Najbolji i najlakši mogući način za razumijevanje pravnog sistema i njime povezane vladavine prava jest ispravno razumijevanje koncepta prava. Da bi to postigli potrebno je odgovoriti na najprizemnije i najosnovnije pitanje. Što je to pravo? Odakle to dolazi?
Znam da sam se dugo mučio sa ispravnim razumijevanjem ovog koncepta. Sjećam se kad je George Carlin u svojem skeču izrekao da prava ne postoje, da su ih ljudi izmislili, kao što su izmislili babarogu. Osjećao sam da on zna šta govori, ali nikako mi nije lijegalo, kako to može biti da prava ne postoje, a svi bruje o njima. George nije objašnjavao dalje što pod time misli, tako da mi je trebalo još dosta vremena dok nije sve leglo na svoje mjesto. Vi danas imate sreće, jer ću podrobno, do u detalje, objasniti sve vezano za ovu riječ i na kraju ovog dijela će vam biti jasno zašto je George Carlin rekao da prava ne postoje.
Imate li pravo šetati po planini? Imate. Tko vam je dao to pravo? Nitko! Odakle vam onda to pravo?
Imate li pravo šetati po mojem dvorištu? Imate/nemate? Tko vam ga je dao? Ja nisam.
Sve u vezi prava se može staviti u dvije gornje kategorije. Po planini može šetati tko god hoće. To se podrazumijeva. Ne treba, niti vam itko može dati prava za šetanje planinom. Planina ne pripada nikome, jer nitko nema pravo na planinu, stoga šetnja planinom nije podložna nikakvom pravu. Budući da je planina svačija i ničija koncept prava u ovom smislu ne postoji, niti ima smisla.
U drugom slučaju stvari se mijenjaju. Dvorište koje je dio ove priče pripada nekome. U ovom slučaju meni. S obzirom da ono ima gospodara, on je taj koji može odrediti tko će i da li će itko i kada šetati njegovim dvorištem. Gospodar drži sva prava na svoje dvorište i on se u ovom slučaju smatra izvorom prava. Tko god želi šetati dvorištem mora imati dozvolu za šetnju, koja se u ovom našem sistemu naziva pravo na šetnju. Pravo tako dobiveno je ograničenog karaktera, jer ga gospodar može u nekom trenutku povući. Primijetite razliku od šetnje planinom. Nemate pravo šetati planinom, jer vam ga nitko nije nikada dao, ali vam ga nitko niti ne može dati, posljedično tome ne može ga nitko nikada niti ukinuti. Pravo je dualističke prirode. Ukoliko postoji, može biti i ukinuto. Nešto što vam je dozvoljeno, može biti i zabranjeno. Pravo ograničava.
Međutim, stvari mogu biti promatrane i na drugačiji način pa ću vam objasniti i njega, da se ne bi u budućnosti zamislili ili zbunili. Ukoliko netko kaže ipak da ima potpuno pravo šetati planinom i da to pravo dolazi od Boga, onda je Bog jedini koji ga može uzeti. Ali znajući Boga i to da kad on nešto daje ne uzima to nazad onda je jasno da je pravo u tom smislu nešto što nikada ne može biti oduzeto. Tko će vam ga oduzeti? Bog neće, ali možda netko tko govori u božje ime hoće. O tome kasnije.
Ovakva prava određeni ljudi nazivaju Bogom danim pravima, ili urođenim pravima koja nam nitko nikad ne može oduzeti. Ja nisam sklon to uopće nazivati pravima, ali eto….neka znate.
Ako na prava gledate na takav način, onda se pravo za šetnju gospodarevim dvorištem nikada više ne može nazvati pravom, jer je ograničenog karaktera. Kakvo je to pravo kojeg vam netko može oduzeti kad mu padne na pamet. Ova dozvola se stoga naziva, i to je njen najprikladniji naziv; privilegija.
Privilegija je nešto što mnogo bolje zvuči, jer znate vrlo dobro da je privilegija privremenog karaktera. Sad je imate – sad nemate, i svako to prihvaća bez velikih problema.
Dakle, ukoliko šetate planinom ne kršite ničija prava, jer nitko na planinu ne drži nikakva prava. Ukoliko šetate mojim dvorištem, bez dozvole, kršite moje pravo.
Prema tome, pravo bi se moglo nazvati nečime što možete raditi bez da trpite ikakve posljedice svojeg rada. (ovo nije sasvim točno, jer postoji nešto što se zove karma, ali nju ćemo za sada izbaciti iz ove priče).
Sada vam je, nadam se, jasno da je pravo u potpunosti vezano za posjedovanje, vlasništvo ili gospodarstvo. Ako nešto pripada nekome, postoje određena prava, Dalje će te kroz knjigu uvidjeti da je apsolutno cijeli koncept vladavine prava zasnovan na vlasništvu i pravima koja iz njega proizlaze.
Razliku između gospodara i vlasnika, će te naučiti dalje kroz knjigu, a za sada ćemo govoriti o gospodaru.
Gospodar kao onaj koji ima sva prava nad nečim može ih dijeliti kome želi pa se on naziva izvorom prava.
Pravo koje je on dodijelio (dozvola za šetnji, korištenje i sl.) naziva se objekt prava ili pravna stvar.
One koji su dobili ta prava zovu se pravni subjekti. Ovaj naziv se inače jako često koriti u pravnom sustavu u kojem samo i postoje pravni subjekti.
Drugi izvor prava (prvi je pravo dobiveno direktno od gospodara) je pravo ugovora. Dogovor između dvije osobe ili čovjeka o tome da netko nekome daje ili prepušta prava za neku vrijednost. Najbolji primjer toga je ugovor o radu, u kojem radnik daje poslodavcu pravo da raspolaže sa njegovim tijelom i vremenom (od cca 40 sati tjedno) za plaću na kraju mjeseca. Poslodavac ima prava govoriti što da radite, jer je radnik to ugovorom dozvolio. Ugovor određuje međusobne odnose između izvora, objekta i subjekta prava.
Pravo gospodara na stvarima se još naziva pravo autoriteta, jer onaj tko je autor stvari njen je i gospodar. Autorsko pravo nad ljudima ne može postojati, jer nitko nije autor čovjeka osim Stvoritelja, a on se u pravnom sistemu ne spominje kao nositelj prava. Ugovorom je moguće da netko ima pravo nad živim čovjekom, samo ako je ovaj potonji to ugovorom dopustio. Stoga prava jednog čovjeka nad drugim proizlaze iz ugovora. Bilo koje drugo pravo u kojima netko ili nešto tvrdi da ga posjeduje nad živim čovjekom, a ne proizlazi iz ugovora, se naziva robovlasništvo.
Dakle, čovjek nad kojim netko ima pravo, a ovaj to nikada nikome nikakvim ugovorom nije dopustio je pravno gledamo rob. Logičkim zaključivanjem vidljivo je da je današnji pravni sistem u svojoj biti robovlasnički, jer netko (država) ima prava nad živim čovjekom, a da čovjek ne zna kad je i kako dozvolio ikome da nad njime vlada. Iz tog razloga uvijek objašnjavam ljudima da nije dobro da od nekoga traže svoja prava, jer je to proces ponižavanja samog sebe na status roba, koji od robovlasnika traži da mu nešto da. (vidi dogmu o autoritetu)
Da je pravni sistem izopačen i neprirodan, protivan Božanskom redu vidljivo je iz toga što unutar njega postoje prava nad živim. Pravni subjekti drže prava nad zemljom, nad zrakom, nad vodom, općenito nad prirodom, ali i ljudima. To je u biti nemoguće, jer ne postoji ugovor sa prirodom, a čovjek nije niti stvoritelj prirode pa je nepoznato odakle prava, koja si mnogi svojataju, proizlaze.
Sad smo došli do ključne stvari koju je vrlo lako shvatiti kad postavite odlučujuće pitanje: „Odakle ti pravo?“ Svaki nositelj prava u bilo kojem legitimnom sistemu treba i mora odgovoriti na ovo pitanje. Ukoliko netko tvrdi da ima nekakva prava, mora i dokazati da ih ima. Kad pričam o legitimnim sistemima, tu ne mislim na hrvatski pravno-politički sustav, trodiobe zakonodavne vlasti. U ovih više od tri godine otkada konstantno postavljamo pitanja sistemu o porijeklu njihovih prava, još nijednom nismo dobili istinit ili barem logičan odgovor, a najčešće nismo dobili nikakav.
Npr.: Kad vas policajac zaustavi na cesti i traži da se identificirate pod prijetnjom privođenja, tj. oduzimanja slobode u pravnom smislu, on zapravo govori da drži određena prava nad vama.
Na vaše pitanje ima li on uopće pravo zaustavljati vas, provjeravati i identificirati, od kostimiranog javnog službenika će te, ako bude ikakvog, dobiti odgovor da on ima pravo, jer mu ga daje zakon. Iako ste možda pomislili da je tu stvar gotova, ona se tek sada počinje komplicirati. Pretpostavljam da svi znate da je zakon u „našoj“ državi temeljen na ustavu, koji je pravni dokument najvišeg ranga. Sve se temelji na njemu.
„Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.
U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.
Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.“2
Pažljivim čitanjem temeljnog članka Ustava RH i najvećim budalama je valjda jasno da sam ustav kaže da narod drži sva prava i da vlast proizlazi iz prava kojeg ima narod i koje pripada narodu, ali ih on (narod), predaje svojim predstavnicima koji je izabrao na izborima, ili odlučuje neposredno.
Sve štima, osim jednog malog detalja. Pravo o kojem je ovdje riječ i kojeg smo iznad spominjali je pravo na zaustavljanje, provjeravanje, identificiranje. Budući da nitko nikada, bez pristanka druge osobe, nije imao pravo zaustavljati, pretresati i identificirati druge žive ljude nejasno je kako je narod to pravo mogao prenijeti na svoje zastupnike, kad to pravo u biti ne postoji. Izgleda da to pravo temeljem zakona, a preneseno od naroda, na kojeg se poziva policija, u svojoj biti potpuna izmišljotina. Nemojte o ovome raspravljati sa policajcem na ulici. Čak niti školovani pravnici i političari nemaju logičan odgovor na ovo pitanje. Znamo, pitali smo ih!
Ovo pravo je najbenignija izmišljotina u cijeloj priči. Pravo naplate poreza, pisanja zakona, izdavanja dozvola za rad, građenje, vožnju auta, korištenje prirodnih resursa i mnogo drugih koje država kroz zakone kontrolira potpune su izmišljotine, jer takva prava nikada u prirodi nisu postojala. Nešto što ne postoji se ne može prenijeti na drugoga.
U prirodi prava zapravo ne postoje to je imaginarni koncept.
