Iskrivljenje i priroda pravnog sustava
Snaga koja jest pretvara sve u oruđe i oružje koje će koristiti u neprestanom pokušaju da pobjedi igrajući win/lose igre protiv brata čovjeka. Jedan od najvažnijeg moćnijeg, čarobnog, a teško vidljivog oruđa i oružja koji agresori i izrabljivači koriste protiv čovječanstva je jezik. Navodno je riječ “fonetika” potječe iz “phoenetics,” navodno potječe od Feničana, koji su nam dali “lan-goo-ag,” Riječ koja referira na tvar koja, kad se puca iz brodskog topa, podere jedra i sruši jarbol ostavljajući protivnike “mrtve u vodi.” Očito je da su riječi iznimno moćno oružje, te se koriste u svrhu osvajanja i vladanja, a što i jest prava priroda pravnog sustava. Ideje koje se tiču prirode i korištenje jezika u zakonu su utvrđene, između ostalog, u knjizi pod naslovom “Pravna fikcija”, od Lon L. Fullera
Fikcija kao lingvistički fenomen
Ihering je jednom rekao da se povijest Zakona može napisati kao moto preko njezina prvog poglavlja rečenicom, “U početku bijaše riječ. “(Ihering izražava na taj način pretjerano poštovanje, prikazano u ranom zakonu za izgovorene riječi. “Među svim primitivnim narodima riječ se pojavljuje kao nešto tajanstveno; naivna vjera pripisuje riječima nadnaravne sile”). Studenti pravne fikcije mogu uzeti ovaj moto k srcu. Svakako je istina da se često previdi da je fikcija “bolest ili zaraženost jezika.”
Svatko tko je razmišljao o pravnoj fikciji, mora biti svjestan da ona predstavlja ilustraciju sveprožimajuće moći riječi. Izjava u koju ne vjeruju niti njezin autor, niti njegova publika ne može imati nikakav značaj, a sve to je dovoljan dokaz da smo ovdje u kontaktu s tajanstvenim utjecajem koji ostvaruju imena i simboli. U tom smislu fikcija je lingvistički fenomen.
Što je pravna fikcija?
Utjecaj fikcije proteže se na sve odjele pravničkih aktivnosti. Ipak, ne može se reći da je ta okolnost ikad izazvala pravnoj struci mnogo neugodnosti. Laici se često žale na zakon: ali se vrlo rijetko žale da je on utemeljen na fikciji. Oni više naginju izraziti nezadovoljstvo kada je zakon odbio usvojiti ono što oni smatraju prikladnijom i poželjnijom fikcijom. Možda je, također, fikcija odigrala svoju ulogu u izradi zakona „nespoznatljivog“ laiku. Sama neobičnost i bestidnost pravne fikcije ima tendenciju da obuzda laičke kritike, te ih bez sumnje često vode da se skromno slože s pisacem „Sheppard’s Touchstone“, da je “predmet zakona je nešto transcendentno, i previsoko za obične kapacitete.”
Razlika Fikcije od laži
Mainova klasična definicija povijesne fikcije kao “bilo koja pretpostavka koji skriva, ili utječe da se prikrije, činjenica da vladavina prava podvrgnuta promjenama … ostaje nepromijenjena, a način rada promjenjen“, Čini se da ostavlja mjesto namjernoj prevari. Engleski sudovi stekli su u naviku praveći se da je pokretna imovina, koja bi mogla u stvari biti oduzeta od tužitelja silom, pronađena od strane okrivljenika. Zašto? Kako bi se omogućilo djelovanje koje inače nema nikakvo uporište. Ako je ovo fikcija ne vara, koja je njena svrha?
Lako je zaključiti nemilosrdno da sudci koji proširuju svoju nadležnost ili koji mijenjaju vladavinu prava prikrivenom fikcijom vrlo hladno i proračunato odabiru sakriti od javnosti činjenicu da su on ti koji donose zakone.
Razlika fikcije od pogrešnog zaključka
Fikcija se općenito razlikuje od pogrešnog zaključka (ili u znanstvenim poljima, od lažne hipoteze) u činjenici da je usvojen od strane autora iako je svjestan njegove neistine. Fikcija je “svrhovita, ali svjesno lažna, pretpostavka.” Kao životna, fizička, biološka, osjetilna bića mi smo realni jer postojimo kao aspekt postojanja. Sustav je, s druge strane, apstraktna tvorevina uma. To je u domeni riječi, simbola, ideje, zakona, ugovora, itd., gdje cirkulacija postoji kroz strujanje (currency – valuta) teče u skladu s pravilima prava i trgovine.
Manifestirano postojanje izranja u obliku i sadržaju iz ništavila nemanifestiranog. Sve je kreacija, dakle, derivat, stvoren i izveden od tvorca. Stvoritelj i stvoreno su različite “meta-razina” ili “logičke kategorije”, jedna od druge. Vječni apsolut nema konačnih svojstava. Iz bilo koje relativne perspektive, apsolut se ne može niti prepoznati niti biti spoznat, i mora se opisati u skladu s onim što nije, kao što je “Prazninu”, “Neograničeno” “Nepromjenjivo”, itd.
Dok je nemanifestirano nepromjenjivo, manifestirano postojanje je beskrajna, ne ponavljajuća, jedinstvena, uvijek različita promjena. Nije moguće da bilo koja konfiguracija ičega stvorenog ikada bude ista kao što je uvijek bila, ili kao što će ikada biti, ili što će biti djelić sekunde kasnije, ili što bi ikada moglo biti. Kako je Heraklit istaknuo, “Nijedan čovjek ne može zgaziti dva puta u istu rijeku.” Sve je u obrascu procesa, energija u pokretu u određenim oblicima, orbitama, stazama, u krugovima koje su u svakom trenutak beskrajno jedinstveni. Nadalje, što je više manifestirana stvarnost udaljena od svog izvora, više je derivirana/iskrivljena i manje je moćna.
Ono što um, kroz osjetilno iskustvo i sve ostale relativne procese, smatra “fizičkom stvarnošću” koja je čvrsta, stvarna i materijalna, u stvarnosti je zapravo najviše iluzorna. Suptilniji, nerealniji, i nedostižniji nivo manifestacije kojem pojedinac pristupa, više je stvaran i moćan, budući da je manje deriviran i bliži Izvoru. To možemo ilustrirati promatranjem povijesti znanosti, a možda je najdramatičnije na primjeru razvoja oružja. Kako je čovjek „napredovao“ u oružju u početku uglavnom fizičkom (palice, koplja, katapulti, itd.), do suptilnijih slojeva na kemijskoj razini (na kojoj djeluje barut), prema atomskom i subatomskom području (atomska bomba i vodikova Bomba), prema terenu nemanifestiranog, više energije se oslobađa.
Iako se niti apsolutno niti relativno zapravo ne mogu spoznati umom, to ne zaustavlja gotovo svakog od sudjelovanja u popularnoj igri drugačijeg mišljenja. Um stvara koncepte o izvoru – od kojih nijedan nije niti izdaleka vjerna mapa niti područje koji je navodno mapirano – kao i aspekti relativnog.
Da bi zadovoljio umne “potrebe za znanjem” čovjek živi sa glupom idejom da su njegovi koncepti postojanja (bilo apsolutni ili relativni) istiniti i da fiksna slika forme, ili da su zaključci izvedeni iz nekih konačnih točaka prednosti (uglavnom preko stečenog iskustva i osjetilne percepcije) uhvatili srž same stvari. To je tako blesavo kao i snimanje progresivne snimke oceana i njegovih valova i misliti da smo tako spoznali i shvatili bit oceana, ili nagađati izvan vrata što je unutar prostorije u kojoj nema nikoga i živjeti na temelju špekulacija kao da su one apsolutne. Ovo stanje čovjekova razvoja nazivamo “ego-svjesno stanje” (za razliku od “nesvjesnog” u kojem se život jednostavno živi, ili “Samosvjesnosti”
u kojoj čovjek živi u svjesnosti o Apsolutnom i relativnom kakvi oni zapravo jesu, a ne kakvima ih njegov um zamišlja ili percipira).
Ovo ego-svjesno stanje, ili pogrešna zamjena apstraktne konstrukcije uma za stvarnost, i posljedično tome građenje karijere, institucija, “sigurnosti”, i vlade prema tome je idolatrija. To je idolopoklonstvo, tj., obožavanje Baala. Dajući povjerenje i superiornost konceptima o nečemu (kao što je Bog), radije nego stvarnosti samoj, pojedinac obožava (odaje počast, štuje i ovisi o) slikama urezbarenima u um.
Ugravirane slike u umu su toliko idoli, i doista nužno potrebni za izgradnju, kao i idoli od drveta ili kamena. Čovjekova sklonost da misli da je spoznao nespoznatljivo, i, još gore, zamijeniti svoja saznanja ono za koje misli da ih je spoznao, ali nije, nije samo idolopoklonstvo, već može biti odgovorna za još više nesloge, krvoprolića, patnje i ratova nego bilo koji drugi aspekt ljudskih života. Moglo bi se reći da je “Bog (vječni izvor) stvorio čovjeka na svoju sliku (kao svjesno, duhovno biće sa snagom stvaranja), a čovjek je uzvratio kompliment.” Kako se Pascal našalio, “Umrijeti za ideal je prilično visoka cijena za nešto, o čemu možemo samo nagađati. “
Cilj svakog zen majstora, primjerice, je dovesti ljude u svjesno stanje u kojem više ne mogu, prema riječima Gregory Batesona, “jesti menije a ostaviti večeru.” Dok čovjek ne vidi i ne živi stvarnost, kakva ona jest zapravo, pogrešno je ono što on smatra „realnošću”, tj. ono što njegov um (kroz osjetila) opaža i razmišlja o postojanju, o samoj stvarnosti. On zamjenjuje kartu za teritorij.(„Središnji aksiom semantike je da “mapa nije teritorij; ime nije nazvana stvar.”)
Budući da su osjetila enormno ograničena, zaključci o stvarnosti do kojih um dolazi su fantazija. Osjetila su lažovi i zavodnici. Mi ćemo percipirati stvarnost na znatno drugačiji način, primjerice, ako bi smo mogli vidjeti postojanje kroz cijeli elektromagnetski spektar, umjesto iznimno uzak raspon u kojem ono što mi vidimo kao postojanje boja.
Praktična posljedica svega toga je da čovjek u egosvjesnom stanju živi lažan i fiktivan život. To je jedna od iluzija i obmana života u skladu s apsurdnim uvjerenjem da su njegove konceptualizacije i točne i stvarne, kada one to nisu. Čovjek ne samo živi, već se i odnosi prema drugima (često dogmatski i nasilno), na osnovi vjerovanja da je varalica istinit. Pošto je zakon podskup djelovanja ljudskog uma, što drugo zakon može biti različito od izraza kao što su npr., fikcija i prijevara? Štoviše, budući da su sve to se događa unutar, i kao derivativni izraz, vječno promjenjive relativnosti, zakon ne može biti drugo nego vječno promjenjiv.
