zaista biti to je nedostižno u ovom trenutku većini ljudi, jer zamke osobnosti čovjek uvijek i svugdje nosi sa sobom. Takve zamke mogu prilično negativno i destruktivno djelovati na djelovanje i kolektivnu svijest društva. Kako sam i rekao, može čovjek sebe zvati kako hoće, ali tragovi osobnosti i ega još dugo dugo se vuku bez obzira da li se netko deklarira kao čovjek, a ne osoba. Stoga se nemojmo zavaravati da je deklarativno učlanjenje u zajednicu živog čovjeka zauvijek izbrisalo osobu i njeno programsko uvjetovanje. Ono još živi i kao takvo najveća je prepreka u ostvarenju ovakvih ideja. Najveće zamke koje osoba može gajiti uglavnom se nalaze u krivom promišljanju i idejama bez podloge u stvarnosti koji generiraju određene osjećaje koji mogu biti prepoznati:
Pravednici i istinoljubci (Oholost)
Je osjećaj u kojem osoba sebe vidi na većem stupnju razvoja jer je napravila nešto što većina drugih ljudi nije. Takav ego za sebe tvrdi da zna što je pravda i istina pa tako su i njegovi sudovi pravedni i istiniti. To je zamka za ljude koji počinju nešto razumjeti na koju su se uspješno upecali mnogi. Taj postupak joj daje osjećaj veće pravednosti i istinoljubivosti koju i ne mora naglašavati javno, ali je usvaja kao svoj karakter i taj će osjećaj dominirati u odnosima sa ljudima koji manje ili uopće ne razumiju. U takvom odnosu nemoguće je pronaći dodirnu točku suosjećanja, ali ne zato što ovaj ne razumije već zato što se onaj „pametniji“ stavlja iznad. Ovo je idealna podloga za uspostavu hijerarhijskog društva.
Krivnja
Primjetite malo kako ljudi imaju nisko mišljenje o samima sebi i općenito o “Hrvatima” nazivajući sami sebe lopovima, neradnicima, prevarantima itd… Čak i ta kolektivna etiketa krivnje visi nad našim glavama. Kršenje koda zvanog zakon je zabranjeno i krivi ste ako to napravite jer “zakon se mora poštovati”.
Razbijte ovaj automatizam ovu mehaniku pitanjima odakle vam te misli i uvjerenja i tko ih je i iz kojeg razloga montirao u vaš um. Ako su to napravili roditelji napravili su vjerojatno jer su i oni sami programirani, ali što je sa drugima. Primjetite u sebi i oko sebe kada se krivite i kad vas drugi krive. Valjda bi sustav odavno odumro da ne postoje ti osjećaji krivnje i da smo dužni u ime nekoga i nečega, nekome ili nečemu nešto. NISMO NIKOME DUŽNI NIŠTA.
Primjetite kad dobijete od policije ili neke druge institucije nalog ili pismo u kojem piše “kriv je”. To vam je subliminalna poruka ili vizualno sidro koje aktivira vaš podsvjesni program pa iako možda nećete platiti ili ćete se boriti da ne platite u pozadini postoji neki strah pa makar kazna bila samo 100 kn. To nema veze sa visinom kazne već sa refleksnim programom krivnje i kaznom. Vidite unutar sebe kad pročitate tu riječ da li vam se javlja osjećaj da bi bilo uredu da to platite i skinete sa vrata tu prijetnju i tako se ne suočite sa krivnjom i strahom koji se generira unutar vas.
Ovaj osjećaj se javlja uglavnom nakon dugog razdoblja kriticizma u kojem se čovjeku govorilo da ne valja i ne zna ništa ispravno uraditi. Također se ovaj osjećaj javlja nakon duge psihološko – odgojne torture u kojoj su umovima usađivani programi tko su oni i kako treba živjeti život te koje su njegove osnovne vrijednosti. Kada osoba prestupi po tim pravilima javlja se osjećaj krivnje jer on ne valja obzirom da je napustio uhodane životne putove i vrijednosti. Za članove ovog društva postoji velika vjerojatnost da će se ti osjećaji javiti jer onaj koji želi napustiti državu, utabane životne staze koje ne vode nigdje uvijek se i to uglavnom od najbližih etiketiraju izdajicama, crnim ovcama, bijelim vranama, hereticima i slično. Psiha osobe uvijek želi priznanje i uvažavanje jer je to osnova vrijednosti ega, pa je stoga ovakav odgovor okoline i nerazumijevanje velika opasnost za urušavanje psihe i ega.
Neodlučnost
Ogroman utjecaj uma i velika količina informacija koje um nosi uvijek sa sobom generiraju neodlučnost pogotovo ako se odluke donose isključivo na temelju informacija koje um memorira ili usvoji. Kako svaka informacija ima određenu težinu um mora svaku izvagati i donijeti odluku koja je izbalansirana. To je vrlo teško isto kao da rješavate matematičku jednadžbu sa više nepoznanica napamet. Tako se događa da um ne može izbalansirati svu silu informacija li rupa u informacijama i postaje neodlučan jer ne može opravdati na logičan način odluku koju je donio. Odlučivanje tako postaje noćna mora i ljudi uvijek daju drugome da odluče o bilo čemu jer oni u sebe povjerenja nemaju.
U zdravom smislu donošenje odluke je mentalno, psihološko, duhovni proces u kojem je najbitnija namjera donošenja odluke. Donositelj je svjestan da odluka ne može biti savršena niti očajna jer tako nešto ne postoji. Odluka je takva kakva jest u određenom momentu i ako je promatramo kao takvu njeno donošenje je mnogo lakše, a samim tima akcija i učinkovitost mnogostruko rastu. Odluka kad se donese po njoj se postupa i na nju zaboravlja dok ne dođe trenutak za donošenje nove odluke.
Kriticizam
Kriticizam je kategorija koja je duboko ukorjenjena u našim podsvjesnim stavovima. Konstantno je potrebno nešto ili nekoga kritizirati ono barem zato što imamo takvu mogućnost. Ugojene pivopije kritiziraju igru nogometnog kluba a nikad u životu nisu pretrčali više od 50 metara u komadu. Stavove ljudi kritiziraju oni koji nisu nikad o ničemu samostalno promislili. Tekstove ljudi kritiziraju oni koji nisu nikad ni jednu rečenicu teksta ispisali. Istupe ljudi kritiziraju oni koji se boje javnog istupa, itd…
Ne postoje stvari koje su jednostavne za napraviti. Ništa nije jednostavno kad jednom probate. I najjednostavnija stvar se može uprskati, krivo napraviti. Kriticizam je najjednostavnije rečeno glupava navika kojom netko ne može pokazati da je on bolji, ali može umanjiti trud i pokušaj nekog drugog. Kriticizma se treba ostaviti u potpunosti i cjeniti sve i svačije pokušaje da bilo što naprave, jer ništa nije jednostavno koliko god se nekom to činilo. U društvu novog čovjeka svaki pokušaj se cijeni bez obzira da li je nešto dobro ili loše napravljeno. Postanite svjesni svojeg kriticizma uperenog prema drugome, ali i kriticizma kojeg gajite prema sebi i stalno omalovažavate sve svoje pokušaje djelovanja i izražavanja. Takav stav vas ograničava što nikako nije niti cilj niti poželjno stanje čovjekova duha.
Sud i osuda
Da bi netko nekog osudio potrebno je prvo imati sud o tome. Ukoliko nemaš sud nema niti osude. Osobe prvenstveno sude sebe. Promatraju se, uspoređuju i mjere u odnosu na neke referentne točke koje su uzele za mjerodavne. Sud je samo logični proces zasnovan na postuno nelogičnim i često iracionalnim uvjerenjima. Pa tako nije problem u sudu već u kriterijima. Odakle ti kriterij kojeg navodno imaš. I tko je rekao da je taj kriterij ispravan, točan, pravedan. Kako je rambo amadeus rekao: „svi znamo da je 1+1= 2, ali koliko je 1.” Stoga ako ne znamo koliko je jedan onda ne znamo ni koliko je dva, posljedično tome svaki sud je netočan.
Ali um voli suditi, i donositi nekakve ocjene. Sudac je pozicija moći i znanja, mudrosti jer onaj koji sudi zna. Zar ne?
Suđenje i osuda su posredne izjave da je život i postojanje nesavršeno i da se čovjek mora uključiti u valorizaciju i ispravljanje grešaka koje je priroda napravila. Djelovati je moguće bez ijedne misli ili osude ikoga ili ičega. To je novo društvo budućnosti, ono kojeg neće pokretati ideologija dobrog i lošeg već povezanost sa stvoriteljem i bitkom svega. Primijetite da li ste skloni osudama i valorizaciji, i pazite jer tko sudi bit će mu suđeno.
Natjecateljstvo
Želja za postići bolji rezultat imati više, imati duži penis defaultni su postulati osobe i njenog karaktera vezanog za ideje i ideologiju, bolje rečeno za formu i formalni svijet. Mora da sam bolji ako imam više, ako mi je duži. Ako već nemam više onda mogu imati višu titulu, prijatelja na većoj poziciji, biti najluđi, ako već ne mogu biti najpametniji. Jer koja su mjerila vrijednosti ako nisu ta.
U novom društvu mjerila ne postoje, jer ne postoje vrijednosti. Vrijednost nužno mora biti valorizirana nekim metrom i kad se definira utrka počinje. U svijetu apsolutnog sve je onako kakvo jest i ništa nije vrijedno ili bez vrijedno.
Nesigurnost
Nesigurnost kao izostanak sigurnosti veže se uglavnom na najranije dane djeteta koje od roditelja traži sigurnost, pri čemu se uglavnom misli na kontakt, hranu i prisutnost roditelja. Kad to izostane, što je vrlo često, u psihi se stvori rupa koja teži ka „sigurnosti“ mada je taj pojam potpuno iluzoran, jer sigurnost je unutarnje stanje svijesti, a ne nekakav događaj, cilj, entitet koji nam takav osjećaj osigurava. To je lažna sigurnost, jer nije izvorna već ovisi o nekome ili nečemu. Suprotnost takvoj ovisničkoj sigurnosti je nesigurnost, pa nezdrava psiho konstantno gomila one uvjete koji joj tu sigurnost „garantiraju“ čime se prvenstveno misli na novac, ali i na poznato okruženje i događanje. Stoga se nesigurnost javlja konstantno i uvijek je u korelaciji sa uvjetnom sigurnošću. Kad se čovjek okrene sebi i shvati iluzornost takvog poimanja sigurnost se automatizmom briše i nestaje, a skupa sa njime i ne-sigurnost.
Traženje potvrde
Onaj koji je nesiguran traži potvrdu da je ono što misli točno i da je ono što radi ispravno. I to je u jednu ruku u redu pod uvjetom da takvo traženje ne zaustavi djelovanje. Jer ako ćete djelovati tek kad dobijete potvrdu i budete sigurni u ispravnost znajte da ta sigurnost ne proizlazi iz vas već iz onog tko vam je potvrdu dao. Potvrda ima smisla u nekim djelovanjima koji su unaprijed smišljeni. Automehaničar radi stvari točno na određeni način i dobro je ako ne znaš tražiti potvrdu starijeg mehaničara. Isto je u svakoj djelatnosti. Ali kad je život, sloboda, istina u pitanju, a zato smo se ovdje sreli i našli, onda tu ne postoji nikakve potvrda. Ako i postoji ona mora biti samopotvrda, a nikako vanjska. Jer nitko osim tebe ne može znati što je dobro za tebe. Ako i dozvoliš nekome da misli umjesto tebe, kad zapadneš u probleme optužit ćeš drugog jer te je krivo savjetovao. To nije put k slobodi, samostalnosti, suverenitetu.
Sloboda nema potvrdu, jer onaj tko daje potvrdu za nju može je sutra i ukinuti ili promjeniti kriterije za istu. Potvrda i priznanje su trikovi izgubljenog tražitelja koji još uvijek živi u utopijskom uvjerenju da egzaktan put postoji i da onaj koji ga je za sebe prošao ili koji ima franšizu na isti, može putokazima utjecati i potvrditi tvoj.
Perfekcionizam
U trenucima djelovanja ili donošenja odluke onaj koji ne traži nikakvu potvrdu i ne želi od nikoga ovisiti ipak nešto može tražiti, a to je perfekcionizam. Sve mora biti savršeno točno u skladu sa onim kako je zamišljeno. Takav način djelovanja često je kontraproduktivan jer se gubi jako mnogo vremena na perfekcionističke zahtjeve. To ima nekog smisla u trgovini, biznisu i drugim komercijalnim aktivnostima u kojima ti magijom nekoga privlačiš da kupi tvoj proizvod. Ovdje u ovom društvu prvenstveno se misli da odluke koje svakodnevno donosiš. Jer je ljudima teško donijeti neku odluku ili nešto napraviti zbog perfekcionističke kompleksnosti.
Savršenstvo kao takvo ne postoji jer on je umišljena kategorija izrežirana iz neznanja ili krivog znanja. Savršeno u skladu sa čim, kojim kriterijima. Tko je i kada donio te kriterije. Stvari koje ljudi naprave savršeno, često budu bezukusne, i bez duše, ali izgledaju perfektno. Izbrišite ideju o savršenstvu i jednostavno djelujte u skladu sa trenutkom u kojem djelujete.
Duhovna uzvišenost
Je jako suptilan osjećaj u kojem se onaj koji zna više osjeća nekako nadmoćnima nad onima drugima i to mu u nekim trenucima zna iskliznuti. Ovakve osjećaji su najveći problemi jer su vrlo dobro sakriveni i kao takvi znaju nanositi najviše štete. Zamislite da slijedite takvog duhovnjaka koji vas vodi u ćorsokak jer njegove namjere nisu čiste već su obojane njegovom podsvjesnom željom da bude guru, učitelj kojeg će ljudi pratiti. Također često takvi tipovi nemaju uzemljenje jer su u jednom trenutku u životu radi izbjegavanje problema pobjegli iz tijela i više se u njega nisu vratili. Takvi duhovni tipovi sve materijalno proglašavaju lošim, a ljubav, dušu, mir jednim istinitim. Moći ćete uočiti takve ako se plaše konfrontacije, ne suočavaju se oči u oči sa kritičarima ili problemima koji dolaze, a nitko se njima ne bavi.
Također promatrajte u sebi da li imate osjećaj duhovne nadmoći i dali druge ljude smatrate budalama ili sirovima. Nije bitno da li se ti osjećaji javljaju sporadično već da li su uhvatili maha i trajno se zakačili. Članovi ovog društva višeg znanja i djelovanja od običnog čovjeka mogu često upasti u zamku ovakve uzvišenosti i tako u duhu stvarati hijerarhiju protiv koje se nominalno odriču.
Sažaljenje i samosažaljenje
Samo sažaljenje se je oduvijek prikazivalo kao negativna kategorija u razvoju svijesti. Dokle god žališ sebe i svoju sudbinu naričući nad nesretnim okolnostima mogućnost nastavka i izdizanja iz blata u koje si upao nije baš vjerojatna. Vjerojatnost da će ljudi koji se vole sažalijevati biti dio ovog društva baš i nije izgledna, ali zato postoji pandan ovom egoističnom osjećaju naziva sažaljenje. Ne sažaljevam sebe, ali sažaljevam druge ljude jer ne razumiju. Takav pristup je pogrešan jer ako ne valja sažaljevati sebe ne valja niti drugog.
Ako vam netko pristupa s očitim neprijateljskim namjerama, nije baš netko koga biste trebali voljeti. Zloba, zločestoća, pokvarenost postoje od pamtivijeka, ljudska glupost, neznanje, obijest i oholost, besmisleno i neopravdano divljanje nad prirodnim zakonima. To nije prirodna energija kaosa i destrukcije koje pagani poštuju. Odgovor na takve energije mora biti oštar i nemilosrdan. Nikada se ne smijete sažaliti nad onima koji svjesno i namjerno čine zlodjela.
Kršćanstvo neprestano zagovara samilost nad siromašnima, bolesnima, beskučnicima, patnicima i mučenicima. Konstantnim fokusom na patnju ukazuju na „zlo u svijetu“ i time namjerno privlače i prizivaju patnju i strahove, kako bi njihova pastva ostala bogobojazna gomila. Ne mislimo da itko zaslužuje sažaljenje i bajanje već poštovanje i konkretnu pomoć, neprestano zagovaranje i održavanje patničkog mentaliteta nije izraz ljubavi već najobičnije licemjerje.
Ovakva doktrina je newage doktrina tzv, „ljubavi“, „razumjevanja“, „suosjećanja“ u kojoj se gubi razumno sagledavanje stvarnosti i licemjerje „uzvišenih“ izlazi na vidjelo. Voljeti drugoga ne znači tepati mu i pričati priče već jasno bez osude, kritike, ili mržnje izreći iz srca ono što mislite u tom trenutku. Sažaljenje ne pomaže ni tebi ni drugome jer u takvom odnosi samo može rasti tvoj ego na račun hendikepirane osobe.
Strah od gubitka
Gubitak je uvijek vezan za nešto, tj ne postoji sam po sebi. Tako kad se spominje gubitak, obavezno se mora dodati riječ „čega”. Gubitak čega? U duhovnom smislu jasno je da čovjek ne može nikada izgubiti ono što on zaista jest, ali u psihofizičkom smislu može izgubiti ono što mu pripada, ili bolje rečeno ono što on misli da mu pripada. Gubitci su neminovna stvar u životu mada ono esencijalno se nikada ne može izgubiti. Pitanje je samo koliko je čovjek vezan za ono za što on misli da njemu pripada i koliko je energije uložio u tu vezu. Što je veća energija, vjera i identifikacija na bilo kojoj dimenziji upucana u vezanost to će strah od gubitka biti veći. Često strah kod takvih psihoza zna postojati i kad realne opasnosti od gubitka nema. Ogroman strah koji se javlja zbog opasnosti od gubitka često prisiljava čovjeka da počne djelovati psihotično, panično, iracionalno u pokušaju da zaštiti svoju „imovinu”. Takvi konstantni pokušaji mogu i uroditi plodom pa se imovina sačuva, ali cijena koja je plaćena za takvu „sigurnost” bude prevelika. Toliko velika da ono esencijalno ustukne i izgubi se u svijesti, a prevlada preživljavački instinkt zaštite sebe i svoje imovine. Čovjek ja danas u takvom modu života da konstantno grabi i skuplja imovinu svakakvih oblika i agregatnih stanja i onda takve stvari drži i čuva da ih ne bi izgubio. Odbacite nepotrebne stvari i postanite koliko je moguće svjesni da se sloboda ne mjeri količinom stvari i imovine već nevezanosti za išta. Kad takve vezanosti nema strah od gubitka nestaje i sloboda se može ispoljiti kao prirodno stanje čovjeka.
Strah od autoriteta
Postoji jedna izreka od čini mi se Mihaila Bakunina koja kaže: ”Dokle god postoji bog na nebesima kojeg štujemo i koji nad nama vlada postojat će i država na zemlji koju štujemo i koja nad nama vlada.”
Ova rečenica kaže da je čovjek od malih nogu uvjetovan i predodređen da usvoji ideju o svojoj malenkosti, nebitnosti i o tome da je on obična lutka na koncu bez ikakave moći i znanja. Ta moć se nalazi izvan čovjeka, uglavnom na nebesima kod iluzornog boga koji upravlja svime i kome su ljudi obični pijuni koji trebaju igrati prema pravilima koje on donosi. Ovakvo temlejno pravilo je podloga za hijerarhijsku podjelu svijeta u kojem valjda i čovjek po uzoru na boga u svojem rejonu može donositi zakone, određivati kazne i biti autoritet dostojan strahopoštovanja. Tu igru koju je započela crkva a nastavili svi segmenti društva je igra poslušnosti, podređenosti, i straha od ultimativne kazne koja je pakao. Stoga je potpuno normalno da čovjek u psihološkom smislu nije sam sebi autoritet, već dapače mrzi sam sebe i svoju nemoć, a klanja se i divi pa čak i podržava moćne arhetipske izraze očinskog autoriteta. Taj strah kao i svaki drugi iluzija je, i treba ga se postati svjestan. Nakon toga počinje period odbijanja ili bjesa prema svakom samoproglašenom autoritetu. Takav bijes može biti dugotrajan jer je privlačan, pravednički, ali također i destruktivan.
Bijes i buntovništvo
Buđenje dovodi do pojave buntovnika za razliku od bundžije koji još spava. Stoga je buntovništvo super jer duša tada izražava koliko-toliko svoju autentičnost. Ali, nažalost oni često ostanu vječno u buntovništvu i nikad ne iskoriste svoj potencijal. Bunt je samo jedna i to među prvim stepenicama hoda ka višoj spoznaji. Problem je slijedeći: bunt veže mnogo energije koja nije bila dozvoljena za ekspresiju prije pa stoga buna je psihološki oslobađajuća. Jebavanje majke svima uzduž i poprijeko liječi rakove štitnjače, solarnog pleksusa i prostate. Ako ne vjerujete probajte. Kako je to stanje privlačno um ga jako voli i uživa u njemu. „ja se bunim, neće meni niko govorit ću i kako ću, ja sam protiv.“
Takvim izražajem buntovnik postaje protuuteg i balans sistema u borbi za i protiv. Problem buntovnika je referentna točka protiv koje se buni. Buna je uvijek okrenuta protiv vanjskog lažnog autoriteta (roditelj, crkva, država), te ta referentna točka konzumira energiju buntovnika jer se sve oko nje vrti. Buntovnik je satelit lažnog autoriteta. Buntovnik se bori protiv „autoriteta“ da mu dokaže da on nije autoritet i da mu prizna njegov vlastiti. To je kontradikcija!
Moja je želja u stvaranju novog/starog čovjeka da prevladamo opijate bunta i prihvatimo sebe za jedini autoritet, ali bez zahtjeva za priznanjem. Suveren nikoga ne traži da ga prizna. On postoji i samodostatan je priznao njega netko ili ne. Priznanje je potrebno umu kao sidro ne koje će vezati „sigurnost“. To je ogromna zamka, jer kad buntovnik traži da mu se prizna vlastiti autoritet, on samim traženjem istog priznaje da je i sam lažan. Kad to dobije bunt će prestati, ali um koji ga je provodio neće nikada moći ući u stvarni autoritet jer on to nije sposoban biti. Buntovnici ne mogu nikada biti vođe. Niti sebe niti drugog. On je okrenut vani, ne unutra.
Pozivam vas da detektirate unutar sebe buntovništvo i mržnju koja je uglavnom izvor energije bunta. Na netu ima jako mnogo buntovnika koji pljuju o svemu rasipajući svoju snagu i fokus na vanjsko i destruktivno. Ok, shvatili smo, sve je manje-više u kurcu, i šta ćemo sad?
Nadilaženje buntovništva je spoznaja da ti svojom dualnošću tvoriš i one za i one protiv, jer tvoj um ne prihvaća postojanje lažnog autoriteta unutar sebe. Čim prihvatimo svoju lažnost i gledamo je bez osude, iluzija dualnosti i sukoba rastače se i buntovnik kao borac za pravdu i zaštitnik slabih i nemoćnih nestaje.
Egzistencijalni strahovi
Čovjek koji smatra da imaju određeni uvjeti da bi on postojao, još uvijek nije razumio svoju istinsku bit i porijeklo. Takav čovjek veže svoje postojanje za određene uvjete, te vežući se za njih postaje osoba, a postojanje pretvara u egzistenciju. Egzistencija je nešto što se mora osigurati ili boriti za nju, jer ona nije bezuvjetna.
Ovakav pad u promišljanju i razumijevanju paradoksalno je uništio čovjekovu opstojnost, jer što više o egzistenciji čovjek promišlja to mu je bezuvjetno postojanje sve dalje, kvaliteta života sve manja, a smrt sve bliža. Ego koji je glavni ideolog religije egzistencijalizma opire se ikakvom izazovu koji ovu religiju pokušava detronizirati, te dok je ego živ ona ostaje najviši bog svakog života u neznanju. Iz takvih vjerovanja, koja kažu da je postojanje uvjetno, generira se ogromni strah o gubitku života, nepostojanju i smrti, te je potrebno po svaku cijenu prikupiti ono što tu egzistenciju osigurava. Jadan od dobrih načina razbijanja ovog vjerovanja je malo duži post od recimo tjedan dana.
Djelovanje čovjeka u matriksu
Suvereni [de jure] bi trebao;
• hodati uspravno i to u svom stavu “istinoljubivosti”
• znati tko je,
• upoznati svoju genealogiju,
• znati odakle je,
• djelovati s visokim standardima,
• djelovati s dobrom namjerom,
• biti suosjećajan,
• biti diplomata u svako doba,
• biti čistog srca,
• ne smije biti pod utjecajem alkohola ili droga,
• biti u potpunosti opredijeljen da bude suveren
• u izazovima, znati kako snažno držati svoju suverenost,
• biti ponosni na to tko je,
• biti častan i dostojanstven
• biti zaštitnik svih živih duša čovjeka, žena i djece unutar kraljevstva, čuvajući ih od zla ili ozljede,
• Poštovati cijeli život [uključujući divljinu, drveće, more, zrak
• Poštovati sve ljude
