Pogledajte ovu sliku iznad i recite koja je kocka desno. Promatraču u poziciji 1 zelena kocka je desno. Promatračima u poziciji 2 i 4 zelena kocka nije ni desno ni lijevo, dok promatraču u poziciji 3 desno je crvena kocka. Dakle to da je zelena kocka desno vrijedi samo u određenim uvjetima, pa tako izjava “Zelena kocka je desno” može biti točna, ispravna, ili onaj koji je izgovara može biti u pravu, ili to možemo nazvati činjenicom. Ona vrijedi samo u točno određenim uvjetima, a u ovom slučaju to je pozicija promatrača koji donosi sud. Da još malo raširimo! Ova izjava nije točna nikome od ostalih promatrača. Stoga da bi se eventualno svi mogli složiti oko toga da li je nešto točno (u ovom slučaju da je zelena kocka desno) trebali bi promjeniti svoje pozicije promatranja i pristati na iste uvjete u kojima se nalazi promatrač jedan. Dakle, bilo koja izjava o kocki nije istina, jer istina je nešto što ne ovisi o uvjetima i poziciji ili bilo kojem drugom kriteriju. Istina nije nešto što sad jest a sad nije. Možemo govoriti o uvjetnoj istini tj. relativnoj istini. Svaka odnosna izjava koja donosi određeni sud a sadrži riječi ali, ako, ili, pod uvjetom, obzirom na i sl. nije istina.
Svaki sud moguće je donijeti u relativnom sistemu (hijerarhijskom), jer je sud po definiciji zaključak donesen u odnosu na nešto ( u ovom slučaju pozicije promatrača, ali može biti bilo što). Stoga sudovi su djelovi relativističkih sistema jer imaju referentne točke (uvjete) u skladu sa kojima sude. Nijedan sud, makar bio ultra vrhovni ne može donijeti istinit sud, već točan ili netočan, pravedan ili manje pravedan, prav ili kriv. Izbjegavam riječ laž jer se odmah pojavi misao da je to suprotnost istini, što nije. Ona je suprotnost uvjetnoj istini, koja je također laž u određenim uvjetima.
U ovom slučaju, ako je krug sve što postoji niti jedan odgovor ne prelazi 50% točnosti, stoga je svaka izjava više laž nego istina.
Svaki pridjev koji izrečete i njime okarakterizirate ili opisujete nešto je uvjetovana laž/istina, jer je izrečen u odnosu na nešto, iz subjektivne pozicije.
Sa druge strane imenice su nešto čime označavamo stvari li pojave. Jasno je još od prije i često to spominjem kako ovdje dolazimo do drugog problema koji se naziva semantika. Semantički gledano riječ je samo simbol kojim se nešto označava i samim time nemože odraziti ili izraziti bit i suštinu imenovanog. Imena su samo dogovorni simboli koje koristimo konsenzusom, te stoga su promjenjivi i zavisni od vremena i prostora čime se gubi dodir sa istinom. Ako čak i uzmemo u obzir da je nešto visoko sa granama što raste iz zemlje stablo, ta istina vrijedi samo u uvjetima hrvatskog jezika. Drugi jezici se ne bi ni u kom slučaju složili da je to stablo. Stoga stablo može biti točan ili ispravan odgovor, ali nikada ne može biti istina.
Ipak dolazi mi neko normalno pitanje zašto recimo izjava „mount everest je najviša planina svijeta“ ne bi bila istinita, tj istina. Nema razloga iako je ovdje riječ o pridjevu. Međutim ovdje se uzete u obzir apsolutno sve pozicije i Mount Everest je zaista najveći u apsolutnom smislu. Ipak bih ja nadodao na ovu izjavu, “koliko je čovjeku poznato” što znači da nemora biti da se sutra neće otkriti neki kontinent ili mjesto gdje ima vrh viši od ovog. Stoga i ova izjava uvijek ima uvjet čisto iz razloga jer um je uvjetovan i ograničen. To je tako i točka, pa se ja uvijek ustručavam i oprezan sam za bilo što kazati da je istina.
Generalno govoreći u relativnim sistemima u kojem je uvjet krucijalan sve je laž, obzirom da je sistem lažan/iluzoran. Po samoj definiciji sistem mora biti ograničen jer ovisi o pravilima, procedurama i drugim uvjetima koje sistem čine sistemom, stoga svaki sud i ove ograničene pozicije daje dojam istine, ali je zapravo lažan. Zaključak je taj da istina po definiciji ne stanuje u zemlji sistema.
Npr. Izjava “policajac ima prava zaustavljati ljude na ulici” je uvjetovana istina, odnosno laž. Ova izjava se temelji na uskom perceptivnom polju u kojem je zakon glavni uvjet donošenja suda. Obzirom da je to jedina pozicija u kojoj je ova izjava ispravna, ona je neistinita, odnosno laž. Dakle kad donosimo sudove u odnosu na zakonske odredbe kao jedini uvjet ne možemo donijeti nijedan drugačiji sud nego lažan,. Općenito govoreći ovakav sistem je temeljen na laži.
Istina unutar Pravnog Sistema
Mudri ljudi su znali da se istina ne može pronaći u ovom sistemu, ali su tada pokušali sve uvjete dovesti na jednu mjeru tako da su zabranili percipiranje početnog pitanja iz točaka 2, 3 i 4. Tada su stvorili uvjete u kojima se svaki promatrač nalazi na istoj poziciji i svi donose jednake sudove. Obzirom da svi govore isto unutar sistema, stječe se dojam da se govori istina, jer su ljudi iz svojih umova izgubili druge perceptivne pozicije. Iz tih (nedopuštenih) drugih pozicija laž je vidljiva kao kuća, a dojam istine se ruši sa trona.
Pravni sistem je sistem ograničenog karaktera i ograničene percepcije u kojem vrijede određeni uvjeti i pravila određena jezikom. Taj sistem ne prepoznaje istinu već ispravnost, pravdu. Obzirom ne njegovu relativnu prirodu doneseni su zakoni kao glavno mjerilo pravde, dok je ljudska savjest i zdrav razum isključen iz procesa rasuđivanja. (dokaz ustav RH članak 31.)
Ustav – Članak 31.
Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.
Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.
Samo se zakonom, u skladu s Ustavom i međunarodnim ugovorom, mogu propisati slučajevi i razlozi za obnovu postupka iz stavka 2. ovoga članka.
Čovjek kao “društveno biće” bi se možda i složio sa pravednim, jasnim zakonima koji nemaju iznimaka i vrijede za sve isto ali…..
Zakoni RH kao stup rasuđivanja u sistemu i kao glavna i zapravo jedina referentna točka sve su osim pravedni, jasni i egzaktni. Nužno je stoga da se on tumači jer je kao takav nejasan. I sada nastaje taj nevjerojatni obrat u cijeloj priči koji je ujedno i apsurdan. Tumačiti odredbe zakona mogu samo pravnici, a presude donositi mogu samo sudci i nitko drugi. Stoga pitanje koja je kocka desno ne možete unutar sistema odgovoriti vi niti itko drugi osim pravnika i sudaca jer su oni jedini mjerodavni u ovoj nakarandnoj poziciji o tome govoriti. Ti sudci koje nitko ne bira i ne zna ništa o njihovom moralnom bekgraundu mogu tumačiti pravnu stvarnost kako žele i ono što kažu je istina (naravno uvjetovana istina tj. laž) koja se mora poštovati.
Apsurdnost ovog sistema jest u tome što su sve druge perceptivne pozicije isključene i gospodari ovog sistema jedini su ovlašteni tumačiti istinu (riječ božju, a to je zakon). Najviši tumačitelj ovog sistema je papa, stoga se za njega kaže da je nepogrešiv. Njegovo tumačenje vrijedi za sve one koji su pristali biti dio ovog sistema i obavezni su ga se pridržavati.
Sasvim je jasno da je čovjek stvorio sistem da mu služi i da se sistem vremenom treba prilagođavati potrebama čovjeka ovisno o društvenoj situaciji. Međutim ludilo koje doseže rekordne visine zapravo slaže čovjeka u kalupe koje služe sistemu i čovjek se mora mjenjati i prilagođavati sistemu. Hodati putevima Ho Ši Mina i druga Tita uz glasan poklič da sa puta ne skrenemo. Možemo skrenuti sa uma i zdravog razuma, ali nikako sa puta.
U sistemu je sve uvjetovana istina, zapravo laž. Čovjekova sloboda u sistemu uvjetovana je osobom. Krivo je reći “Ja sam slobodan”, ako to govori osoba jer unutar sistema ta izjava je uvjetna istina.
Apsolutno sve je u umu tj. Duši koja se poistovjetila sa njime. Onaj koji toga nije svjestan i može lako zamjeniti istinu sa laži nije svjestan sebe, mentalno je dekapacitiran, kognitivno kastriroan, idiot, građanin, laik, neznalica, ovca, gojim, osoba.
Istina bi u ovom slučaju mogla biti izrečena ovako: „nijedna kocka nije desno i obje su desno“ Glup odgovor? Umu možda jest. Ipak se na kraju trebam na neki način ograditi da i ovaj odgovor ne mora nužno biti istinit jer vjerojatno postoje pozicije iz raznih dimenzija kojih ja nisam svjestan pa zato je i ovaj odgovor uvjetovan mojim ograničenjem percepcije.
Tako zapravo istinu treba doživljavati kao određeno stanje svijesti u kojem je jedan u zajedništvu sa svime, a ne odvojen. Iz takvog stanja svijesti svaki odgovor je istina. To je nešto što se ne može empirijski dokazati, jer bi tako ispalo da je istina matematički produkt, ali se sasvim sigurno može osjetiti, što i sam potvrđujem.
