Sudovi

Današnji sudovi se u velikom dijelu razlikuju od nekadašnjeg instituta suda. Danas je sudište pod upravom države u javno prezentiranom smislu, dok postoje indikacije da je sud u potpunosti u privatnim rukama i država mora poštovati „neovisnost“ takvog suda. Svi sudovi su trgovačka društva, imaju OIB i bave se trgovinom pravima ili privilegijama. Sudci koji sude na takvim sudovima su takvi kakvi jesu, i ne postoji način da izbjegnete sud koji vam je praktično zakonom nametnut. Sudovi još i funkcioniraju koliko toliko pravedno kad je u pitanju spor između dviju fizičkih OSOBA ili ljudi. Osim toga, svaki sud ima pretenziju razvlačiti takve sporove na čak i više od deset godina, što uopće nisu izolirani slučajevi već gotovo pravilo. Nejasno je kakav je interes suda da sporovi traju toliko dugo, osim akumuliranja troškova što prema sudu što prema odvjetnicima, koji su, usput rečeno, članovi istog bratstva, pripadnici ceha pod nadležnošću odvjetničkih komora. U sporovima u kojima sudjeluje država ili neke druge OSOBE „od državne važnosti“, sporovi traju mnogo kraće i u pravilu ih dobije država ili zaštićeni državni entitet na uštrb svojih „GRAĐANA.“

Ono što je u modernom društvu do neprepoznatljivosti iskrivilo drevna pravila suda i pravnog procesa je institut danas poznat kao „Prekršajni sud.“ To je institucija koja donosi rješenja u kojima nema tužitelja, nema oštećenog, nema apsolutno nikakvog pravnog procesa, tako da se on u tehničkom i teorijskom smislu ne bi uopće smio nazvati sudom. Sudac je u sukobu interesa, sudi prema zakonu bez ikakvog dokaza da ima nadležnost, niti može podastrijeti dokaz da se zakon odnosi na optuženog. Ne izvodi nikakve dokaze, ne poštuje institut jednakosti pred zakonom, ne poštuje pravnu proceduru. Ne poštuje dokaze koji donose optuženi, ne nose odoru propisanu sudačkim pravilnikom. Ne želi se identificirati. Zakone koji su osnova procesa tumači potpuno proizvoljno. Ako znamo da je takav sud dio državnog aparata, potpuno je nejasno kako oni mogu biti “NEPRISTRANI” ili suditi pošteno. Stoga je takav sud u stvarnosti obična prevara, čija se snaga i autoritet temelji na magijskim disciplinama devijacije uma i njome povezane svijesti. Osim toga, takvi procesi generiraju strah koji proizlazi od tzv. „autoriteta pištolja“ svojstvenog biblijskom bogu koji prijeti da će ubiti svakoga tko mu se ne pokori i ne prizna njegov autoritet. Svjestan čovjek zna da je autoritet zasnovan na prisili i prijetnji lažni autoritet, i nema nikakav legitimitet. Spominjanje pravde, jednakosti i poštenja kod ovih sudova je apsurd na kojeg nećemo dalje trošiti riječi.

Da su sudovi danas zaštićeni poput svetih krava, lako je uočiti. Iako budale govore da „nitko nije iznad zakona“ jasno je da onaj koji ga tumači ipak prebiva barem jednu stepenicu iznad njega. Naravno, jer zakon je mrtvo slovo na papiru i simboličkih je svojstava, te je stoga potrebna živa sila koja će simboliku animirati u stvarnosti. To je čista magijska, alkemičarska disciplina za koju magičar ne može odgovarati (ima imunitet), jer on samo interpretira stvarnost na način na koji on to može (ima pravo). Zašto je njegova interpretacija stvarnosti obavezna za sve ostale tajna je magijske kontrole uma. Njihove odluke ne mogu se, niti smiju komentirati. Njihovu proceduru se ne može ispitivati, jer oni nisu „javni službenici“, a to je uostalom i „pritisak na pravosuđe“. Ako ih se puno pritišće, mogli bi donijeti „krivu“ odluku. Nikada, ili vrlo rijetko će te vidjeti da su sudci završili u zatvoru, ili da se protiv njih uopće vodi ikakav postupak. Moguće je da se vodi stegovni, unutar privatnog ceha, ali državni tužitelj nije nikad podigao nijednu optužnicu protiv „sudskih dužnosnika“, jer on to niti ne može. Jedini koji to može je Državno sudbeno vijeće koji niti nije pod nadležnošću sabora ili nekog drugog državnog tijela. U tim svetim prostorima nema ni kriminala, ni korupcije ni nepotizma, kako je netko rekao pa nema nikakve potrebe za podizanjem ikakvih optužnica. Prije bismo rekli da ovaj zakon koji vrijedi za laike (lay-man; laik; Lay- zakon, man – čovjek; „onaj koji podliježe zakonu, idiot“) ne vrijedi za klerike, jer su po svojem poslanju ti ljudi zaista klerici.

SUDOVI I RELIGIJA

Religija je po svojem uobičajenom shvaćanju:

“Anorganized system of beliefs, ceremonies, andrulesused to worship a god or a group of gods”

(http://www.merriam-webster.com/dictionary/religion).

„Organizirani sustav vjerovanja, ceremonija, i pravila korištenih za štovanje bog ili grupe bogova“

Inače riječ „worship“ koja se koristi u ovoj definiciji znači slijepo, bezuvjetno, neupitno vjerovanje (dogma). Stoga je religija organizirani sistem slijepog vjerovanja, ceremonija, i neupitnih pravila koja se koriste za bespogovorno štovanje boga ili grupe bogova.

Pandan ovoj riječi u hrvatskoj je „štovanje“, pa stoga „poštovanje“ jest u svojoj biti idealizacija onog kojem upućujete ovu titulu ili simbol.

Religija traži vjeru i vjerovanje u nešto što biste korištenjem zdravog razuma i vlastite procjene činjenica teško prihvatili:

Vjera – eng. faith, lat. fae, faete and faetum – onaj koji pristaje, predaje i prihvaća tvrdnje i dezinformacija prizivača duhova, te je tada vezan za sablasne duhove. Drugim riječima oblik samo-prokletstva, kletva za žive, da budu posjedovani i kontrolirani od zlih duhova “

Vjerovanje – eng. belief – nema veze s prihvaćenim značenjem, termin stvoren u 16. stoljeću od latinskih pojmove Beo: “ponuditi; ili dati ili blagosloviti “i li (i litis): ” svađa, spor, spor “- dakle doslovno značenje Belief je „ponuditi ili dati ili blagosloviti svađe ili rasprave”. Pojam proturječi i utjelovljuje lažnu, nemoralno, odvratno i apsurdnu ideju „Qui vult decipi decipiatur“ što znači “Neka onaj tko želi/može biti prevaren, bude prevaren”, kojom čovjek ne može razlikovati istinu od neistine, prihvaćajući laž kao istinu, trik, prevara, lažno predstavljanje, proturječje, krivotvorina, a što je jedna od maksima današnjih sudova i vladavine prava.

Na Zvonu Istine nebrojeno je puta napisano i dokazano da je REPUBLIKA HRVATSKA fiktivna tvorevina koja u stvarnosti ne postoji, ali se njen integritet, suverenitet i ostale karakteristike moraju bespogovorno, slijepo slijediti – i ne propitivati. Kako netko/nešto što ne postoji može imati integritet, dignitet i suverenitet, nikad nitko nije objasnio. Ova politička tvorevina koju nazivamo DRŽAVA je idol kojoj se svi GRAĐANI pokorno klanjaju, prinose joj žrtve u obliku novca i zorno dokazuju da je riječ o pukoj religiji, čiji je najprikladniji naziv DRŽAVIZAM. Organizirano slijepo vjerovanje u boga DRŽAVU koja ima svoje ceremonije i pravila, kojih se svaki sljedbenik mora bezuvjetno pridržavati.

Iz tog su razloga sudišta i sudovi neodvojivi od religije, jer bazično vjerovanje svake religije jest da je samo bog sudac i usamljen u svojoj jedinstvenoj poziciji sudca svijeta. On, naravno, kako je svemoćan i sveznajući, može to svoje pravo prenijeti na koga on to želi, pa su stoga svi sudovi i sudci vlasnici božje franšize za obavljanje ove „svete, bogom dane“ dužnosti. Možda vam se to čini kao pretjerivanje, ali ako ne vjerujete našim tvrdnjama, koje smo dugogodišnjim radom utvrdili kao neosporne činjenice, gdje kažemo da ne postoji niti jedan dokaz, niti jedna pravna činjenica u čitavom pravnom sustavu koja na logičan i razuman način objašnjava prirodu i porijeklo autoriteta „zemaljskih sudova“ – provjerite kritički naše tvrdnje sami – i također nećete uspjeti pronaći niti jedan dokaz ili činjenicu o postojanju tog autoriteta, kao što nismo uspjeli niti mi. „Sveznajući“ sudci upravljani božjom rukom, niti jednom nisu odgovorili na jednostavno pitanje: “Odakle ti pravo?” – jer ne znaju objasniti odakle im pravo, ili ne žele reći istinu – da ne postoji pravo na koje se pozivaju.

Stoga se opet vraćamo na magiju i podzemni svijet fikcije, matriksa u kojem vlada “moralni relativizam”, a to je moguće takvim ustanoviti, jer taj svijet nije stvaran, već imaginaran. U imaginarnom svijetu sve je relativno, potpuno ovisno o poziciji i stanju uma promatrača. To je mjesto u kojem ne postoji apsolut, niti postoji istina i ljubav. Relativni svijet je svijet riječi, a ultimativni gospodar je onaj koji tumači riječ. Stoga podnaslov knjige „Strava u ulici prava“, koji kaže da su „ljubav i istina ilegalni“, označava temeljnu činjenicu ove zečje rupe. Osim toga, postoje značajne indikacije da se cjelokupni sudski aparat s pripadajućim sudcima smatraju višom kastom, ili bolje rečeno, svećenstvom ili klerom. Svi sudci su manje ili više inicirani u magijska znanja, te ne mogu odgovarati za išta što naprave u svojoj sudačko-svećeničkoj odori. Vjerojatno znate da se zakoni ne odnose na klerike, već samo na laike.

To je ista crna boja halje koju nosi sudac kada se sprema strpati vas u zatvor. Zato što crna boja predstavlja Saturna, starog semitskog Boga. To je razlog zašto crkve i sudnice danas izgledaju isto: kada odete u crkvu, tamo sjedite s običnim ljudima na crkvenim klupama ,ali ne možete otići na uzdignuti dio, ne možete ući kroz kapiju, ne možete ulaziti kroz vratašca.

Onamo mogu ući samo svećenici i vršiti obred za vas. Vi ostajete izvan, s običnim ljudima. Oltar je uvijek uzdignut na barem tri stube, jer se u Egiptu tako radilo.

Oltar je uvijek bio uzdignut kako bi narod mogao vidjeti predstavnika Boga odjevenog u crno. Svećenik izlazi pred oltar odjeven u crno i vodi obred za vas, on je posrednik između vas i Boga. Ista stvar događa se u sudnici: uđete i dio ste običnih ljudi koji sjede tu u publici, tu je ograda i vrata, koja vas odvajaju. Odvjetnici, koji su vaši glasnogovornici, mogu ući kroz vrata kako bi za vas išli razgovarati s «Bogom» i vidjeti mogu li vas izvući; odvjetnici su posrednici između „Boga“ ili „suca“ koji vam sudi – i čovjeka. Eto odakle sve to potječe u našem današnjem društvu.

SUDSTVO I ZAKONI

Zakonima imaginarne države određeno je da sudovi mogu suditi samo i isključivo u skladu sa zakonima koje je donio Hrvatski sabor i koji su objavom u NN postali pravomoćni.

Jedan od problema koji se pojavljuju takvim načinom donošenja odluka leži u tome što je Hrvatski sabor (zapravo, ljudi koji sjede u toj zgradi) u prošlom sazivu „donio“ više od 600 zakona po hitnom postupku, a svega 150 po regularnom, iako je zakonom hitni postupak označen iznimnim, čime riječ „iznimno“ sada poprima posve novo značenje. Zakoni doneseni hitnim postupkom često su doneseni bez da ih je itko pročitao, studirao, evaluirao i kao takvi sadrže među svojim člancima bezbrojne odredbe koje sa pravdom, poštenjem i moralom nemaju nijednu dodirnu točku. Čak i zakoni o kojima se dugotrajno raspravlja u Saboru znaju često biti neustavni, pristrani i nepravedni. Lobističke skupine, koje su postale normalna pojava u ovakvim sistemima svoje novce zarađuju na način da vrbuju zastupnike da guraju određene zakone koji su, naravno, u njihovu interesu. Kada se još sjetimo čuvenih ekonomsko-propagandno-političkih poruka (EPPP) koje niže politike strukture rado izgovaraju, kao npr. „zakoni se moraju poštovati, bili oni nepravedni ili nepošteni“, ostaje nam samo jedna mogućnost, a to je da pognemo glavu ispred formalno-pravnog boga koji ne nudi nikakvu drugu mogućnost osim zakonske. „Ako zakon kaže da smo krokodili, krokodili smo. Tko se ne slaže sa time ima mogućnost osporiti taj zakon na ustavnom sudu (što traje između 5-15 godina), a dotada je krokodil, je’l jasno!?!“ Mislite da pretjerujemo? Ne bismo rekli. Uostalom, ako ne znate, svi smo pred zakonom proglašeni fizičkim OSOBAMA, sviđalo se to ikome ili ne, i ne možemo pred njihovim sudovima ili bilo kojom drugom formalno-pravnom institucijom biti ništa drugo doli fizičke OSOBE. Čak bi bolje za nas bilo da smo u njihovom pravnom sustavu označeni kao krokodili, jer oni su barem stvarni, za razliku od fizičke OSOBE.

Problem sa njihovim zakonima je dakle u tome što su i oni sami fiktivni, imaginarni i podložni tumačenju posebne kaste ovlaštene za njegovo tumačenje (pravnici). Stoga je sasvim legalno da jedan te isti zakon od različitih sudaca bude protumačen na dva različita načina, ili što je još apsurdnije, da isti sudac isti zakon tumači drugačije u dva odvojena slučaja. Ne može ga nitko nikada pozvati na odgovornost za to, jer on je samo izrazio svoje mišljenje koje se, kao i svako mišljenje, mijenja iz dana u dan.

Prema službenim podacima danas u Hrvatskoj postoji 1334 zakona . Podzakonske akte i propise nećemo niti spominjati, a oni su često bitniji od samog zakona. S obzirom da većina zakona ima najmanje 100 članaka, dolazimo do brojke od 133.400 zakonskih kodova i barem jednako toliko akata i propisa, što je toliko velik broj da cijeli timovi pravnih stručnjaka teško mogu znati sve zakone, a kamoli to mogu obični ljudi. Čak i da znate neke od zakona, to nije nikakav garant da se oni tumače onako kako ste ih vi pročitali, a odgovorni ste uvijek i u bilo kojem trenutku za kršenje bilo kojeg od nekoliko stotina tisuća kodova.

Ovdje samo želimo napomenuti koliko je apsurdan sistem u kojem se sudi prema kodu, jer tih kodova ima previše, nemoguća je njihova kontrola i prečesto su kontradiktorni i direktno suprotni jedni drugima.

POŠTOVANJE SUDA

Za razliku od današnjih sudova kad većina ljudi poštuje sud naprosto iz straha za odmazdom, drevni sudovi su se poštovali zbog svoje mudrosti i žeđi sa pravdom i istinom. Svrha suda i sudišta u modernim društvima potpuno je izvitoperila drevne običaje iz kojih je nastala. Strah i odmazda (bilo na ovom ili na onom svijetu) kao temelj današnjeg društva dokaz je nečovječnosti i ludila kolektivnog sistema koji se krije iza maske „općeg dobra“ i zaštite ljudskih vrijednosti i života. Zamjetno je da institucije koje je stvorio čovjek kako bi se kroz „pravni poredak“ osiguralo da svatko ima jednak tretman u našem društvu, u velikoj većini slučajeva tu svoju izvornu svrhu uopće ne ispunjavaju. Ljudi koji rade unutar tih institucija, posebice u slučajevima kada postoji nekakav spor koji treba razriješiti, više ne djeluju na način da čovjeku koji ih plaća pristupaju s dužnim poštovanjem i razumijevanjem da su oni na tim položajima zbog čovjeka, i da njemu imaju služiti. Riječ pravda postala je tek neuhvatljivi i neostvarivi koncept unutar tih institucija, koje su samovoljom pojedinaca postavljene iznad onoga koji ih je stvorio, i vremenom su se, gotovo neprimjetno, od sluge čovjeka prometnuli u njegovog gospodara. Međutim – došlo je vrijeme da tome zajednički stanemo na kraj.

U činjenicu da se sluga pretvorio u gospodara, mnogi su se uvjerili otrpjevši na vlastitoj koži nepravdu, koju kroz moralno relativistički pristup i samovolju ljudi, posebice onih unutar represivnog i sudskog aparata, provode pojedinci pod izgovorom da „oni samo rade svoj posao“. Najveći zločini u povijesti čovječanstva dogodili su se samo zato jer je „netko radio svoj posao“ i to napokon moramo jasno i glasno izreći. Primjetna je činjenica da se na sudovima izvrću i zanemaruju činjenice, a posebice se ignoriraju zahtjevi za poštivanje njihovih vlastitih zakona i njihove vlastite procedure. Sudci ne nose svojim pravilnicima propisane odore, odbijaju se predstaviti, prijete kaznama za „nepoštovanje suda“, ne dopuštaju čovjeku da govori i oglušuju se na zahtjeve da dokažu svoju nadležnost i pravo da uopće nekome sude, a posebice to čine u slučajevima kada uopće ne postoji oštećena strana u nekom sporu. Nisu sposobni dokazati da postoji pravni slijed koji im omogućava da to čine, pa se oglušuju i na zahjeve da ga pokažu i dokažu. Jedini im je natjerati čovjeka da se pokori njihovoj volji, jer jedino uz čovjeka koji ih plaća, njihov društveno ugodan položaj i dalje može ostati ugodan, sa sigurnom plaćom i povlasticama koje uz njega idu i koje ih praktično postavljaju u položaj nedodirljivosti, položaj koji je iznad zakona kojeg drugima nameću kroz svoje djelovanje.

SUDOVI I BANKE

U pomorskom pravu ili pravu ugovora sudovi i sudci djeluju kao bankari. Ovo pravo Jordan Maxwell još naziva i Law of the money , jer su to trgovački sporovi u koje je uvijek uključen novac. Sudac je kapetan broda na kojem funkcioniraju njegovi zakoni u obliku u kojem on to protumači. Inače riječ bench (sud) etimološki je povezana sa riječju bank ili talijanski banak; što je stol ili klupa na kojoj trgovci prodaju svoju robu na tržnici. U početcima ovakvog bankarskog sistema novci su se mjenjali na tržnici na banku i ti su ljudi dobili nadimak – bankari. Osim toga riječ bank (koja osim banke znači i obala rijeke i nasip, što opet ima veze sa riječju bankina (talijanski) što je riječni nasip ili bilo koji nasip na vodenoj površini koji usmjerava ili preusmjerava vodene tokove, slično bankama ( u novčarskom smislu) koje upravljaju tokom novca (cashflow) ili strujom (currency; novac, valuta) jer se novac i smatra tekućinom , odakle dolazi naziv likvidnost.

SUDOVI I ADMIRALITET

U dokumentarnim filmovima o američkim sudskim slučajevima njihovi borci za slobodu ističu jednu jako bitnu činjenicu, a ta je da u svim njihovim sudovima stoji američka zastava sa zlatnim obrubom. Ta zastava, kako oni objašnjavaju, zastava je pomorskog ili admiralskog prava, ili u nekim drugim slučajevima zastava koja je vojnog karaktera. Na to nismo obraćali pažnju dok u zadnje vrijeme nismo vidjeli u dosta slučajeva da se ta i takva zastava pojavljuje i na našim prostorima.

Slika 6: Na zgradi VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, a koja je ujedno i prebivalište Državnog Sudbenog Vijeća visi admiralska zastava sa zlatnim obrubom, koja nije zastava Republike Hrvatske.

U Zakonu o zastavi ili nekim drugim zakonima nigdje se ne spominje zlatni obrub pa je stoga nepoznato gledajući striktno formalno, čija je ovo zastava? Na upit Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ispred čijih vrata se također vije ovakva zastava o njenoj pravoj prirodi i značenju nitko nikad nije odgovorio. Više o ovoj temi ima na stranicama Zvona Istine.