Najveća tekovina ljudske civilizacije danas je rad za novac. Sve što postoji u sistemu orijentirano je na ideju da ti svojim radom doprineseš društvu i svojoj obitelji. Od malih nogu mentalni sklop djece se oblikuje u kalup rada za novac, profit, korist, interes. Najvažnije pitanje je gdje i što ćeš raditi, te koliko ćeš novca zarađivati u toj razmjeni. Imati dobro plaćen posao je esencijalno životno pitanje te jamstvo sreće, mira i ugode. Dobivati redovnu mjesečnu plaću ultimativni je blagoslov i povlastica. Oni koji ne mogu naći posao putuju na drugi kraj zemlje u potrazi za njime. Mole, učlanjuju se u stranke, plaćaju mito da bi se zaposlili.
Ha,ha,ha, nevjerojatno je velika čovjekova želja da bude rob.
0ni koje ne zanima rad za novac već izrazito radi kreativnih razloga izrodi su društva i pogrdno nazvani zgubidanima i lijenčinama. Njihov rad nije rad već hoby, u biti jedna vrsta rada koju obavljaš kad nemaš ništa „pametnije“ za raditi. Ako rad ne donosi, profit, korist, višak taj rad je glupost i nema smisla. Naravno da to nije tako, ali samo navodim generalno usvojeno kolektivno mišljenje.
Rad za novac najveća je tekovina, vrijednost i smisao života. Oni koji to tako ne vide i ne rade stigmatizirani su od društva i obitelji. Onaj koji nešto uradi, a onda neće ili ne želi to unovčiti budala je ili čudak koji je izgubio dodir sa stvarnošću.
I tako još od davnih vremena rob radi. Da li pod prisilom ili za novac, svejedno je jer radi u korist svojeg gospodara i ono što mu on naredi da radi. Prividno slobodan da radi što hoće, ali uvijek za novac, nesvjestan ovakve situacije, radi što je isprogramiran da radi, i mada ima sve što mu treba i što će mu ikada trebati u snu neznanja i na podsvjesnoj razini rad i utrka za novcem svakodnevica je ove zemlje. Zašto?
Najtraženija roba je ujedno i ona koje uvijek fali, kako logika kaže, jer da je ne fali ne bi bila toliko tražena. Ljudska psiha je takva da kad nešto nije lako dostupno njegova cijena raste rapidno.
Jeste li razmišljali koja je to najtraženija roba koje uvijek fali i koju svi traže?
Ako pogledate malo okolo sebe možda primjetite da na zemlji ima dovoljno zraka, vode, biljaka, i drugih vrsta materijala i resursa raznih gustoća i agregatnih stanja. Čega onda fali? Čega nema dovoljno?
U uobičajenom trenu ćaskanja kad se susretnete sa poznanikom na cesti i formalno mu postavite pitanje ima li dovoljno ovaj će odgovoriti: „Ah, pa znaš da pameti i para nikad nema dovoljno!“
Pod hipnozom, sve izgleda istinito, i siguran sam da taj dobroćudni susjed vjeruje u to što govori mada nikad o tome nije promislio van uobičajene frazeologije u govoru. Mada je istina da ova dva kronična nedostatka idu zaista skupa, ruku pod ruku.
Onoga čega se uvijek traži više jer ga uvijek fali, to je novac. Upravljači novcem mogu po svojem nahođenju povlačiti i ubacivati novac na tržište kreirajući potražnju za novcem ili potražnju za robom. Kako god bilo najtraženiji proizvod i roba ne zemlji je novac, svih oblika i valuta. To je ultimativna roba, šut, ubod, šmrk svake osobe na zemlji (čast izuzetcima).
Od običnog bezvrijednog papira koji služi isključivo kao zabilježba vrijednosti, pretvorio se u robu za kojom žude i gotovo sve spremni su napraviti milijarde ljudi.
U ovisničkoj krizi nedostatka papirnatih potvrda i drugih mon-eta spremamo se prodati sve što imamo za šaku dolara , ili možda koji dolar više. Zamislite trgovce koji kontroliraju novac kako im se brkovi smiju, svjesni da drže cijelo čovječanstvo za jaja.
Što je novac, nije lako objasniti u jedan članak, ali evo ispod teksta iz “Knjige Mirdadove” u kojoj se na spiritualni način objašnjava što je u biti novac.
Naravno zapitat ćete se kakve veze ima novac i duhovna literatura. Takve knjige, budući da je počelo svega u duhu, na najbolji mogući način objašnjavaju pravu prirodu stvari. Stoga sve što sam o novcu napisao i pročitao i shvatio blijedo je prema ovakvom sagledavanju novca i njegove prave prirode. U istom trenu ovo je najbolji opis trenutnog financijskog sustava na svijetu kojeg sam ja ikada pročitao.
Inače radnja se zbiva u jednom manastiru koji se zove “Lađa” u kojoj živi 9 monaha, a starješina joj je Shamadam dok je Mirdad zapravo sluga koji se svojom mudrošću prometnuo u učitelja.
O zajmodavcima i dužnicima.
Što je novac?
Rustidionu se oprašta njegov dug prema Lađi
Naronda: Jednoga dana, kada su se Sedmorica i Učitelj vraćali iz Orlovskog gnijezda u Lađu, vidješe na kapijama Shamadama kako maše komadićem papira pred čovjekom palim na koljena pred njegovim nogama, i čuše ga kako govori ljutitim glasom: »Tvoje neispunjavanje dužnosti iscrpljuje moje strpljenje. Ne mogu više biti popustljiv. Plati sada, ili truni u tamnici.; U tom čovjeku prepoznasmo Rustidiona, jednog od mnogih zakupaca Lađe, koji bijaše dužan Lađi izvjesnu sumu novca. On bijaše savijen pod dronjcima koliko i pod godinama, i raspravljao je sa Starješinom oko roka plaćanja kamate,
govoreći da je nedavno izgubio svog sina jedinca i svoju jedinu kravu u istom tjednu, i da je zbog toga njegovu staru ženu pogodila kap. Ali Shamadamovo srce ne omekša.
Učitelj pođe k Rustidionu i nježno ga hvatajući rukom, reče:
Mirdad: Ustani, moj Rustidione. I ti si slika Božja, a sliku Božju nitko ne smije prisiljavati da se savija ni pred ijednom sjenkom. (Onda se okrete k Shamadamu) Pokaži mi priznanicu o zaduženosti.
Naronda: Shamadam, tako ljutiti samo trenutak prije, na zaprepaštenje svih postade pokorniji odjanjeta i krotko mu predade papir u ruku, koji Učitelj uze i proučavaše zadugo, dok je Shamadam tupo promatrao i ćutio kao daje opčinjen.
Mirdad: Začetnik ove Lađe ne bijaše posuđivač novca. Da li vam on u nasljeđe ostavi novac da ga pozajmljujete s kamatom? Da li vam on u nasljeđe ostavi pokretnine da njima trgujete, ili zemljišta da ih dajete u zakup i od toga da zgrćete pretilinu? Da li vam on u nasljeđe ostavi znoj i krv vašega brata i onda vam u nasljeđe ostavi tamnice za one čiji znoj iscijedite do kraja, čiju krv posisate do kapi?
Lađu, oltar i svjetlost vam on ostavi u nasljeđe – ništa više. Lađu, koja je njegovo živo tijelo. Oltar, koji je njegovo neustrašivo srce. Svjetlost, koja je njegova goruća vjera. I ove vam on zapovijedi da čuvate netaknute i čiste usred svijeta koji pleše uz svirale smrti i valja se u kaljuzi nepravde zbog bezvjerja. I da brige za tijelo ne bi uznemirivale vaš duh, bijaše vam dopušteno živjeti od milostinje vjernika. I otkad je Lađa porinuta, nikada ne bijaše oskudice milosrđa.
Ali, gle! Tu milostinju vi sada preokrenuste u prokletstvo, i za sebe i za milosrdne. Jer njihovim darovima, vi podjarmljujete darivaoce. Bičujete ih onim istim konopcem, koji za vas ispredaju. Do gola ih svlačite onim istim suknom, koje za vas tkaju. Izgladnjujete ih onim istim kruhom, koji za vas peku. Zidate im tamnice onim istim kamenjem, koje za vas režu i klešu. Pravite im jarmove i kovčege od onog istog drveta, kojim vas snabdijevaju da vam bude toplo. Sam njihov znoj i samu njihovu krv, vi im zajmite s kamatom.
Jer, što je drugo novac nego znoj i krv ljudi, lukavstvom iskovan u mite i šekele*(*židovski novac (1 shekel = 100 mites) kojima se ljudi okivaju? I što je bogatstvo nego znoj i krv ljudi, nagomilano od strane onih koji su se znojili i krvarili najmanje, da njime oderu leđa onih koji su se znojili i krvarili najviše?
Jao i opet jao onima koji sažižu svoje umove i srca i uništavaju svoje noći i dane gomilanjem bogatstva! Jer ne znaju što gomilaju. Znoj bludnica, ubojica i lopova, znoj sušičavog, gubavog i oduzetog, znoj slijepog, i hromog, i osakaćenog, s onom orača i njegovog vola, i pastira i njegovih ovaca, i žeteoca i sakupljača – svi ovi i mnogo više njih, snabdjevači su nagomilanog bogatstva. Krv siročeta i skitnice, despota i mučenika, zlog i pravednika, kradljivca i pokradenog, krv dželata i onih koje ovi pogubljuju, krv krvopija i varalica i onih koje ovi sisaju i varaju – svi ovi i mnogo više njih, snabdjevači su nagomilanog bogatstva.
Da, jao i opet jao onima, čije bogatstvo i čija zaliha robe su znoj i krv ljudi! Jer znoj i krv će na kraju naplatiti svoju cijenu. I užasna će biti ta cijena, i strahotna ta naplata. Davati na zajam, pa još davati na zajam s kamatom! To je zaista nezahvalnost predrska za oprostiti. Jer, što vi imate pa da na zajam date? Nije li sam vaš život dar? Kada bi vam Bog nametnuo kamatu i za najmanji od njegovih darova kojima vas daruje, čime biste platili? Nije li ovaj svijet jedna zajednička riznica, u koju svaki čovjek, svaka stvar, ulaže sve što ima za održanja svega?
Daje li vam na zajam ševa svoju pjesmu, i izvor svoju blistavu vodu?
Daje li na zajam hrast svoju sjenku, i palma svoje medne datulje?
Daje li vam ovca svoju vunu, i krava svoje mlijeko, uz kamatu?
Prodaju li vam oblaci svoju kišu, i sunce svoju toplotu i svjetlost?
Što bi bio vaš život bez ovih i bezbroj drugih stvari? I tko od vas može kazati koji je čovjek, koja je stvar, uložila najviše, a koja najmanje, u riznicu svijeta?
Možeš li ti, Shamadame, izračunati Rustidionove doprinose u riznici Lađe? A ipak bi mu dao na zajam nazad same njegove doprinose – možda samo sićušan dio njih – i natovario mu kamatu pride? Ipak bi ga poslao u tamnicu i ostavio ga tamo da trune?
Koju kamatu zahtijevaš od Rustidiona? Ne možeš li vidjeti kako je unosna bila tvoja pozajmica njemu? Koju bolju isplatu želiš nego što je mrtav sin, mrtva krava i paralizirana žena? Koju veću kamatu možeš naplatiti nego što su ove tako ubuđale dronjke na tako iskrivljenim leđima? Ah, protrljaj svoje oči, Shamadame. Probudi se, prije nego se i od tebe ne zatraži da platiš svoje dugove s kamatom i da, ne ispunivši to, ne budeš odvučen u tamnicu i tamo ne budeš ostavljen da truneš.
Isto kažem svima vama, Suputnici: Protrljajte svoje oči i probudite se. Dajte kada možete i sve što možete. Ali nikad ne dajte na zajam, da ne bi sve što imate, čak i vaš život, postalo zajam i da zajam ne bi najednom dospio na naplatu, a vi se našli neplatežni i bili bačeni u tamnicu.
Naronda: Učitelj tada opet pogleda papir u svojoj ruci i odmjereno ga iscijepa na komadiće, koje rasu na vjetru. Onda se okrene k Himbalu koji bijaše čuvar riznice, i reče mu:
Mirdad: Daj Rustidionu čime da kupi dvije krave i pobrine se za svoju ženu i sebe do kraja njihovih dana. A ti, Rustidione, idi s mirom. Razriješen si svoga duga. Postaraj se da nikada ne postaneš zajmodavac. Jer, dug onog koji daje na zajam, daleko je veći i teži od duga onog koji na zajam uzima.
Knjiga Mirdadova – Glava 16
