Kontrola uma

Vjera je dualistički koncept, i postavlja se pitanje: Tko je taj koji vjeruje? I što je to u što on vjeruje? Što će se desiti ako njegova vjera zakaže ili ako ne dobije ono što si je uvjerio da mu pripada. Dakle ako te vjera spašava, onda te ona može i uništiti. To mi je sada tako jasno. Ništa, ama baš ništa ne može biti temelj čovjekove opstojnosti, nikakva vjera ili sumnja. Može biti temelj postojanju uma, što je već mnogo puta u knjizi spomenuto. Ako nema vjere, uvjerenja, nema ni uma ni ega. Ego se sastoji samo od toga. Vjerovanje egzistira u samoj suštini čovjekove „ljudskosti“ (niže, lažne prirode). Ta lažna priroda, um, doslovce sve naše tzv. znanje o svijetu (a samim tim i o sebi samom) temelji isključivo na vjerovanju, odnosno na mišljenju da znamo. Mi slijepo vjerujemo svom logičkom, racionalnom umu (iako je on sve drugo samo ne „racionalan“!), i zbog toga, vjerujući njemu, iluziju prihvaćamo kao stvarnost, a zabludu o istini smatramo znanjem.

Vjerovati u nešto – znači vjerovati u istinitost svoje vlastite predstave o tome. Iako to ne mora, kako sam već spomenuo, niti biti tvoja predstava, možeš je jednostavno usvojiti i predstavljati kao svoju. Tako je lakše, jer ne moraš promišljati niti kritički sagledavati.

Dolazimo sad do po meni ključnog dijela priče o slijepoj vjeri, a to je ideologija. Ja ideologije nazivam „izmima“ – to su formulirane ideje koje tvore jedan zatvoreni sklop s određenom logikom i smislom. Tako imamo fašizme, nacionalizme, hinduizme, budizme, kapitalizme, socijalizme, komunizme, katolicizme, državizme, liberalizam, protestantizam, demokratizam, konzervatizam, itd….

Ti tzv. izmi su viši oblici kolektivne nesvijesti koje ja nazivam kolektivna osoba. Ona prebiva u svijetu gdje živa ljudska noga nikad nije kročila, a nikad i neće. Razumijem kad netko nekome vjeruje. Upoznao si čovjeka, dotakao ga, čuo, osjetio, imaš neko puno kompletnije iskustvo o njemu, i odlučio si da mu vjeruješ iako ne znaš zašto, već jednostavno osjećaš da je to istina. To bih mogao usporediti i sa vjerom u Boga. Onom vjerom kad je vjernik osjetio Boga u sebi i vidi i osjeća njegovu prisutnost i posve mu se predaje i vjeruje.

Ali vjerovanje u doktrine, ideologije i brandove je posve druga priča. To je čista kontrola uma u kojoj vjernik daje svoju energiju iluzornoj ideji koji slijedi kao nedostižni ideal, u maniri magarca koji hoda za mrkvom.

Sve ideologije postoje na jedan potpuno jednak način. Postoji ili je postojao otac te i takve ideologije i ljudi su mu zbog raznih razloga vjerovali. Tada je on umro, a ostala je samo ideologija. Nitko ne može sjesti na to mjesto nikad više, jer je ono rezervirano za sjećanje na umrlog, svetca, utemeljitelja, oca domovine i svijeta. Njega više nema, ali ostale su ideje koje vremenom blijede i pretvaraju se u antonime, što nije bitno jer ljubav prema ocu vječno bukti i nikad je nitko ugasiti neće.

Zvuči li vam ovo poznato?

Postoji i jedna priča iz davnih vremena kad je u selo došao prorok, kojeg su ljudi odmah prepoznali i postali njegovi sljedbenici. Kako su poglavica i vrač naglo gubili na važnosti skovali su jedan plan. Ubili su proroka i tvrdili da je uzašao direktno na nebo, a njegov štap su postavili na oltar na kojem mu se ljudi i dan danas klanjaju.

Zbog čega, uopće, vjerujemo?

Uslijed razdvojenosti od istinskog znanja (svog pravog ja) mi ne posjedujemo sposobnost istinskog razumijevanja onoga što jeste, i zato, suočeni sa neizmjernošću života, uviđamo stravičnu prazninu vlastite ništavnosti i nemoći… a od tog tamnog mikrokozmičkog bezdana, obuzima nas samrtni podsvjesni strah. Automatski, paralelno sa strahom je prisutna i snažna žudnja da taj strah eliminiramo – a to nastojimo kreiranjem kojekakvih vlastitih predstava, čije bi nam realizacija, po našem uvjerenju, donijela istinsko izbavljenje i oslobodila nas straha i jada života koji ide sa njime u paketu. …Tako, mi neprestano nastojimo pobjeći od samog sebe – i to upravo tjerani željom da samog sebe spoznamo (!); no međutim, tog „suludog mehanizma“ uopće nismo svjesni.

„Um stalno biježi od nepoznatog, ali ti si nepoznato.“¹

Tim bijegom od „Neizvjesnosti“ mi podgrijavamo iluziju svoje sve veće sigurnosti i izvjesnosti. Na tom putu se čvrsto vežemo za te iluzije, brižno njegujući vlastitu ovisnost i postajući robovi svoga sljepila za svjetlo istine. Na taj način, sama vjera („vjerovanje“), uzeta kao cilj, kao „slamka spasa“, postaje uteg koji nas vuće na dno i to je tamo gdje se danas uglavnom nalazimo. Vjera nas odvraća od nas samih i potiče uvjetovanost i razdvojenost u svakom pogledu. Ona, dakle, i postoji upravo zbog prisutnosti straha, i ima cilj da nas, udaljavanjem od njega, približi spoznaji stanja ljubavi. … No, uistinu, cijeli taj put je samo iluzija, jer sve što je potrebno je već ovdje (i sada) – samo trebamo toga postati svjesni.

Prema tome; vjera predstavlja „utočište“ od straha, a pošto je strah posljedica neznanja, odnosno nerazumijevanja istine – samim tim, sklanjajući se pod okrilje vjere odričemo se psihološke slobode, a time i same mogućnosti raskrinkavanja iluzorne osnove straha i spoznaje istinskog znanja. Tako, vjera uistinu jeste tamničar istinskog znanja!

Organizirana ideologija ima svoje rituale i procese i ako slijedimo bilo kakav proces, mi time, zapravo, samo nastojimo „oplemeniti“ svoj EGO – i time samo nasjedamo na podmukle trikove svoga uma. Želimo biti bolji ljudi, mirniji, suosjećajniji, razumniji ukratko rečeno savršenima. Problem je u tome što sve te kvalitete stoluju samo u dualnom sistemu razlika i odvojenosti, te je stoga svaki pokušaj oplemenjivanja svoje osobnosti samo dolijevanje ulja na vatru neznanja i nesvijesti. Biti bolji, kao nedostižna ideja i ultimativni cilj svakog umno kontroliranog vjernika je obična utopija, a čija posljedica u sadašnjosti zapravo vrišti – “nisam dovoljno dobar, niti savršen.” Tako se stvaraju putovi ili staze. Put u bolje sutra, put nade, put iscjeljenja i poboljšanja, put koji vodi do boga, koji na žalost ima svoje naplatne kućice. Takav put je put odricanja, patnje, pokornosti, poslušnosti, neupitne vjere, u kojeg se ne smije sumnjati. (slično kao u lik i djelo Josipa Broza)

Dok god se trudim postati savršenim – ja sam, dakle, nesavršen. Možete li vi obuhvatiti enormne implikacije ovakve kontrole uma kroz ideologiju. Kužite li što ovo radi ljudskoj svijesti?