Što je to zapravo sigurnost? Siguran biti u nešto jest znati da je nešto 100% tako ili da će biti 100% tako, što se tiče određenog znanja, ali sigurnost je dominantno vezana uz nekakav osjećaj prostora u kojem je um siguran od vanjskog napada ili intervencije. Potraga za nečim što je sigurno brzo završava jer zapravo mislim da ne postoji nešto za što možemo reći da je 100% sigurno, čak niti na najtemeljnija pitanja kao što je Tko sam ja? Ne možemo sa sigurnošću odgovoriti. Sigurno utvrditi što će biti tako postoji još teže jer teško da možemo znati što će biti za minut, a kamoli za par godina.
Mooji kaže da jedino u što je on siguran jest da „ja jesam“, postojim. Mudra izreka stara kaže da jedina stalna jest promjena, zapravo da je jedino nesigurnost sigurna.
Iz ove perspektive sigurnost ne postoji. Postoji neka vjerojatnost za DA ili NE ali to nije sigurnost već matematika.
Već u samom startu priča o sigurnosti dolazi na klizav teren. Probat ću ne otklizati nego dovesti priču tamo gdje joj je mjesto.
U psihološkom smislu „sigurnost“ je bazičan osjećaj i velika većina ljudi (umova) želi sigurnost. Dijete u najranijoj dobi traži sigurnost od roditelja ili staratelja. Ali kako dobiti nešto što ne postoji. Um to i ne traži jer on i ne zna što postoji a što ne, on traži „osjećaj sigurnosti“. Osjećaj sigurnosti je programski kod koji govori umu da je siguran, zaštićen. Taj osjećaj, program, dječiji um stvara kroz fizički kontakt sa roditeljima i roditeljsku prisutnost i brigu. Oni umovi koji nisu dobijali ovakve podražaje nisu uplovili u osjećaj sigurnosti i ne razvijaju se pravilno u psihološkom smislu. Roditelji koji nisu niti sami imali osjećaj sigurnosti i kao roditelji djeluju uplašeno i nesigurno prenose taj osjećaj na dijete i ma kako se fizički trudili njihov psihološki obrazac je prvenstveno taj kojeg će dijete preuzeti.
Psiha (um) kojoj fali ovaj osjećaj vječno će ga tražiti svjesno ili podsvjesno u pokušaju da dovrši svoje sazrijevanje/odrastanje. Posljedično tome velika skupina ovakvih umova postaje „društvo bez osjećaja sigurnosti“ kako u sebe tako projicirano vani i u svijet.
Raščlanit ću ove dvije pozicije na ovakav način:
1. Osoba (um) koji je dobio ili stekao osjećaj sigurnosti ide kroz život svojim pravcem niti neznajući što je to sigurnost. Ona na kraju krajeva niti sama nije u ništa sigurna, ali je sigurna da joj „sigurnost“ ne treba tj. da ona ne postoji izvan umnog obrasca. Takvu osobu nije niti briga za što jest ili što bi moglo biti jer je samosvjesna i neće se raspasti bez obzira na išta.
2. S druge strane osoba bez „osjećaja sigurnosti“ misli da je to jako bitno i traži da je netko zaštiti jer ona ne može sama. Traži nekoga tko će biti garant njene sigurnosti. Osoba koja je „nesigurna“ nužno treba nekoga ili nešto što će joj dati taj osjećaj da se nebi raspala. Takve osobe moraju živjeti u zajednici, što većoj to bolje, čak i „zajednica“ kao koncept postaje garant sigirnosti. Doktrina čopora.
Voc d point – instinkt osjećaja sigurnosti
Osjećaj sigurnosti kao jedan od najosnovnijih djelova zdrave psihe temelji se navodno na praiskonskim instinktima preživljavanja i borbe za opstanak. Tako tim djelom i upravlja reptilski mozak koji je animalan, duboko podsvjestan.
Osjećaj nesigurnosti traži zaštitu u nekome ili nečemu. Zaštita se uvijek temelji na nekoj vrsti obrane. Ukoliko je zaštita/obrana dobra strah je znatno umanjen. Ali je uvijek i konstantno prisutan jer sigurnost nikada ne postoji 100%. Npr živite u stanu na prizemlju i nesigurni ste i vječno u strahu od provale. Tada kupujete blindo vrata, specijalni alarm i stavljate rešetke na prozore. Strah gotovo da više ne postoji, osjećate se sigurno. Tada sasvim slučajno saznate da su tamo negdje provalnici onesposobili alarm koji je isti kao i vaš i sve pokrali. Osjećaj sigurnosti momentalno nestaje jer je obrana nedostatna i javlja se strah. Ovo je banalan primjer za materijani strah od nedostatka, ali svi psihološki strahovi počivaju na ovom obrascu i naši umovi postaju utvrđeni bunkeri obrane i izbjegavanja osjećaja nesigurnosti. Javlja se osobnost, karakter koji funkcionira samo na takav način da potpuno zaštiti od mogućih potencialno nesigurnih događaja. Pri tom um štiti ne samo fizičke već i mentalne i duhovne tekovine svojeg poznatog teritorija. Sve s čime se um poistovjećuje mora biti zaštićeno, sigurno.
Ono zamišljeno u umu projicira se u svijet počevši od najbanalnije reakcije kada ljudi plaćaju 10.000€ da se zaposle u „sigurnu“ državnu firmu, do kupovine „sigurnih“ terenaca. Do izbjegavanja teme u kojima možete pokazati neznanje, izbjegavanje svih situacija koje su vam nepoznate. Ozakonjene su hrpetine sigurnosnih ograničenja u prometu, na poslu, kretanju, građenju itd… kako bi fina guzica „um“ imao osjećaj sigurnosti. Ma sve za sigurnost……sigurnost ispred svega……koliko ste to puta čuli.
Biznis „osjećaja sigurnosti“ je najveći biznis na svijetu. Reklame nam obraćaju pažnju na nesigurnost u rasponu od „monstruoznih bakterija“ do termo-nuklearnog intergalaktičkog rata. Što napraviti? Kupite osiguranje (zaštitu/obranu) za sebe, kuću, zemlju, auto, za sve. Sve živo osigurajte, reosigurajte i dobit ćete blindo vrata kineske proizvodnje potpuno besplatno (ugradnja nije uključena).
Puše li ljudi te fore. Naravno da puše. Pa to je primarni instinkt sigurnost, zaštita. Ja se samo pitam kakva zaštita, čega, od koga?
Voc d point – poznato/nepoznato
Onaj koji nema osjećaj sigurnosti ili nije prozreo njegovu iluzornost stječe je konstantnim ponavljanjem istih stvari. Um se tako smiruje i misli: „išao sam jučer tim putem i sve je bilo u redu, valjda če tako biti i danas.“
Nakon ko zna koliko ponavljanja tog puta on postaje poznat i javlja se „osjećaj sigurnosti“ koji je usidren na taj put. Ako se nedaj bože skrene sa puta i ode u nepoznato osjećaj nestaje i javlja se strah.
To nije strah od nepoznatog, već strah od zbog nestanka osjećaja sigurnosti. To je refleks kao i sve što je refleksno u reptilnom mozgu. Onaj koji snagom volje nadiđe taj refleks prestaje se vrtiti u začaranom krugu praiskonskog instinkta i postaje slobodan. Strah se sporadično javlja, ali njegov intenzitet jako opada.
Oni koji znaju kako to funkcionira moraju svom snagom udariti na „osjećaj sigurnosti“ što svaki dan i rade. Poplave, potresi, chemtrailovi, cunamiji, teroristi, glad, kriminalci, ubojice, svinjska gripa, ebola, ekonomski financijski krah, hrana, zrak, voda, globalno zahlađenje….itd…..
U jebote što je nesiguran ovaj svijet, moram si hitno obnoviti policu.
Voc d point – osiguravajuće kuće
Ako mislite da je sigurnost ograničeno na materijalno preživljavanje i opstanak prevarili ste se. Što je sa dušom? Um želi da se i ona spasi šta god to značilo. Tako na scenu nastupaju veletrgovci koji nude spasenje duše. Multimilijunski biznis. Gotovo sam siguran da ih osiguravaju za svoju korist u vječnost. Skužili ste vjerojatno da govorim o religijama. Ako niste hitno poradite na sebi.
Religije su vjerojatno i proturili ideju da „duša može biti izgubljena“ pa je onda treba spašavati. Oni znaju i kako se to radi, samo dođite u crkvu/hram/sinagogu/džamiju i dobit ćete osjećaj sigurnosti.
Interesantno je da su sve osiguravajuće kuće kakvog god oblika bile (korporacija, država, religija, mafija) u sukobu interesa. Koliko god ljudi „kupovali sigurnost“ u njihovu je interesu da je sigurnost manja jer će se tako veći broj ljudi osigurati, a i premija će postati veća. Zato će vam se uvijek govoriti o rizicima, opasnostima, grijesima, teroru jer to povećava premiju i broj mogućih osiguranika.
Primarna poluga sigurnosti je zaštita/obrana od nesigurnog/nepoznatog. Tako se na svakodnevnoj bazi donose zakoni koji osiguravaju, čuvaju, štite, brane, građanina od svih mogućih nevolja i nedaća. Amerikanci su to kao i sve digli na viši stupanj. Oni se ne brane od nesigurnog već napadaju kako bi se obranili, jer je napad najbolja obrana. Kad se ustanovi da ovi koji su napadnuti uopće nisu imali namjeru rušiti „homeland security“onda jebi ga prijatelju, šta’š ali bitno je da je američki način života zaštićen.
Bruce lipton, genetičar koji je napisao super knjigu „Biologija vjerovanja“ je naglasio u jednom predavanju na youtubeu da stanica postoji samo u dva sanja. Stanje rasta i stanje obrane. Kad je stanica u stanju obrane – nema rasta i TO JE KLJUČ.
Ako želiš nekog spriječiti u rastu samo mu proturi ideju o nesigurnosti. Tako se to radi. Iz tog razloga je velika količina aspiranata na slobodu zablokirana u razvoju jer se boje nepoznatog koju ta sloboda donosi. Kao svi bi slobodu i istinu, ali da sustav ostane, da jednostavno sve ostane ali da se đavo sam preda i reče: „odustajem“. Dokle god postoji i trunka ideje o nesigurnosti sloboda je zablokirana.
Nepoznati autori čuvenog društvenog ugovora ispravno su pretpostavili da ako želiš biti siguran moraš se odreći dijela slobode. To je izbor sigurnost ili sloboda. Um tu uvijek važe i bira sigurnost jer njemu sloboda ne treba. Priča o slobodi je samo to, priča. Jasno je tako da su tvorci sustava prilično informirani jer znaju osnove funkcioniranja ljudskog uma, njegove osnovne potrebe koje će eto oni zadovoljiti.
Voc d point – ezoterija
Gubljenjem veze sa stvoriteljem (u prividu/igri) svjesnost doživljava iskustvo odvojenosti i straha. Budući da je „odvojen“ onda on postoji kao jedinka „ego“, koja ima nešto svoje, prvenstveno tijelo i život, pa se javlja misao „JA IMAM ŽIVOT“.
Međutim, ako imaš život onda posljedično tome postoji i opasnost da bi ga mogao izgubiti. Ego (onaj koji ima svoj život) je iluzoran kao i „njegov život“. U ego stanju svijesti povjerenje u svevišnju inteligenciju, volju i život od koje smo svi sazdani ne postoji pa je ego „primoran“ kupiti osiguranje za sve svoje tekovine stavljajući potpis na ugovor o osigurnju života. Tim činom ego u potpunosti negira jedinstvenost i istost života koji je naša suština. Zar svevišnji ne održava sve na životui u postojanju. Nije li on sam život i postojanje. Štoviš i ja/ti si taj.
Kupovina osiguranja je spuštanje na ruke i koljena kako bi nam osiguravatelj mogao staviti k**** u guzicu i tako puzeći možemo objaviti da smo dostigli najniži level nepoznavanja i nerazumjevanja svoje vlastite prirode. Došao je novi bog u okolinu. Nevjerojatno ali on nudi osiguranje života, ta tko je toliko moćan doli njega da cijeli život je u stanju osigurati. LUDILO.
U takvoj četveronožnoj poziciji puzanja, gdje smo svu moć predali osiguravateljima nikada nećemo doseći istinu i božanstvenost. Osiguranja su kao slatkiši. Što ih više jedeš to ih organizam više traži sve dok ne postaneš potpuno ovisan o njima.
Osiguranje života, imovine, duha su magijski obredi/ugovori u kojima se odričete svojeg oca u zamjenu za „sigurnost“ za koju smo na početku utvrdili da niti ne postoji.
Pravo
Pravni sustav i njegova svjetovna vladavina je živo blato u koje smo upali. Živo blato ima karakteristika da je slabo vidljivo sve dok ne zgazite u njega. Dobro je kamuflirano. Druga bitna karakteristika mu je da vas ne pušta lako ili gotovo nikako, pogotovo ako pokušate koristiti sirovu snagu da se iz njega izvučete. Što se više koprcate dublje upadate.
Vladavina prava je nevidljiva mreža, kao paukova. Kada insekti ulete gotovi su, jer ih pauk vreba i čeka da se umore u pokušajima oslobađanja. Pravo je kao virus u zraku. Sveprisutan je ali i beživotan. Ako ga ipak rastvorite i pročitate njegovu informaciju/kod postanete zaraženi, bolesni.
Ako ga ignorirate vrlo je vjerovatno da nećete oboliti. Bolest kojeg pravo nama donosi nema naziva. Manifestira se u ljudima kao hipnotičko stanje u kojem bolesnik bezglavo tumara u potrezi za ciljem određenim virusom, nesvjesan sebe i svojeg određenja.
Ako bih se igrao davanja naziva ovu bolest bih mogao nazvati: „Kronična upala svijesti sa izrazitim umanjenjem kapaciteta umne komprehencije“. Imam talenta? Farmaceuti vole davati takva imena kao bi se teže shvatilo što se iza njih krije.
Ovaj naziv znači da je svjesnost jako umanjena*, a samim time i kapacitet umnog razumijevanja. (*Zašto je to tako u nekoj drugoj priči.) To je kao IDIOT – LJUDSKO BIĆE, DIO PRAVNOG SUSTAVA – PRAVNA OSOBA, GRAĐANIN.
Bolest je to metamorfoze u kojoj jedno predivno božansko samosvjesno biće počima temeljem virusa misliti da je svinja i niže biće potpuno okrenuto zadovoljavanju materijalnih i drugih nižih poriva. Uništavajući kuću i znanje koje ime je otac darovao niži zaraženi čovjek u ludilu razbija zemlju i u blato baca božju ostavštinu.
U tom krdu nižih poriva oni malo manje nesvjesni sjetili su se napraviti jedan sustav unutar kojeg će se uvesti malo u reda u toj trci za materijalnim bogatstvima, statusom, naslovima, vlašću i vladanjem. Taj sustav je trebao biti uvedeni ili čistom silom i strahom ili potajice, magijom i kroz neznanje njegove prave prirode. To i jest prava bit prava. Ono se bavi samo sa time. Materijalnim i intelektualnim pravima i njihovim međusobnim odnosima.
Sustav je nakon nekog vremena postao tako velik da ako si želio trgovati ili bilo što raditi morao si biti član tog „društva“ i plaćati franšizu/porez na intelektualno vlasništvo, a što je pravo.
Dakle, pravni sustav ima svojeg vlasnika i on je intelektualno zaštićen/patentiran i tko god se želi koristiti uslugama ovog sustava mora platiti porez. Danas se taj sustav podrazumjeve. On je progutao svijest ljudi u tolikoj mjeri da ovi teško mogu iti vidjeti da nisu osobe i da pravni sustav nema uporište u stvarnosti.
Virus je dobro napravio ono za što je dizajniran. Čovjek je potpuno zaboravio svoju multidimenzionalnu prirodu, svoje porijeklo i pristao biti 2D biće koje postoji samo na papiru. Nema niti tijelo, duh niti da spominjemo. Postao je naziv i adresa.
Pravni sustav registrira svoje residente kroz NAZIV I ADRESU – to je osoba koja za kataloške potrebe dobiva i broj (osobni identifikacijski broj –OIB).
Po samoj svojoj prirodi sustav prava ne bavi se suštinom bića, duhom, istinom i pravdom.
On je bog čije postojanje se temelji na slici (image; image-nation; maštariji) te je tako postao vladar svijeta utvara, zombija, forme, umnih derivata kojima se ljudi klanjaju, idealiziraju ih/ga.
Pa najjednostavnijoj definiciji to je najčistiji oblik sotonizma (idolopoklonstvo). Pravni sustav je u prirodi sotonistički jer promovira laž, prevaru, iluziju, neslobodu.
Iako je to evidentna činjenica, jako mnogo umova ne želi vidjeti jer su još uvijek pod magijom. Začarani su, ukleti od strane magijaša u crnim odjelima, koji nas danonoćno uvjeravaju da je stvarnost takva i ne može biti drugačija.
Probat ću zaključiti: Sigurnost je osjećaj poznatoga i ugodnog prostora u kojem ne postoji psihološka prijetnja ili je prisutan netko tko će nas štititi od te prijetnje. Nesigurnost je potpuno nepoznat (neizvjestan) prostor u kojem ne postoji nikakva obrana niti zaštita.
“Um se boji nepoznatog, a nepoznato je JA”
Mooji
