Danas se riječ „osoba“ često koristi u govoru. Većina ljudi ne zna što ona znači, a u ezoteričnom smislu nije ju lako jednostavno objasniti. Mnogi za sebe misle da su osobe, ali se varaju, jer se osoba ne može biti, ona se može samo glumiti, tj. možeš samo biti u – ulozi osobe.
Kada sam po prvi puta pisao i govorio o pojmu i konceptu osobe, to se uvijek odnosilo na osobu unutar pravnog sistema. Budući da je to uglavnom zanimalo većinu ljudi mnogi su pomislili da samo u pravnom smislu možeš biti osoba, što nije točno. Osoba je mnogo širi pojam i pojavljuje se svaki put kad kažete „Ja sam …… nešto.“ Budući da to znači da postojiš ti i nešto što ti jesi, postoji odnos između to dvoje čime se stvara dualistički svijet. Osoba je stanovnik dualističkog svijeta, jer postoji samo u relaciji, odnosu prema nečemu/nekome. Više o tome kasnije.
Riječ „osoba“ dolazi od riječi „persona“, što je izraz za masku koju su glumci nosili na licima u predstavama grčkog i rimskog teatra. Persona je glumac u ulozi, onaj sa novim licem, osoba. Iako sam dobio neke primjedbe da osoba ne znači to, već da je ispravna hrvatska riječ „ličnost“ mislim da ima dovoljno elemenata da riječ „osoba“ dobije prvenstvo korištenja u ovoj knjizi, ono barem zbog toga što se „ličnost“ u našem jeziku dosta rijetko koristi. Na kraju, vidjet ćete, riječi nisu uopće toliko bitne, već je bitno što one znače, a za potrebe ove knjige osoba će biti sinonim za personu.
U gramatici postoji pojam „personifikacija“, koja opisuje način izražavanja ili stilsku figuru kada se neživome daju osobine živog. Sukladno tome najbolja definicija osobe bi bila: „Nešto neživo sa prividom života.“
Hmmm, imam osjećaj da bi se ovo trebalo razložiti na dijelove kako bi bilo razumljivije, jer je bitno za cijelu ovu knjigu.
Promatrajmo život kao rijeku, a životnu energiju kao vodu u koritu ili kao tok rijeke. Tom rijekom plove mnoge misli i ideje. Većina njih jednostavno samo pluta ili prolazi pokraj nas, a da ih nismo niti primijetili. Međutim, neke misli i ideje su nam jako privlačne i postoji intencija ili energetski potencijal da se takve misli zadrže. Takvim energetskim potencijalom postavlja se brana u korito rijeke koja se veže za misao ili ideju i ne dozvoljava joj da je rijeka odnese. Energetski potencijal uložen u misao jednostavnije ćemo zvati vjera/vjerovanje.
Energija vjere zarobljava se u kalup predefinirane misli i poprima oblik i karakter misli. Stvara se jaka veza i prije bezoblična energija poprima oblik. Pogledajte npr. vodu koja je bezoblična. Ako je ulijete u čašu poprimi oblik čaše. Ako je ulijete u bokal poprimi oblik bokala. Čaša je ideja, misao. Voda je životna sila, svijest. Vjera je namjera/ruka koja je ulila vodu u čašu. Voda koja je poprimila oblik ideje u koju je povjerovala kaže: „Ja sam čaša!“
Svijest ulivena u staklenu posudu može postati jako mnogo toga i biti čaša, krigla, bokal, vinska čaša, bićerin, šalica ovisno o obliku i namjeni staklene posude.
Promotrimo sebe na trenutak, i probajmo uočiti sva naša vjerovanja, misli i ideje koje kroje naš karakter i u koje smo investirali izuzetno mnogo energije i vremena. Promotrimo naše intencije, želje i ciljeve, odakle oni dolaze i kako smo povjerovali njih. Jesu li one doista naše, ili smo ih u jednom momentu iz nekog razloga od nekog preuzeli?
Najveći dio naših vjerovanja nastalo je u nesvjesnom modu rada, pa stoga ne mogu biti svjesno otkrivena. Kako svaka vjera veže određenu količinu energije, ta velika količina nesvjesne energije je van domašaja svijesti. Ako su nesvjesna vjerovanja prevladavajuća, takva energija utječe na tok vode u riječnom koritu, odvodeći život u pravcu kojeg određuje nesvijest. Bolje rečeno, u nama nepoznatu smjeru. Često takva nesvjesno potisnuta energija može u jednom momentu ruknuti na površinu. Tada čovjek ne zna što ga je snašlo niti odakle je ta energija došla, još ako je povezana sa bijesom može imati razorne posljedice. Često nakon toga čujemo: „On je bio jako dobar i fin, pobožan čovjek, zaista ne znamo što ga je snašlo.“
Što se tad događa? Tamo gdje je, figurativno rečeno, voda poprimila oblik iluzorne ideje, stvara se privid stvarnog oblika. Taj prividni oblik je um. On ne postoji van misli i ideja, jer potpuno ovisi o njihovu sadržaju. Usporedno sa umom stvara se i onaj koji ima um, tj. onaj koji se poistovjećuje sa sadržajem uma, a to je OSOBA. Osoba je ukalupljena u misao, ideju i vjerovanje u tu ideju. Zaboravila je da je voda već je pomislila da je čaša i identificirala se sa tom idejom. Osobu tako možemo zvati i vjernik (onaj koji vjeruje u određeni mentalni sadržaj, informaciju). Obzirom na to da upravlja određenim energetskim potencijalom, kroz identifikaciju, osoba je ona koja uvodi ideju u stvarnost. Zastupajući ideju osoba tako izgleda stvarna, ali je zapravo privid, iluzija isto kao i ideja.
Kako, privid? Tako, jer je njegovo postojanje u potpunosti povezano sa vjerovanjem. Kada ta vjera u misao nestane ili, bolje rečeno, nestane identifikacije sa idejom, nestaje i osoba. Ona je utvara koliko i ideja. Jedino stvarno u toj simbiozi jest svijest i njen energetski potencijal/energija. Identifikacija sa idejom ili nekim drugim sadržajem stvara identitet. Tako svaka osoba mora imati identitet, jer je to njena osnova.
iz knjige “Kontrola uma u pravnom sistemu”
