Osobe imaju osobnosti. Do sada sam o osobi govorio u jednini, ali zapravo u rijeku života je postavljeno mnogo brana koje formiraju prividne osobe. Osoba sa svojim identitetima i osobnostima unutar uma može biti mnogo. (slika 5) Neke osobe su jako snažne, dok su neke slabašne. Neke se vežu za grandiozne altruističke ideje, a neke za najsitnije osobne interese1. Neke su blage, neke otresite. Ogromna konfuzija u životima ljudi javlja se zbog nepreglednog broja osoba, osobnosti, interesa, vjerovanja koja su često potpuno suprotna jedna drugima. To možete vidjeti i u životu. U nekim stvarima djelujete sigurni i samouvjereni, i ništa vas ne može izbaciti iz takta. U isto vrijeme na nekom drugom području života ste potpuni gubitaš, stidljivo slabašno dijete koje po svaku cijenu zaobilazi takva područja.
Svi ste, vjerujem, čuli za bipolarni poremećaj ili znanstveno rečeno disocijativni poremećaj ličnosti. To je takav psihološki poremećaj kada u umu postoje dvije ili možda i više potpuno zasebnih ega, koji su toliko odvojeni da uopće ne znaju jedan za drugoga. Jedno tijelo, jedna duša, ali dvije osobe, tzv. alter-ego. Te osobe imaju potpuno različite osobnosti, druga imena, pa čak im i tijelo drugačije funkcionira. To je kao da na kompjutoru imate dva operativna sustava koja nemaju nikakve veze jedan sa drugim, osim što zauzimaju isti disk. U biti u jednom kućištu djeluju kao dva kompjutora. Taj poremećaj je prilično rijedak, ali sam ga prikazao da vidite način funkcioniranja osoba i osobnosti. U „normalnim“ umovima postoji također velik broj osoba, ali su svi oni manje više svjesni postojanja onog drugog. Normalni umovi imaju samo jedan ego.
Skup svih osobnosti i osoba u psihološkom smislu se zove ego. Ego je gospodar svih osoba i osobnosti koji za sebe kaže „Ja“. Tako ego kaže „Ja sam Hrvat, volim sve što vole mladi, mrzim balet i obožavam janjetinu.“
Tendencija ega jest da je uvijek okrenut prema slici o sebi, točnije prema svojim interesima, pa se stoga za nekog sebičnog često kaže da je egoističan. Drugi naziv za to je narcisoidan. Mada se neki možda neće složiti, tvrdeći da je narcisoidnost nešto drugo, meni je priča o narcisu jasna. On je vidio svoj odraz na površini vode i zaljubio se u taj odraz. Odraz naravno ne postoji sam po sebi, već samo kao odraz onog nad površinom vode. Tako je odraz samo privid, ideja, slika koju narcis ima o samome sebi. Zaljubio se u sliku ili misao o samome sebi. To je identično egoizmu, jer je ego također iluzoran, slika o samom sebi. O egu više kasnije.
Svijest osobe, uvjetovanosti, granica, je svijest strukture, hijerarhije, matematike. Odakle nam te granice i te strukture te kako je moguće da je svijest, koja je sve što jest, ograničena? Na ta pitanja ćemo dokraja ove knjige imati prilično smislen odgovor.
Sve što je rođeno mora i umrijeti prema kozmičkom zakonu. Kako je tijelo rođeno, ono će zasigurno jednom i umrijeti, a ista stvar je i sa umom, pa tako i sa osobom. Zapravo um umire svaki dan navečer i rađa se ponovo ujutro, jer mu životna sila posuđuje svoju energiju. Kako umire on umire i svijet. Kad se probudi javi se i svijet. Ne znam to najbolje formulirati, ali u umu postoji neka svijest o njegovoj prolaznosti i sigurnoj smrti. Ta svijest generira strah od smrti koji se javlja kad svakog čovjeka uvelike poistovjećenog sa umom. Moguće je da to nije instinkt, već program. Možda su instinkti programi. Strah je strah od smrti tijela i uma, jer samo ako mislimo da smo mi to, onda postoji i strah. Osoba je jedina koja može umrijeti, svjesnost ne može. Mnogo osoba u našoj svijesti umire svaki dan, a mnogo njih se rađa. Psiha je vječno promjenjiva i nikada nije ista. Promjene su svakodnevne. Kad se ustoličimo u svjesnosti o svojoj pravoj prirodi strah od smrti nestaje. Kada dvije energije različitih predznaka u kojim postoji energija udare jedna u drugu javlja se emocija, a više o tome u slijedećem dijelu.
1 Primijetite da se u jeziku uglavnom govori o „osobnim interesima“. To je zato jer je osoba jedina koja ima interese.
Iz knjige “Kontrola uma u pravnom sistemu”
