Registracija

„Registracija“ dolazi od latinskog „rex, regis“ itd znači kraljevski. Tako, razmislite što se događa svemu što „registrirate“- predajete pravni naslov Kruni. Kada se registrirate bilo šta u javnosti, prepuštate pravni naslov korporaciji države i ostavlja vam se samo posjedovni naslov – pravu na korištenje, a ne vlasništvo, a za tu uporabu ćete platiti korisnički porez što i jest svaki porez, bila to dobit, grijeh, prodaja, nekretnina, itd, za razliku od zakonitih poreza, trošarina i nameta. Iako se ne čini da vlada sada posjeduje imovinu koji ste upisali, jer su je stavili u ime koje toliko podsjeća na vaše vlastito da nećete posumnjati, međutim, IME je u vlasništvu vlade. Ako se odlučite radije zapišite/arhivirajte svoj pravni naslov na svoju imovinu s javnošću, te održavajte svoj status naslova vlasnika. Ovo je jedna od najvažnijih stvari koje ikada možete naučiti za dobrobit svojih trgovačkih poslova.

Najbolji primjer učinaka registracije je certifikat rođenja (rodni list). Bankrotirani entitet- grad, država / pokrajina, zemlja – ne može raditi u trgovini. Pa kako su uspjeli? Budući da SAD /CA bila u stečaju već desetljećima, bez osnovnih stvari, kao što su zlato i srebro da ga podrže, jedina imovina koju su imali su muškarci i žene i naš rad. Mi smo zalog za kamate na kredit kod Svjetske banke. Svatko od nas je registriran, preko aplikacije za rodni list. Riznica izdaje obveznicu rodnog lista i obveznica se prodaje na burzi vrijednosnih papira, a kupio je FRB / Boc, koji je tada koristi taj zalog za izdavanje novčanica. Obveznice se drže u zakladi za fed (banka)u Depozitory Trust Corporation. Mi smo jamac za navedene obveznice. Naš rad/energija se tada plaća na neki budući datum. Stoga smo postali „emitirajući program ‘za prijenos energije. USG/CAG, u cilju pružanja neophodnih roba i usluga, stvorio je komercijalne obveznice (zadužnica), obvezujući imovinu, rad, život i tijela svojih građana, za plaćanje duga (stečaj). Ova komercijalna obveznica od svih nas radi robove (imovinu). Postali smo ništa više doli „ljudski resursi“ i zalog za dug. To se desilo bez našeg znanja i/ili našeg pristanka, kroz podnošenja (registracije) naših rodnih listova. Kad mame podnesu zahtjev za rodni list, zahtjev je registriran. Pravni naslov (vlasništvo) njezine bebe onda je prenesena s mame na državu. Majka je ostavljena s posjedovnim naslovom svog djeteta kojeg ona može koristiti uz naknadu – „korištenje poreza ‘- a budući da nekretnina ne pripada njoj, ona ga mora tretirati na način na koji to vlasnik želi.¹

Ovdje postoji mala razlika između poimanja i tumačenja ovih vlasničko-posjedovnih termina. Možda je u engleskom pravu malo drugačije stvar namještena ili su termini krivo interpretirani. Ono što sam ja razumio iz hrvatskog prava, jest da posjednik može samo koristiti stvar pod nekim uvjetima, dok vlasnik upravlja dotičnom stvari. Vlasnik ima prava višeg ranga. Vlasnik, ako mu gospodar to dozvoljava, može stvar dati u posjed nekom trećem. On dijeli prava koja je on dobio od gospodara na način koji on želi. Ali niti vlasnik, niti posjednik, ne mogu u potpunosti gospodariti nad stvari, jer su oba upisana u kraljev registar. U prilog ovakvom razumijevanju i logici ponovo ću navesti „Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima“

„Vlasnikova prava“

(1) Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.“²

Jasno da ne može biti jasnije. Ono čega ste vi vlasnik nije vaše, to pripada kralju, vladi, državi. Ako nije tako neka neke relevantne službe odgovore na ovo pitanje. Čije je moje auto, ako ja ne raspolažem u potpunosti sa njime i ne držim sva prava? Tko ima prava ograničiti moje vlasništvo.

Čuli ste svi za izreku „vlasništvo obvezuje.“ Što to znači? To znači da iz prava vlasništva proizlazi nekakva obaveza, dug, dužnost. To je i posve logično, ako ste do sada shvatili princip rada robovlasničkog sistema u kojem živimo. Želiš prava? Može, ali iz prava proizlazi dužnost. To je vezano kao prst i nokat.

Svaka registracija neke imovine stvara jedan pravni oblik koji se naziva TRUST.

Trust je oblik društva u kojem se upravlja kraljevom imovinom, a to je sva ona koje je regis-trirana. (regis tretirana; tretira se kao kraljeva).

Ako želite svoju zemlju pokloniti kralju da bi vam on dao jedan lijepi dokument zvan „Vlasnički List“, kojim stječete titulu vlasnika, to zadovoljstvo će vas koštati svega 250 kn. Pa tko ne bi kad je tako jeftino?

Sad ćemo se dotaknuti koncepta imovine. Prema mojoj logici i razumijevanju sistema, nekretnina postaje imovina prilikom registracije. Onog trenutka kada registrirate svoju nekretninu u ured koji upravlja kraljevom imovinom, odrekli ste je se za dokaz o vlasništvu.

Ako postoji vlasništvo, tada i jedino tada može postojati imovina, jer da bi nešto bilo nečija imovina mora postojati vlasnik te imovine. Imovina je sve što posjeduješ na nekakav način. Stoga koncept imovine je potpuno izmišljen pojam koji postoji samo u pravnom sistemu i usko je vezan za vlasništvo.

U starim vremenima nije postojao institut vlasništva, već samo institut posjeda ili korištenja. Indijanci ili druidi nisu bili vlasnici zemlje, jer je zemlja živa i nitko ne može imati prava nad nečim živim. Živ čovjek ne može imati vlast nad drugim živim bićem, već ga samo može koristiti za svoju dobrobit bez zloupotrebe. Čovjek po prirodnom zakonu i zakonu zdravog razuma ne može niti imati vlast nad kućom koju je napravio, jer se ona sastoji od molekula i atoma nad kojima čovjek nema vlast.

Čovjek je po svojoj prirodi kreator oblika iz onog što već postoji i što je već stvoreno od strane stvoritelja. On nije u stanju kreirati nešto iz ničega.

Osim…