Gledam prije nekog vremena na yubitu video u kojem satguru, tolle i mooji govore o strahu. Šta je to, kako se manifestira? Zatim sam isto tako prije nekog vremena gledao učitelja na CIR-u, škole koju sam pohađao, Tomislava Senečića kako predaju o strahu, vrstama straha i kako se oni kreiraju?
Često govorim o tome kako je Hrabrost najbitnija komponenta u tranziciji osobe u čovjeka, ali strah je to što sputava mnoge ljude u njihovu djelovanju pa čak i promišljanju. Nikada nisam pisao kako se odriješiti od straha, a vjerujem da je to tema koja mnoge zanima.
Glupo je pomisliti da ćete čitanjem ovog teksta riješiti svoje strahove, ali svejedno mišljenja sam da će on dati dobar uvid i putokaz gdje se rješenja krije. Mnogo sati, seansi, papira i slično je utrošeno u razrješavanje strahova i današnji mainstream načini su svi do jednog propali, ako mene pitate. Psihologija kao znanost koja se temeljno bavi ovim pitanjem nije dala adekvatne odgovore niti rješenja, ali hajdemo od početka.
Strah ću za potrebe ovog teksta bazično razdijeliti na dvije kategorije. Stvarni strah od životne pogibelji. Strah koji se javlja momentalno u kriznim situacijama rata, prometne nesreće, utapanja, pada sa visine, realne tjelesne po život opasne situacije. Taj strah se događa kao autonomna reakcija i potpuno je prirodna za naše trenutno stanje svijesti, njega ne bi trebali gledati kao problem ni na koji način pa ga nije potrebno niti tretirati. Istina je da ovi strahovi za goli život kod određenih ljudi mogu prerasti u paniku, histeriju ili neko drugo stanje u kojem se tijelo potpuno paralizira ili se um potpuno pogubi i to predstavlja funkcionalni problem o kojem sada nećemo pričati.
Onaj drugi strah koji se očituje kao nervoza, tjeskoba, nestrpljivost, fobija, panika, ljubomora, mržnja i slično je bitan za ovaj tekst. Taj strah nije potaknut realnom životnom ugrozom već zamišljenim ili podsvjesnim scenarijem koji se ne događa u stvarnosti već se projecira u funkciji bliže ili dalje budućnosti. Nešto kao „Šta bi bilo kad bi bilo?” ovi strahovi nisu strahovi od tjelesnog bola, ozljede koji realno bole. Oni su ta patnja o kojoj govori Buda ili tijelo boli o kojem govori Eckhart Tolle. Patnja koja nije zaista stvarna, ali se opet na nekakav način manifestira, patimo.
Psihologija uzima strah za ozbiljno. Strah je neprijatelj, podmukao, suptilan kojeg treba pobijediti. Strahovi imaju nekakav uzrok zbog kojeg se pojavljuju i taj uzrok treba promaći i treapirati (liječiti). Taj posao je dugotrajan i težak, a uzroci straha često neprepoznatljivi i začahureni.
Sa druge strane veliki duhovni učitelji krajnjeg dometa kažu da je strah iluzija, fatamorgana koja postoji samo u našem umu. Taj radikalni/ekstremni uvid često je ljudima potpuno nerazumljiv i neprihvatljiv mada se ova izreka često citira u „naprednim” krugovima. Kako je strah iluzija ako je osjećam i pojavljuje se prilično često? Meni je ovaj duhovnjački princip u ovom momentu mnogo bliži i jasniji nego je ikada bio mada sam prošao kroz oba ova pristupa. Duhovna superiorna parabola jest da ne postoji ništa osim svijesti, kako god da je mi zvali. Svaki oblik kojeg svijest uzme samo je oblik koji ne mjenja suštinu svijesti. Oblik ili forma koja je promjenjiva u svojoj biti ništa ne znači jer forma ne može održati svoj oblik ako svijest to ne želi. Ovim znanjem i dedukcijom mogu zaključiti da srtah u stvarnosti ne postoji kao suština jer nije samodostatna. Nitko nikad nije išao ulicom i rekao: „ju vidi strah!” Strah ne postoji ukoliko ne postoji onaj koji je u strahu. On mora biti vezan za čovječju svijest ili ga neće biti. Stoga u duhovnom smislu, i svakom drugom, onaj koji se straši je nadređen strahu, jer da nema njega ne bilo niti straha. Obrnuto ne funkcionira jer strah nije virus koji šeta od jednog do drugog i stvara epidemiju, mada je i pitanje virusa jako škakljivo. Duhovnost uvijek i naglašava da moć leži u odgovornosti i obrnuto, o čemu sam pisao ovdje, pa stoga ja sam taj koji je odgovoran za moje stanje i ja sam jedini u mogućnosti ga promjeniti.
Sreo sam dosta ljudi na psihoterapijama koji pokušavaju riješiti svoje strahove. I sam sam sudjelovao na nekoliko desetaka što grupnih što individualnih terapija. Terapije su super. Uzburkaju vodu, ali donose i veliko olakšanje. Ipak do nekog konačnog rješenja u smislu potpunog oslobođenja od straha rijetko dođe. Ljudi uspiju probiti nelagode u nekim područjima života, oslobode se, ohrabre, ali u nekim drugim stvari ostaju kakve su i bile ili budu čak i gore. Potpuno oslobođenje od straha kroz standardne psihološke procedure i postupke koliko je meni poznato nije postignuto.
Psihologija promatra strahove, ali i druge procese kao jedan matematički princip u kojem se programi preuzimaju svjesno, podsvjesno ili na bilo koji drugi način ukoliko on postoji. Takvim matematičkim principom normalno je da se djete čiji se roditelj plaši zmije i sam plaši iste, tj. da preuzima energetske obrazce od roditelja. Ipak znači li to da se dijete može riješti tog straha tek kad i roditelj napravi isto. Naravno da ne. Matematički gledano psihologija funkcionira, ali život nikada nije niti će biti matematika, i formula koja će ga uokviriti u jedan sistem neće nikada postojati. Onaj kojeg zadovoljava matematika bit će potpuno sretan sa psihološkim rješenjima, jer ona zapravo daju jednu vrstu opravdanja koje kaže da je potpuno normalno što si nenormalan, jer što si drugo i mogao obzirom na to gdje si i s kim si živio. Takvoga me majka rodi takav ću i umrijeti. Alibi.
Kako sada pomiriti ove suprotnosti između ova dva pristupa. Većina ljudi ne radi ništa po pitanjima svojih strahova već ih izbjegava ili kupuje njihovo rješenje do te mjere dokle se takvo nešto može kupiti. Izbjegavaju ga koristeći razne metode, a najčešće su: Jedenje prerađene hrane, pijenje gaziranih pića, kave i alkohola, gledanje televizije, fejsa, šoping, konzumiranje tableta i drugih opijata. Zatim pretjerani rad, učenje, sport, exstremni sportovi i drugo……
Oni ljudi koji se žele uhvatiti u koštac sa sa strahom uglavnom to rade kroz razne oblike terapije bilo individualnog, grupnog ili masovnog karaktera, pri čemu uglavnom mislim na religiju kao terapiju masovnog karaktera, jer većina ljudi su religiozni zbog straha za svoj život, straha od boga, pakla, kazne, autoriteta (nadopuni)… o učinkovitosti ovih terapija prosudite sami.
Što se tiče spiritualnog pristupa strahu njega je nemoguće provoditi, jer ne postoji trapija koja te dovodi do mjesta na kojem je jasno da je strah iluzija, pa je ljudima ovakav pristup stran jer nema baš mentora za ovaj put. Obzirom da imam iskustva i nekih saznanja o oba „pristupa” pokušat ću prikazati nekakav presjek u kojem će ova dva „Pristupa” postati mnogo bližima jedan drugom.
Strah je emocionalna reakcija koja se javlja u tijelu uglavnom u području između 1-5 čakre, ali može biti i u rukama i nogama. Taj energetsko-emocionalni izraz može biti umanjen konzumiranjem kemijskih supstanci velikog raspona od pive i rakije do kokaina i heroina.
U svojoj knjizi sam opširnije objasnio da je emocija hormonalni izraz određene misli/ideje. A u seriji članaka „kemijsko prosvjetljenje” sam objašnjavao zašto stvarno ja ne ovisi o kemijskoj reakciji tj. zašto je kemijska reakcija posljedica postojanja, nikako obrnuto. Mada je pijenje i jedenje najčešći oblik prikrivanja i pokapanja emocionalnih izraza straha on je potpuno neučinkovit ukoliko nisi konstantno pod sedativima, ali tada postoji realna opasnost da se potpuno ne odvojiš od realnosti. Osim toga tih sedativa je potrebno sve više i više da bi se strah prikrio, a tada se počimaju razvijati bolesti pa bi tako mogli reći da je bolest utjelovljenje straha, neprorađenih emocija ili potpuno izbjegavanje suočavanja sa istima.
Da bi postojao strah mora postojati vjera. Onaj tko je u jednom momentu doživio i iskusio strah, tjeskobu prihvatio je taj osjećaj kao integralni dio njega samoga, kao dio suštine njegova bića. Poistovjetio se sa njime, identificirao i rekao da ja to on, da je on takav (isti kao i to). Zamislite da se probudite ujutro sa pidžamom na sebi, a ne sjećate se da ste je obukli. Ako niste nikada prije vidjeli pidžamu možete povjerovati da je ona dio vašeg tijela isto kao i koža, ruke, noge, unutarnji organi. U takvoj identifikaciji/uvjerenju svaka fleka, rupa, nabor, iskidani konac na pidžami može se smatrati životnom ugrozom i pidžama postaje pitanje životne važnosti uz neizbježnu dilemu: „Postoji li život bez pidžame i ako da kako preživjeti bez nje?”
Razumni prijedlozi da se skine pidžama jer ona nije originalni, suštinski bitan dio tebe nailazi na veliki otpor, nerazumijevanje. Strah od skidanja pidžame je velik onoliko koliko je velika vjera u pidžamu kao stvarni element. Identitet koji se stvara tom vjerom iluzorno je biće kojeg ćemo nazvati čovjek-pidžama. Dokle god postoji pidžama postoji i strah od njegove smrti. Zato bi izreku „strah je iluzija” da bi bila bolje shvaćena trebalo preformulirati u: „Onaj koji je u strahu je iluzija, ne postoji, čovjek-pidžama je nestvaran.”
Jer uzaludno je boriti se protiv straha sa jedne strane dok vjeruješ u njega. Smrt identiteta je smrt straha. Stoga moj dragi Mooji uvijek pogađa u sridu kad pita pitanje: „Tko je taj koji se boji, pronađi ga, istraži, dovedi na svjetlo!”
Iz ovog razloga čovjek nema straha od države jer u nju ne vjeruje. Samo građanin može biti u strahu i tražiti određenu pravnu terapiju kako se iz straha izvući, a da pri tom njegova vjera u građanstvo i državu ne bude ni okrznuta. „Neće moći prijatelju!”
Ljudi (čovjek) nema strah od države jer ne vjeruje u nju, ne identificira se s njom, nema nikakvu vezu, stoga djelovanje države na njega ne utječe pa se strah ne može pojaviti. Krivo! Strah se može pojaviti, ali čovjek razumije njenu nestvarnost i ne hvata se na udicu. Ako se slučajno uhvati tada postaje psihološka osoba. Svjesni čovjek prazninom (neidentifikacijom) širi svoju svijest i primamljujući zov oblika, likova, lica, osoba, obraza, maski na njega utječu sve manje i manje dok u potpunosti ne prestane. Prodavač usisavača nakon što mu deset puta zalupite vrata ispred nosa vas više neće dolaziti uznemiravati. Ne kupujem ništa – shop closed.
Ovu temu je lako razumjeti kroz priču o majmunu koji je u rupi u zidu uhvatio šakom bananu. Tada su se pojavili lovci. Majmun je u velikom strahu, ali se ne može osloboditi jer šaka koja drži bananu je sada preširoka i ne može se izvući iz uske rupe.
Građanin je majmun koji je uhvatio bananu države, privilegija, sigurnosti, edukacije, novca, itd. Banana sa sobom donosi poreznike, policiju, sudove, zakone, nepravdu koja generira strah. Građanin bi se htio riješiti straha, a da zadrži bananu države.
Gledajući ovako jasno je da strah generiraju naši identiteti koji su svi do jednog psihološki uvjetovani tj. postoje samo u našim glavama, o čemu sam već mnogo pisao i govorio. Onda kad se „radi” sa strahom ne radi se sa strahom već sa onim kojeg je strah. Onaj kojeg je strah ne postoji. Ali odbaciti onog kojeg je strah (gubitak identiteta) generira čak i veći strah pa će zato većina osoba radije živjeti u strahu nego da puste bananu svojih 13-stoljetnih snova o hrvatstvu kao ratnicima predziđa katoličanstva i druge priče i mitove koji se nikad provjereni danas drže najvećim i neupitnim istinama.
Moramo biti svjesni i toga da građanin ne voli svoju državi tj. voli je uvjetno. Ako mu daje što mu treba voli je, štuje, brani. Ako mu oduzima u bilo kojem smislu on je ne voli. Takvo uvjetno voljenje (ljubav iz interesa) uronjeno je more straha da li će osoba ostvariti ili neće svoj interes.
Istinska ljubav je ljubav čovjeka koji nema identitet, pa tako i nikakve uvjete za ljubav. On voli sve. Čovjek koji je svjestan da je građanstvo iluzija voli sve jer nacionalnosti su forme koje nemaju suštinu. Ne može ni biti ugrožen, jer nije kompromitiran. Straha nema.
Ova praabola sa građaninomje onako prilično plastična i svima vidljiva. Ipak budite svjesni da se identifikacija krije i na mnogo dubljim razinama koje možda niti ne želimo priznati samima sebi. Jer lako se odreći oborite ribe i šampanjca. Ali kako se odreći kruva, mlika, kolača, mesa, vode, čokolade. Bez toga se ipak ne može zar ne? Zapravo možda bi se i moglo, ali onda život ne bi imao nikakvog smisla, nije li tako?
Kako ćemo bez cesta, zdravstvenog osiguranja, auta, kuće, stana, dućana? Ako se bez nečeg ne može, stvara se veza, zatim identitet, potom i strah da nećemo dobiti ili ostvariti to bez čega se ne može, ono što identitet zahtjeva.
Bavio sam se i još se bavim psihologijom i duhovnošću što je šira kategorija od psihologije, pa mi je jasno kako bi se kroz izmjenjene vrste terapije moglo utjecati na šaku koja drži bananu. Kroz svoje procese oslobađanja od identiteta iskustvo mi govori da je moguće osloboditi se svih strahova, a ne samo jednog posebnog.
Obzirom da ova stranica govori o pravnoj stvarnosti završit ću tekst sa tim djelom iluzije. Dokle god osoba vjeruje da se bez države ne može, bez pravnog sistema, zakona, propisa, regulativa, strah će se neminovno generirati kroz tu vezu (identitet). Izbjegavanje, eskiviranje straha, a zadržavanje identiteta jako je težak, skoro pogibeljan posao, jer on oduzima vrlo mnogo vremena, energije i pažnje, a rezultati su rekao bih minimalni. Sloboda i strah ne idu skupa. Čovjek i osoba su nespojivi. Postojanje i nepostojanje nema dodirnih točaka.
Većina ljudi ne vidi ovu očiglednu meni vezu između osobe i straha. Ipak problem se uvijek rješava na dubljem nivou. Obzirom da država bez građanina ne može nikako postojati u hijerarhiji stvaranja građanin je temelj državi pa je stoga on problem, nikako država. Države se nećemo riješiti niti je popraviti dok se ne rješimo građanina u sebi. Kad građanin umre, umire i država, a i strah vezan u ovoj neprirodnoj vezi raspada se.
Izvor: Kontrola Uma
https://www.youtube.com/watch?v=cd6JWgt6SS4
