Prema predavanju kojeg sam održao i prema mojim shvaćanjima uzročno posljedičnih veza karma je zakon koji funkcionira uvijek unutar prostora iluzije. Iluzorni činitelj, mislitelj i interpretator sebe i svijeta oko sebe, dužan je iskusiti posljedice svojeg djelovanja, jer on za sebe tvrdi da je on taj koji djeluje. No problemo, ako si ti taj koji djeluje u skladu sa svojom slobodnom voljom onda ti preuzimaš odgovornost za ono što radiš, misliš, želiš. Pošteno!? Dakle ne postoji nikakav sud, osuda ili sudac, porota koja te osuđuje, već je to jednostavno ugrađeni kod koji ima apsolutno sva saznanja i sve okolnosti te je kao takav ultimativno pravedan. On jednostavno kopira energetski obrazac odaslan od osobe u svim mogućim oblicima i takvog u dogledno vrijeme vraća svojem izvoru. Stoga je karma jedina pravda koju osoba ikada može iskusiti u životu kojeg živi.
Iako većina ljudi koliko-toliko može progutati ovaj koncept, jer u potpunosti objašnjava životne nelogičnosti koje se događaju a čiji zaključak bi mogao biti da je univerzalni kreator nepravedan ili pristran, ukratko rečeno nesavršen, ipak osoba koja je dominantni oblik izražaja svijesti ima neku svoju verziju pravde.
Sjećam se kad je valter bio na sudu kod jednog sudca i ovaj je bio svjestan objave koju je ovaj poslao i pokušao s njime razgovarati neslužbeno. Prvo što je rekao da „ništa u životu nije slučajno.“ To je čuvena izjava koji svi, ama baš svi koriste i vjeruju u nju. I oni koji znaju i oni koji ne znaju, razlika je u djelovanju po toj izjavi. Dotični sudac koji je tvrdio da ništa nije slučajno ipak si je uzeo pravo da osuđuje i presuđuje događaj koji je posljedica određenog uzroka pa prema tome potpuno neutralan, jer je svatko dobio točno ono što treba budući da slučajnosti nema.
To je ta licemjernost ili nerazumijevanje koje je temelj iluzionističko/sotonističkog sistema. Ništa nije slučajno, ali ja svejedno zahtijevam da se provede pravda. Čija pravda? Tko bi je trebao provesti? Ti? Policija? Sudovi? Država? Nema po meni luđe i iluzornije ideje od ove, a ona je ipak rezultat idiotskog promišljanja da u kreaciji postoji greška tj. da je nekome nanesena nepravda. „Ja sam nevin i to što mi se dogodilo nisam zaslužio!“ Istina, možda je moguće da netko dobije nezaslužene batine, ali ih može dobiti samo od osobe koja si je uzela za pravo da dijeli pravdu. Ako si stoga dobio po nosu to je samo stoga jer si i ti nekada uzimao pravdu u svoje ruke.
Uzimanje pravde u svoje ruke ili traženje od „autoriteta“ da uzme pravdu u svoje ruke je daleko najveći generator nepravde i loše karme koja po onoj biblijskoj oko za oko, zub za zub pokreće beskonačni perpetum mobile karmičkog kola. „Pravde“ koja traži „pravdu“. Stavio sam ovo u navodne znakove jer nitko osim apsoluta nije sposoban donijeti pravdu. Ako to što sudovi i država sprovode nije pravda, onda je nepravda, a ona onda generira nepravdu. Nevjerojatno, dokle god bilo tko uzima pravdu u svoje ruke nepravda će postojati, a samim time i karmički dug jer nepravda za razliku od pravde mora biti otplaćena, dok pravda poravnava sve dugove.
Ako dobijete po pički, a ne razumijete da ste to dobili jer ste sigurno i sami jednom dali nekome po istoj, osjećati ćete se jadno, iskorišteno, bespomoćno vjerujući da vam je nanesena nepravda i tražit ćete, ne od velikog duha da vam donese pravdu, već od institucija ili možda pak od Don Vita Korleonea. „Pravda mora biti zadovoljena“ kažu budale i neznalice. Ali budalo, ona je već zadovoljena samo što ti toga nisi svjestan. Sada možemo vidjeti implikacije i opasnosti reinkarnacije i zaborava, jer se može steći lažni dojam da je kreacija nepravedna budući da se osoba ne sjeća svojeg djelovanja i promišljanja pa je sa svim time u čudu zašto joj se događa to što se događa. U tim trenucima osoba se okreće prema nebu i pita „Zašto? Što sam ja to bogu skrivio?“, misleći da ga je bog kaznio iz nekog njemu nepoznatog razloga. Obzirom da je bog dobar, sigurno to nije njegovo maslo, ali onda je to slučajno djelovanje određenih kriminalaca od kojih se trebamo zaštititi vlastitim snagama i donijeti ljudsku pravdu kad božije već nema. Izjava „ništa nije slučajno“ se gubi iz fokusa i svijesti.
Ne mogu naglasiti kolika se opasnost krije u ovakvom nerazumijevanju ili nesvijesti. Pravda je proces ili djelovanje koje uzimajući u obzir apsolutno sve okolnosti i činjenice te razumjevanje apsolutne svijesti donosi ultimativni rezultat. Ljudsko biće potpuno nesvjesno apsolutne svijesti i bez ikakvog znanja o okolnostima sa ograničenim znanjem o činjenicama ne može donijeti pravedno rješenje. Ali može donijeti nepravedno. Nepravedno je rješenje je van balansa i stoga ne može nikada donijeti ravnotežu i neutralnost već samo nove karmičke zapetljaje. Sudac koji donese presudu iz neznanja, a to je svaki, morat će iskusiti osudu iz neznanja. Policajac ili administrator koji djeluje po toj presudi iz neznanja, će sasvim sigurno morati iskusiti posljedice svojeg djelovanja. O vojnicima neću niti pričati. U cijeloj ovoj priči nekako svećenstvo stoji van domašaja karme jer oni ne osuđuju niti djeluju, ali skrivećki i pod radarom u potpunosti podržavaju ovakvo neznanje i nesvijest, a da sami ne trpe karmičke posljedice.
Svaka osoba koja sebe vidi kao pravednika koji ima moć i tzv. autoritet da sprovodi pravdu je napuhana budala nesvjesna svoje nesvijesti. Sudci, policajci, vojnici, zakonodavci, ali i sve osobe nesvjesne toga da pravda ne postoji apsolutno nigdje nego u zakonu karme i koje traže „da pravna država radi svoj posao“ su bespomoćno utrpani u iluziju.
Je li šokantno? Da li ja želim reći da ubojice ili lopovi trebaju proći nekažnjeno?
Samo ovo moje pitanje je idiotsko jer sam upravo naveo da nitko nemože proći nekažnjeno za sve što je napravio, samo što provođenje tog procesa nikako nemože biti u rukama egoistično samodopadnih osoba koje sebe po službenoj dužnosti nazivaju sudci. Pravda je kao i istina i ljubav u rukama apsolutne svijesti. Nijedna ograničena svijest ne bi si nikada smjela dopustiti pravo suđenja ili presuđivanja. Stoga ljudi koji to razumiju ne sude, za razliku od onih koji ne razumiju ili od onih koji to rade jer su plaćeni da to rade.
Ako treba postojati nekakav sud onda je to onaj koji sa karmičkim vezama nema nikakvog doticaja već presuđuje u trgovačko-ugovornim odnosima. Iluzija presuđuje o iluziji. Neki će reći da se o takvim sudovima u pravosuđu i radi, jer je ovo gdje mi živimo jedan veliki ugovor i trgovina čiji su sudionici fizičke i pravne osobe. Stoga cijeli ovaj tekst je od izuzetnog značaja, jer dodaje dodatnu težinu istini da čovjek ne može biti niti suđen niti presuđen od strane drugog čovjeka osim ako on sam ne da dopuštenje za to izjavom da prihvaća sud određenog suda ili sudca.
Ako je tako, sudac ne može snositi karmičke posljedice. Ako nije tako snosi ih. Ovdje se možemo ponovo vratiti na pravnu priču u kojoj ti registracijom i korištenjem iluzorne dokumentacije pristaješ biti suđen i pod nadležnošću sistema pa tako nitko ne može snositi posljedice za tvoj pristanak kojeg si potpisao nebrojeno puta. Ja mislim da to nije i nemože biti nikakva istina tim više jer svaki pristanak koji je iznuđen ili ugovor u kojem jedna stranka nije upoznata sa svim mogućim implikacijama tog ugovora ne važi.
Ali to nije bit ovog teksta.
Većina što zatupljenih što ljudi koji sebe smatraju slobodnima i otvorenog uma i duha penju se na zadnje noge kad dožive nekakvu neugodnost, navodnu štetu ili oštećenje. Iako navodno šireg uma traže naknadu štete i trče na razne sudove ne bi li utažili žeđ za osvetom ili ispravili nepravdu koja se eto njima dešava. Parnice zbog dvadeset metara zemlje na koju nitko nije stupio nogom već godinama ili uvrede časti, ometanja posjeda, rastave braka samo su jedni od pokazatelja da nitko ništa ne razumije. Iako svi navodni vjernici, trče na sudove zaštititi svoju imovinu i svoja navodna prava ne pouzdajući se u sveprisutnu kreaciju i njene zakone. Veliki vjernici kao da neznaju za Isusovu izreku:
«Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se» (Luka 6,37)
I sam Isus kao vrhovni kršćanski ideolog potvrđuje zakone karme, i ova je izreka neporeciv dokaz tome. Ali jebaji ga, mi ćemo je protumačiti kako nama paše.
Može li apsolutna svijest biti oštećena, uništena, osakaćena ili joj oduzeta imovina. Čovjek se rodio gol na ovoj zemlju milošću sveprisutnosti. Ništa mu ne pripada, sve je dobio, pa mu stoga sve može biti i oduzeto, ali samo od onoga od koga je to i dobio. Osobe ili bolje rečeno iluzorni entiteti misle da nešto pripada njima da su oni tvorci nečega i imaju nad nečim kontrolu. U takvim egoističnim, psihopatskim stanjima svijesti koja voljom ljubavi imaju slobodnu volju, zakon karme započima i završava svoje djelovanje. Dokle god u svijetu bude sudova, bit će i karme, bogami i reinkarnacije, ali pravde biti neće. Pravda obitava samo na jednom mjestu, onome u kojem ja kao osoba ne postojim, a to je mjesto stvarnosti i istine, pa stoga paradoksalno, ali opet istinito mogu kazati –„Pravda je jedino što postoji.“
Onaj tko to može shvatiti neće više suditi niti osuđivati. Tko ne može neka čita ponovo.
Adendum 1:
Ubojice i desperadosi na zemlji su osobe nesvjesne sebe, a osobe su rezultat svoje okoline ili društvena bića. Njihov odgoj je uvelike rezultat potpunog nerazumijevanja psihološko-duhovne strukture uma i svijesti koji nisu imali ni roditelji ni crkva ni država. Stoga je krajnje licemjerstvo zgražati se nad ubojstvom kojeg je počinio društveno prihvatljivi pojedinac koji je u određenom trenutku prolupao i napravo zločin. Jedan takav događaj se dogodio prije 10 godina u Trilju kad je mladić ubio djevojku. Svi su priskočili da ga osude, ali nitko nije postavio slijedeće pitanje. „Ako je taj mladić/osoba bio društveno biće i ponašao se onako kako je od njega to traženo tko je odgovoran za napuknuće u svijesti, blekaut i nasilnu smrt mlade djevojke. Da li je ta djevojka bila svetica koja nije imala karmičkih dugova nitko ne može znati, ali može li netko tko je proizvod sistema biti kriv za svoj bijes, nervozu, nelagodu, nesigurnost. Ako i jest kriv sigurno nije krivica izvorno njegova u potpunosti. Velike vođe i ideolozi su kao i svaki put prošli neokrznuto, ali je i njih trebalo pitati imaju li oni ikakve krivice u ovome. Nisu istina povukli oroz, ali…… Svaki samosvjesni čovjek bi se također trebao upitati čime je on sam podržao postojanje ovakve svijesti koje rezultira stravičnim događanjima. Međutim nitko ne želi biti kriv ili preuzeti barem dio odgovornosti, pa stoga „Neka visi Pedro“
